U BOSNI ŽIVE DOBRI BOŠNJANI

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Bosna nastavlja biti pod dominacijom Bizantije ali već u 10 stoljeću njen uticaj jako opada i jača se bošnjansko plemstvo. Glavna odreda bošnjanskog plemića je bila “ban” što dolazi iz avarskog jezika i izvorno znači bogat. Ova titula je i bila prisutna i kod Hrvata.
Godine 1025., poslije smrti Bizantijskog Cara Vasila II, počinje kraj Bizantijske dominacije na Balkanu, tako da 1040. godine Bizantijski Car mora potkupivati Bosanskoga Bana da joj se pridruži u ratu protiv Zetskog Kneza Vojislava, koji se nastojao osamostaliti.
Ovaj period nam sasvim jasno pokazuje da je Bosna već u XI stoljeću obuhvatala veći broj župa izmeðu Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo povezane, činile jednu cjelinu unutar Države Bosne.
U XII stoljeću Bosna dobija sasvim jasne oblike jedne feudalne države, te dolazi do nezavinsosti više oblasti koje se i čvršće povezivaju.
Najveći neprijatelji Bosne u to vrijeme su Ugarska i Bizantija, koje svim silama nastoje pripojiti sebi neke dijelove Bosne. To je vrijeme u kojem Bosna privremeno gubi i utvrðuje neke svoje teritorije… tako da vec 1138. godine ugarski kralj Bela uspijeva okupirati prostor “Rame”. Takoðer, Bizantija povremeno vlada nekim dijelovima Bosne.
Za vrijeme Ugarsko-Bizantijskih ratova prvi put se spominje i jedan Bosanski Ban. Znači njegovo ime. Radi se o Banu Boriću, koji, kao samostalni gospodar cijele Bosne, sa Bosanskom vojskom pomaže Ugarskim vojnim formacijama u njihovom ratu protiv Bizantijskog Cara Manuela Komena… O ovim zbivanjima opširno piše Bizantijski hroničar Kinamos, koji Bana Borića naziva saveznikom Ugarskog Kralja i jasno razgraničava Bosnu od ostalih država… pa, tako 1154 godine piše: “…Kada je bio blizu Save, odatle prema drugoj riječi imenom Drina, koja utječe drugdje i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, NEGO JE SAMA ZA SE, narod koji svojim ZASEBNIM načinom živi i SAM SOBOM UPRAVLJA…” (Jo.Connamis, Historiarum epitome. lib III 7, A. Meineke, Bonnae, 1836).
Malo kasnije Bizantija ipak uspijeva ovladati Bosnom 1167. godine, te se Bosna po prvi put javlja i u tituli jednog Bizantijskog Cara. To stanje ne traje previše dugo. Nakon smrti Bizantijskog Cara Manuela Komena, na vlast u Bosni, 1180. godine, dolazi njen najpoznatiji vladar svih vremena – Kulin Ban!!!
On uspjeva konačno totalno osamostalit bosansku državu i ona postaje za to doba moderna feudalna država a njena ekonomija znatno jača kao i njene trgovačke veze sa Dubrovnikom.
Poznata je krilatica “Od Kulina Bana i dobrijeh dana”… koja ima svoju potporu u činjenici da Bosna za vrijeme Kulina Bana ekonomski prosperira baš trgujući sa Dubrovnikom… a u tome vremenu nastaje i najstariji pronaðeni Bosanski državni dokument, poznat pod nazivom “POVELJA BOSANSKOGA BANA KULINA”, a koji datira iz 1189. godine i predstavlja neku vrstu trgovačkog ugovora sa Dubrovčanima. U ovom dokumentu po prvi put neko, u ovom slučaju Kulin Ban, kaže da je Bosna nezavisna država sa svojim narodom, vladarom itd. U ovo doba kada se i hrišćanstvo dijeli na pravoslavlje i katoličanstvo, Bošnjani se nežele priključiti rimokatoličkoj ili grčko-pravoslavnoj crkvi. Mjesto toga oni osnivaju Bosansku Crkvu koja većinom slijedi bogumilska učenja. Bogumilstvo je bilo posebna vrsta hrišćanstva u kojem se rane Isusa Hrista gledaju samo kao simbolične, moli se klanjanjem 5 puta na dan, zabranjuje se ikonografija i mnoge druge raznolikosti od normanlog hrišćanstva. Vijest o da su Bošnjani prihvatili bogumilsku vjeru pa i organizovali vjersku instituciju koja je slijedi i postaje centar bogumilstva u svijetu sa time što se govorilo čak da postoji “bogumislki Papa” u Bosni nije sa dobrotom primljena u Rimu.
