Peti nastavak serijala “Bosna i Bošnjaci kroz historiju”: BOŠNJACI I AUSTRO-UGARSKA

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Poslije zauzimanja Bosne Austro-Ugarska monarhija je napravila nekoliko smrtosnih odluka za bošnjački narod. Prvo je od Bosne odvojen Sandžak koji je bio stoljećima u sastavu Bosne i većinom naseljen Bošnjacima. Ova regija je odvojena nazad Osmanlijskom carstvu koje je uveliko slabilo, i samo je bilo pitanje vremena kada će pasti njegova vlast na Balkanu te su zato novonastale države Srbija i Crna Gora uperile oči u Sandžak i Kosovo. Kao druga odluka Austro-Ugarska vlast dijeli preostalu Bosnu na dvije administrativne jedinice, sa time što odvaja južnu pokrajinu Bosne Hercegovinu od nje i proglašava je posebnom jedinicom a ostala Bosna se nastavlja zvati Bosna. Sa ovim formalno ime ove Austro-Ugarske provincije se mijenja iz historijskog Bosna u Bosna i Hercegovina i to bez Sandžaka.

Austro-ugarsko carstvo i iseljavanje Bošnjaka

Brzo u Bosni i Hercegovini nastupaju društvene promjene. Bošnjački plemići gube svu moć ali dobijaju pravo da zadrže imanja i titule, ali sama moć se dodjeljuje novopostavljenoj “Zemaljskoj Vladi” u Sarajevu koja dobiva i lokalne predstavnike ali je praktički pod austrijskom vlašću. Austrijanci počinju rušit mnoge djelove bosanskih gradova kao stare čaršije i to počinje dizati graðevine evropskog karaktera. Sprovode mnoge vodovode i po prvi put javlja se u Bosni elektricitet odnosno struja. Isto tako u Sarajevu dižu tramvajsku liniju i telefonske žice se dižu. Podižu se brojne fabrike i industralizacija uzma maha. Ali ovo dovodi do previše drastičnih promjena. Bošnjaci koji su bili orijentalci više ne mogu živjet na prijašnji način. Odjednom sve mora ići brzo i stres veca. Ranije Bošnjak je išao na posao i tamo uzmao pauze kada je to osjećao. Konkurencija nije postojala i rado je jedan prodavac uputio nekog mušteriju drugom prodavacu ako nije imao to što mušterija traži. Redovno se posao za pripadnike islama zaustavljao kada se čuo mujezin poslije čega se sve ostavljalo i išlo u džamiju na namaz. Same avlije su bile pune zelenila i priroda i grad nisu bili u konfliktu. Sve se ovo mijenja jer sada svi moraju da žure i da žive na način koji je i dan danas većinom u potrebi. Mnogi Bošnjaci ne mogu da se u ovome naðu kao i da njihovi plemići više nemaju moći te kreće veliko iseljavanje Bošnjaka u preostalo Osmanlijsko carstvo. Broj muhadžira dostize iz Bosne i Hercegovine možda cijelih 250.000 osoba.

Posrbljavanja i hrvatizovanja Bošnjaka i zabrana bosanskog jezika

Istovremeno proces posrbljavanja i hrvatizovanja Bošnjaka-pravoslavaca i Bošnjaka-katolika nastavlja i broj Srba i Hrvata koji žive u Bosni i Hercgeovini drastično raste i sve više srpskih i hrvatskih predstavnika zauzimaju mjesta u Zemaljskoj Vladi pa čak ih postaje više nego Bošnjaka i politčki kulturni i sav ostali uticaj kako Srba tako i Hrvata raste i jača pa tako i upotreba srpskog i hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini. Protiv ove agresorske politike koja širi srpsku i hrvatsku narodnost samo iz razloga da bi potopili Bosnu i autohtone Bošnjake se suprostavlja bošnjački plemić, književnik i pjesnik Safvet-beg Bašagić koji je i osnovao kulturno društvo “Gajret” za Bošnjake i muslimanske vjerske organizacije “El-Kamer” i “Muslimanski glas” kao i list “Behar” objavljuje pjesmu “Pjesma Bošnjaku” u listu “Bošnjak” 2 jula 1891. godine koja glasi ovako:

Znaš Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.

Ovo opet nije pomoglo kao i pokušaji mnogih drugih Bošnjaka prvensteveno zato što Bošnjaci nisu imali ikavog nacionalnog pokreta za razliku od Srba i Hrvata koji bi učvršćavao bošnjastvo u ovim burnim vremenima. Jedan čovjeka je u ovo vrijeme bio spreman pomoć bošnjaštvu a to je bio Austro-Ugarski ministar unutrašnjih poslova Benjamin Kallayev, ali i njegov pokušaj je propao. Poslije njegove smrti javno se zabranjuje bosanski jezik te se kao službeni jezik Bosne kao kompromis Srba i Hrvata (dok su Bošnjaci bili isključeni iz diskusija) uvodi “srpsko-hrvatski jezik” ili “hrvatsko-srpski jezik”. SH jezik je samo bio jedan od dokaza da se bošnjačka narodnost tlačila u ovo doba i sama upotreba riječi “Bošnjak” totalno nestaje i prestaje se upotrebljavat. U Sandžaku bošnjačko nacionalno ime se duže zadržava. Naime, baš Sandžak biva izložen napadima Srba i Crnogoraca koji žele uspostavit granicu njihovih dviju država kroz Sandžak. Bošnjaci Sandžaka kao i njegova albanska nacionalna manjina se organizuju i pružaju žestoku odbranu uz manju pomoć osmanlijske nizam-vojske protiv agresorskih srpskih i crnogorskih vojnih snaga.

