SAVREMENI BOŠNJACI, U I NAKON AGRESIJE

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu je jako uticala na današnje Bošnjake. Sve na negativan način ako se neračuna buðenje veće nacionalne svijesti. Ova agresija nije bila samo agresija, ili samo rat bilo koje vrste. Nije bio rat započet zbog nesporazuma ili trenutnog interesa nekoga. On nije bio počekat nečega…nego kraj. Tačno, on je bio kraj i kulminacija stoljetne mržnje i težnje da Bošnjaci i Bosna nestanu. Još u srednjem vijeku Bosna i Bošnjani je napadana zbog kulture, vjere, politike. Jer u Evropi su bile dvije civilizacije, zapadna koja vodi porijeklo iz Zapadnog Rimskog carstva i bizanstijska koja vodi porijeklo iz Bizantije. Linija i granica izmeðu ove dvije je tada zapečaćena i rezultirala je preko 1000 godina kasnije u Berlinskom zidu. Iako ove dvije civlizacije nisu ikada bile prijatelji ili suradnici jedan je znao da drugi postoji i nije bilo govora o negiranju nego samo stavu da je “moje bolje”. Tako postao je “fakat” da Evropa ima dvije civlizacije. Bosna i Bošnjani ne samo da su se u sred Evrope ogradili od obadvije nego su i stvorili vlastitu civilzaciju. Ovo nije moglo biti prihvatljivo za ijedne. Oni su se mrzili ali su znali “fakat” a ovo “bosansko pitanje” je samo bilo iritirajuća mrlja koja mora što brže nestat. A glavni “pištolji” i egzekutori ove ideologije su bili Srbi i Hrvati. Svaki od njih nosioc jedne od dvije “priznate” civilizacije i zbog toga se mrze ali znaju da postoje, dok Bošnjani su neprihvatljiva “mrlja” koja je već tada morala nestat. Iako je bilo suradnje i izuzetaka ideologija je još više utvrðena sa time kada su Bošnjaci dobrovoljno prihvatili orijentalnu civlizaciju koja nije postojala u Evropi nego je smatrana stranom i okupacionom, sa dobrovoljnim prihvatanjem nje od strane Bošnjaka oni su dobili istu ektiketu i želja da se “mrlja” izbriše je ojačala. Početak četničkih i ustaških ideja i predpostavki da su Bošnjaci “poturice” je stvorilo gledanje na njih kao na izdajice, nosioce strane kulture i vjere koji moraju nestat na neki način. Ovo je zaustavila Titova vladavina a ranije Bošnjaci su uvijek sami uspjevali da se odbrane i da čak stvaraju moć i blagostanje i veće od neprijatelja uprkos svega ali sada su bili nenauružani i došla je šansa da se konačno sve završi. Znači ovo je bila kulminacija svega toga i zadnji pokušaj da se “mrlja” izbriše a da se izvršioci “nagrade” ostatcima (državom). Znači ovo plus želja za zauzimanje Bosne i Hercegovine i stvaranje velike Srbije i velike Hrvatske je glavni uzrok agresije.

Tok rata

Već u martu 1992. godine SDS je proglasio “srpske općine” koje su bile protiv Ustava BiH i nisu priznate, a za njima “Srpske autonomne oblasti – SAO” za koje važi ista stvar. Uprkos toga odmah nakon proglašenja nezavisnosti JNA se nepovlači nego ostaje u BiH i započinje plan njenog osvajanja. JNA je imala plan o brzom zauzimanju Bosne i Hercegovine i njeno priključenje velikoj Srbiji, ciljevi su bili:

*da osigura granicu sa Srbijom i Crnom Gorom
*da odatle dalje prodre u centar Bosne
*da na zapadu okupira Brčko i tako nastavi sa okupacijom cjelokupne sjeverne Bosne do Bihaća stvarajući granicu sa područjima Hrvatske gdje su kontrolu imali Srbi
*Napredovanje iz istočne Hercegovine zapadno zauzumajući Neum i razarajući Mostar.
I kao vidljivo Bošnjaci, Hrvati i ono malo lojalnih Srba bi bili zatvoreni u malom pojasu u srednjoj Bosni gdje bi okruženi Srbima, vjerovatno se morali predat. JNA je bila četvrta najjača armija u Evropi i zato sposobna za ovakve ofanzive a u svoju pomoć je isto trebala da dobije masu od vlade Jugoslavije priznatih paravojnih formacija kao “Tigrovi”, “Beli orlovi”, “Šešeljovci”… Koji su isto bili snažno naurožani, takoðer su računali na velikoj izdaji srpskog življa na spomenutim mjestima te su tako preko njih i njihove satelitske vlade Karadžića trebali stvorit satelitsku Armiju “RS” koja bi dobila oružja i učestvovala u agresiji. Ali kada je ofanziva počela i veliki zločini nad ne-Srbima mnogi Bošnjaci, te Hrvati i dio bosanskih pravoslavaca su se organizovali preko formacija tipa Patriotska Liga i iako puno slabije nauorožani sabotiraju, brane kuće, vode gerilske ratove… Iako je JNA ovo većinom srušila na više mjesta odbrana je uzela dosta oružja, ljudstva i odužila ofanzivu za koju su Srbi mislili da će završiti za nekoliko dana. Vlada BiH oko sebe okuplja snagu odbrane Teritorijalna Odbrana – TO, koja onda mjenja ime u Teritorijalna Odbrana Bosne i Hercegovine – TO BiH i ona zajedno sa PL, ZB i HOS brani slobodna područja iako slabije naurožani kroz juriše, zaustastavljanje ofanziva, opsade kasarni i mnogo toga. A sa jačanjem oružja koje je počelo pristizat ponajviše iz Irana i Pakistana počinju prave frontovske i rovovske bitke. HVO je vodio vlastitu bitku proglašavajući “autonomije” koja prerastaju u “Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu – HRHB” na području BiH. Pošto je ovo bilo protiv Ustava i nelegalno vlada jasno proglašava “HRHB” nelegalnim ali da nebi izazvala konflikt HVO se nastavlja vodit kao legalna formacija u BiH naručito zbog velikih pobjeda nad četnicima u Hercegovini. Tako njihov prodor u zapadnu Hercegovinu je zaustavljen i zajedničke bošnjačke i hrvatske snage uspjevaju odbranit Neum, Mostar, Livno, Konjic i mnogo toga. U istočnoj Bosni četnici odnose pobjedu okupirajući sve uključujući Višegrad, Sokolac, Rogaticu, Foču… Ali se Goražde, Srebrenica i Žepa uspjevaju odbranit te padaju pod opsadu kao i Bihać koji se uspjeva odbranit na zapadu dok ostala Bosanska Krajina biva okupirana. Evo jednog redoslijeda zbivanja:
1. 1. april – Bijeljina – Zloglasni Arkanovci, odnosno Srpska garda i Tugorvi napadaju ovaj grad.
2. 1. april – Čitluk – JNA blokira saobraćajnice prema gradu.
3. 1. april – Mostar – JNA povlači snage iz grada.
4. 1. april – Kupres Stanovništvo se evakuira iz grada.
5. 1. april Sarajevo – Organizovan miting milicionera protiv podjela u MUP-u.
6. 3. april Banja Luka – “Srpske odbrambene snage” preuzmaju kontrolu nad gradom.
7. 3. april – Livno, Tuzla – Počinje mobilizacija TO-a.
8. 3. april – Mostar – Pred kasarnom “Mostarski bataljon” eksplodira kamion cisterna napunjena eksplozivom, što označava početak rata u tom gradu, koji je više od mjesec dana bio izložen teroru rezervista JNA iz Crne Gore.
9. 4. april – Bijeljina – Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom.
10. 4. april – Bosanski Brod – JNA i SDS vrše opći napad vatrom iz minobacača, topova i VBR-a.
11. 4. april – Neum – Općinsko predsjedništvo proglašava opću mobilizaciju za mir u Sarajevu i Mostaru.