1199. godine Zetski knez Vukan iz vlastitih interesa šalje pismo Papi, gdje se on žali da je Kulin Ban sa svojom porodicom i više od deset hiljada svojih podanika “prešao na krivo vjerovanje”. Takve optužbe dovele su Bosnu i Kulina Bana u vrlo težak položaj, kada Papa čak prijeti Bosni i krstaškim ratom, zbog širenja hereze po njoj.
Već 1200. godine papa traži intervenciju Ugarskog Kralja Emerika protiv Bosne, čime započinje svoje formiranje veoma snažna koalicija izmeðu neprijatelja Bosne: Pape, Ugarskog plemstva i srpske dinastije Nemanjića sa ciljem uništavanja “heretičke” Države Bosne.
Da bi izbjegao krstaški pohod na Bosnu, mudri Kulin Ban se pretvara da prihvata katoličanstvo, a u stvarnosti ostaje bogumil, te Bosanska Crkva samo još više jača, čak se i šireći na države koje su u to vrijeme bile susjedi Bosni.
1203. godine dolazi do čuvenog skupa na Bilinom polju kod Zenice, koga saziva Kulin Ban i tu javno pred papinim emisarom izjavljuje da će narod u Bosni prihvatiti katoličanstvo, što papin emisar i prenosi Papi, te Bosna time biva sačuvana od papinih krstaša… Meðutim, čim je papin emisar otišao Kulin Ban i Bošnjani ostaju vjerni Bosanskoj Crkvi.
Sljedeći, veoma bitan momenat je dolazak na vlast u Bosni Bana Ninoslava 1232. godine. On je bio rodbinski vezan za Kulina Bana. On, dolaskom Dominikanaca u Bosnu 1233. godine prima katoličanstvo te jedan manji dio bošnjanskog naroda to isto radi, ali uprkos tome Bosanska Crkva i dalje nastavlja jačati i širiti se. Važno je ovdje razjasniti da je vjera bila lična stvar, odnosno nečije lično vjerovanje dok je narodnost bila nešto zajedničko. Bošnjani koji su prihvatili katoličanstvo kao i sam Ban Ninoslav su ostajali u svim aspektima Bošnjani. Isto tako na nekim mjestima je i šireno pravoslavlje, iako nije prihvaćeno od ijednog vladara bilo je jedan mali dio Bošnjana koji ga je prihvatio ali to nije mjenjalo njihovo bošnjanštvo.
Bošnjani su sa Bosanskom Crkvom nastavili živjeti na svoj način neprihvativši zapadni ili bizantijski civilizacijski krug. Pa su čak i oni Bosnjani koji su prihvatali rimokatoličku ili grčko-pravoslavnu crkvu ostajali u bosanskoj kulturi odnosno u “bosanskom civilizacijskom krugu”. Ovo razlučuje mnoge sile koji žele da nadvaladaju nad Bosnom i šire mržnju prema Bošnjanima jer su drugačiji. Tako već tada većina Evrope gradi jednu odbojnost prema Bosni i njenim Bošnjanima i želju da ih pokori.
