SRPSKI I HRVATSKI KONCETRACIONI LOGORI ZA BOŠNJAKE U SARAJEVU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Sarajevo je još prije oružane agresije stavljeno u potpuno okruženje i blokadu. Srpske zločinačke oružane formacije su za vrijeme agresije na BiH neprestano granatirale i raketirale one dijelove Sarajeva koje nisu mogli osvojiti. Cijenu slobode i ljubavi prema svome gradu platile su mnoge Sarajlije životima. Brojka žrtava bombardiranja i ubijenih branitelja iz dana u dan sve je više rasla. U isto vrijeme, civili iz onih dijelova grada koji su pod srpskom okupacijom žrtve su neprestanog maltretranja, hapšenja po ulicama i stanovima i odvoðenjima u logore koji se nalaze na različitim lokacijama ovog grada. U sarajevskim općinama je do srpsko-crnogorske agresije živjelo 259.470 muslimana (49,23% od ukupnog broja stanovništva). U svim okupiranim dijelovima grada srpske oružane agresorske snage su formirale konclogore za nesrpsko stanovništvo:

1) Garaže na Aerodromskom naselju – U ovom sarajevskom naselju je 17. i 18. juna 1992. počinjen nezapamćen zločin nad civilnim stanovništvom. Na zvjerski način ubijeno je 40 ljudi u ulicama Georgi Dimitrova, Akifa Seremeta, Šefika Dorića i Ernesta Telmana. Preživjele žene, djecu i starce Srbi su držali u garažama, a potom ih vodili u aerodromske hangare i zatvor “Kula”. Za to vrijeme, zločinci SDS-a, oficiri JNA, oružane formacije dobrovoljaca i plaćenika iz Srbije, Crne Gore, Rusije i Rumunije pljačkali su njihove stanove.

2) Aerodromski hangari – U njima je bio sabirni logor u kojemu su Srbi nakon zauzimanja ovog aerodroma pa do njegova preuzimanja od UNPROFOR-a držali zatočene Bošnjake. Svo zarobljeno bošnjačko stanovništvo dobrinjskog naselja Aerodrom I prošlo je kroz ovaj logor, a nekima se tu put i završava. O tome svjedoči zatočenik u ovim hangarima i, kasnije, u “Kuli”, Aladin Badžić iz spomenutog naselja. Fatima Šljivo, takoðer iz ovog naselja, cijeg supruga Husniju su srpski zločinci ubili prilikom upada u njihovu ulicu priča: “Četnici su nas istjerali pred zgradu u kojoj smo stanovali i psovali nam ‘mater balijsku’, te govorili kako sve Sandžaklije treba pobiti. Voða grupe unio se Husniji u lice i pitao ga kako se zove. Samo što mu je nesretnik odgovorio, zlikovac je pred očima naše dječice (17-godišnjeg Mehe i 11-godišnje Melihe) hladno ispalio rafal. Zejna, Husnijina majka, klekla je pored njegovog tijela i zavrištala: ‘Oči moje, što mi te ubiše? Ubijte sada i mene!’ Zlikovci su je kasnije poslušali.” Fatimin sin Meho prisjeća se: “Odveli su nas u Aerodromski hangar, gdje nam je nareðeno da legnemo na beton. Došlo je gotovo 30 četnika da nas udara i gazi vojničkim cokulama. No, nakon 15 minuta, stigao je četnički oficir i rekao im: -Ako hoćete da se iživljavate idite u naselje!- Poslije dva sata, ukrcali su nas u autobuse i kamione i odveli u zatvor “Kula”.”

3) Hangari u Rajlovcu – U njih je deportovano mjesno bošnjačko stanovništvo. Tu su silovane brojne Bošnjakinje, o čemu postoje pouzdana svjedočenja.

