Goranci ili Bošnjaci?

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Mediji su nedavno posvetili popriličnu pažnju skupu održanom u Skoplju, kako se izvještavalo, predstavnika Goranaca iz svih okolnih zemalja. Usvojena je i rezolucija u kojoj se, izmeðu ostalog, traži “ uključivanje Goranaca u predstojeće pregovore o Kosovu”, uz koju ide i zahtjev da se njima na Kosovu prizna status nacionalne manjine sa kulturnom autonomijom.
Odmah poslije ovog skupa, oglasili su se oštrim reagiranjem upućenim na više adresa predstavnici žitelja Gore u aktuelnoj vlasti sa nivoa opštine Dragaš i institucija Kosova, u kojima stranka Vatan iz Dragaša, kao dio bošnjačke koalicije “Vakat”, ima i ministra zdravlja u Vladi Kosova, g. Sadika Idrizija. U medijima na albanskom jeziku, kao u “Kohi Ditore” naprimjer, dat je značajan publicitet ovim reagiranjima, među kojima i onom bočnjačkog člana predsjedništva Skupšine Kosova, g. Džezaira Muratija, sa naslovom: “Vakat traži svoj dio u pregovoračkoj ekipi Kosova, kako bi zatvorio usta Beogradu i Skoplju”. Inače, u pregovačkoj ekipi Kosova predstavnici manjina nisu direktno uključeni. U vezi sa bošnjačkim učešćem u pregovore, polovinom novembra prošle godine na skupu u pričtinskom Grand hotelu tri opoziciona bošnjačka politička subjekta, uz učešće bošnjačkih nevladinih organizacija, donijeli su Deklaraciju, dok su tri bošnjačke pozicione stranke, uz učešće drugih nevladinih organizacija i nekih intelektualaca, na Forumu Bošnjaka u istom hotelu dvadesetak dana kasnije usvojili Rezoluciju. Glavni akcenat u ovim dokumentima, u prvom decidnije u drugom nešto blaže, je na zahtjevima za uključivanje i bošnjačkih predstavnika u pregovore i položaj ove manjine u budućem Kosovu.
Suština spomenutih reagiranja na skupu u Makedoniji je da su legitimni predstavnici naroda u Gori oni izabrani u organima vlasti na Kosovu na svim nivoima, te da samim tim okupljeni u Skoplju nemaju nikakvo pravo da govore u ime naroda. Takoðer se podvlači da je centar Gore Dragaš, a ne Skoplje. Neposredno poslije održanog skopskog skupa, oglasio se i g. Rustrem Ibiši, predsjednik Graðanske inicijative Gore. Kako je njegovu izjavu prenijela RTS kazao je, izmeðu ostalog, da su “ Goranci slavenski narod koji traži da bude uklju~en preko Vlade Srbije u predstojeće pregovore o Kosovu”.
Letimičnim uvidom u medijske izvještaje i komentare pada u oči na prvi pogled sasvim slučajna podudarnost sa donijetom deklaracijom albanskih političkih subjekata iz tri opštine u Preševskoj dolini: Preševu, Bujanovcu i Medveði, u kojoj oni zahtjevaju rješavanje statusa tamošnjih Albanaca. I jedan i drugi dogaðaj se smještaju u kontekstu iniciranih pregovora o Kosovu. Ipak, rezoluciji Albanaca iz Preševske doline posvećena je veća pažnja, vjerovatno zbog osjećaja težine koja ona nosi, uzimajući u obzir i da je donijeta od izabranih predstravnika naroda u skupštinama opština i tamošnjih stranačkih lidera, dok se, s druge strane, vidljivo prešućuje fakat da su se u Skoplju uglavnom okupili “disidenti” porijeklom iz Gore, koji su više godina izbjeglice po srbijanskim gradovima, od poslije rata na Kosovu. Izmeðu njih su bili sadašnji ili bivši graðani Gore, pojedinci, meðu kojima i izvjesni Ismailj Bojda, koji nekoliko godina unazad uglavnom rade na dobijanju raznih paralelnih državljanstava i pasoša za zainteresirane mještane goranskih sela, sa neskrivenim finasijskim transakcijama koje prate taj, izgleda unosni, posao uz, po svoj prilici, otvorenu ili prikrivenu potporu makedonskih ili bugarskih državnih organa.