Bosanska Crkva i dalje ostaje glavna vjerska ustanova u Bosni a većina Bošnjana njeni sljedbenici pa i bošnjansko-katolički vladari je često priznaju kao duhovnu potporu. Da kažemo na proglašenju jednog vladara su skoro uvijek učestvovali i sveštenici Bosanske Crkve. To su glavni razlozi da Papa već 1234. godine ponovo poziva na krstaški rat protiv Bosne, plus što je Bosanski Ban Ninoslav napustio katoličanstvo i ponovo pristupio Bosanskoj Crkvi. Rat izbija 1235. godine i traje tri godine, u kojem Bošnjani pruzaju zestoku odbranu križarima.
Križari uspijevaju izvršiti samo nešto pljačke i ubijanja, ali ništa značajnije ne postižu tim krstaškim pohodom na Bosnu. Nakon uspješne odbrane Bosne od papinih krizara, Ban Ninoslav učvršćava trgovački ugovor sa Dubrovnikom u kome se obavezuje da će sa svojom Bosanskom vojskom štititi Dubrovnik od prijetnji iz Srbije.
Izmeðu 1241. i 1242. godine dolazi do najezde Tatara na Ugarsku, što Hrvati žele iskoristiti i izvući se iz Ugarske države, te započinju rat protiv Ugarskog Kralja Bele IV… u čemu im Bosanski Ban Ninoslav pomaže 1243. godine. To stvara uslove za novi sukob izmeðu Ugarske i Bosne, koji se završava 1253. godine slamanjem Bosanske odbrane.
Na vlast dolazi Ban Prijezda, koji je inače bio Ninoslavov roðak, te se u potpunosti stavlja pod vlast Ugarskog Kralja sa kojim Bosna gubi svoju suverenost. Meðutim, on ne vlada cijelom teritorijom Bosne, već dolazi do dvovlašća izmeðu njega, a kasnije i njegovog nasljednika Bana Prijezde II i Bana Stjepana Kotromana, osnivača Bosanske Kraljevske porodice Kotromanić, što traje izmeðu 1267. i 1290. godine. Od 1290. do 1299. godine Bosnom vlada jedino Ban Stjepan Kotroman, a 1299. godine na scenu stupa hrvatska plemićka porodica Šubić, te se ponovo uspostavlja dvovlašće u Bosni, ali ovoga puta izmeðu domaćeg bošnjanskog Bana Stjepana Kotromana i samozvanog hrvatskog “Bana” Mladena i Šubića.
Za ovaj period je što se tiče bosnjanske kulture važno i nju obradit. Da kažemo, Bošnjani su izradili jednu totalno posebnu i specifičnu vrstu nadgrobnih spomenika-stećke. Stećci su obično rektangularno kamenje koje se na vrhu uzdiže kao kuća. Većina stećaka su bez teksta ali jako dobro izformisani dok neki imaju na sebi sliku jednog čovjeka koji uzdignutom rukom pozdravlja a pored njega se nekada i nalazi neka sorta strijele. Na mnogima ima i tekst gdje se obično piše “Dobri Bošnjanin” i onda informacije o pokojniku često u stihovima. Ovo su neki citati sa stećaka:
Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s` inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.
Ti, koji pročitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda. I vratio se jer tami neima ništa do ponovo ti sam.
Človjek mojže vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije tčuo, okusti ono tsto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi,samo sebe može najti, ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.
Človjece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

A sej je kam od Trtise.
Zivjeh mirno, Boga molec i zla ne mislec.
Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom.
Zasto Boze?
Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem.
1174 godne po Gospodu nasem.

A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz Bosne Srebrne. Tugdje na njegovoj plemenitoj bastini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djede djeda, lezi samo biljeg njegov,jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji,tamor gdji je i Sonce drugatcije i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i dusi mojoj strani.
Kulinu,matchu i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni zal.
I kadah bih bil,kakor vi jeste,opeta bih bil isti kakor ja bih.
Vi nikdar necte biti kakor ja,a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi.