12. 4. april / 5. april – Sarajevo – Te noći, paravojne jedinice SDS-a izvele su napad na sve policijske stanice u gradu.
13. 5. april Mostar, Sarajevo Demonstracije za mir.
14. 5. april – Sarajevo – Srpski MUP napada školu MUP-a na Vracama u Sarajevu.
15. 5. april – Neum – Napad JNA.
16. 6. april – Mostar – Na dan priznanja od strane Evropske unije, počinje mobilizacija TO grada.
17. 6. april – Sarajevo – Nastavljeni sukobi.
18. 6. april – Visoko – Proglašeno vanredno stanje u Visokom, uspostavljanje Protivdiverzantskog voda Teritorijalne Odbrane
19. 7. april – Široki Brijeg – JNA raketira Široki Brijeg istog dana kada Sjedinjene Američke Države priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović prosvjeduje kod Blagoja Adžića izjavljujući da je to napad na hrvatski narod i meðunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istog dana tzv. srpska Skupština BiH završava svoju 15. sjednicu. Njen predsjednik Momčilo Krajišnik (koji je istovremeno bio predsjednik Skupštine RBiH) potpisao je dokument o proglašenju ”nezavisne srpske republike” u BiH protiv njenog Ustava i odluke legalne vlade. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjedništvu RBiH, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, povlače se iz Predsjedništva RBiH.
20. 8. april – Sarajevo – Predsjedništvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republičke oružane sile umjesto dotadašnjeg TO-a.
21. 8. april Grude U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Na sastanku je rečeno da HZ HB ne prihvata iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjedništva BiH o TO BiH politički nepromišljena, te da su sve formacije osim HVO-a na području HZ HB nelegalne ili neprijateljske;
22. 9. april – Zvornik – Jedinice “Srpske općine Zvornik” osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske snage JNA, a za njima su ušli Arkanovci.
23. 10. april – Kupres – Srpske snage zauzimaju grad.
24. 10. april – Bosanski Brod, Derventa – Pješačko topničke bitke. Istog dana, izlasnik Evropske Unije José Cutilheiro pregovara s Izetbegovićem i Karadžićem.
25. 11. april – Čitluk – Napad na grad.
26. 11. april – Livno, Široki Brijeg – Zračne uzbune.
27. 11. april – Modriča – JNA ulazi u grad.
28. 11. april – Foča – JNA vrši topničke napade na grad.
29. 11. april – Višegrad – Grupa pod vodstvom Murata Šabanovića zauzima branu u Višegradu i prijeti dizanjem brane u zrak ako JNA ne prestane s napadima na Višegrad i ne dopusti evakuaciju stanovništva iz grada. Tog dana je Predsjedništvo RBiH donijelo Ukaz o potčinjavanju svih jedinica TO-a BiH do 15. aprila 1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatraće se ilegalnim jedinicama.
30. 14. april – Derventa – Zauzeto skladište TO-a Dervente i predano TO-u BiH.
31. 14. april – Sarajevo – Zatvoren aerodrom Butmir.
32. 14. april – Hrvatska – U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine.
9. aprila 1992. godine osnovane su državne snage Bosne i Hercegovine, Armija Republike Bosne i Hercegovine Armija RBiH, i Ministarstvo Unutrašnjih Poslova Bosne i Hercegovine MUP BiH. Armija RBiH je tu igrala ključnu ulogu a izformisana je od bivšeg TO-a BiH i raznih paravojnih formacija koje su bile na strani BiH. Armija RBiH ima kontrolu nad Sarajevom, Zenicom, Tuzlom, Bihaćem, Goraždem, Srebrenicom, Gradačcom i još mjesta dok Četnici vladaju Banja Lukom, Prijedorom, Dobojem, Višegradom, Trebinjem, Bijeljinom… A HVO zapadnim Mostarom, Livnom, Stocem, Neumom i još mjesta. Daljnije djelovanje JNA i njenih suradnika u ofanzivi na Bosnu se može vidjet ovdje:

Sarajevo

Cilj JNA bio je ovladati glavnim gradom i zauzeti sve državne institucije. Srpske paravojne formacije počele su dizati barikade u gradu, sa namjerom da ga presječu napola. Istovremeno, u gradu su počeli djelovati brojni snajperisti, sa namjerom sijanja panike i paralize života. Patriotska liga je odgovorila podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela očistiti jezgro grada i uspostaviti unutrašnje komunikacije. Kako je JNA djelomično izašla na ranije pripremljene položaje u okolini grada, počela su neselektivna djelovanja topničkim oruðima po samome gradu. Sefer Halilović, zapovjednik Glavnog štaba Armije RBiH, je u avgustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oruða svih mogućih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova. Jedinice JNA su 2. maja 1992. godine u prodoru pokušale zauzeti centar grada i zgradu Predsjedništva RBiH, ali su u žestokom okršaju odbačene. Istog poslijepodneva dolazi do opsade zgrade Zapovjedništva JNA i zarobljavanja predsjednika Izetbegovića na sarajevskom aerodromu. Njegova razmjena za generala Kukanjca i slobodan izlaz JNA iz Sarajeva uslijedili su sljedećeg dana, nakon pregovora. Za vrijeme Izetbegovićevog zatočeništva, došlo je do pokušaja preuzimanja vlasti od Fikreta Abdića, tada člana Predsjedništva RBiH. Abdić je onemogućen u svom naumu, nakon čega se on povlači u Cazinsku krajinu osnivajući vlasitu nelegalnu paravojnu formaciju koja proglašava “autonomiju” Velike Kladuše i počinje suraðivat sa Četnicima.
Linije fronta oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrašnji prsten opsade) do kraja rata.

Podrinje

Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandžaka i istrjebljenje bošnjačkog stanovništva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foče. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istočnoj Hercegovini živi pretežno srpsko stanovništvo, tako da južno od Foče nije bilo značajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Višegrad i Foču, dok su se Srebrenica i Goražde odbranili i potkraj ljeta su lokalne snage Armije RBiH uspjele osloboditi značajnu teritoriju i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na državnu granicu.

Posavina

Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i područjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su već nadzirali Srbi (banjalučka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angažiraju se krupni oklopno-mehanizirani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaže Armija Republike Hrvatske, uz pružanje logistike na frontu i učestvujući i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja – političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage Armije RH i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspješno izvršenje takvih operacija, politički argument je presudio i došlo je do povlačenja Armije RH iz Bosanske Posavine, nakon čega je uslijedilo i srpsko zauzimanje toga dijela BiH.

Alija Izetbegović, vrhovni komadant ARBiH vrši smotru
Južni dio Posavine (Gradačac, Brčko) pod nadzorom je Armije RBiH. Ljeto 1992. prošlo je u žestokim ofanzivama i protuofenzivama, ali je krajnji rezultat za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja. U aprilu i maju su zauzeli Bosanski Šamac (17. april 1992.) i Brčko (7. maj 1992.). U julu su zauzeli Derventu (7. juli 1992.), Modriču (10. jula 1992.) i Odžak (13. jula 1992.), a konačni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskom okupacijom Bosanskog Broda. U razdobljima izmeðu srpskih ofanziva slijedile su protuofenzive Armije RH i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doći do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene političkim direktivama. Na svom dijelu fronta, Armija RBiH zabilježila je uspjeh odbranom Gradačca, a manje je poznat podatak da su jedinice Armije RBiH do 1993. godine držale ratnu liniju u predgraðima Brčkog na približno kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se održala samo enklava kod Orašja, gdje se lokalno vodstvo usprotivilo odluci o povlačenju.

