SARAJEVO, GRADE MOJ….

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine i njen najveći urbani, kulturni, ekonomski i prometni centar, glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine i sjedište Sarajevskog kantona.
U Bosni i Hercegovini ima starijih gradova od Sarajeva, ali u historiji Bosne i Hercegovine nema značajnijih. To se vidi i po izvorima i literaturi koji se odnose na historiju Saratjeva i koji su poslužili kao osnova Skariću, Kreševljakoviću i Kruševcu za izradu njihovih monografija. Tokom turske vladavine Sarajevo je bilo dva puta centar Bosne. Tokom austrougarske uprave ono se razvilo u snažan politički, ekonomski i kulturni centar Bosne i Hercegovine. Bilo da se radi o turskoj ili austrougarskoj vladavini, unutar Bosne i Hercegovine sa posebnom pažnjom praćena su kretanja i društvena raspoloženja u Sarajevu, naročito kada su na sceni bila značajnija zbivanja. Ona su u ovim monografijama dobila svoje mjesto, kao i tumačenja koja su izuzetno rijetko bila plod vannaučnih uticaja i improvizacija. Ovo na naglašavamo stoga što je historiografija, kao rijetko koja od društvenih nauka, izložena zahtjevima i pritisku politike, njenih organa i nosilaca; Skarić, Kreševljaković i Kruševac predpostavljali su postulate nauke mogućnostima da postanu miljenici politike.

Prema popisu iz 1991. godine grad je imao 429.672 stanovnika, a prema procjenama iz 2003. godine grad Sarajevo ima 297.512 stanovnika, dok područje metropole grada Sarajeva broji 450.000 stanovnika, uključujući tu sve općine Sarajevskog kantona i područje Istočnog Sarajeva.

Grad Sarajevo sjedište je najveće visokoškolske ustanove u zemlji, Univerziteta Sarajevo, te niza drugih visokoškolskih ustanova, čime se svrstava u red najvećih univerzitetskih centara u cijeloj regiji Jugoistočne Europe. Uz nekoliko nacionalnih i gradskih taetarskih kuća, muzeja i kulturnih institucija Sarajevo je i važno mjesto na kulturnoj mapi ovog dijela europskog kontinenta. Svake je godine grad na rijeci Miljacki domaćin niza kulturnih festivala internacionalnog karaktera, meðu kojima su najznačajniji: Sarajevski filmski festival (SFF), Sarajevski jazz festival, ljetni kulturni festival “Baščaršijske noći”, teatarski festival novih produkcija “MESS”, “Sarajevska zima” i Svjetski televizijski festival orijentalne muzike. Grad Sarajevo zvanično je postao pridruženi član Mreže evropskih gradova EUROCITIES na godišnjem generalnom sastanku, koji je održan u francuskom gradu Lyion-u 22.11.2005. Prethodno je Izvršni komitet EUROCITIES-a na sastanku u Briselu 30. septembra 2005. donio Odluku da se Grad Sarajevo primi u asocijaciju kao pridruženi član, dok je Gradsko vijeće Sarajeva u julu 2005. donijelo Odluku o pristupanju Grada Sarajeva EUROCITIES-u.

Urbanu sliku grada karakteriziraju brojni sakralni objekti, jedinstvene džamije iz bogatog osmanskog perioda, katoličke i pravoslavne crkve, sinagoga i drugi brojni tragovi multietničkog življenja u samom srcu grada. Kroz grad protiče rijeka Miljacka, a u neposrednoj blizini grada je i izvorište rijeke Bosne, sa glasovitim Vrelom Bosne, popularnim izletištem Sarajlija. Oko grada su i Olimpijske planine: Jahorina, Bjelašnica, Igman, Treskavica, te brdo Trebević, koji su posebno tokom zimskih mjeseci omiljeni cilj ne samo Sarajlija, nego i njihovih gostiju iz cijeloga svijeta.

Sarajevo je grad burne historije, koja je ne rijetko imala utjecaja i na globalna zbivanja.