4) Kasarna na vojnom aerodromu u Rajlovcu – Stravična mučenja preživjeli su stanovnici ovoga i okolnih naselja. Svjedočenja preživjelih zatočenika iz Ahatovića doista su zastrašujuća. Njihov imam, Ibrahim Husić, sa svojim džematlijama je bio na vratima pakla ovoga svijeta. Mučitelji su im većinom bile komšije Srbi. Zatvarali su Bošnjake u kontejnere i cisterne gdje nije bilo zraka. Čak su im upustali plin i suzavac kako bi se pogušili. Husića su prisiljavali da daje izjave za beogradsku TV kako se ovdje prema njima “humano” postupa i kako se ne krši kodeks humanizma i ljudskog dostojanstva. On je, naravno, to odbio.

5) Distributivni centar u Rajlovcu – U njemu je bilo zatočeno 2.200 Bošnjaka. Sprovodilo se nasilje nad zatočenicima kao i u drugim koncentracionim logorima koje su formirali Srbi. U ovom logoru pobijeno je vise zatočenika. Tako je u ljeto 1992. odvedeno 48 mladjih muškaraca u pravcu Ilijaša. Tom prilikom su kod sela Sokolina svi zoljama i bombama pobijeni u zatvorenom autobusu. Nekoliko mjeseci kasnije, pronaðena je masovna grobnica u kojoj su bili sahranjeni.

6) Kasarna Butile- Ovdje je ubijeno preko stotinu civila, a 740 ih je bilo zatočeno.

7) “Energopetrol” u Rajlovcu – Ovdje je bilo zatočeno 740 Bošnjaka.

8) Bivši studentski dom na Vracama – U njemu je bilo zatočeno preko 27.000 Bošnjaka, a više je od 500 ubijeno na najgrozomorniji način. To je bio zloglasni kazamat u koji su zatvarani stanovnici sarajevskih naselja, posebno Grbavice i Vraca. Najgore zločine nad zatočenim bošnjačkim civilima vršili su pripadnici tzv. srpskog MUP-a, isljednici s Pala i srpski zločinci sa Sokoca. Iz ruku domaćih zločinaca nisu živi izašli oni koji su ih poznavali. Iz ovog logora je u jednom danu na Romaniju odvedeno 39 Bošnjaka na kojima su se srpski zločinci učili vještini klanja. Nijedan se živ nije vratio.

9) Kasarna “Slobodan Princip Seljo” u Lukavici – Bila je sabirni logor iz kojeg su Srbi deportirali Bošnjake u druge koncentracione logore. U njemu su posebnim mučenjima podvrgavani stanovnici sarajevskog naselja Dobrinja koje granici s ovom kasarnom. Ovdje je bio zatočen i predsjednik Predsjedništva RBiH, gospodin Alija Izetbegović, Sabina Berberović, njegova kćerka i šefica kabineta, ministar u vladi RBiH Zlatko Lagumdžija i Dinče, osobni pratilac predsjednika Predsjedništva. Razmijenjeni zatočenici kazivali su o izlaganju psihološkim pritiscima.

10) Grbavica -Lenjinova br. 6 –

11) Shoping (podrumske prostorije “Lesnine”) na Grbavici – Zatočenica u ovome logoru po imenu Sadžida isprićala je najtragičniju stranicu svoga života, koja ubjedljivo osvjetljava svu monstruoznost srpskih zlocinačkih oružanih formacija i njihovih zlodjela u BiH. Naime, krajem maja 1992., njoj su u stan na Grbavici upali srpski zlocinci, meðu kojima je neke i poznavala. Muža su joj odmah ubili, sve vrijednosti u stanu opljačkali, a potom nju i njezinu malodobnu kćerku odveli u Shoping, tačnije podrumske prostorije robne kuće “Lesnina” na Grbavici u Sarajevu. Tu je zatekla 20 djevojaka Bošnjakinja. Najmlaða meðu njima, Fatima iz Rogatice, imala je svega devet godina. Već prve noći njezina zatočeništva, odveli su je u jedan stan pun pijanih srpskih zločinaca gdje su je najprije tukli, a zatim zaredom silovali. Nazivali su je “balijkom”. Od maja do 3. decembra iste godine, svake noći su je odvodili i silovali, najmanje četiri do pet zločinaca. Kada je osjetila da je zatrudnjela, tražila je da ode liječniku, ali joj je jedan zločinac rekao: “Pa i jeste tu da raðate male četnike!” U poodmakloj trudnoći razmijenjena je, a koncem maja rodila je dječaka koji je nekoliko dana kasnije umro. Naumila je nadjenuti mu ime Muhamed i odgojiti ga u islamu. Iza nje su ostale zatočenice nastavile tamnovanje u tom strašnom mučilistu.
12) Garaže na Grbavici – Jedan od najgorih zločinaca u ovom kazamatu bio je izvjesni Batko koji je vrhom noža dijelio “pravdu”. Zatočene Bošnjake iz ovih garaža su vodili u radne vodove po terenu, kako svjedoče izbjegli s Grbavice.

