BOŠNJACI U DRUGOM SVJETSKLOM RATU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Uvod

Da bi se obradila tema Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu mora se dosta toga pregledati i obradit. Iako je ukupno sve trajalo “ne više” od 5 godina još manji je bio period 92´ do 95´ pa je i itekako i na nas i na komšije uticao, i blago rečeno izmjenio život. Tako je bilo, da ne ulazim jel’ više il manje, i sa periodom od 1941. do 1945. godine. Burni dogaðaji su uticali na bošnjačku i opće-bosansku budućnost za vrijeme ovog puno više od oružanog sukoba koji je zahvatio cijeli svijet. Jer, sada je eksplozija u Tahliandu mogla uticati na budućnost Bošnjaka i sve tako. U ovih 5 godina svijet je bio više povezan i više zavisio od svih dijelova sebe više nego ikada (pa možda i vise nego ikada poslije). Bio je to po redu Drugi svjetski rat. Rat koji je obuhvatio cijeli svijet, da je bilo sreće da su Bošnjaci i uopće Bosna i Hercegovina tu odigrala ulogu Švicarske sve bi bilo bolje. Ali istina je da je Bosna i Hercegovina, kao i bošnjački narod, možda ovdje odigrao centralnu ulogu ovoga svjetskog rata na balkanskom području (sve ofanzive u se odigrale u BiH, centar partizanskog pokreta itd.).
Ići ćemo hronološki jer se tako stvari najbolje razumiju, i iako će ovaj pogled na ovaj rat biti sve osim detaljnog, pokušat ćemo otić na dubinu i dobre analize svih zbivanja.

Početak i položaj Bošnjaka

Ako pogledate na prošlo izdanje serijala vidjećete opis Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji pa to ovdje nećemo ponavljat, ali njihov položaj u tom dobu je direktna poveznica sa položajom na početku rata. Naime, bošnjačko plemstvo je već oko 30 godina bilo srušeno i stjerano sa posjeda sa čime su Bošnjaci ostali bez vodstva. Bili su jako loše zastupljeni u društvu u svim sferama, politici, ekonomiji, historiji, školstvu, kulturi, vjeri. A nisu imali pravo na nacionalno ime, na jezik, na kulturu, čak je i vjera ugnjetavana od strane srpske vlasti. Tačno, Srbi ili tačnije srpska vlast je vršila represiju nad Bošnjacima u svim aspektima uz veliku podršku većine Srba. Bošnjaci nisu imali političkog vodstva ili uopće ikakve organizacije oko koje bi se okupili i koja bi ih vodila. I zato će se djelatnost Bošnjaka u narednih 5 godina svesti bošnjačkog pojedinca. Zato se u ovom dobu ne može govorit o “bošnjačkoj politici”, “bošnjačkoj nastrojenosti” ijednoj strani ili uopće o ikakvom kolektivnom pravcu djelovanja Bošnjaka. Sve se mora gledat od pojedinca do pojedinca. I zato možemo kako bi olakšali samo stavljat Bošnjake u razne grupe pojedinaca koji su različito mislili i različito djelovali.

Pavelićeve trupe su usle u BiH odmah nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije i proglasile Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) u čiji je sastav ušla i Bosna i Hercegovina koju su Ustaše smatrale “povijesnim dijelom hrvatske države”. Po toj logici oni su i Bošnjake smatrali “poturčenim” Hrvatima, i “sastavnim dijelom hrvatskoga naroda”. Iz ovoga razloga, odmah po okupaciji BiH ustaška vlast Bošnjake proglašava Hrvatima, htjeli oni to ili ne. Zatim, po nacističkoj ideologiji koju su uveliko Ustaše slijedile i čak javno prihvatile, zbog čega se NDH u suštini može i smatrat marionetskom državom Hitlerove Njemačke i ne baš tolko nezavisnom, oni započinju istrjebljenje i protjerivanje Jevreja i Roma sa njenog područja a zbog ogromne mržnje prema Srbima, Ustaše i njih stavljaju “na listu” naroda za istrjebljenje. Zato se NDH može i karakterisati i po planskom i sistematskom istrjebljenju Srba, Jevreja i Roma zbog čega je ona očito fašistička tvorevina.

Četnički i ustaški pokret

Znaci, osnovni cilj Ustaša je bio:

*nezavisna hrvatska drzava kojoj će pripadat i BiH.
*rušenje bočnjačke posebnosti i uključivanje njih kao i BiH u hrvatski nacionalni krug i državu.
*istrjebljenje Srba, Jevreja i Roma sa njenog područja.
*istrjebljenje svih Hrvata koji nepodržavaju gore navedeno.