Ono što je novi momenat u, inače zamršenoj, 15-estogodišnjoj priči oko “goranskog pitanja”, koja samo povremeno privuče pažnju javnosti, najviše u kontekstu tema iz albansko-srpskih i kosovsko-srbijanskih odnosa, jeste učešće spomenutih “disidenata” na skupu u Skoplju. Oni su poznati po tome što su godima, kao članovi SPS-a, bili lokalni funkcioneri u opštinskoj vlasti u Gori, a neki meðu njima i poslanici u Skupštini Srbije, pa samim tim i dugogodišnji zagovornici goranske (nacionalne) opcije, koja je zapravo bila i ostala puki formalizam, dok je suština u bespogovornom prihvatanju srbijanskog obrazovno-kulturnog i informativnog miljea, po receptu SPS-ovske vlasti i srpskih nacionalističkih krugova. Zanimljivo je da su sada ti bivši komunistički i SPS-kadrovi učestvovali na skupu sa kojeg se zahtjeva da, ni manje ni više, njihov narod u Gori bude – manjina sa imenom “Makedonci, muslimanske vere”. Takoðer je zanimljivo da ovom ključnom detalju iz “skopske rezolucije” nije posvećeno puno pažnje u beogradskim medijima.
S druge strane, u spomenutim reagiranjima predstavnika naroda iz Gore u institucijama vlasti Kosova, kao i u (ne)zvaničnim komentarima pripadnika ovdašnje bošnjačke manjine može se čuti da je aktuelna srbijanska vlada na čelu sa Vojislavom Koštunicom, “pustila (te) Gorance niz vodu” i predala ih Makedoncima na daljnji tretman. Sumnja se i da iza skopskog skupa stoje oni koji žele da i na ovaj način pariraju onom albanskom u Preševu. A da neke veze i istine u svemu ovome ipak ima, govori i vrijeme zakazivanja skupa u Skoplju, koje se poklopilo sa očekivanim terminom donošenja rezolucije Albanaca iz Preševske doline.
Pored bitnih razlika izmeðu dva skupa – na preševskom su bili legitimni opštinski i stranački lideri, dok su na skopskom učestvovali slobodni graðani – i pored potrebe pojedinih medija i političara da “slučaj Goranci” koriste samo kao monetu za potkusurivanje u meðusobnim odnosima velikih, gotovo ni iz jednog spomenutog izvora informacija oko ove posljednje epizode, ne može se nazrijeti suština problema ovog naroda, za koji je rečeno da ga je bilo 24 hiljade od prije rata, a da ga sada u Gori na Kosovu ima (samo) sedam hiljada.
Ako bi se na trenutak zanemarilo pravo legitimnosti narodnog predstavljanja, suština problema bi se mogla otvoriti pitanjem, koje izgleda niko ne želi da postavi: Odakle pravo grupi slobodno okupljenih ljudi da svoj narod imenuju Makedoncima, islamske vjere? Ili još bolje, zapravo glavno pitanje: Ima li nekog da konačno pojasni ko se i kada zvanično u Gori u nacionalnom smislu – a ovdje je o tome riječ – izjasnio kao Goranac? Odgovor je – niko i nikada. Na svim popisima stanovništva, naime, narod u Gori se uvijek stoprocentno nacionalno izjašnjavao kao i ostali Bošnjaci na ex Yu prostorima!
Umesto uvažavanja ovih činjenica, medijski prostor se popunjava i dezinformacijama po planu dvodecenijskih manipulacija, sve u funkciji asimilatorskih težnji, koje imaju svoje korjene u sličnim akcijama prema bošnjačkom narodu od strane njegovih komšija na Balkanu, a ove aktuelne oko naroda u Gori sežu do početka raspada Jugoslavije, za koji je najviše odgovorna Miloševićeva diktatorska vlast, podržana od nacionalističkih srpskih krugova. Pošto je taj režim pokrenuo agresiju na BiH odmah po priznanju njene nezavisnosti, čiji su pripadnici vršili i genocidne radnje nad tamošnjim Bošnjacima, u ostatku SRJ nacionalno izjašnjenje Muslimane je, u najboljem slučaju, tretirao kao vjersku skupinu. Na Kosovu, gdje je bilo gotovo stotinak hiljada Bošnjaka (tada Muslimana), režim je unio dodatni “tretman”, tako što je u Gori preko 17 hiljada nacionalno izjašnjenih Muslimana, kroz političke akcije, svoje medije i uz “naučnu” potporu SANU-a proglasio za Gorance. Pozadina je bila prozirna: trebalo je dodatno ojačati (po njima malobrojno) srpsko govorno područje i razbiti (već solidan) broj Bošnjaka Kosova. Dodatni razlog je vjerovatno bio strateški položaj pogranične regije Gora u kontekstu planiranja mogućih ratnih operacija sa kosovskim Albancima i eventualno sa Albanijom.