11) Kazneno-popravni dom “Kula” na Butmiru – Bio je jedan od najgorih srpskih koncentracionih logora. Iz njega su “važnije” zatočenike Srbi odvodili na Pale, Sokolac ili u vojnu kasarnu u Lukavici. Kroz ovaj kazamat prošlo je oko 30.000 Bošnjaka iz Dobrinje, Hrasnice, Ilidže i drugih sarajevskih naselja. Svi oni pohvatani su po stambenim naseljima Sarajeva. Veliki broj zatočenika činile su žene, osobe preko 60 godina, pa i malodobna djeca ispod jedne godine života.
Prema izjavi obitelji Šljivo sa Aerodromskog Naselja, koja je deportirana u ovaj logor, vidi se da su svakodnevno bili ispitivani. U jednoj spavaonici bilo je 28 zatočenika koji su dnevno dobivali litar i po vode za piće na sve njih zajedno, a dnevni obrok sastojao se od dvije kriške hljeba. Istražni postupak vodio je Rade Pržulj iz Kalinovika, bivši radnik MUP-a BiH, i četnik pod nazivom “Tajson”, koji je zatvorenike prisiljavao da ga zovu “vojvoda”.
Ovdje su bila zatočena dva profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu: mr. Nijaz Šukrić i cijela njegova obitelj, te mr. Ibrahim Džananović. Za njihovo oslobaðanje Srbi su tražili pustanje zarobljenih agresorskih vojnika.
Koliko je tačno zatočenika ubijeno na “Kuli”, nepoznato je; mnogi su pretučeni, zlostavljani, mučeni glaðu i zeðu i na razne druge načine maltretirani. U mučenju su se posebno isticali teroristi Željka Ražnjatovića Arkana i Vojislava Šešelja. Njih su se čak bojali i domaći zločinci.

12) Kasarna u Nedžarićima – Na početku agresije, kroz ovu kasarnu su prolazili zarobljeni Bošnjaci koji su dalje deportirani na “Kulu”, Pale, itd. Jedan od zatočenika, Ibrahim Salaka, priča: “Jedne noći u našu ćeliju u Nedžarićima uletio je Radivoje Grković, komandant četničke jedinice u ovom zloglasnom naselju. Sa njim su bili i njegovi pratioci Mišo, Slobo, Siniša i Dragan. Jednog po jednog su nas izbacivali u hodnik. Udarajući nas nogama, tjerali su nas da izujemo obuću i legnemo na pod. Policijskim palicama su nas šibali po tabanima, govoreći kako ‘koljemo srpsku djecu i žene’. Tu noć je, kako smo kasnije saznali, agresorska televizija ‘Srna’ objavila da je ‘na Dobrinji zaklano srpsko dijete i silovana Srpkinja’. U usta su nam, zatim, stavljali zapaljene cigarete tjerajući nas da ih jedemo.”

13) Bivše preduzeće “Digitron” – , ženski logor, gdje je bilo zatočeno 20 djevojčica. Logor je bio aktivan od maja do septembra 1992. godine. Neke djevojčice su razmijenjene u drugom stanju.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.