Četnici i njemačka vojskaFašisti zajednoDa bi se ovo ostvarilo Ustaše ubrzo formiraju koncetracione logore identične njemackim diljem NDH. Najpoznatiji, najveći, najgori je bio koncetracioni logor Jasenovac u mjestu Jasenovac. Ubrzo poslije uspostavljanja ustaške strukture vlasti i regija unutar NDH počinje hapšenje svih pripadnika srpske, jevrejske, romske nacionalnosti, te jednim dijelom muslimana odnosno Bošnjaka i njihova deportacija u već spomenute koncetracione logore. Tamo su sistematski ostavljani bez hrane i vode morajući da vrše teške poslove pod konstantim zlostavljanjem što ih je odvodilo u smrt. Svaka neposlušnost ili uopće umorenost (što je bilo prirodno pod takvim uslovima života) zatvorenika je završavala direktnim strijeljanjem, spaljivanjem, vješanjem, premlaćivanjem ili neke druge njima poznate metode što su odvodili u smrt. Silna tijela odnosno posmrtni ostaci žrtava su bacani u masovne grobnice ili spaljivani. Svi Hrvati (u koje su uključivani i Bošnjaci) koji su javno nešto rekli protiv fašističkog režima su isto deportovani u iste koncetracione logore gdje su dobivali isti tretman. Za istrjebljenim i protjeranim Srbima, Jevrejima i Romima su rušeni svi njhovi kulturni, vjerski i drugi objekti. Istovremeno u Srbiji se isto stvara marionetski režim pod Berlinom ali najveći srpski fašisti su već davno poznati četnici. Naime, poslije okupacije Srbije u njoj Draže Mihajlović osniva pokret koji želi konačno uspostavljanje velike Srbije na Balkanu i istrjebljenje Bošnjaka. Ubrzo formiraju se četnički odredi sastavljeni od Srba i Crnogoraca koji kreću u “borbu za kralja i otadžbinu”. Osnovni ciljevi četnika po nacističkoj ideologiji koju su uveliko kroz suradnju sa Nijemcima prihvatili su bili:

*uspostavljanje velike srpske države od Jadranskog do Crnog mora, od Ugarske do Grčke.
*istrjebljenje ne-Srba, prvenstveno Bošnjaka, na njenom području.
*istrjebljenje svih Srba i Crnogoraca koji se nisu slagali sa gore navedenim.

Sa ovim se može jasno reći da je i četnička vojska bila fašistička. Pošto četnici nisu bili u mogućnosti stvarati koncetracione logore kao ustaše, pa su zato išli na “taktiku” masovnih pokolja i protjerivanja kako bi “očistili svetu srpsku zemlju”. Na udaru četnika su se prvenstveno našli Bošnjaci Sandžaka, kod njih se nacionalna svijest duže očuvala ali su sada, totalno nenaurožani bili bespomoćni četničkim zločincima. Ubrzo četnici vrše brojne napade na sandžačke gradove i sela i u nekoliko dana se dešavaju grozni pokolji Bošnjaka kroz premlaćivanja, spaljivanja, silovanja, klanja noževima, striljanjima i mnogo toga… Neki gradovi su za nekoliko dana gubili preko 50% stanovnoštva a onda su za Bošnjacima rušili i sve njihove kulturne, vjerske i druge objekte. Ista taktika se pripremila i upotrijebila i pri upadanju četničkih trupa u BiH, tako da se dešavaju grozni zločini i masovni pokolji Bošnjaka u istočnoj Hercegovini i Bosni kao i u drugim dijelovima BiH. A neizostaju i zločini nad Hrvatima i drugim ne-Srbima.

Pokret Partizana

Uprkos protivničkih ideja ustaša i četnika oni se rijetko sukobljavaju, samo u pojedinim slučajevima, ali većinom njihovi pokreti su radili paralelno jedan pored drugog jer su obadvoje bili njemački saveznici i fašisti bez većih sukobljavanja. Iz ovog razloga bilo je jasno da će cijelo područje stare Jugoslavije nastaviti biti okupirano i da će postojeće domaće snage (srpske i hrvatske), što su već uradili, izdat i radit na ostvarenju čisto fašističkih ideja svojih nacija. A i ranije u staroj Jugoslaviji bila je srpska nadmoć i represija, i ta država jeste bila velika Srbija. Zato jedan čovjek prima komunističku ideologiju sa snom o slamanju okupatora i domaćih izdajica i fašista, i stvaranja jedne nove prave Jugoslavije koja neće samo biti priviligeja jednom narodu i naciji. Taj čovjek je bio Josip Broz Tito. Tito je imao majku Slovenku i oca Hrvata, roðen u Hrvatskoj u siromašnoj porodici on je, što je opće nepoznato, učestvovao na hrvatskoj strani u balkanskim ratovima. Ali on je bio za jedinstvo. Pa je i stvorio parolu “bratstvo i jedinstvo”. Sa time je mislio na jedinstvo naroda koji govore južnoslavenski jezik (osim Bugara). Sa ovim snom i idejom on već 1941. godine okuplja mnoge dobrovoljce, ispočetka prvenstveno iz srpskog naroda. Osniva narodnooslobodilački i anti-fašisticki pokret Partizani. Ovaj pokret će, kako pozitivno tako i negativno, obilježit buduću bošnjačku historiju više nego išta sve do nezavisnosti. U početku partizani okupljaju prvenstveno Srbe koji žele da se bore protiv Ustaša i Nijemaca pa se tako čak počinju i borit protiv četnika. Dešavaju se mnoge bitke partizana protiv ustaša i četnika. A protiv Nijemaca oni upotrebljavaju gerilski način ratovanja. Sabotaže, iznenadni napadi, teror protiv kasarni itd. Tako da se može reći da partizani iz početka bili gerila. Jedna komunistička gerila, ali je važno napomenut da su mnogi išli u partizane zbog borbe koje su vodili a ne zbog nekih komunističkih ideja. Pokret partizana ćemo kasnije jos više objasnit kao i kasnije aktivno učešće Bošnjaka u njemu ali zato moramo ići hronološki.