Desetak godina organizovane propagande učinilo je svoje, pa su neki ljudi iz Gore – najviše interesno – počeli javno da se deklarišu kao Goranci. Ulagana su i izvjesna finansijska sredstva u opštini Gora, koja je bila sastavljena samo od svojih dvadesetak sela, pošto su iz opštine Dragaš izbačena albanska sela susjedne regija Opolje. Miloševićev režim je u ovom pravcu bio pomognut i od nekih opozicionih srbijanskih stranaka, otvarane su i autobuske linije Beograd – Dragaš, povremeno organizirane posjete folk pjevačica i njihovih “muževa”… Rječju, na Kosovu, u Srbiji, kao i u Crnoj Gori, lakše se prolazilo kod organa reda za one koji su bili legitimisani kao Goranci, u odnosu na Bošnjake ili, pak, Albance. Takav “identitet” je bio povoljniji i za vlasnike ugostiteljskih radnji ili zapošljene u srbijanskim gradovima.
Po svoj prilici, taj odnos je zadržan i poslije demokratskih promjena u Srbiji. Dosta mještana goranskih sela je zapošljeno u Beogradu, popriličan broj njih su tamo kao izbjeglice ili raseljena lica. Iz spomenutih razloga, tamošnjim Srbima oni se deklarišu (ili eksponiraju) kao Goranci, braneći se mimikrijom od eventualnih izazova. Poslije paljenja beogradske džamije marta 2004, po kazivanju ljudi iz krugova oko džamijskog odbora, većina nastanjenih mještana porijeklom iz Gore u Bor~i odbila je da da prilog za iniciranu gradnju džamijske zgrade u tom beorgadskom naselju. Strah od identifikacije sa bilo kojim prepoznatljivim identitetom je, i na ovom primjeru, očigledan. Javna je tajna podatak da neki članovi ove raseljene populacije svojoj djeci daju imena sa srpskim preDžnakom, uz obrazloženje da će tako bolje proći u novoj sredini. Sa ovim i sličnim problemima, zapravo sa kršenjem osnovnih ljudskih prava, u Beogradu se niko ozbiljnije ne bavi, naprotiv, često se ružičastim tonovima slika idila Goranaca u Srbiji.
U priči oko naroda iz Gore, punoj površnosti, neistina, manipulacija i raznih poltičkih igara na njihov račun, ostaće posebno zapamćena uloga Srpske akademije nauka i umetnosti, koja je preko svog Geografskog instituta “Jovan Cvijić”, devedesetih godina prošloga vijeka, pokrenula opsežni projekat multidisciplinarne monografije u više tomova, u kojoj su karakteristične negatorske i asimilatorske težnje prema Bošnjacima iz Gore, “Sredačke župe”, pa i regije Opolja, koja je stoprocentno albanska, ali je dio ovog projekta nazvanog skračeno GOS (Gora, Opolje, Sredska). Ovaj projekat je trebao da da naučnu potporu političkim potezima, sa solomonskim predlogom da se zanemari muslimansko nacionalno deklarisanje i na sljedećem popisu stanovništva uvede rubrika Goranac – kao etnička grupa.
Nažalost, propaganda je dobila svoj odraz i u javnom mnjenju na kosovskom i širem ex Yu prostoru, tako da je dotadašnji geografski termin Goranac zaživio u svakodnevnoj komunikaciji kao nacionalno ime.
Poslije rata na Kosovu, i od strane nekih meðunarodnih predstavnika kao i pojedinih albanskih struktura je nastavljeno nekritičko korišćenje ovog termina, dok je, po dostupnim informacijama – pod utjecajem iz srbijanskih političkih krugova – Gorancima Ustavnim okvirom obezbijeðeno jedno rezervisano mjesto u Skupštini Kosova, pored tri mjesta za bošnjačku zajednicu. Ovo jedno sjedište je u dva mandata pripalo spomenutoj GIG-e, odnosno njenom predsjeniku Ibišiju, koji je poslije rata govorio da su oni u toj Inicijativi “ organizovali bivše članove srbijanskih vladajućih stranaka – SPS-a i JUL-a u Gori”.