Blagosloven ko procita i zmisli se,a lud koji privali.
Ljeta 1205,godnu nakon tsto v zemju leze Veliki Ban Kulin..

A se lezi Ljubljen, u Vrhbosni rozden,u Vrhbosni zakopan, na svojini na plemenitoj.
Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah,razmisljah,oklijevah.Bjeh onaj tkoji se pitah: kak to da nebo ne stari, a iz njeg se stalno razdaju nova i nova godisnja doba.
I u sobi , gdje bjeh, bjese prozor,a iza prozora beskraj. Al` ja uporno gledah u pod.I misljah moju smerti sve treba to konacno stati.
Al`,nije i moja smert sve starsa i sve tjesnja je.
Kam mi usjece Drazeta, a zapis upisa Husan, ne da pokazu da bjeh,vetc da me vislje neima. Ljeta Gospodnjeg 1258..

A se lezi Dobri Gost Misljen,prave vjere Bosanske. Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na mojim milu kucnicu Badacu.
Ti,koji prolazis,projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. Zalud ti je taj posao. Nasi su dani izbrojani,nase notci potrosene, nasi grijesi dim.
Svojih koraka se plasi, oni tce ti glave dojci,na putu kojim hodis.
I da znas,vise vrijedi crv koji se sad kretje, no sva dobra djela koja zajedno ucinismo za zivota svojih i Badaca i ja. Kam nam usjecen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini, na plemenitoj zemji,a pisa Dabisa.

A se lezi Prijezda Viganj, na svojini,na plemenitoj ukraj Jajca.
Hodih,al` ne dojdoh.Gradih, al` ne zgradih.Sadih,al` ne znjeh. Govorih, al` ne iskazah. Voljeh,al` ne bijah voljen.
Sad odoh,a ne pise mi se za vratit. A stio bih, jer nist ne zavrsih.
Ne ticaj mi ovi kam,jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit. Ni ti nisi zavrsil sve sto si zmislil. 1303 po vremenu Gospodina, a Stjepana Bana trinaesta v Bosni..
A se lezi Dinko Vlkac, mladji od dvaest proletja, a berzi od jesenjeg vjetra.
Ubi me na nevjeru Semrad, lojs sin od gorjega otca Zleba izdanek.
Bozje,Ti ak hos, i ak moz, oprosti im. Ja nit molgu,nit hotju, nit njem, ni teb ni ojnom kog kam ovi pokriva.
Kam usijetce Vitaca,a biljeg upisa Miltos vojenom ruhkom,ali samo ono tsto mu ona rijetce.
Boze,ako ovud projdes i projtcitas Dinkov kam jos dulgo cemo se glijdati u otci. U godini Gospoda nasega 1327., kad u Bosni bjese Stjepan Kotromanic Ban..

A se lezi Tanisa Crk od Kraljeve Sutjeske, od Kralja voljen, al` bez slobode, ko lovacki pas Kralju dodijeljen.
Zivjeh,al` vodom ne zagasih zedj,nit plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i zedj vratjahu vsvaki dan u utrobu moju,kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti, al` za taj dan druktciji.
I stalno misljah na Tebe, Gospode, i sa molitvom Tebi sklapah obnotci otci svoje ,i sa molitvom Tebi zjutrom ih otvarah, kao tsto se zjutrom otvaraju prozorji i dverji doma tvojega i mojega.
I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al` Ti se ne pojavi,niti mi se Ti obznani. Samo muk. I rodi se sumnja u dusi mojoj, sumnji nesklonoj, da i Ti negdje, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s` tom terzkom mislju legoh po ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam, da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojice pervi docekat spasenje.
Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu, kad Tverdko bje Kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh Strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono sto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase.
A se lezi Linil, Gostja Hotjena najstarsi sin. Mlogo sam hotjeo, al sad vidjim da liscem u lisce s` kami nejma razlika izmedju lisca.