Tok rata

Za Bošnjake u ovakoj situaciji bile su samo 3 alternative. To su bile sljedeće:

*Ustaše
*Nijemci
*Partizani

Ali ovo nije tako lahko kako izgleda. Naime, prva alternativa je bila pristat na ustašku ideologiju i utopit se u Hrvata i priključit se ustašama. Mnogi Bošnjaci se na ovo pristali ali su mnogi i prisilno mobilizovani. Ovo je najblaže rečeno bila izdaja, jer se sa time pristajalo na idelogiju koja je Bošnjake kao naciju i BiH kao državu htjela uništit. Primjer je Osman Kulenović i Adem-aga Mešić koji su zauzeli mjesta u vladi NDH. Ali, i ovo se mora jasno objasnit. Kao već spomenuto, Bošnjaci su bili jako pritisnuti i stavljeni pod represiju. Život je bio izuzetno težak i većina Bošnjaka je jedva čekala rušenje srpske vlasti. Ustaše su upali i srušili srpsku vlast, vratili mnogim Bošnjacima imanja, htjeli da vrate posmrtne ostatke Husein Kapetana Gradaščevića u Bosnu, dali Bošnjacima mnoga važna mjesta i funkcije. Mnogi Bošnjaci su zato, negledajući u ovo sve kao u propagandnu mašineriju lukavo skrojenu, išli u ustaše i čak postajali Hrvati, nacionalno. Zato se nemogu svi muslimani iz ustaša smatrat Bošnjacima jer su se mnogi identifikovali kao Hrvati. Istovremeno četnički zločini i grohote kroz koje su Bošnjaci zbog njih prolazili su mnoge “tjerali” u Ustaše.
Mnogi Bošnjaci su opet vidjeli da je NDH okupatorska i da se nemogu nalazit u njenom sastavu. Isto tako zločini Ustaša su odbacili mnoge Bošnjake odatle. Tako već 1942. godine bošnjački intelektualci daju deklaraciju u kojoj nepriznaju ijedan zločin nad ijednim narodom. To je jedinstven primjer u Evropi i možda svijetu. Bošnjačka ideja je kod mnogih bila da se BiH proglasi autonomijom pod upravom bošnjačkih intelektualaca i predstavnika drugih naroda, i da bude direktno pod Berlinom. Znači da Zagreb izgubi autoritete i da se stvori marionetska autonomija pod Berlinom. Iz ovog razloga jedan dio Bošnjaka odlazi direktno u njemačku vojsku, SS pod Heinrichom Himmlerom. Tako da se formira i 13. SS divizija sastavljena isključivo od Bosnjaka. Ona je dobila ime SS Handžar divizija. Handžar na turskom znaci nož. Handžarlije su prošireni po cijeloj okupiranoj Evropi da čuvaju straže na raznim mjestima. Mnogi mitovi su o njima izrasli (naručito sa srpske strane) i to najobičnije negativni. Nesmije se zaboravit da je ona bila SS divizija. Znači divizija unutar nacističke armije. Ali, kao već objašnjeno sa jedne strane Bošnjaci su klani, sa druge utapani u tuði narod i zato su ti pojednici smatrali da je jedini izlaz Njemačka. I suradnja sa njima. Da li je ova divizija vršila zločine ili ne, nemožemo odgovorit i zaista nije sada tema ulazit u duboke analize SS Handžar divizije jer bi zato, da bi bilo uraðeno kako treba, trebao poseban članak.
I tako dolazimo do treće alternative koja je bila priključenje narodnooslodilačkom i anti-fašističkom pokretu Partizani. Ali, oni su bili jako loše naurožani i mnogi su ih smatrali srpskom vojskom. Ali ne traje dugo dok se mnogi Bošnjaci počinju uključivati u Partizane. Dešavaju se brojni prilivi njih u ovaj pokret pa se formiraju i dvije bošnjačke jedinice unutar Partizana od kojih je jedna bila iz Rogatice, obadvije su postale slavne. Bošnjaci su bili i zastupljeni i drugim jedinicama i polahko se gubio isključivo srpski karakter ove oslobodilačke vojske i rame uz rame, kako Bošnjaci i Srbi tako i drugi narodi meðu kojima i Hrvati su počeli da se zajedno bore za osloboðenje. Gerilski rat je bio većinom jako uspješan uprkos mnogih gubitaka. Mora se naglasit da je bilo i slučajeva gdje su pojedinci iz redova Partizana počinili zločine, i to naručito nad Bošnjacima i Hrvatima. Opet to su bili slučajevi izvršeni od strane pojedinaca i nisu predstavljali stvarnu borbu ove vojske. Mnogi okršaji i oružane bitke Partizana protiv ustaša, četnika i Nijemaca se dešavaju ali nisu svi bili uspješni.

