BOSNA JE JAČA OD SVOJIH OSVAJAČA

Bosna i Hercegovina je zemlja duge prošlosti, te složene vjerske-kulturne, ekonomske, demografske i etničke strukture. Kao takva ona se stoljećima oblikovala u osobeni geopolitički i duhovni prostor odreðenog multitničkog karaktera i sadržaja, a to se ne ubija. Narodu možeš sve oduzeti, ali mu ne možeš oduzeti dušu. Tako je i sa džamijama, katedralama, crkvama Sarajeva čija harmonija ostaje ono što je bila. Kroz sva ta stoljeća Bosna i Hercegovina je uvijek, bez obzira na svoj uži ili širi teritorijalni okvir, bila jedinstvena i prirodno regionalizirana zemlja sa cjelokupnom etničkom i ostalom strukturom. To je bila i uvijek ostala, u historijskom smislu riječi, konstantna njenog ustavnog ustrojstva. Danas se to bosansko-hercegovačko povjesno biće Deytonskim ustavnim projektima u cijelosti razgraðuje tako što mu se državice koje bi se meðusobno mogle držati u itvjesnom prividu spoljnog jedinstva na bazi uzajamnog straha. A tamo gdje ima straha ima i mjesta za huškanje i netrepljivosti i trasiranja puta mržnje i užasa. Danas – kada raznim ustavnim projektima pokušavaju da razgrade povjesno bosansko-hercegovačko biće, treba znati i podsjetiti da je BiH bila i ostala jedinstvena i prirodno regionalizirana zemlja sa cjelokupnom etničkom i ostalom kulturom. To bi bilo tako da nije onih koji su mišljenja, ako je mozak djeljiv zašto to nebi mogli učiniti i sa BiH. I mozak je podjeljen na vći i manji dio, a zašto to nebi bilo moguće i u BiH koja je i onako trn u oku njenih dušmana. Tako je u BiH od prvog doba agresije i rata počeo GENOCID nad Bošnjacima koji po svojo bestijalnosti i razmjerama prevazilazi sve što je u tom pogledu svijet tada vidio i doživio.Cijeli krajevi kako istočne tako zapadne i centralne Bosne, te Hercegovine, nekad sa većinskim ili brojnijim muslimanskim stanovništvom, ostali su, kako se to u narodu kaže, bez ijednog muslimanskog uha. Da bi se sve to postiglo, regularnim agresorskim jedinicama priključile su se brojne paravojne formacije četničkog i ustaškog, tj. zločinačkog karaktera. Domaći i iz Crne Gore i Srbije dovodjeni četnici vršili su “generalno trebljenje” Muslimana po istočnoj Bosni i zapadnoj Bosni i Hercegovini, dok je isti zločinački posao u srednjoj Bosni i dolini Neretve prepušten ili povjeren ustašama.
Sve je to, pored toga, bilo i ostalo u funkciji predstavljanja rata protiv BiH kao navodnog “graðanskog rata”, kako bi se pred svijetom prikrila spoljna agresija na suverenu državu koja je od 21.maja 1992. punopravna članica UN. Uz sve to, obje agresorske strane svojom propagandom plaše zapadni svijet, opterecen svojim neprevazidjenim duhom krstaštva i križarstva, tobošnjim opasnostima od bosansko-muslimanskog unitarizma, muslimanske demografske eksplozije i stvaranja islamske države na tlu Evrope. Realnost je sasvim suprotna, pošto je očigledno da ce udruženim nacinalno-fašističkim naporima u BiH, mjesto navedene unitarne ili tobože islamske Bosne, doći do egozodusa i trajnog raseljavanja preživjelih Muslimana, te do stjeravanja u meðusobno izolirana geta onih nekoliko stotina hiljada koji iz BiH neće ili nisu imali kuda otići, da bi na njihovoj imovini mogla nastati krstaška genocidna država RS, uz nju nešto manja HB.
Dušmanima BiH treba dati do znanja da ona, za razliku od nekih zemalja, nije tokom povjesti selila niti cijepala, nego je u kontinuitetu, od svog prvog pomena u šestom stoljeću kao male zemlje oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke, egizistirala do
danas bilo u svom užem ili širem teritorijalnom okviru i obimu.
Kao država Bosna je nastala krajem dvanaestog stoljeća na prostoru gdje je i danas geopolitičko središte. Teritorij bosanske države postepeno se tokom naredna dva stoljeća širio u svim pravcima. Bosanski kralj Tvrtko I vladao je u drugoj polovini četrnaestog stoljeća ne samo teritorijom BiH nego i mnogim okolnim zemljama, kao na istoku i zapadu tako i na jugu. Bilo je to historijsko vrijeme kada o SRBIJI ili o HRVATSKOJ niko nije ni znao ni govorio.