Hercegovina

U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac – Čapljina – Metković ovladati istočnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofanzivi (24 – 28. april 1992.) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom hrvatske vojske i potisnute istočno od Stoca. U borbama je osloboðena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Osloboðenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo združenim djelovanjem može postići uspjeh. Arif Pašalić, zapovjednik Armije RBiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-a, uz kvalitetnu artiljerijsku podršku HVO-a. Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i centralnoj Hercegovini, počinju brojni incidenti, počevši od ubistva generala HOS-a Blaža Kraljevića, koji će završiti sukobom Armije RBiH i HVO-a.
U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992. godine, uspostavlja se ratna linija koja se do kraja 1994. godine neće bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontroliše oko 70% teritorije, Sefer Halilović navodi da su Armija RBiH i HVO od aprila do septembra 1992. godine oslobodili 58% državne teritorije. Tačni podaci nisu utvrðeni. Najkvalitetniji dio teritorije pod nadzorom VRS-a bila je banjalučko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim centrima. Područje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska “crna rupa” BiH, bez dovoljno domicilnog stanovništva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je značajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, ali protjerivanjem većinskog bošnjačkog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istočna Bosna i Istočna Hercegovina su brdsko-šumski i kraški krajevi, takoðer rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzećem najvećeg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla značajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.
Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu – brzom zauzimanju teritorije BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv. Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prešle u strategijsku defanzivu koja će trajati do kraja rata.
Kao što vidimo srpske snage nisu uspjele sa konačnim ciljem, poslije uspješne odbrane Sarajeva oni se povlače u planine stavljajući ga u opsadu sa time što zabranjuju izlaz. Nedaju više hrane i gase vodu i struju te započinju sa dnevnim granatiranjem i pucanjem snajperista po gradu koje će odnijet mnoge nedužne živote. Istovremeno uspjevaju okupirat Neðariće, Grbavicu i Kulu. Teška sitaucija u Sarajevu bez hrane, vode i struje i pod konstantnim granatirenjem i pucnjavom snajpera nije zaustavilo 1 korpus Armije RBiH da nastavi sa odbranom grada. Izvan Sarajeva prvi grad na liniji biva Visoko koje se jedino uspjeva odbranit pred okupiranim Ilijašem a dalje ide pojas slobodnih mjesta preko Kaknja, do Zenice pa sve do Tuzle koji su se uspjeli odbranit. Poslije ovoga ovdje većinom slijedi meðusobno granatiranje i pucanje te neke oslobodilačke akcije dok se Srbi većinom drže u defanzivi. Očito je da je plan propao te zato ostaje da se okupirano odbrani te da se područja pod opsadom kao Goražde, Srebrenica i konačno Bihać osvoje ali se ista nastavljaju branit.