Kada se govori o prehistorijskoj epohi sarajevskog kraja, moze se reci da su tu epohu činili su neolitsko doba u kome je u nauci najznačajnije butmirsko naselje čiji počeci padaju u drugu polovinu trećeg milenia prije nove ere; zatim razdoblje Ilira i Rimljana. Ulazak sarajevskog prostora u historijsko doba obilježen je pojavom Desitijata, značajnog plemena Ilira, koji se smatraju glavnim predstavnikom halštatske kulture u našim krajevima. Ipak, Rimljani su ostavili trajnijeg traga tokom svoga boravka na sarajevskoj teritoriji; naročito u naselju Ilidža, koja je u njihovo doba bila jedan od značajnijih centara sa statusom autonomne varoši. U 7. stoljeću naseljavanjem Slovena uspostavlja se nova etnička slika sarajevske oblasti sa glavnom upravnom jedinicom Vrhbosna. Pretpostavlja se da je slovensko mnogobožačko stanovništvo šire prihvatilo hrišćanstvo u drugoj polovini 9. stoljeća. Skarić s razlogom tvrdi da je kroz cijeli srednji vijek Bosna u vjerskom pogledu bila labava i bez vjerske stabilnosti.

O postanku Sarajeva, koji se veže za tursko zaposjedanje Hodidjeda i Vrhbosne (1435.), koji su od tada bili stalno u turskoj vlasti. Činjenica da se Vrhbosna, pod Isabegovoin upravom u osvojenoj Bosni, počinje nazivati Sarajevo, relevantna je za postanak Sarajeva i u uskoj je vezi sa Isabegovom vakufnamom od 1462. godine, kojom je osigurano podizanje džamija, musafirhana, mostova, banja, hanova i drugih objekata da bi se formirao novi grad turske urbane fizionomije. Evo sto Skarić kaže o postanku Sarajeva:

U ovo vrijeme (t.j. neposredno poslije osvojenja Hodidjeda 1435.) pada osnivanje Sarajeva. Tada je bez sumnje podignuta i prva sarajevska džamija, današnja Careva džamija… Po polju oko saraja (dvora Isabegova) nazvala se nova varoš Sarajeva (tur. Saraj ovasi – polja oko dvorca saraja), što je naš svijet po svom izgovoru preudesio u Sarajevo.

Pošto je utvrdio da već 1457. godine Ishak-begov sin Isabeg bio gospodar Bosne, Skarić piše da je Isabeg osnovao u Sarajevu, kako se već počela nazivati Vrhbosna ili Vrhbosanje, godine 1462., jednu zadužbinu, čije je izdržavanje osigurao mnogim nepokretninama, koje joj je darovao.

Kao što se vidi, postanak Sarajeva po Skariću vezan je za početak namjesnikovanja Isabega u Bosni, o čemu podrobnije obavještava njegova vakufnama koja nosi datum 1. februara – 3. marta 1462. godine. Sarajevo, meðutim, ima svoju relativno dugu srednjovjekovnu predhistoriju pod imenom Vrhbosna, koje je poznato od 1244. godine. U župi Vrhbosna u 13. stoljeću postojala je katedralna crkva bosanskog biskupa, a u 14. stoljeću župa Vrhbosna nalazi se u posjedu moćne vlastelinske porodice Pavlovića.