Istovremeno u Sandžaku se konstantno dešavaju sistematski zločini od četnika u cilju istrjebljenja Bošnjaka. Zato u nekim gradovima Sandžaka se formiraju slabo naurožane policijske i vojne strukture sačinjene od Bošnjaka i manjih dijelova protiv-četničkih Srba i Crnogoraca koji se bore protiv četnika i njihovih upada u sandžačke gradove i sela. Jedan od poznatih sandžačkih heroja i vojskovoða jeste Hasan-aga Zvizdić i Aćif ef. Istovremeno i u Sandžaku se sire Partizani tako da brojne Sandžaklije svih nacija meðu kojima i Bošnjaci ulaze u Partizane boreći se protiv četnika i Nijemaca. Kao i Italijana i njihovih albanskih suradnika, mada je bilo i puno Albanaca u Partizanima. U Sandžaku Partizani su da bi dobili podršku većinskog bošnjačkog naroda obećali autonomiju Sandžaka koja bi spriječila zločine i represiju koja se neprestajno odvijala nad Bošnjacima Sandžaka od strane Srba i Crnogoraca sve od 1912. godine pa do tad. Mnogi Bošnjaci ulaze u partizanske redove i Partizani i javno proglašavaju autonomiju Sandžaka koja bi onda normalno se i ostvarila uslučaju partizanske pobjede. Mnoge samoformirane bošnjačke jedinice iz Sandžaka kao ona iz Sjenice Hasan-age Zvizdića nisu htjele prihvatiti partizansku moć zbog čega izbijaju i bitke izmeðu njih i Partizana.
Godine 1941. i 1942. su godine jake njemačke, italijanske, ustaške i četničke moći. Tada se dešavaju grozna orgijanja nad stanovništvom koja možda u manjoj mjeri ali opet se održavaju sve do kraja rata. Partizani bivaju često zarobljeni i deportovani u koncetracione logore ili direktno ubijeni. Njihove bitke su većinom izgledale ovako: podmetne se dinamit pod njemačke voz, on eksplodira, Nijemci napadnu a oni sa brda pucaju ili idu u prsa u prsa bitku. Iznenada upadaju u kasarne i zarobljavaju neprijatelje i njihovo oružje, pucaju iz sume na neprijateljske polozaje i nekad ako su dosta jaki idu u direktne frontovske napade na neprijatelje. Nijemci vrše mnoge ofanzive da sruše Partizane i sve se odvijaju u BiH. Jer Partizani su baš u BiH stvorili centre. Brdoviti teren im je davao dobra skrovista a sa brzom regrutacijom bosanskog stanovnistva baze su se ucvrscivale. BiH je geografski centar stare Jugoslavije sa cime je idealna za rukovodstvo i mnogo toga. Vec 1942 i 1943. godine desavaju se oslobadzanja nekih gradova i sela ali cesto nova okupacija i sve tako.

Sa vremenom Partizani ucrvscuju front, stvaraju vise baza na oslobodzenom podrucju. Stvaraju jaku i sistematsku organizaciju odbrane oslobodzenog i pripremanja sa dalje oslobadzanje. Partizanske jedinice sve od Slovenije do Makedonije su stvorile jaku komunikaciju i Partizani prerastaju iz gerile u pravu armiju koja sve vise jaca i raste i suradzuje sa saveznicima koji pocinju bombardovat okupirana podrucja. Mnoga podrucja BiH bivaju oslobodzena te po odobrenju Anti-fasistickog narodnog oslobodzenja Jugoslavije (AVNOJ) stvara se Zemaljsko anti-fasisticko vijece narodnog oslobodzenja Bosne i Hercegovine (ZAVNO BiH.
ZAVNO BiH odrzava zasjedanje 25. novembra 1943. godine u Varcar Vakufu gdje nanovo proglasa drzavnost Bosne i Hercegovine. Bosna je vec u srednjem vijeku stekla drzavnost koju je odrzala i u Osmanlijskom carstvu i Austro-Ugarskoj. Tek sa stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukida se njena drzavnost i ona ostaje bez granica proglasena iskljucivo pokrajinom koje su granice totalno unsistene formiranje banovine Hrvatske i onda NDH. Sada je 25. novembra 1943. godine ona nanovo proglasena suverenom jedicom sa svojom drzavnosti unutar federativne drzave Jugoslavije. Na osnovu ovoga BiH je mogla kasnije da postane potpuno nezavisna i sa ovim je potvrdzeno da je ona posebna i zasebna. Takodzer je napisano da su svi njeni gradzani bez obzira na naciju totalno ravnopravni.