Berlinski kongres – otpor i okupacija

Da ovo bliže objasnimo, tokom velike istočne krize 1875—1878., odnosno u ratovima 1876—1878., autonomnim kneževinama u Srbiji i Crnoj Gori priznat je odlukom Berlinskog kongresa status nezavisnih i suverenih država, uz znatno teritorijalno proširenje. Srbija je proširena tako što je dobila četiri nova okruga: niški, pirotski, toplički i vranjski.
Prema podacima iz 1874., na tom je prostoru živjelo ukupno 6.566 muslimana, različite nacionalne pripadnosti. Jedan od uslova koji su velike sile okupljene na Berlinskom kongresu postavile Srbiji da bi joj priznale nezavisnost bio je da na svojoj teritoriji osigura slobodu vjeroispovijesti. Povod tome bila je žalba upućena Kongresu od strane Univerzalne izraelske alijanse (Alliance Israelite Universalle), meðunarodne organizacije sa sjedištem u Parizu, na diskriminaciju jevreja u Srbiji.

U članu 35. Berlinskog ugovora odreðeno je da se u Srbiji “neće moći nikome razlika u vjeri i vjeroispovijedi protivstaviti kao uzrok da bude isključen, ili da je nesposoban za uživanje graðanskih i političkih prava, da ne bude primljen u javne službe, zvanja i časti, ili da ne vrši razne zanate i industrije ma u kom mjestu to bilo. Sloboda i javno vršenje crkvenih obreda biće ujamčeni svima srpskim graðanima, kao i strancima, i nikakva smetnja neće se moći činiti hijerarhijskom ureðenju raznih vjeroispovijedi, niti odnosima njihovim sa crkvenim stariješinama svojim.”

Ovu odredbu srpska vlada je odmah 1878. pretočila u član 77. Zakona o ureðenju osloboðenih predela, kojim se “graðanima muhamedanske kao i graðanima svake druge zakonom priznate vere” potvrðuje pravo i sloboda da ravnopravno obavljaju “verozakonske odredbe veroispovedi svoje”. Pored toga, imenovan je i muftija, kao muslimanski vjerski poglavar, sa sjedištem u Nišu. U stvarnosti, muslimansko se stanovništvo iz četiri novopripojena okruga skoro u cijelosti, milom ili silom, iselilo. Ovo je bio rezultat konstantog terora novoprispjele srpske vojske. Pojedini krajevi, kao Topolica i dijelovi vranjskog okruga, koje je uglavnom nastanjivalo albansko muslimansko stanovništvo, potpuno su opustjeli. Pošto nije bilo mogućnosti da se brzo izvrši unutrašnja kolonizacija, to mnoga zemljišta više godina nisu obraðivana niti je na njih naplaćivan porez. Usljed toga je, kako je to pisao bivši ministar narodne privrede Kosta Stojanović, srpska država imala ogrom nu štetu.

Situacija u Crnoj Gori, koja je Berlinskim kongresom takoðer stekla nezavisnost, bila je slična onoj u Srbiji. Ratovima i odlukom Kongresa pripali su Crnoj Gori značajniji bošnjački gradski centri, ranije dijelovi Bosne prije nego što su od strane Autro-Ugarske kao vec spomenuto odvojeni. A to su bili: Nikšić, Podgorica, Spuž, Berane, Kolašin i Bar. Ovi su gradovi, kao i bošnjačka sela u plodnim dolinama, odmah bili izloženi velikom imigracionom talasu siromašnog crnogorskog stanovništva sa okolnih planina. Ovo stanovništvo je bilo privilegovano u odnosu na Bošnjake i slijedili su zločini koji su zajedno sa diskriminacijom završili u da se većina bošnjačkog stanovništva pobjeglo u Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, Kosovo i Albaniju. Od tada je počelo lutanje mnogih bošnjačkih porodica iz današnje Crne Gore, ne samo po Balkanu nego istovremeno sve do Anatolije i sjeverne Amerike. Oni koji su ostali činili su malu bošnjačko-islamsku zajednicu, sa crnogorskim muftijom na čelu, čije je sjedište bilo prvo u Starom Baru, a potom u Podgorici.

Jedino su Bošnjaci Plava i Gusinja odbili da priznaju odluke Berlinskog kongresa. Oni su pružili odlučnu oružanu odbranu odlukama Berlinskog kongresa, odnosno pripajanju Plava i Gusinja Crnoj Gori. Na čelu oružane odbrane bio je Ali-beg Šabanagić, poznat kao Ali-paša Gusinjski. On je sa svojim Plavljanima i Gusinjanima pune dvije godine odolijevao nadmoćnijoj crnogorskoj vojsci. I postalo je predmetom opširne prepiske meðu velikim silama. Austro-Ugarska je početkom 1880. pokrenula akciju da se izvrši “formalna predaja” Plava i Gusinja Crnoj Gori.