Isabegov projekt izgradnje Sarajeva i njegovo realizovanje do kraja 15 stoljeća stvorilo je pretpostavke dinamičnog graditeljstva, koje je Sarajevo doživjelo u 16. stoljeću. Takav razmah graðevinarstva nije poznavao sarajevski kraj do uspostavljanja turske vladavine u Bosni. Pečat mu je dao bosanski sandžakbeg Husref-beg, za čijeg se namjesnikovanja Sarajevo razvilo u veliku varoš kako stanovništvom tako i prostorom, koji su uljepšavale i krasile brojne graðevine trajne kulturno-historijske vrijednosti. Najznačajnija od Husref-begovih zadužbina svakako je, po njemu nazvana, Begova džamija, uz koju su podignuti imaret, mekteb i drugi vjerski objekti. Doba Husref-begove uprave donijelo je Sarajevu opći napredak, potvrðen posebno u oblasti školstva i privrede, u kojoj su trgovina i zanatstvo imali vodeću ulogu. U ovo vrijeme Sarajevo je u vjerskom pogledu dominantno muslimanski grad, ali ne prekida tradiciju vjerske izmiješanosti stanovništva. U njemu postoji naselje sa pravoslavnim stanovništvom, koje se grupiše oko crkve, ali ima i katoličkog stanovništva, koje je nastanjeno u latinluku, takozvanoj Frenkmahali. I Jevreji koji su doseljavali u Sarajevo imali su svoje naselje. Kao pravoslavni i katolici, Jevreji su takoðer bili grupisani uz čaršiju. Jedna od tradicija Sarajeva potvrðivala se u meðuvjerskoj toleranciji njegovih žitelja, Naravno, njegovu većinu činili su muslimani. U duhu ove tradicije na Isabegovom dvoru bili su ne samo muslimani nego i hrišćani. I budući bosanski sandžakbegovi nastavili su Isabegov primjer. Saopćavajući najvažnije podatke o njihovoj upravi, Skarić posebnu pažnju poklanja njihovim graditeljskim inicijativama, kao i tolerantnom odnosu prema nemuslimanskim konfesijama. Sa izvornim poznavanjem stvarnog stanja u sistemu turske uprave, on je autoritativno tvrdio da vjera nikome nije činila prepreku da u činovničkoj hijerarhiji, vojsci i društvu zauzme bolji položaj, osim najviših zvanja, koja su pripadala muslimanima. Štaviše, u voðenju nekih veoma odgovornih poslova hrišćani su bili zastupljeni šire nego muslimani, kao što su naprimjer poslovi zakupnika rudnika i carina. Vjerska tolerancija u radu predstavnika turske administracije bila je za Skarića od posebne društvene vrijednosti i značaja. Ona se ispoljavala široko, u svakodnevnom ponašanju muslimana. Skarić to objašnjava uticajem učenja islama, po kome se robovi izjednačavaju sa članovima porodice, a oslobaðanje roblja predstavlja bogougodno djelo. Neki osnivači vakufa davali su osloboðenim robovima mutevelliluk i odreðivali da i njihovi potomci nasljeðuju mutevellisku službu. Štaviše, u svojim oporukama nareðivali su da dužnost imama, mujezina i hodžsc u vakufima obavlja neki od robova.

Šesnaesto stoljeće dalo je pečat graðevinarstvu i arhitekturi Sarajeva, ali je ono takoðer položilo temelje njegovom općem napretku. Privredni život razvijao se u znaku trgovine i zanatstva. U Sarajevo dolaze trgovci iz Dubrovnika, koji svojom poslovnom preduzimljivošću i vezama doprinose razvoju sarajevske trgovine. Uvoza se razna tekstilna roba, riža, papir; visoko se cijeni čoha. Izvozi se vosak, živa stoka, koža. Da bi se unaprijedila trgovina sagraðena su dva bezistana; Husref-begov i Ruste-pašin (Brusa-bezistan). Na razvoj privrede jače od trgovine uticalo je zanatstvo. U Sarajevu, po Skariću, gostojalo je 40 zanata. Najjači esnaf činili su terzije, zatim mutabdžije, kazandžije, kečedžije, bravari, pekari.

U ovom stoljeću postavljena je osnova urbane fizionomije Sarajeva, koju su odreðivale džamije, medrese, hanovi, banje, tekije, mostovi. Duhovnu fizionomiju grada formirala je elita vjerskih zajednica, u čemu su predstavnici islamske konfesije imali presudan uticaj. Iz sarajevskih vjerskih škola potekli su glasoviti pjesnici i učenjaci, meðu kojima se, po Skariću, odnosno Bašagiću, izdvajaju Mustafa-Suni, Ahmed Šemsudin, Mahmud Bedrudin, Salih ef. Šani.

Pomicanje granica Turskog carstva prema zapadu i sjeveru, što su tokom 16. stoljeća donijela uspješna turska osvajanja, diktiralo je premještanje rezidencije bosanskih namjesnika iz Sarajeva. Od 1580. godine Banja Luka je postala nova rezidencija Bosne, jer je bila bliza sjevernim i sjeverozapadnim granicama bosanske provincije, koja je ubrzo zatim dobila rang begler-begluka. Zahvaljujući postignutom napretku, Sarajevo neće ništa izgubiti ovim premještanjem namjesničkog centra. Štaviše, u prvim decenijama 17. stoljeća namjesnici rezidiraju naizmjenično u Banja Luci i Sarajevu. Skarić navodi jedan dubrovački dokument iz 1673. godine, u kome izričito stoji da u Sarajevu rezidira vezir. Tokom ovog stoljeća Sarajevo je više puta stradalo od zemljotresa, požara, kuge, a naročito teška vremena za Sarajevo bila su u doba tzv. kandiskog rata Turske sa Mlecima. Dragocjena svjedočanstva o Sarajevu ostavili su francuski putnici Pule i Kikle, koji su u gradu boravili 1658. godine, kao i turski putnik Evlija Čelebija, koji je stigao u Sarajevo 1659. godine. Francuzi i Čelebija pružaju podatke o blagostanju i prosperitetu Sarajeva. Meðutim, poslije turskog povlačenja iz Budima za Sarajevo su nastali teški dani. Glad je harala 1686. i 1690. godine. Ipak, najveću svoju nesreću Sarajevo je doživjelo 1697. godine, kada je austrijski vojskovoða Princ Eugen Savojski provalio sa vojskom u grad, opljačkao ga i popalio. Izgorjele su gotovo sve džamije. Za historiju Sarajeva nenadoknadivu štetu predstavlja činjenica što su, osim dva, izgorjeli protokoli sarajevskog suda iz 16. i 17. stoljuća. Od značajnih graðevina iz 17. stoljeća potiču Sinanova tekija i sahat-kula kod Begove džamije. U ovom stoljeću Sarajevo je imalo dva poznatija pjesnika – Muhameda Nerkesiju i Hasaria Kaimiju.