U angloskoj se historiji literaturi za Tvrtkovu Bosnu obicno kaže da je u teritorijalnom pogledu, od svih južnoslovenskih srednjovjekovnih država, bila najbliža onome što je 1918. godine postalo Jugoslavijom. Odmah nakon pada srednjovjekovne bosanske države 1463. godine osmanlije su na njenom matičnom teritoriju uspostavile Bosanski sandžak koji je 1580. godine prerastao u Bosanski ejalet ili pašaluk kao najveću administrativno-teritorijalnu formu u osmanskom carstvu. U trenutku osnivanja Bosanski ejalet je obuhvatio cijelo područje današnje BiH, dijelove Slavonije, Baniju, Liku i Krbavu, dobar dio Dalmacije, te zapadne i jugozapadne Srbije, današnje sjeverne i zapadne Crne Gore. Pa drage “komšije” vidite sami da nismo cincije, a trebali bi Bosanci, Hercegovci, Sandžaklije od vas tražiti “GOLEMU BOSNU i HERCEGOVINU” što bi bilo historijski opravdano, a ne vi neku “Veliku Srbiju” ili “Veliku Hrvatsku” kada niste znali kako se država piše to je BiH vec bila, ali vama vaši koje-kakvi Dr. historije ispraše vaše prazne mozgove. (i u prazne glave ulazi znanje), ako slušate one koji su potkovani znanjem a ne one koji polagaše ispite iz historije uz derneke. Ti doktori su znali ali vam nisu rekli da je Bosanski ejalet obuhvatio sve okolne zemlje koje je još kralj Tvrtko držao. Time je održan veoma konkretan politički-tertorijalni kontinuitet izmeðu bosanske srednjovjekovne države i Bosne kao osmanske provincije. U austro-osmanskim i mletačko-osmanskim ratovima krajem sedamnaestog i tokom osamnaestog stoljeća, te tokom velike istočne krize 1875-78. formirane su današnje granice BiH. Kao takve one su historijski date i priznate medjunarodnim i unutrašnjim aktima, od Karlovačkog i Požeravočkog mira 1699., odnosno 1718., do odluka Berlinskog kongresa 1878. članova 10 i 204. Senžermenskog ugovora 1919. člana 135. Vidovdanskog ustava 1921., odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a sve do Helesniških i drugih dokumenata KEBS-a. Iz toga proističe bitna činjenica ili državnopravna premisa da granice BiH nisu administrativne, kako je to agresorska propaganda pred rat uporno širila i još širi, nego su rezultat višestoljetnog, političkog, civilizacijskog i demografskog razvoja i taloženja brojnih spoljnih i unutrašnjih migracija, te vjerske i kulturne koegzistencije.
Cijela ta povjest pokazuje (političari povjest ne uče) da bit Bosne i Hercegovine ne čine nekakvih konstitutivni narodi, nego njeni graðani, meðu ostalim različite vjerske, kulturne i etničke pozadine koje se stoljećima činili i čine njen narod u političkom smislu riječi, bez obzira ba to koje su mu klase u raznim razdobljima historije bile na čelu. Odatle eventualno etničko konstituiranje BiH void realiziranju mita o nacinalnoj državi u čije je ime uništena Jugoslavija kao složena država i zajednica naroda, koji su time gurnuti u duboku tragediju i stradanje. To se najdrasticnije desilo na tlu “Male Jugoslavije” odnosno Bosne i Hercegovine, koja upravo zato mora biti graðanski i pravno ustrojena država, naravno bez uplitanja “komšija” i entiteta. Za sve ovo preduslov osloboðenja BiH je dokaz: -Da je na nju izvršena agresija i GENOCID i da se u buduće stvore takvih odbranbenih mehanizmi kojima će svaka agresija, rat i teror nad njenim graðanima, ili narodima, biti automatski isključena. Samo se tako može ostvariti suverenitet BiH. Jedino takva BiH može sve ratne zločince, bez obzira na njihovo državljanstvo, privesti sudu i pravdi. Slobodna BiH, bez entiteta, reintegracije svih njenih izbjeglih i raseljenih graðana u vlastite kuće, sela i gradove. Otuda se je i u uslovima silom nametnute dezintegracije BiH bitno svugdje boriti za njenu ideju. Bosna i Hercegovina je u svojoj povjesti već jedanput prešla taj put. Oni koji vjeruju u BiH mogu njenu genezu rekapitulirati….