Ali-paša Gusinjski se, uz podršku Albanaca sa Kosova i lokalnog albanskog stanovnistva, ponovno tome oružano suprotstavio. U vremenu od 7/8. do 13. 1 1880. voðenaje velika i krvava bitka sa Crnogorcima. To je uvjerilo velike evropske sile da se na tom području odluke Berlinskog kongresa ne mogu provesti bez daljeg prolijevanja krvi.

Na incijativu Francuske, izvršena je kompenzacija tako što je mjesto Plava i Gusinja Crnoj Gori predat Ulcinj sa ušćem Bojane. Primopredaja Ulcinja izmeðu osmanskih i crnogorskih jedinica izvršena je 26. XI 1880. godine. Ali-beg Šabanagić je za zasluge dobio od sultana zvanje paše. Područje Plava i Gusinja je izdvojeno u poseban Sandžak, koji je kao arpaluk predat na upravu samom Ali-paši Gusinjskom.

Sandžak je dugo odulijevao srpskoj i crnogorskoj vojsci

Sandzak je dugo odulijevao srpskoj i crnogorskoj vojsci koja je činila brojne zločine protiv Bošnjaka. U već spomenutom srpskom nacionalnom programu Srbija se morala proširit a Bošnjaci su se morali istrjebit, bar na području Sandžaka. Oružana odbrana brojnim napadima je trajala cijelih 40 godina sve do balkanskih ratova kada 1912. godine Sandžak biva osvojen od Srbije i Crne Gore i pada pod njihovu okupaciju. Ubrzo zapocelo je narucito u Plavu i Gusinju strijeljanje bosnjackog i albanskog stanovnistva i konstanti teror nad njima. Vjerska prava se nisu poštovala i muslimani, kako Bošnjaci tako i Albanci su morali protiv svoje volje da mijenjaju vjeroispovijest. U godinama 1912. i 1913. u samo Plavu i Gusinju ubijeno je oko 3000 ljudi a 12.000 su morali da prihvate pravoslavlje, plus što su mase Bošnjaka a i Albanaca izbjegli u Osmanlijsko carstvo.
U Bosni i Hercegovini dignute izgradžena je željeznica i na tehničkom, industrijskom i ekonomskom planu Bošnjaci su napredovali ali njihova nacionalnost je skoro i nestala. Jedino sa čime su se mnogi Bošnjaci-muslimani identifikovali je bila vjera, jer je to bilo jedino što je ostalo. Tako mnogi ih javno nazivaju nekad čak i u narodnosnom smislu “muslimani”.

Srpski terorizam

Pošto je srpski plan bio prisvajanje Bosne i Hercegovine Srbiji stvara se organizacija “Mlada Bosna” koja je uprkos imena bila pod kontrolom Beograda i radila na rušenju Austro-Ugarske vlasti u BiH kako bi je pripojili sebi. 28 juna 1914. godine u Sarajevo je došao nasljednik austro-ugarske krune, Franz Ferdinand i njegova trudna žena Sofia. Na njihovom putu ih je sasreo srpski terorist i član “Mlade Bosne” Gavrilo Princip. On je ispalio metke koji su tada tog dana ubili i Franza Ferdinanda i njegovu trudnu ženu.
U Evropi je vec duze vrijeme bila napeta klima, novoprispjela sila Njemacka je prijetila vec postojecim silama Francuskoj, Velikoj Britaniji i Ruskoj dok joj je Austro-Ugarska bila saveznica kao i novostvorena Italija. Vec duboko oslabljeno Osmanlijsko carstvo je znatno nazadovali ali se udruzilo sa Nijemcima, Austrijancima i Ugarima i Italijanima. Klima je već jedno 40 godina bila jako napeta jer je svima bilo jasno da tolke sile na jednom kontitentu nemogu postojat. Zato su stvorene dvije unije. Jedna je bila tro-alijansa sa Austro-Ugarskom, Njemačkom i Italijom(i u pozadini Osmanlijskim carstvom) i tro-antanta sa Francuskom, Rusijom i Velikom Britanijom. Stanje izmeðu ove dvije zajednice je bilo jako ostro. Poslije sarajevskog ubistva Austro-Ugarska monarhija je zapocela istragu koja je dovela do toga da je umjesanost srpske drzave u ubistvu postala jasna. Ubrzo, Srbiji je data lista zahtjeva, mnoge je prihvatila ali neke i nije. Poslije ovoga Austro-Ugarska proglasava rat Srbiji, odmah nakon toga saveznica Srba Rusija proglasava rat Austro-Ugarskoj sto odmah uvlaci njene saveznike Francusku i Veliku Britaniju dok se automatski tu uskljucuju i austro-ugarski saveznici Njemacka, Italija i Osmanlijsko carstvo te je ubrzo počeo prvi svjetski rat. Naredne hefte:
Bošnjaci u prvom svjetskom ratu

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.