Početak 18. stoljeća bio je u znaku obnove Sarajeva, ali su ratovi sa Rusijom i Austrijom krajem tridesetih godina ponovo izazvali privredno iscrpljivanje Bosne, što se neizbježno odrazilo i u ekonomskom životu Sarajeva. Na vezirsku odluku da se narodu povećaju dažbine Sarajlije su odgovorile otporom tražeći od sultana da ih smanji svojim fermanima. Sredinom ovog stoljeća u Sarajevu su vladali veliki neredi čiji su nosioci bili janjičari, predstavljajući se narodu kao njegovi zaštitnici od vezirskog nasilja. Desetogodišnji period nemira i ubistava u Sarajevu okončan je fizičkom likvidacijom dvadeset i dvojice baša u martu 1757. godine.

Prikaz društvenog i kulturnog života u Sarajevu tokom druge polovine 18. stoljeća Skarić je dao pretezno na osnovu hronike Mustafe Bašeskije. Prema Bašeskiji, Sarajevo je tada imalo oko 22.500 stanovnika. Grad je stradao od čestih požara, kuge a ni poplave nisu bile rijetka pojava. Nerodica i skupoća najteže je pogaðala sirotinju. Meðutim, zahvaljujući naporima graðana, Sarajevo se brzo oporavljalo i ponovo privlačilo mnoge strance u poslovnu posjetu. Zanatstvo i trgovina činili su osnovu privrednog života grada i u ovom vremenu. Neke sarajevske porodice, kako muslimanske, tako i pravoslavne i jevrejske, održavale su poslovne veze sa jačim firmama u Beču. Centri školskog obrazovanja Sarajlija bili su i dalje mektebi i medrese sa skromnim bibliotekama. Intelektualni sloj činili su muftije, kadije i muderisi. Uz njih Bašeskija spominje i nekoliko pjesnika koji su imali izvjesnog uticaja u kulturnom životu svoga vremena.