I dervo mojze bit ogromno ko hum, al` listje mu pajda uz korijenje.
Kuda ijdes clovjece? Zar ti je vetja pamet u noghami no u glavji?!
Biljeg usjetce najstarsem bratju najmladji Borjen, a pisa dijak Sanko. V Vrhbosni ljeta Gospodina naseg 1402..

A se lezi Asta, Bogcina Zlousica ksci, a ne lezi mi se.
Kako bih rado sad pred vetce s tebom krojz livade projsetala i onaj poljubac sto si isko,a ne dobio ,ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo zal,ni stid.
Namjernice, ne tici mi kam,nek oni koji netcine utcine tsto ja ne utcinih,jer ja tek sad znam kako dusu perze neispunjena davanja.
1422 ljeta, kad se radovase sretni,a ja zmreh.

A se lezi Asta, Bogcina Zlousica ksci,a ne lezi mi se.
Kako bih rado sad pred vetce s tebom krojz livade projsetala i onaj poljubac sto si isko,a ne dobio,ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo zal, ni stid.
Namjernice, ne tici mi kam,nek oni koji netcine utcine tsto ja ne utcinih, jer ja tek sad znam kako dusu perze neispunjena davanja.
1422 ljeta, kad se radovase sretni,a ja zmreh.
Kao što vidimo svaki je napravljen kao da pokojni sam o sebi govori. I na kraju godina smrti uz koju se skoro uvijek doda ko je tada bio vladar ili nesto drugo što označava to doba. Nije igdje u Evropi naðeno ovako razvijen stupanj kulture da se i na grobnicama kroz literaturu i poeziju pokazuje čak i gledanje pokojnika na život. Isto vidimo da obično piše i koje digao stećak. Originalni zapisi na stećcima su na Bosančici, autohtonom bosanskom pismu.
Ovo je isto vazan dio kulture. Naime, u Bosni ranije Iliri su bili nepismeni. Tako da meðu prvim pismima koji vamo dolaze jeste latinsko pismo sa rimskim carstvom. Ali, istovremeno dolazi jak uticaj grčkog pisma iz kojeg se i razvila ćirilica sa istoka. Grčki uticaj nadjačava kod Bošnjana ali oni ne prihvataju direktno grčko pismo niti ćirilicu nego na temelju grčkog pisma grade vlastito pismo zvano Bosančica. Svi državni, kulturni, vjerski i drugi tekstovi u Bosni iz ovog doba su pisani na Bosančici.
Vratimoli se na historijski tok, dvovlašće u Bosni izmeðu Bana Stjepana Kotromana i hrvatske plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada Ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin Ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvajati titulu “Ban Bosanski” i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno spriječava Ban Stjepan II Kotromanić i već 1322. godine izbaciva plemićku porodicu Šubic iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.
Poslije sloma Šubica Bosna ponovo počinje “disati punim plućima” i počinje prerastati u najmoćniju državu na Balkanu.Uskoro, Ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (današnja Hercegovina)… cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić takoðer pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije… od Dubrovnika do Splita… a takoðer pripaja Bosni i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli. Sa ovim bošnjanski narod se počinje širit diljem Balkana. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno sa Ugarskom te pomaže sa Bosanskim vojnim trupama Ugarskom Kralju u gušenju raznih pobuna Ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić, zatim, sklapa trgovački ugovor sa Dubrovnikom 1334. godine, a potom 1335. godine sklapa trgovački ugovor i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše: “….Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina Bana…” Ovo je vrlo značajan dokument jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani i niko drugi, (naziv “Bošnjani”je starinski naziv za Bošnjake), – što se očituje na svim državnim, kulturnim, vjerskim i drugim dokumentima i dokazima iz ovog perioda. Naravno, u Bosni su mogli biti manji dijelovi drugih naroda ali su Bošnjani činili preko 90% stanovništva te tu bili autohtoni.