Dok sve ovo traje meðu Hrvatima se stvara raskol. Naime, već ranije predsjednik Hrvatske Franjo Tuðman je stvorio dogovor sa Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine izmeðu Srbije i Hrvatske. Većina hercegovačkog HDZ-a izdaje BiH pristajuči na njen nestanak u korist Hrvatske. A bosanski HDZ većinom isto odbija i nastavlja da brani BiH, dok hrvatski voða Blaž Kraljević i HOS ostaju lojalni BiH i odbacuju u totalu njenu podjelu. Voða HVO-a koji je postao Tuðmanov satelitski predstavnik u BiH Mate Boban poziva Kraljevića na sastanak poslije čega HVO ubija cijelo HOS vodstvo i sa time nestaje ta formacija. Onda jasno kreću sa izvršavanjem Tuðmanovog plana o rekosnstrukciji banovine Hrvatske a iz Hrvatske dolazi Armija RH i razne paravojne formacije te ovi agresori i njihove lokalne izdajice koje su takoðe agresori već u ljeto 1992. godine okupiraju Livno, zapadni Mostar, Stolac, Neum, Kiseljak, Vitez, Vareš a Armija RBiH kreće sa odbranom i borbom protiv istih sa čime otvara dva fronta ako se neračuna i onaj treći protiv Abdićevih izdajica kojeg je vodio 5 korpus Armije RBiH iz Bihaća koji se i borio protiv Četnika.
Iako je hrvatska armija bila bolje naurožana Armija RBiH je imala oko 168.500 vojnika u avgustu 1992. godine bez MUP-a BiH i paravojnih formacija što je bilo puno više od hrvatske. A još je bilo Hrvata koji su ostali lojalni BiH kao i Srba i nalazili se u redovima Armije RBiH što je opalo broj agresora. Za Hrvate je bilo presudno okupirat Gornji Vakuf te je više puta vlada u Zagrebu direktno kontrolisala napade na njega i teško razaranje ali je Armija RBiH uspjela da ga odbrani sa čime je srušen hrvatski san. Istovremeno odbranjeno je i Bugojno i osloboðen Donji Vakuf a osloboðen je i Vareš, dok se Kiseljak samo održao pod okupacijom kroz suradnju sa Četnicima. Armija RBiH je oslobodila i istočni Mostar i započela osloboðenje zapadnog Mostara u teškoj 1993. godini, ali je to zaustavila ustaška snaga kroz rušenje Starog Mosta u Mostaru. Konjic i Jablanica su takoðe ostali slobodni kao i Maglaj i Zavidovići od četničkih snaga. Sve veći pritisak na Hrvate i oslobaðanje okupiranih područja je povuklo hrvatsko vodstvo za dogovor na koji primorana mora pristat i bosanska strana, tako da je 1994. godine potpisan “Washingtonski sporazum” u kojem je od slobodnog bošnjačkog i okupiranog hrvatskog dijela stvorena Federacija Bosne i Hercegovine, a bosanske i hrvatske snage su opet krenule u suradnju protiv Četnika. Te iste 1994. godine je i nanovo usvojeno i vraćeno historijsko nacionalno ime za Bošnjake, Bošnjaci. I kao takvi su upisani u Ustav poslije 150 godina a dobili su već dvije godine pravo na bosanski jezik, kulturu, vjeru…
Front sa Četnicima nije išao lahko ali je njihova artilerija nestajala i već 1994. godine 5 korpus Armije RBiH je izbio na granicu sa Hrvatskom i tako uspio donekle deblokirat Bihać. Srebrenica je opet već 1993. godine postala “sigurna zona” gdje je Armija RBiH morala predat svo oružje sa čime ostaju samo civili koje je trebala štiti meðunarodna zajednica i njeni holandski vojnici.
U ljeto 1995. godine srpske snage su ušle u Srebrenicu i pobili oko 8000 bošnjačkih civila u nekoliko dana.
Sve lošije stanje je konačno budilo svijet, a istovremeno kreće akcija “Sana 95” gdje 5 korpus Armije RBiH Atifa Dudakovića u suradnji sa 7 korpusom Armije RBiH Mehmeda Alagića i Armije RH totalno deblokira Bihać i oslobaða Bosanski Petrovac, Bosanski Ključ i Bosansku Krupu te Sanski Most a i ruši pokret Abdića. Akcija je silom zaustavljena od strane meðunarodne zajednice koja uz pomoč Nato-a u novembru 1995. godine tjera srpsku stranu da prihvati Daytonski sporazum sa kojim je zaustavljena agresija na Bosnu i Hercegovinu i legalizovana je fašistička tvorevina “Republika Srpska” stvorena na okupiranim područjima BiH. Jedino Brčko biva izdvojeno u poseban distrikt.