Život Sarajeva u 19. stoljeću nosio je pečat zbivanja koja su bila sudbonosna za polozaj Bosne i Hercegovine i Turskog carstva. Tri dogaðaja privukla su posebnu pažnju Skarića. Ustanak u Srbiji 1804. i 1815. godine “uvukao je i sarajevski kraj u ratni vrtlog”. Skarić konkretno prikazuje držanje Sarajlija, koje su se spremno odazivale pozivima da ljudstvom i hranom pomognu turske vojne napore u borbi protiv ustanika. Meðutim, i tokom ovih godina odnosi izmeðu Sarajlija i bosanskih vezira bili su praćeni nesporazumima i uzajamnim optužbama. Dolazilo je do oružanih sukoba i obračuna meðu nima. Osluka Porte od 1826. godine da ukine organizaciju janičara izazvala je u Bosni, a naročito u Sarajevu, žestok otpor. Sarajlije su se suprotstavile ukidanju janičarske vojske i uvoðenju regularne vojske – nizama. Pod voðstvom sarajevskih janičara formirao se buntovni kokret, u kome je uticajnu ulogu imala i sarajevska ulema. Otpor je evoluirao u pravi rat koji je poslije značajnih uspjeha bosanske vojske protiv velikog vezira okončan porazom autonomaškog antireformnog pokreta pod voðstvom Husein-kapetana Gradaščevića. Bilo je izvjesno da opća situacija u Bosni nije bila povoljna i zrela za njen autonomni položaj, ali ni sklona učvršćenju poretka u znaku reformi. Skarić daje dovoljno primjera da u Sarajevu vlast tih godina nije imala autoriteta. Ni vraćanje vezirske rezidencije u Sarajevo 1850. godine nije donijelo u tom pogledu pozitivne promjene. Da bi proveo uredbe Tanzimata – velikog reformnog akta sultana Abdul Medžida, Omer-paša Latas je preduzeo pogromaška nasilja protiv opzicionog begovata u kojima su stradali mnogi ugledni begovi u Sarajevu. Prve decenije poslije Latasa Sarajevo je upoznalo razne nevolje kao što su požari, zarazne bolesti, poput kolere, bezakonja, trgovačke krize, ali je takoðer predstavljalo i pozornicu progresivnih promjena, o kojima su svjedočile inicijative na pravcu unapreðenja kulturnog života i stvaranja uslova da Sarajevo krene putem preobražaj u napredni i moderni centar pokrajine. Ove težnje došle su do izražaja i afirmacije u godinama vezirstva Topal Šerif Osman-paše, koji je u provoðenju reforama ostao zapamćen po naporima da se podigne ugled ustanova uprave i podstakne proces širih tokova na području kulture. Za njegovog vezirovanja osnovana je vilajetska štamparija, pokrenuti su listovi Bosanski vjesnik, Sarajevski cvjetnik, osnovane brojne škole – muslimanske, pravoslavne i katoličke, graðene bolnice, čitaonice itd. U ovim aktivnostima nalazi se objašnjenje Skarićevih simpatija prema Topal Osman-paši, koji se, za razliku od vezira postlatasovskog vremena, na položaju namjesnika zadržao duže, preko osam godina. Od odlaska Topal Osman-paše pa do kraja turske vladavine u Sarajevu je mamjesnikovalo veoma mnogo vezira. Samo u 1875. godini smijenilo ih se četiri. Približavala su se nemirna vremena, koja nisu bila sklona gradnji. Ipak, 1872. godine bila je dovršena nova pravoslavna crkva. U krugu sarajevskih Srba formira se u 1875. godini “revolucionarni odbor” za mobilizaciju i pomoć ustanku u oružju protiv turske države. Izmeðu sarajevskog muslimanskog i srpskog stanovništva raslo je i produbljivalo se nepovjerenje. Sarajevski muslimani učestvovali su u gušenju ustanka kao i u ratu Turske protiv Srbije i Crne Gore. U godinama nemira i ustanka opadala je privredna aktivnost u Sarajevu, naročito trgovina. S obzirom da se nije nalazilo u zoni ratovanja Sarajevo je, po riječima Skarića, ovih godina “imalo idiličan mir”. On takoðer smatra da su Muslimani Sarajeva pod uticajem rata “izgubili vjeru u otpornost Turskog Carstva i svako poštovanje prema carevini”.

Meðu uglednim sarajevskim Muslimanima javlja se struja proaustrougarske orijentacije. Njeni pripadnici spremni su da djeluju na liniji prijateljskog odnosa prema austrougarskim trupama. Postoji, meðutim, i suprotna grupacija, koja odlučno odbacuje odluke Berlinskog kongresa. I pravoslavno graðanstvo Sarajeva je podvojeno. Jedna struja je za otpor okupaciji, a druga, mahom sveštenička, raspoložena je za kontinuitet sultanovog suvereniteta ako već ne može da se Bosna spoji sa Srbijom. Uprkos stanovištu Porte da se bosanski narod ne odupire oružjem okupacionim trupama, sarajevsko stanovništvo, prevashodno muslimansko, izrazilo je spremnost za oružani otpor protiv austrougarskih formacija. Svoje povjerenje ono je dalo pljevaljskom muftiji Vehbi ef. Šemsekadiću “čovjeku naučenom i zanesenjaku”, koji je težio savezu muslimana i hrišćana za odbranu Bosne. U otporu okupacionim jedinicama učestvovale su i sarajevske muslimanke. Sa munare Ali-pašine džamije Austrijanci su bacali uhvaćene žene, da bi ih drugi na zemlji dotukli. Devetnaestog avgusta 1878. godine “Sarajevo je palo, ali je palo junački”, zapisao je Skarić. Na sceni su se našli denuncijanti koji su, nošeni osvetom, austrijskim vojnim vlastima prijavljivali i teretili Muslimane raznim optužbama. Istovremeno, proradio je prijeki vojni sud, koji je po kratkom postupku osudio na smrt vješanjem i strijeljanjem pohvatane Muslimane, koji su se istakli u otporu austrijskim okupacionim snagama.