Ubrzo nakon toga odrzava se drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943. godine gdje se ovo potvrdzuje i stvara se deklaracija u kojoj medzu ostalom pise:
“U toku dvije i po godine neprekidne narodno oslobodilačke borbe protiv okupatora i njegovih pomagača, narodi Jugoslavije postigli su krupne i odlučujuće uspjehe kako u unutrašnje-političkom tako i u vanjsko-političkom pogledu. Poslije svakog neprijateljskog pokušaja da razbije našu Narodno-oslobodilačku vojsku, naša se vojna sila povećavala unutrašnje učvršćivala i vojnički stručno podizala. Što se neprijatelj više trudio da uguši oslobodilački pokret naših naroda, to su se čvršće narodne mase zbijale u tom pokretu oko Vrhovnog štaba i proslavljenog narodnog voðe druga Tita, oko Antifašističkog vijeća narodnog osloboðenja Jugoslavije i oko nacijonalnih političkih pretstavništava pojedinih naroda Jugoslavije. Stalno se povećavao naš osloboðeni teritorij, rasle su naše materijalne rezerve i povećavali opskrbni izvori za našu Narodno-oslobodilačku vojsku i stanovništvo. Uporedo s tim razvijali su se organi narodne vlasti i razni privredni i upravni organi u službi te vlasti.
Priznanje krupnih uspjeha naše narodno-oslobodilačke borbe u inostranstvu s jedne strane, a s druge strane potpuno razotkrivanje izdajničke uloge izbjegličke jugoslovenske »vlade« postavili su pred rukovodeće organe našeg narodno-oslobodilačkog pokreta potpuno nove zadatke. Nastala je potreba da se svi ti uspjesi sistematski učvrste i iskoriste za dalje uspješno voðenje naše narodno-oslobodilačke borbe.
U vezi s tim činjenicama Antifašističko vijeće narodnog osloboðenja Jugoslavije, na svom Drugom zasjedanju održanom 29. novembra 1943 godine:

ODLUČUJE:
1: da se Antifašističko vijeće narodnog osloboðenja Jugoslavije konstituira u vrhovno zakonodavno i izvršno tijelo Jugoslavije, kao vrhovni pretstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline i da se uspostavi Nacionalni komitet osloboðenja Jugoslavije NKOJ kao organ sa svim obilježima narodne vlade, preko kojega će Antifašističko vijeće narodnog osloboðenja Jugoslavije ostvarivati svoju izvršnu funkciju;
2. da se izdajničkoj, jugoslovenskoj izbjegličkoj »vladi« oduzmu sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a napose da pretstavlja narod Jugoslavije ma gdje i ma pred kim;
3. da se pregledaju svi meðunarodni ugovori i obaveze koje su u inostranstvu u ime Jugoslavije sklopile izbjegličke »vlade«, a u cilju njihova poništenja ili ponovnog sklapanja odnosno odobrenja i da se ne priznaju meðunarodni ugovori i obaveze koje bi u buduće u inostranstvu eventualno sklopila izbjeglička takozvana »vlada«;
4. da se Jugoslavija izgradi na demokratskom federativnom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda;
5. da se svi ti zaključci formuliraju u posebnim odlukama AVNOJ-a.
29. novembra 1943
u Jajcu”
Ustase, Cetnici i Nijemci naravno ovo nepriznaju nego nastavljaju sa svojim bitkama i borbama. Ali oni gube sve vise podrucja koje biva oslobodzeno, sa opcim slabljenjem Treceg Rajha 1944. godine slabi i njegova jacina na Balkanu i on i njegovi saveznici znatno gube. Ocito je da Rusija nece pasti, desava se oslobodilacka invazija Amerikanaca i Britanaca u Normandi pokrajinu u Francuskoj i pocinje postepeno oslobadzanje Evrope kako sa zapada tako i sa istoka, vec je kapitulirala Italija i Nijemci gube u sjevernoj Africi, Kinezi jacaju protiv Japanaca i jednostavno i na Balkanu njemacka sila nazaduje i gubi. I sa time NDH nazaduje, gubi a Cetnici bivaju sve vise porazavani. 1944. godine Partizani rade jednu ogromnu gresku pruzajuci mogucnost Cetnicima i Ustasama da predzu u Partizane da nebi bili ubijeni. Mase ih prelazi i medzu njima i mnogi bivsi krvnici i zlocinci koji ovako bivaju cak unaprijedzeni i nastavljaju zivjet pored zrtve. Naravno mnogi zlocinci bivaju ubijani i zlostavljani ali se mnogi i spasavaju. 1945. godina donosi pad Njemacke i sa time NDH i Ustasa te Pavelic bjezi u juznu Ameriku gdje i kasnije umire a svo podrucje biva oslobodzeno dok Cetnici totalno gube i Mihajlovic biva zarobljen i osudzen na smrt, te je tako i ubijen. Na kraju ruske trupe pomazu u oslobadzanju najsjevernijih podrucja i konacno sve biva oslobodzeno. Proglasava se Federativna Narodna Republika Jugoslavija(FNRJ) koja se kasnije preimenuje u Socijalisticku Federativnu Republiku Jugoslaviju(SFRJ) a ciji je predjednik Tito a sistem komunizam i kasnije socijalizam. Bosnjaci nemaju pravo na nacionalno ime, jezik, kulturu pa i vjera kao i sve vjere pod komunizmom biva ugnjetavana i moraju se izjasnit sa srpsku ili hrvatsku naciju. Ili biti neopredjeljeni. A se Sandzaku odmah ukida autonomija .Ovo se jasno vidi i iz Ustava FNRJ ali se nesmiju i vidjeti pozitivne stvari tog doba i sve ostalo. Taj period je jako zanimljiv i formirao je u velikoj mjeri danasnje Bosnjake.
Za vrijeme drugog svjetskog rata po oficijelnim ciframa poginulo je na prostoru Jugoslavije 1.8 miliona ljudi. Najvise Srba od 200 do 700-800 hiljada. A u procentu je bosnjacki narod izgubio najvise pripadnika.