Da je utjecaj iz Srbije i dalje presudan na ova kretanja, govori i podatak o rušenju nastave na bosanskom jeziku u školama u Gori, koja je od 1999. godine pokrenuta za oko pet hiljada bošnjačkih učenika u osnovnim i dvije hiljade u srednjim školama na cijelom Kosovu, sa udžbenicima (privremeno) iz BIH. U meðuvremenu, u većini goranskih sela ponovo je uvedena nastava na srpskom jeziku sa udžbenicima iz Beograda. Vlada Srbije je vjerovatno bila opredjeljena da nastavi da koristi Gorance kao još jednog (kakvog-takvog) džokera u nadmudrivanju sa institucijama Kosova i UNMIK-om, pa je “velikodušno” sistemom tzv. paralelnih institucija, koji je forsiran po srpskim enklavama na Kosovu, obuhvatila i Goru, u prvom redu tamošnje školstvo. Po nezvaničnim podacima, mjesečno je iz Beograda slato preko 400 plata ljudima u Gori koji su ranije bili na platnom spisku finasiranom iz budžeta RS. Izmeðu njih je i preko 150 plata nastavnom osoblju, koje je, malo po malo, počelo da podpada pod utjecaj primaljivih duplih novčanih iznosa u odnosu na iste kategorije u Srbiji, uz one plate koje su primali od UNMIK-a, odnosno Vlade Kosova, i da se opredjeljuje za nastavu na srpskom jeziku.
Jedna od posljedica ovakvog sitnošićarðijskog posrtanja nastavnog osoblja i smišljenih poteza Vlade Srbije je nastali haos u školstvu u Gori. Nekompatabilnost školskog plana i programa R. Srbije sa pokrenutom reformom školstva na Kosovu, uz uvoðenje devetog razreda, ostavila je veliki broj tamošnih učenika bez srednjoškolskog obrazovanja i time dodatno doprinela iseljavanju i njihovih roditelja – tamo gdje ima škola za njihovu djecu. Na stranu to što su mnogi sadržaji udžbenika iz Srbije uvrijedljivi za Bošnjake i muslimane i što u njima nema ništa o njihovoj kulturi i historiji, pa samim tim ne sadrže ništa ni o narodu u Gori. Bez obzira što nije tačna spomenuta brojka od samo sedam hiljada prisutnih mještana u Gori, ona sama po sebi dovoljno govori ko u krajnjem pla~a račun ovakvim političkim potezima.
Za Bošnjake u Gori i njihovo takvo nacionalno opredjeljenje i na predstojećem popisu stanovništva, istinski su najviše zainteresirani njihovi sunarodnici na Kosovu, najviše oni iz opštine Prizren. Zna se da je ovaj manjinski narod dobrano proreðen iseljavanjem, pa bi njegov opstanak bio dodatno ugrožen cijepanjem na Bošnjake i Gorance. Ionako bošnjačka manjina (trenutno oko 30-40000, uz još toliko – privremeno – van Kosova) muku muči da se nacionalno konstituiše i da afirmiše svoja graðanska i nacionalna prava u kontekstu nove kosovske realnosti i otvorenih mogućnosti.
U ovom zahtjevnom procesu, koji je praćen objektivnim teškoćama – krizom i nezapošljenošću sa kojima se suočava svo stanovništvo Kosova, kao i sa opštim problemima integracije manjina, ali i sa subjektivnim slabostima – koji se najviše ogledaju kroz personalne sukobe bošnjačkih javnih djelatnika. I pored svojih “dječjih bolesti”, od kojih je jedna i koketiranje bošnjačkih političkih opcija i koalicije sa zastupnicima goranske opcije – GIG-e, sa obrazloženjem da će se vremenom “dozvati pameti”, ali i uz njihovu političko-predstavničku računicu, postoje i rezultati koji su vidljivi kroz predstavljanje u institucijama Kosova, nastavu na bosanskom jeziku u osnovnom i srednjem obrazovanju i na dva visokoškolska smjera, sredstvima informisanja i još u nekim segmentima kolektivnog života zajednice. Naravno da ostaje veliki problem izbjeglih Bošnjaka sa Kosova, meðu kojima izgleda dvadesetak hiljada trajno, koji su napustili Kosovo jednim dijelom prije, a najviše neposredno poslije rata, kada su bili izloženi eksrtremističkim nasrtajima. Takoðer je otvoren i problem nekoliko desetina ubijenih i nestalih pripadnika ove populacije.
Čini se ipak da je najveći uspjeh to što se svakim danom kod albanske većine na Kosovu sve više probija svijest da su Bošnjaci, kao uostalom i Turci i Romi, pripadnici manjinskih zajednica, ravnopravni graðani i prihvatljivi kao takvi za većinski narod.