Historijske obrade Sarajeva u periodu 1878-1518. prvi se prihvatio Hamdija Kreševljaković. O tome on kaže da je iste godine (1937.), kada i Skarićeva povijest Sarajeva od najstarijih vremena do 1878. godine, štampana i njegova studija Sarajevo u doba okupacije 1878. Povodom 50-godišnjice okupacije Bosne (1928.), on je 1929. godine završio obradu doba 1878-1918., ali je, kako saopćava, tom prilikom obuhvatio cijelu povijest Sarajeva od najstarijih vremena do 1918. godine. Saznavši, meðutim, da isti posao radi Skarić, Kreševljaković je prekinuo pisanje skoro na završetku monografije, u uvjerenju da je Skarić “bolji majstor” od njega. Iz svoje radnje on je 1935. objavio poglavlje o esnafima i obrtima, a kad je prvi put uzeo u ruke Skarićevu knjigu odlučio je da u historijskoj obradi Sarajeva krene od 1878. i cjelovito obuhvati razdoblje do 1918. godine. Kreševljaković je ovaj projekt završio 1946. godine, a knjiga je štampana tek 1969., deset godina poslije njegove smrti. Nismo uspjeli da utvrdimo razlog zašto je ovo djelo ostalo u rukopisu pune 23 godine. U drugom izdanju ono se pojavilo u četvrtom tomu njegovih Izabranih djela 1991.godine.

U Predgovoru monografiji Sarajevo za vrijeme austro-ugarske uprave (1878-1918) Kreševljaković je izrazio misao da se u ovom razdoblju u Sarajevu sastaju Istok i Zapad, da se tokom 40-godišnje austro-ugarske uprave Sarajevo razvilo u veći, moderniji grad, ali da “po napretku Sarajeva ne smijemo uopšte suditi ulogu Monarhije u Bosni i Hercegovini”. Ta uloga bit će, po Kreševljakoviću, objašnjena kada bude napisana “iscrpna historija Herceg-Bosne pod upravom bivše Monarhije”. Svoj zadatak Kreševljaković je ograničio na historijski materijal koji svjedoči o susretu Istoka i Zapada u Sarajevu tokom 40-godišnjeg perioda austro-ugarske uprave u Bosni i Hercegovini. Držeći se tog zadatka, Kreševljaković je prezentirao bogatu faktografiju razvoja Sarajeva, uvijek nastojeći da ostane vjeran potvrðenim činjenicama.

U poglavlju “Sarajevo pod vojnom upravom” (19. avgusta – 31. decembra 1878)” pregledno je prikazao aktivnost okupacione vojne vlasti koja je odlučno djelovala u smislu uspostavljanja reda i mira u gradu. Meðu prvim mjerama bila je naredba o razoružavanju pobunjenika, zatim otprema zarobljenika, organizovanje redarstva, uspostavljanje prijekog vojnog suda. Uporedo sa izvršavanjem ovih naredaba okupacioni vojni vrh, oslanjajući se na saradnju austrofilskih elemenata, formirao je gradsko poglavarstvo i općinsko vijeće u koje je imenovano 6 pravoslavnih, 5 muslimana, 4 Jevreja i 3 katolika. Pošto je izložio djelovanje gradskog poglavarstva, Prijekog suda, redarstva i drugih institucija uprave, koje je general Filipović formirao po uzoru na upravne organe u Hrvatskoj, Kreševljaković je utvrdio da je general Filipović početkom decembra 1878. godine opozvan i povučen iz Bosne iz razloga što je ispoljio sklonost da Bosna i Hercegovina dobije takvo ureðenje koje bi olakšalo da se ona postepeno “pripoji na ustroj Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u njihovom državno-pravnom odnošenju prema Kraljevini Ugarskoj”, kako je to rečeno u adresi Hrvatskog Sabora od 28. septembra 1878. godine. Šteta je što je ovaj značajan stav Hrvatskog Sabora prema Bosni i Hercegovini Kreševljaković ostavio na pukoj konstataciji, bez šire analize i tumačenja.