Bitke i važni dogadzaji

Užička republika – Prva neprijateljska ofanziva
Užička Republika (teritorij zapadne Srbije) je bila prva oslobođena teritorija na podrucju Jugoslavije i stvorena je neposredno nakon proglašenja pobune. 29. septembra je zvanično i započela prva neprijateljska ofanziva napadom 342. njemačke pješadijske divizije na putu Šabac-Loznica. Partizani su tada još bili u pregovorima sa Četnicima o zajedničkoj brobi međutim Četnici su več tada počeli da idu u izdaju. U novembru 1941. godine braneći užičku republiku izginuo je čitav radnički bataljon na Kadinjači. Snage Partizana povlačeći se pred neprijateljem iz užica i zapadne Srbije se sa ranjenicima i vrhovnim štabom iz Srbije i Crne Gore (gdje je u međuvremenu buknula pobuna) povlače na Zlatibor, a nešto i na Zabljak. To je bio kraj prve neprijateljske ofanzive i suradnje Partizana i Četnika. Nakon toga partizani dolaze u Foču i 21. decembra se formira prva proleterska brigada u Rudom, a 22. decembra joj Tito predaje ratnu zastavu što se i slavilo kao Dan Armije u Jugoslaviji.
Igmanski marš – Druga neprijateljska ofanziva
Nakon toga počinje druga neprijateljska ofanziva poznatija kao IGMANSKI MARŠ i traje od 15.januara do 7. februara 1942. godine. Ofanziva je odmah uslijedila nakon prve, a nije bila toliko zahtjevna borbeno koliko su bili veliki fizički napori za 4.500 vojnika koji su se na -30 stepeni i velikom snijegu kretali u maršu dugom 100 kilometara preko Romanije i kroz Sarajevsko polje (u najvecoj tišini) su išli na Igman. Mnogi vojnici su tu ostali bez dijelova tijela ili su se smrzli i umrli od promrzlina. U toj ofanzivi između ostalih je u Pjenovcu kod Han Pijeska, januara 1942. godine poginuo i Slavisa Vajner Čića sa 59 boraca svog odreda koje su Nijemci pobili nakon sto su ih Četnici doveli do Partizana, tj. do dijela odreda koji je bio ostao tu u Pjenovcu.
Kozara – Treća neprijateljska ofanziva
Treca neprijateljska ofanziva je poznatija kao KOZARA. Tu prvi put nastupaju i ozbiljnije ustaške i nešto manje četničke snage i po obimu je največa do tada, a i najduže je trajala od svih ofanziva. Naime ofanziva na Kozari (šire područje) je trajala od 20.aprila pa sve do oktobra 1942. godine. Največe borbe su se vodile juna 1942. godine kada su Nijemci i Ustaše krenuli na samu Kozaru paleči sela pred sobom i ubijajući sve što im se nađe na putu. Odsudna bitka bila je na Mrakovici. Partizani su se na Kozari našli u obrucu zajedno sa 80.000 izbjeglica i 450 ranjenika. Jedan dio Partizana se ipak nakon velikih borbi probio do Grmeča sa 20.000 – 25.000 izbjeglica. Ostali koji su ostali u obruču su ili pobijeni ili odvedeni u koncentracione logore.
Značajna ličnost na Kozari iz tog perioda je dr. Mladen Stojanović, koji je poginuo u četnickoj izdaji u Lipovcu 5. marta 1942. godine, dakle prije ofanzive.
U to doba su u Sloveniji Italijani preuzeli ofanzivu i protiv Osvobodilne fronte, ali je ofanziva razbijena, a Ljubljana kažnjena tako što je cijeli grad opasan bodljikavom zicom.
Do kraja 1942. godine partizani imaju 150.000 ljudi u svojim jedinicama, a oko 35.000 mrtvih i 30.000 ranjenih.
Bitka na Neretvi – Četvrta neprijateljska ofanziva
Četvrta neprijateljska ofanziva se vodila na največem prostoru sto prvobitno i nije bio njen plan. Naime, Nijemci su želili da još u rejonu Bihaća unište partizanske jedinice sa vrhovnim štabom tako što bi ih prisilili na frontalnu brobu. Međutim Partizani su shvatili da su u frontalnoj borbi izgubljeni i pokreču se sa namjerom da dođu u Srbiju, a iz Srbije eventualno prema Kosovu i Makedoniji gdje je teren bio najpogodniji za ratovanje. Međutim sve se to vremenom iskomplikovalo. Partizani jedno vrijeme odlijevaju njemačkim napadima i za to vrijeme se priprema