Ban Stjepan II Kotromanić snazno podržava Bosansku Crkvu, što ga dovodi u sukob sa Papom, te, da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da da veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni…i, prema nekim izvorima, smatra se da i on sam prihvata katolicanstvo u aprilu 1347. godine, kada salje pismo Papi u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih sveštenika u Bosni, koji trebaju biti: “…obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom…” Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarat, koji se vrlo brzo širi i uključiva u sebi mnogo veću teritoriju od Bosanske Države, pružajući se sve do Rumunije… tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarat uključuje u sebi 35 franjevačkih manastira, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Države Bosne, a to su franjevački samostani u Visokom, Lasvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, jos 12 franjevačkih manastira biva izgradjeno sirom Bosne, dok istovrmeno i Bosanska Crkva ostaje prilicno jaka cijelo vrijeme Srednjovjekovne Drzave Bosne.
Godine 1350 Srbija pod vodstom cara Dusana zapocinje agresiju na Bosnu. Cilj srpske agresorske vojske,na cijem celu je bio car Dusan,je bilo osvajanje dijela juzne Bosne,tacnije podrucje Huma(danasnja Hercegovina).Medjutim,Bosanska vojska na celu sa Banom Stjepanom II Kotromanicem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku agresorsku vojsku iz Bosanske zemlje.
Cijelo vrijeme vladavine Bana Stjepana II Kotromanića, Bosanska Država se privredno veoma razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i Bosanski Dinar – Denarius… Udajom svoje kcerke Elizabete 1353. godine za Ugarskog Kralja Ludovika I, tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića priblizio svijetu vise evropske politike… Te iste 1353 godine, Ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom… On ostavlja iza sebe Bosansku Državu koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, ali njena snaga je veoma zavišila od kooperacije izmeðu moćnih bošnjanskih plemićkih porodica, koje su imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne zbog feudalnog sistema.
Po njegovoj smrti na vlast dolazi Ban Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sreðivanjem odnosa u bosnjanskom plemstvu, a vanjske sile pokusavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu,u cemu se najvise istice Ugarska, na čelu sa Kraljem Ludovikom I. Poslije ucvrscivanja svoje pozicije u Ugarskoj, Kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom… Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u Dubrovačko-Bosansku trgovinu i otvara ponovo pitanje Bosanske Crkve, nakon gotovo stogodišnjeg zatisja… tako da već 1363. godine izbija sukob izmeðu Tvrtka i Ludovika u kojem Tvrtko pobjeðuje.
Nakon sto je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandzaka gdje se bošnjanstvo brzo i dobrovoljno prihvata i počinje cvjetat pa su i tamo naðeni mnogi stećci, zatim pripaja Bosni Zetu i južnu Dalmaciju, uključujuci Jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske… Sa ovim Bosna izrasta u najmoćniju državu na Balkanu a Ban Tvrtko I Kotromanić se odlučuje za krunidbu, odnosno da vladavina banova preðe u vladavinu kraljeva te se u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići) kruniše Kraljem Bosne 1377. godine što postaje i krunidbeno mjesto svih kasnijih bošnjanskih kraljeva. Isto tako važno je i spomenut bošnjanski simbol, naime zapisano je već davno da u Bosni raste posebna vrsta zlatnih ljiljana – Lilium Bosniacum! Vjerovatno je i ranije ovaj cvijet zbog autohtonosti a možda i zbog toga sto predstavlja čistoću a Bošnjani su bili poznati kao “dobri” ali prvnenstveno zbog ovog prvog i ranije upotrebljavan kao simbol. Ali Ban Tvrtko I Kotromanić je stvorio Kotromanić – grb sa šest zlatnih ljiljana na plavoj podlozi koji tada postaju glavni simbol Bosne i narodni simbol Bošnjana. Sa svim ovim se završava period bošnjanske banovine i započinje njen period kao kraljevina koji će biti objavljen u sljedećem dijelu serijala bošnjačke historije.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.