Poslije ove konstatacije, nameće se neizbježno pitanje: Šta je zapravo bio pravi cilj okupljenih na skopskom skupu i njihovih mentora, ako njegove poruke imaju očiglednu namjeru da, ionako oslabljenu bošnjačku manjinu, dodatno posvaðaju meðusobno, a usput i sa Albancima. Da li se želi da se i Bošnjacima učini život nemogućim na Kosovu? Ako je, naime, cilj srbijanske Vlade, koja po svoj prilici pomaže ovakve “skupove” i poteze, da i kosovski Srbi ostanu i dalje na Kosovu, zar nije onda u interesu tog stanovništva u opštini Štrpce da se regija Župa kod Prizrena u čijim je selima stanovništvo većinski bošnjačko, sačuva kao susjedna multietnička sredina, preko koje se može bolje komunicirati kako sa Bošnjacima, tako i sa Albancima? Zna se da je u nekim selima ove regije vraćen popriličan broj izbjeglih Srba, koji dobro žive, prije svega zahvaljujući Bošnjacima, koji mogu živjeti i sa Albancima i sa Srbima i sa svima ostalima… jedni sa drugima, ili jedni pored drugih. Počesto Bošnjaci i zbog toga, trpe kritike i od jedne i od druge strane. I zbog svega ovoga ne bi trebalo zloupotrebljavati bošnjačko strpljenje, niti vući političke poteze preko njihovih leða, koji samo mogu izazvati njihovo dodatno razočaranje.
Možda je krajnji cilj ovakvih skupova sasvim neki drugi, proizišao iz “visoke politike” u kojoj Bošnjaci nemaju namjere niti pak snage i volje da učestvuju. Ako ništa drugo, u vezi sa “visokom politikom”, svjesni su svoje manjinske pozicije na Kosovu, pa svoje političke i druge poteze vuku u skladu sa njom i željom da ostanu na svoja ognjišta i da sačuvaju svoj identitet. A kako prolaze oni koji se petljaju u tuðe igre, poput po svoj prilici većine (ne)svijesnih učesnika skopskog susreta, možda najbolje govori politička karijera jednog od njih, koji ima zavidnu naučnu titulu i koga je prihvatanje učešća u manipulacijama iz tuðih centara nosilo od nemila do nedraga. Mr. Ibro Vajt, svojevremeni SPS poslanik i jedan od mo}nika u Dragašu, je jedne prilike pred TV kamerom u Skupštini Srbije “obrusio” haškom zatvoreniku Vojislavu Šešelju i predstavio mu se kao jedan od onih “Muslimana sa velikim M”. Kasnije je po nalogu svoje partije pošao u Rambuje da predstavlja “nacionalnu zajednicu Goranaca”, da bi, pošto je odmah po ulasku KFOR-a na Kosovo pobegao u Beograd, sada učestvovao na skupu u Skoplju odakle se zahtjeva da se njegov narod prizna kao “Makedonci –muslimani”.
Ako iza skupa u Skoplju stoji (i) Repubilika Makedonija, tamošnja vlast bi prvo trebalo da riješi status nacionalno izjašnjenih Muslimana iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kojih je tada bilo preko sto hiljada. Na popisima stanovništva u nezavisnoj Makedoniji ti ljudi su se uglavnom izjašnjavali kao Turci ili Albanci, pošto im je onemogućeno da se izjasne isto kao na prethodnim popisima stanovništva i pošto nisu prihvatili sugestije i pritiske da se popisuju kao Makedonci-muslimani. Očigledno je da ne prolazi politika Makedonaca-muslimana, koja je gurana sa, u meðuvremenu upokojenim, propagatorom Nijazom Limanovskim, kod tamošnjih Bošnjaka “torbeške provenijencije”. Još manje će ona proći na Kosovu, pogotovo u novim okolnostima. Može samo da izazove kontraefekte slične onima u Makedoniji ili u – Albaniji, u kojoj su za vrijeme Enver Hodžine komunističke diktature otvarane škole na službenom jeziku države prvo u devet goranskih sela, pa poslije u okolna u opštini Kuks.