pokret. Međutim, Nijemci probijaju linije na nekoliko mjesta sto otežava situaciju. Prvobitan plan je bio da se iz Bihaća ide na Kupres i Livno, međutim situacija je zahtjevala da se krene prema Prozoru i Konjicu i dalje preko Neretve. Partizani brzo dolaze do Jablanice, ali centralna bolnica sa 4.000 ranjenika je jos u glamočkom polju i da bi brzo i efikasno mogla doći do Jablanice gradić Prozor se trebao oslobodit po svaku cijenu. Prvi napad Partizana na Prozor je bio katastrofalan sa 1.000 mrtvih, a drugi dan je gradić ipak oslobođen. Partizani tada ruše sve mostove na Neretvi, jer su se sa druge strane približavaju Četnici u velikom broju. Sljedeća 4 dana nakon rušenja mostova su bili sudbonosni za ishod bitke. Naime Partizani kreču u protiv-napad, napadajući Nijemce od pravca Prozora prema Gornjem Vakufu i Bugojnu, a napadajući ih i na Ivan-sedlu i s namjerom da se oslobodi Konjic što Partizanima nije uspjelo. Nijemci se pregrupišu za odbranu na sjeverozapadu, a Partizani kreču naprijed. 3 dana je trebalo njemačkim oficirima da pokrenu italijanske snage iz Mostara i Četnike iz istočne Hercegovine kako bi stigli do Jablanice gdje se prelazila Neretva, no međutim tad je sve bilo gotovo. Neretvu je prva presla i Četnike sa druge strane mosta uništila desetina Steve Opačića, a ubrzo su Partizani opkoljili Četnike istočno od Jablanice. Izvori navode različite podatke koji se kreču od 12.000-25.000 Četnika, ali je jedno sigurno. Tu ih u tom obruču nije bilo zarobljenih i svi su strijeljani na licu mjesta. To se označava kao kraj četvrte neprijateljske ofanzive i kao kraj Četnika kao neke ozbiljne vojne formacije koja ce se do kraja rata pojavljivati samo kao fašistička skupina zločinaca.
Bitka na Sutjesci – Peta neprijateljska ofanziva
Peta neprijateljska ofanziva – poznatija kao bitka na Sutjesci počela je kad je vrhovni štab bio u crnogorskom Kolašinu i to je bila ofanziva u kojoj je svaki minut bio presudan. Ta ofanziva je po svim karakteristikama bila najteža ofanziva tokom rata u Jugoslaviji, a i brojčani odnos je bio 1 Partizan na 6 neprijateljskih vojnika. Naime Partizani su kasno shvatili da se sprema ofanziva ogromnih razmjera i krenulo se u proboj nazad u Bosnu. Problem je opet bila bolnica, koja se kretala sa divizijom Save Kovačevića, a takođe se dragocjeno vrijeme izgubilo i na čekanju britanske vojne misije, što je u to vrijeme bilo od presudne važnosti za partizanski pokret. Partizani su se kretali sporo jer su imali i tu 4.000 ranjenih, a Nijemci su napravili 3 obruča koje je trebalo probiti. Međutim, Partizani su morali čekati Savu Kovačevića i centralnu bolnicu sa 1.200 ranjenih Partizana. Nažalost, nisu je dočekali. Nijemci su napravili poseban obruč oko bolnice i pobili ranjenike, a borci su izginuli u jurišima na Nijemce. Tek manji dio je preživio. Najteže borbe su se vodile od 9-14. juna 1943. godine na Tjentištu i Milinkladama. Tada je ranjen i Tito. 14. juna 1943. godine je probijen obruč na Sutjesci i završila je peta neprijteljska ofanziva za koju imaju i egzaktni podatci o broju žrtava, čak i po nacionalnoj pripadnosti. Na Sutjesci je poginuo 6.391. partizan i to:
Prva proleterska brigada: 409
Druga proleterska brigada:360
Treća sandžačka brigada: 255
Četvrta proleterska brigada: 456
Peta crnogorska brigada 396
Prva dalmatinska birgada 564
Druga dalamtinska brigada: 764
Treća dalmatinska brigada: 531
Deseta hercegovačka brigada: 305
Treća krajiška brigada 248
Sedma krajiška brigada 299
Šesta istočnobosanska brigada: 193
Prva majevička brigada: 114
7 banijska brigada: 365
8. banijska brigada 318
16. banijska brigada: 220
Centralna bolnica (osoblje): 271
Zaštitne jedinice vrhovnog štaba: 47
Štabovi 1., 2., 3., i 7., divizije: 101
Neraspoređeni vojnici: 175

