Sjetimo se prve žene-žrtve rata rahmetli naše Gušo Alme koju četničke granate iz Srbije ubiše u devetom mjesecu trudnoće. Ubiše je, a ubiše zlotvori i dijete još u njoj živo! Da, ubiše nju i bebu koja nije ni zaplakala na ovom dunjaluku, a toliko mu se radovala. Raniše nam Sulejmen efendiju, ubiše nam imama Safetagu Karamana. Na današnji dan 15.04.1992. godine Srbija i Crna Gora su izvršile planiranu i dobro organiziranu agesiju na grad Višegrad pod komandom zločinačkog komadanta ondašnje tzv. JNA DRAGOLJUBA OJDANIĆA. Svo teško naoružanje je locirala na šire područje teritorije Višegrada koje je Ojdanić transportovao u Višegrad. Doveo pripadnike bivše JNA iz Srbije i Crne Gore, kasnije su javili kako je 18.5.1992. godine JNA tobože napustila Višegrad, dok se dobro zna da su došli do Vardišta kasarne i preobukli se u zločinačke horde “Bele orlove”, “Arkanovce”, “Šešeljevce”, “Crvene beretke”, “Osvetnike”, “Garavi sokak” i započeli uništavanje muslimana i svega u gradu što podsjeća na muslimane. I danas, da nije obnovljene džamije u Višegradu, nikada niko ne bi znao da su tu nekada živjeli muslimani, iako smo vjekovima bili većinsko stanovništvo (67%).
Ulaziš u Višegrad dočeka te znak Ćuprija Mehmed paše Sokolovića sa četiri ćirlična slova “S”, ali hvala dragom Allahu dž.š. pa izgradismo džamiju pa sada ko god doðe vidi džamiju i zna da tu ima muslimana, te izbrisa “NEKO” grafit na ćupriji “SRBIJA”, jer ko god bi došao misli da je Višegrad u Srbiji, sada nam se valja boriti da promijenimo ulice, da vratimo imena ulica koja su bila prije agresije, a uklonimo onog vojnika sa šajkačom koji je zamisao propale “velike Srbije”.
Valja nam se boriti da se ukloni fašista i četnički ðeneral Dražo Mihajlović, i neki Karaðorðe, što Višegraðani ne znaju koje, samo znaju da nije iz Višegrada. Još uvijek Višegrad možete poznati po ratnim zločincima, još uvijek nose kokarde i slijede programe lipsanog Miloševića, ali kada pogledaš da su to lešinari oni koji su bili i 1992., ali ti lešinari su koljači, ubice, siledžije, nestalo pljačke, prose, traže od nas žrtava 1 KM, misle mi zaboravili, ne poznamo ih. Morat ćemo praviti zatvor za smradove, a i za one u kravatama, ali morat će biti pod jednim krovom možda odvojene ćelije po zaslugama.
DA SE NE ZABORAVI, ALI AKO ZABORAVIMO, BIT ĆE DA NAM SE NIŠTA NIJE NI DESILO.
Sjetimo se prve žene-žrtve rata rahmetli naše Gušo Alme koju četničke granate iz Srbije ubiše u devetom mjesecu trudnoće. Ubiše je, a ubiše zlotvori i dijete još u njoj živo! Da, ubiše nju i bebu koja nije ni zaplakala na ovom dunjaluku, a toliko mu se radovala. Raniše nam Sulejmen efendiju, ubiše nam imama Safetagu Karamana. Neće Sajo da napusti Višegrad, govorio je “Ja ostajem sa mojim narodom, ja trebam mom narodu, neću iz Višegrada”… Eto neće Sajo iz Višegrada, osta za navijek u Višegradu. Ali sada se borimo da pronaðemo njegove kosti. Znaju Višegraðani, znaju i “pošteni” Srbi, ali kažu ne smiju da kažu. Nego da ima ijedan pošten rekao bi da je tu i tu. Rekli da gdje su masovne grobnice… Laž je da ne smiju, jer ko može meni da zabrani da pričam istinu i pričat ću istinu dok živim.
Sjećajmo se Višegrada i pričajmo o srpsko-crnogorskom zločinu i zločincima. Pričajmo i svjedočimo da se ne zaboravi. Samo tako možete se boriti za Višegrad i za sve bosanske višegrade, za Bosnu i bošnjački narod. Da, pričajmo i svjedočimo. Ako nisu imali stida i straha da nas ubijaju, siluju, progone…. nemojmo bar mi imati straha i stida da svjedočimo. Borimo se složno da se mali i veliki zločinci ne kreću slobodno u Bosni i Hercegovini. Njima je mjesto samo iza rešetaka….
(Autor priloga je predsjednica Udruženja Žena Žrtve Rata iz Višegrada.)