Istrjebljenje Bošnjaka

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pokušalo se izvršit istrjebljenje bošnjačkog naroda na historijskim, političkim, kulturnim i ostalim tezama Srba i Hrvata. Pošto je plan bio podjela Bosne i Hercegovine izmeðu Srbije i Hrvatske Bošnjaci su trebali nestat. Tako, JNA i ostale srpske formacije odmah nakon okupacije više gradova uvodi apartheid sistem za Bošnjake i druge ne-Srbe. Otpuštaju se sa posla i iz važnijih mjesta i ostavljaju se bez moći. Zatim kreće plansko istrjebljenje, bošnjački živalj se hapsi od strane srpske vojske i policije i onda biva deportovan u novootvorene koncetracione logore zajedno sa ostalim ne-Srbima pa i Srbima koji su se bunili protiv vlasti. U tim koncetracionim logorima bivaju ostavljeni bez hrane i vode jako dugo, a istovremeno prolaze kroz teška zlostavljanja kao premlačivanje(sve od šaka do eksera), rezanje nožem po koži, odsjecanje ušiju i mnogo toga… A mnogi bivaju i direktno ubijeni kroz strijeljanje, vješanje, spaljivanje ili nešto drugo. Ovi koncetracioni logori su jednostavno bili mjesta muke i trepeta. Većina nisu ikada izašli iz njih nego ili umrli od gladi i žeði, ili umrli od preteškog zlostavljanja ili su direktno ubijeni ili sve zajedno. Poznato je da su preživjeli morali tovarit posmrtne ostatke bivših drugova na kamione i bacati ih u masovne grobnice koje su često morali i kopat da bi onda sami u njih zapali. Za Bošnjacima i drugim ne-Srbima Četnici su rušili sve kulturne, vjerske i druge objekte kako bi im izbrisali svaki trag. Tako su napadana groblja, mase džamija je spaljeno(Ferhadija, Alaða…), mnoge katoličke crkve su spaljenje i mnogo toga, a ulicama su mjenjana imena ako nisu odprije nosile ime Srbina. Čak su cijeli gradovi mjenjali imena, kao “Bosanski Brod” u “Brod”, “Bosanska Dubica” u “Kozarska Dubica”, “Bosanski Novi” u “Novi Grad” i “Foča” u “Srbinje”…
Spomenuti koncetracioni logori su većinom držali muškarce i dječake dok su žene slate u posebne koncetracione logore gdje su zatvarane i onda planski kao alat u ratu silovane od strane srpskih vojnika i običnih prolaznika a često uz to i zlostavljanje kroz premlačivanje… Jeste da ih je manje umrlo ali im je sav ponos i samopuzdanje kao i osječaj vrijednosti srušen silovanjem a još su vjerovatno i vrijeðane i fizički i psihički. Kada bi zatrudnile držali bi ih dok bude kasno abortirat i onda ih puštali. Nije lahko reči direktni cilj ovoga ali je najvjerovatnije bilo to da se bošnjačke i druge ne-srpske žene ponize i onemoguće za raðanje novih Bošnjaka i drugih ne-Srba. Ukupno jw silovano oko 22.000 žena pretežno Bošnjakinja od strane Četnika koji su nad njima i vršili eksperimente u samoj Srbiji gdje su deportovane.
Primjeri srpskih koncetracionih logora su “Omarska” u mjestu Omarska kod Prijedora, “Keraterm” takoðe kod Prijedora i “Trnopolje” takoðe kod Prijedora. Isto tako tu je bila i “Manjača” kod Banja Luke i “Partizan” u Foči i mnogi drugi. Bošnjaci i drugi ne-Srbi su masovno bježali od ovog terora a neki su imali i sreće da budu deportovani na slobodno područje a ne u koncetracioni logor ali sa područja “Republike Srpske” nestalo je preko 95% Bošnjaka koji su tamo bili prije 1992. godine. Četnici su često i organizovali napade na bošnjačka i druga ne-srpska sela i odmah ih spaljivali i stanovništvo ubijali i zlostavljali u masovnim pokoljima. Najveći srpski zločin se desio u “sigurnoj zoni” Srebrenica na ljeto 1995. godine.
Srebrenica je na početku agresije se našla na agresorskom putu koji je počeo sa ubijanjem i zlostavljanjem Bošnjaka, Bošnjaci iz Srebrenice su morali da se brane i pod vodstvom Nasera Orića uspjeli su da odbrane Srebrenicu od Četnika. Nažalost desilo se pojedinačnih zločina protiv Srba. Četnici su se približavali Srebrenici i ona je od Ujedinjenih Nacija proglašena “sigurnom zonom” u koju Srbi nesmiju ući a Armija RBiH mora predat oružje što je i uraðeno te su ostali samo civili a da ih štite došli su holandski vojnici Meðunarodne Zajednice. Srebrenica je te 1993. godine pala pod opsadu i životni uslovi naredne dvije godine su bili jako teški, u ljeto 1995. godine srpske snage su prekršile dogovor i ušle u Srebrenicu. Glavni četnički general Ratko Mladić je obećao da se neće išta desit Srebreničanima ali da moraju napustit ognjišta. Krenule su velike kolone bošnjačkih izbjeglica na kamione koji su ih trebali vozit na slobodno područje, ali srpska vojska je počela izdvajat sve muškarce iz redova. Dok su žene i mala djeca otišla muški, kako mladi, kako srednji tako i stari su ostali u okupiranoj Srebrenici. Ubrzo su depotrovani u nove koncentracione logore i brzo je krenulo njihovo istrjebljenje. Izvoðeni su iz mjesta gdje su zatvoreni i direktno strijeljani. Primjer je kada pripadnici srpske paravojne formacije “Škorpioni” na snimku kojeg su sami snimili strijeljaju grupu bošnjačkih mladića. Ukupno je u nekoliko dana u Srebrenici ubijeno oko 8000 Bošnjaka a vjerovatno i više, najmlaða žrtva je bila manje od 14 godina a najstarija preko 80. I dan danas se oko Srebrenice pronalaze masovne grobnice.