Po nacionalnom sastavu na Sutjesci je poginulo:
Srba: 3222
Hrvata: 2223
Crnogoraca: 644
Bošnjaka: 192
Jevreja: 25
Makedonaca: 3
Slovenaca: 2
Italijana: 3
Rusa: 1
Poljaka: 1
Kanađana: 1
Nijemaca: 1
Ostali: 73
Šesta neprijateljska ofanziva
Šesta neprijateljska ofanziva Nijemci i Ustaše, mjestimično i Četnici, poduzeli su ofanzivu radi preotimanja teritorija sto ga je NOV oslobodila uz obalu Jadrana i njenu neposrednu pozadinu, od Istre do Boke i Ulcinja. I pozadine Crne Gore. Krenula je iz Prijepolja u decembru 1943. godine, a završila neuspjehom početkom 1944. godine. U toku te ofanzive Partizani su srušili i poznati most na Tari kako bi spriječili Nijemce u njihovom napredovanju.
Desent na Drvar – Sedma neprijateljska ofanziva
Sedma neprijateljska ofanziva poznatija kao “Desant na Drvar” je bila najkračeg trajanja. Cilj Nijemaca je bio da uhvate Tita u Drvaru za šta je na lice mjesta desantom iz aviona spušteno 300 padobranaca, a u Drvar je ušlo još oko 400 teško naurožanih i spremnih njemačkih vojnika. Tita su tada spasili desetina slovenačkih Partizana koji su bili kod same pečine i 6. lička divizija koja je došla malo kasnije. Nijemci su glavni napad skoncetnrisali na groblje u Drvaru gdje se po njihovim infomracijama u blizini krio Tito. Međutim to je bila fatalna greška Nijemaca i dok su od 7 ujutro do 10 sahati gubili vrijeme na grobilju, Tito je oko 10 več bio na sigurno. Kasnije je otišao na Vis gdje se preselio i vrhovni štab. U Drvaru će ostati posebno zapamćena hrabrost Mike Bosnić koja je kao 15- godišnja djevojka strgnula čebe sa partizanskog tenka koje mu je onemogučavalo da puca i tako dala svoj život. Nijemci su je sprovodili zarobljenu sa ostalim Drvarcanima kad se otrgla i skinula čebe sa tenka koji je nastavio nakon toga pucati, a nju su Nijemci sasjekli bajonetama.
Jos je zanimljivo da je to bilo prvi put u historiji da jedan predsjednik krene na drugog. tj. Hitler je generalu Rendulicu licno naredio da mora ubiti Tita i da to ućini odmah. Postoje insinuacije i da je Tito tu bio prodan od saveznika čiji avioni su prije desanta stalno letili tuda, a u vrijeme desanta nisu letili ikako.

Operacije u Sandžaku i Crnoj Gori prije ofenzive

Ofenziva
Jačanje okruženja – operacije od 15. do 20. svibnja:
15. svibanj
16. svibanj
17. svibanj
18. svibanj
19. svibanj
20. svibanj
Prvi pokušaj proboja – operacije od 21 do 26. svibnja
Drugi pokušaj proboja – operacije od 27. svibnja do 4. lipnja
Proboj na Sutjesci – operacije od 5. do 9. lipnja
Proboj sa Zelengore – operacije od 10. do 16. lipnja
Protuofenziva u Istočnu Bosnu.
Naredne hefte u serijalu bosnjacke historije Bosnjaci.net:
Bosnjaci i Jugoslavija

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.