U drugom, osnovnom poglavlju monografije Kreševljaković saopćava obilje činjenica koje čine sadržinu austrougarske okupacione uprave od početka 1875. do 1918. godine. U tom razdoblju Sarajevo je doživjelo preobražaj u moderan evropski grad. Ono je centar Zemaljske vlade, Vrhovnog suda, glavnih institucija vjerskih zajednica muslimanske, pravoslavne i katoličke. Ovoj ulozi Sarajeva doprinose takoðer institucije kao što su Zemaljski muzej, Zemaljska bolnica, Direkcija bosanskohercegovačkih željeznica, Zemaljska finansijska direkcija, bosanskohercegovački Sabor i druge. U modernizaciji Sarajeva značajnu ulogu su imali Zemaljska vlada i Gradsko poglavarstvo. Nastojanjem Zemaljske vlade podignute su zgrade Zemaljske vlade, Šerijatska sudačka škola, gimnazija i učiteljska škola, Zemaljska bolnica, Zemaljska štamparija, sudska palata, Zemaljski muzej, tvornice duhana i ćilima, zgrada filijale Austro-ugarske banke, izgraðen je gradski park, podignuti brojni objekti vojnog karaktera itd. Veoma plodna bila je i graðevinska aktivnost sarajevske opštine, koja je omogućila regulaciju Miljacke, izgradnju vodovoda, kanalizacije, javne rasvjete, gradskog tramvaja, kolodvora, gradske tržnice, gradske vijećnice, koju Kreševljaković smatra “najljepšom zgradom novijeg vremena” u Sarajevu.

Zanimljivi su statistički podaci koje daje Kreševljaković o vjerskoj strukturi sarajevskog stanovništva u razdoblju od 1851-1921. godine. Prema ovoj statistici u Sarajevu je 1851. bilo muslimana 72,23 %, a 1921. 35,73 %; pravoslavnih 1851. bilo je 16,94 %, a 1921. 20,77 %; katolika 1851. 1,14 %, a 1921. 30,08 %; Jevreja 1851. bilo je 8,12 %, a 1921. 12,36 %. Tokom 70 godina muslimanako stanovništvo Sarajeva je prepolovljeno, dok su sve druge vjerske zajednice u ukupnom stanovništvu porasle, a naročito stanovništvo katoličke vjeroispovijesti (od 1,14 % do 30,08 %)!

Oslanjajući se na izvore Kreševljaković je veoma argumentovano, pisao o vjerskim ustanovama muslimanskim, pravoslavnim, katoličkim, evangeličkim, jevrejskim. O ovim institucijama pisao je bez predrasuda, nepristrasno, pokazujući visok stepen naučne objektivnosti, koja je često nedostajala historičarima našeg podneblja kada im se pod perom našla ova ili srodna materija. Poseban interes pokazao je Kreševljaković prema arhitekturi u Sarajevu i stilovima koji su se na tom području ukrštali tokom austro-ugarske vladavine. Njegovo je mišljenje da je predstavljala promašaj gradnja u romanskom, arapskom, baroknom i turskom stilu, jer su to “tuðinski graðevni stilovi”. S tim u vezi on je smatrao da su u arhitekturi Sarajeva toga perioda najveći značaj imali sljedbenici tzv bosanskog sloga. Meðu njima on, izdvaja arhitekte Jozefa Pospišila i Josipa Vancaša. Pionirsku ulogu odigrao je Pospišil, a Vancaš je stekao zasluge podržavajući Pospišila u njegovim shvatanjima i nastojanjima da se u upravnim i stručnim organima prihvati “bosanski način gradnje”, koji je došao do izražaja u starim bosanskim graðevinama – kamenim kulama, gradskim kapijama, bazarima, medresama, konacima, privatnim kućama sa romantičnim divanhanama graðevinama, koje po ocjeni bečkih, budimpeštanskih i zagrebačkih profesora “nisu bile turskog, već bosanskog sloga”.

U jezgrovitom pregledu, takoreći enciklopedijskom formom, Kreševljaković je prezentirao stanje u oblasti školstva, nauke, nacionalnih kulturnih društava, književnosti, umjetnosti, historiografije, novinstva itd. Stvarnu vrijednost ovom pregledu daju brojni podaci o njihovom razvoju i ličnostima koje su im stajale na čelu.

Jezikom činjenica prikazao je Kreševljaković obrt, trgovinu i promet, koji su strujali Sarajevom za vrijeme austro-ugarske uprave. Glavna industrijska preduzeća podijelio je na državna – tvornica duhana, tkaonica ćilima, tkaonica beza, radionica za umjetni obrt – i privatna – dionička pivara, paromlin, ciglane i pilane.