Ali istrjebljivali Bošnjake su i Hrvati. Poslije početka hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu na okupiranim područjima oni stvaraju apartheid sistem za Bošnjake i druge ne-Hrvate, otpuštaju ih sa posla i ostavljaju ih bez moći. Zatim, kreću hapšenja Bošnjaka i drugih ne-Hrvata kao i Hrvata koji se protive vlasti i šalju se u novootvorene koncetracione logore gdje je situacija bila kao u onim srpskim. Nema hrane i vode, dnevno zlostavljanje kroz premlačivanje i druge grohote kao i direktno ubijanje strijeljanjem, vješanjem, spaljivanjem… Rijetko ko je preživio a oni su često morali nosit posmrtne ostatke preživjelih da bi onda sami bili ubijeni. Za njima su rušeni svi njihovi kulturni, vjerski i drugi objekti kako bi im nestao trag. Tako je spaljeno masa džamija i pravoslavnih crkava. Hrvati su često i napadali bošnjačka i druga ne-hrvatska sela i spaljivali ih i ubijali i zlostavljali stanovništvo. Primjer su Ahmići gdje su mase Bošnjaka ubijeni od ustaških snaga. Primjeri hrvatskih koncentracionih logora su “Heliodrom”, “Dretelj”… U Varešu i Kiseljaku Ustaše su sjekli Bošnjacima uši i stavljali ih na antene automobila.
Armija RBiH i bošnjačke paravojne formacije nisu vodili politiku istrjebljenja nego očuvanja cjelovite i jedinstvene Bosne i Hercegovine što se može vidjet u tome da nije bilo koncetracionih logora, da su svi kulturni i vjerski objekti ne-Bošnjaka do 95% očuvani, da nije bilo protjerivanja i deportacije djelova stanovništva… Ali, nažalost dešavali se se slučajevi da su pojedinci iz redova Armije RBiH izvršili zločine nad Srbima i Hrvatima kao neka uvrnuta osveta ili nešto tako. Tako je bilo slučajeva ubijanja Srba u Sarajevu, hrvatska sela Grabovica i Uzdol su spaljeni od Armije RBiH a stanovništvo kroz klanje nožem ubijeno. Ali ovo nije bilo rezultat bosanske politike nego djelo manjinskih pojedinaca u Armiji RBiH. Važno je napomenut da Armija RBiH i MUP BiH poduzeo akciju protiv Mušana Topalovića Cace koji je bio bosanski komandant ali i teški zločinac. Zato je važno vidjet razliku izmeðu armije koja napada drugu državu, planski otvara koncetracione logore i želi istrjebit narod i armije koja brani napadnutu državu i koja nečini zločine osim u manjinskim slučajevima i to od strane pojedinaca sa kojima se i znala obračunavat.
Pokret Fikreta Abdića je isto imao koncetracione logore za neistomišljenike i učestvovao u zločinima nad Bošnjacima od strane Srba.
Ukupno, u agresiji na Bosnu i Hercegovinu je poginulo oko 200,000 ljudi i to najviše civila Bošnjaka.
Poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu Bošnjaci su se i brzo i sporo oporavili. Većinom danas žive normalnim životima ali istovremeno rane bole. Danas Bošnjaci su malo preko 50% stanovništva u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, prošireni su po Kosovu, Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, Hrvatskoj, Sloveniji, Turskoj a mase Bošnjaka žive i u državama zapadne Evrope, Sjeverne Amerike i u Australiji. Glavna politička snaga je SDA i njen predsjednik Sulejman Tihić sa time što je veliki heroj Alija Izetbegović umro i dobio najveću dženazu u historiji BiH i Bošnjaka sa cijelih 150.000 posjetilaca. Druge političke snage su i SDP i SZBiH, govore bosanskim jezikom koji je jedan od službenih u Bosni i Hercegovini a bore se i za njegovu službenost na drugim područjima gdje su većina stanovništva(Sandžak), kulturna udruženja su “Preporod”… A značajan je i “Bošnjački institut” Adil-bega Zulfikarpašića i mnogo toga… Glavni cilj je učvršćivanje nacionalne svijesti i imena i prestanak upotrebe vjerskog imena u nacionalnom smislu, brisanje lažne historije, utvrðivanje da je na BiH izvršena agresija i sa istoka i sa zapada, jedinstvena BiH, autonomni Sandžak, snažan i miroljubiv nacionalni element koji će očuvat Bošnjake i dobra politika koja će vodit ka Evropi kao i očuvanje sječanja i pred sobom i pred svijetom o tome što se desilo ali bez mržnje. I da znaju svoju historiju.

Kraj serijala!

Redakcija se zahvaljuje Stefanu Balordi na prikupljenom i obradjenom materijalu.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.