Ako bi kojim slučajem prestali ovi spoljni pritisci na Bošnjake, oni bi smogli snage da se kvalitetno integrišu i unutar sebe i u kosovskom društvu. Stiče se dojam da je formula za to pronaðena – bošnjačka nacionalna manjina, sa bosanskim jezikom u školama, informisanju i službenoj upotrebi, uz moguće veze i saradnju, prije svega na obrazovno-kulturnom planu, sa matičnim narodom u BiH. Bošnjačka nacija je kosovskom muslimansko-historijskom krugu najbliža: historijski, tradicijski, kulturno, jezički i vjerski. Faktori pod kojima se ova nacija formirala na širem prostoru, pogotovu u Sandžaku, slični su sa onima kod Bošnjaka Kosova. Najbolji dokaz da je to njihova želja je taj što bošnjačke institucije iz države BiH to od njih ne traže, niti ih puno pomažu, zbog brojnih njihovih problema koje im je u naslijeðe ostavio petogodišnji rat.
Jedna od čestih primjedbi oko nacionalnog opredjeljenja kosovskih Bošnjaka je da narod na Šar-planini ima svoje specifičnosti koje ga navodno razlikuju od ostalih Bošnjaka. Ali, zar tih specifičnosti nema i srpski narod na na Šar-planini? Zašto se, naprimjer, niko nije dosjetio da termin “Šopovi” kojim se kolokvijalno nazivaju Srbi u opštini Štrpce, koji inače imaju i svoj specifičan govor, ne proglasi za posebnu etničku grupu, po istom sistemu po kojem se ona nudila Gorancima. Makedoncima je glavni argument za svojatanje navodno govor naroda u Gori, ali se, veoma ljute kad im taj isti argument podastiru Bugari oko njihovog makedonskog jezika.
Niti srpska, niti makedonska nacija nisu odvojive od pretežno pravoslavnog vjerskog miljea i tradicije. Isto tako, njihova nacionalna borba u uskoj vezi je sa otporom i stvorenim mitomanskim neprijateljskim odnosom prema osmansko-turskom carstvu. S druge strane, izmeðu ostalih posebnosti i specifičnosti, bošnjačka kulturna tradicija je u uskoj vezi sa islamom, a dio historijskog naslijeða je i njihov glorifikacijski odnos prema historiji osmanske Turske, u kojoj su bili mali segmet. Pored ovoga, historijske činjenice kazuju da su Bošnjaci Kosova u velikim ratovima 1878., 1912-1918., 1941-45. godine bili uglavnom sa Albancima. Jedan od primjera je i veliki znak pitanja u knjizi 40/II od 1995. god., spomenutog projekta GOS, u kojoj se citira izvjesni srpski oficir koji 1913. izvještava o žilavom otporu ustanika srpskoj vojsci niže sela Vraništa u Gori – potpomognutim jurišima mještana Vraništa. Naravno, prilike pa i ljudi se vremenom mijenjaju. Bilo je mnogo lutanja nekih ljudi u Gori i puno manipulacija sa njima. Neki su u lutanjima otišli dosta daleko, pitanje je da li se mogu vratiti – prvo sebi samima, pa poslije i svom narodu. Za neke postoji dobrana politička odgovornost, za popriličan broj njih moralna – svakako. Na sreću, po sve koji su bili umiješani u sukobu, u poslednjem ratu na Kosovu i bombardiranju NATO-a nije bilo prilike da se u pravoj borbi provjeri na čijoj bi stvarno strani stali Goranci, iako je veliki broj njih, uglavnom mimo svoje volje, bio mobilisan u srpsku vojsku. Možda bi u tom slučaju i oni uradili nešto slično kao njihovi sunarodnici iz regije Župa kod Prizrena. Manje-više je, naime, javnosti poznato da su nasilno mobilisani Bošnjaci iz župskih sela, naslutivši potencijalnu zloupotrebu sa njima, koja je činjena i preko RTS-a uz pomoć Miloševićevog putujućeg filozofa Šifera – a la Frans, hrabro, u toku bombardiranja krajem aprila i početkom maja 1999, vratili oružje i uniforme, potpomognuti pratećom pobunom svojih majki, sestri i žena. Odmah potom dio njih se morao pridružiti Kosovarima u izbjeglištvu. Voda odlazi, a pijesak ostaje, kaže ona narodna. A poenta cijele priče je kako da manjinski bošnjački narod u Gori i ostalim sredinama na Kosovu i, svakako, ne samo on, ostane na svojim vjekovnim ognjištima. To bi, valjda, trebalo da bude najvažniji cilj i svih, zar ne.

(Autor je predsjednik Kulturno-informativnog udruženja Bošnjaka Kosova “Selam” iz Prizrena. Bio je i urednik istoimene Revije na bosanskom jeziku koja je povremeno izlazila od 1995-2002. godine. )

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.