Monografiju Kreševljaković završava kratkim prikazom političkih prilika u Sarajevu od okupacije do 1914. godine. Za vrijeme apsolutističkog režima čiji je tvorac i vrhovni predstavnik bio, Kalaj je, piše Kreševljaković, pokušao da formira bosansku narodnost u težnji da suzbije srpsku i hrvatsku. Kalajev apsolutizam u Bosni, smatra Kreševljaković, doveo je do borbe muslimana i pravoslavnih za vjersko-prosvjetnu autonomiju. U ovoj borbi stvarala se opozicija protiv postojećeg stanja u zemlji i ministra Kalaja. U tajnim ðačkim družinama koje se javljaju već 1903. godine “omladina se sama po sebi obrazuje i uzgaja u nacionalnom duhu. Ove organizacije predstavljale su, po mišljenju H. Kreševljakovića, “pravu školu… (za)… razvijanje nacionalne, ideje”. Proglašen 17. februara 1910. godine, bosanskohercegovački ustav, iako je “u svemu bio potpuno reakcionaran”, ipak je značio korak naprijed, Kreševljaković je smatrao da je Sabor u cjelini radio na ekonomskom i kulturnom unapreðenju Bosne i Hercegovine.

U završnom poglavlju Kreševljaković je izložio kroniku dogaðaja od 1878 do 1918, s osvrtom na 1914. godinu kada je u Sarajevu ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand, čime je otpočeo Prvi svjetski rat.. Početak Kronike obilježen je datumom 19. avgust 1878. godine, kada su okupacione čete zauzele Sarajevo, a u posljednjoj jedinici kronike zabilježeno je da je 2. novembra 1918. godine osnovana Narodna vlada Bosne i Hercegovine.

Poslije Prvog svjetskog rata, koji je otpočeo atentatom na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu, grad ulazi u sastav jugoslavenskih drvavnih zajednica: Kraljevine SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije. Sarajevo je izloženo snažnim uticajima Beograda, pa ipak ostaje uglavnom na margini interesa tadašnjeg režima i dinastije Karaðorðevića. Arhitektonska slika grada ostaje gotovo nepromijenjena, industrija nazaduje, socijana nezadovoljstva radnika rastu, tako da se može reći da Sarajevo kao grad izmeðu dva svjetska rata uglavnom stagnira i nazaduje.

Iza Drugog svjetskog rata Sarajevo polahko prosperira i postaje upravni, kulturni i ekonomski centar Bosne i Hercegovine, jedne od ukupno šest republika socijalističke Jugoslavije. U gradu se razvija industrija, ekonomija, a školstvo i kultura čine ga metropolom i glavnim gradom u ovom dijelu zemlje. U taj period spada i osnivanje Univerziteta, Akademije nauka i umjetnosti, brojnih muzeja i galerija, naučnih instituticija, Radio-televizije. Broj stanovnika grada narasta na više od 500.000 stanovnika. Takvom kosmopolitskom i modernom gradu svijet povjerava organizaciju XIV Zimskih olimpijskih igara, koje su sa velikim uspjehom i održane 1984.U Sarajevu se održavaju neviðene igre mira i prijateljstva, 14. Zimske olimpijske igre 1984.

Tokom ranih 1990-ih godina ime grada Sarajeva ne silazi s naslovnica dnevnih novina u cijelome svijetu, jer se ovdje, u srcu Europe, vodi jedan od najkrvavijih ratova u novijoj evropskoj i svjetskoj historiji. Grad je 1.425 dana pod stalnom opsadom srpskih snaga, koje nemilice pucaju sa okolnih planina. Opsada je okoncana 29.februara 1996 godine i u napadima je 10.615 ljudi izgubilo život, od toga 1.601 djece, a skoro 50.000 Sarajlija bilo je povrijeðeno.

Sliku Sarajeva u novom mileniju obilježava polagana, ali sigurna obnova civilnog života i opća normalizacija jedne od najperspektivnijih mladih metropola nove Evrope.

Izvori:

1. Hamdija Kreševljaković “Sarajevo za vrijeme austro-ugarske uprave (1878-1918)”
2. Vladislav Skarić “Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije”
3. Todor Kruševac “Sarajevo pod austrougarskom upravom 1878-1914”
4. PRILOZI HISTORIJI SARAJEVA, Enver REDŽIĆ
5. http://bs.wikipedia.org/wiki/Sarajevo

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.