Povodim se obavezom pripadnosti da kažem nešto znano ali sporeno, nešto čemu nisam moro niti smio biti jedinka (nazalost), nešto čemu historija više nije pomoć iako ga treba, k’o nit odgovornost praznoriječja sabur bez procesa za pravdu. A do nje je uvijek put najdžzi bio i mahom u nedogled. Povoda je uvijek bilo, napose sto u vaktu krivca tražismo a ne u bahatosti postavki i odbrana dostojanstva, ponosa, pravednosti do moguća oprosta ali ne i zaborava našoj blagosti i skromnosti do na djelu danas licemjerstva, mržnje, zavidnosti, pohlepe, zluradosti, izdajstva, krivih svjedočenja i niza insanskih poroka do šutnje onih koji osim potrebe imaju obavezu da govore i progovore, a muk je u svima i nad svima. Pored ovakvih i uz obznanu do spoznaje meðunarodne svite u svojim nakanama, možda je se i teško prihvatiti čestita kamcenja. Svojevremeno moj sugraðanin gosp. Mehmedalija Mujačić, u nekim bližim godinama porata napisa štivo o tragediji grada Brčkog i pokrenu kampanju za povratak ali mu ona ne donese oreol časti, nego prosu trnje da se nikad ne primakne svome gradu. Danas ponovo piše, blaže i drugačije samo odakle i da li to vode pije, ne znam. Iako je telal poručivo da se piše rad zaborava i sam se prisjetim neprijatnih poruka, da u nizu i jednu spotaknem od udostojenog glasnogovornika “Sabaha” iz New Yorka Šukrije Džidžovića, da mu se više ne javljam, a samo iz razloga sto sam htjeo da sevep istine a kojeg sam i sam sakral, pretoči u djelo. Stog i ovog puta odustajem od temeljnih do potvrdno neoborivih iskaza, upravo što je slid vakta i ponašanja sva uvezata i pohranjena bilježenja za budućnost potisno zaboravu, te umjesto sjete i srama naumio splasu agilnost do pokuðenosti. Naša nacionalna neodreðenost koja se podredi putu presija i ultimatuma nam trasira put kroz maglu šuhveli slobode sa sve manje dostojanstva u opstojnosti.
Grad Brčko, industrijski, privredni i kulturni centar Sjeveroistočne Bosne, kojem djevojačko brčkanje na Savi a što zamjetiše kroz maglu vraglovasti splavari odredi ime, po popisu iz 1991-ve godine a u respektu prema cijeloj nam pripadajućoj zemlji (ne ko danas) imah sljedeći pokazatelji:
Shematski prikaz
te kada je grad Brcko u pitanju i nezaobilazno Roma bošnjačke pripadnosti gotovo u broju od 8.265. Kada se malo zamislimo nad ove tri posljednje prezentirane kategorije a znamo ko ih mahom čini, od presdjedavajućeg kluba jugoslovena (gosp. Ganića) kojeg samo tako upoznasmo dok cijelo vrijeme ga za bošnjačkom sinijom gledasmo do skora, uz i ove druge, onda je taj odnos bar kada je Brčko u pitanju blizu procentu od 80% u ruhu Bošnjaka. Sve to mu ne pomože da ne dozivi jedno od najsrtavičnijih stradanja na prostoru Balkana i koliko god želio respektovati a respektujem i više od asorpcije uma, sva bosanska i bošnjačka stradanja u svih deset brojem do ovog, svaku stranu, svako mjesto, svaki grad, jedan narod, ovoga puta počast tišinom ako ne Fatihom odajte mom gradu, gradu iz kojeg krenuše sva vaša, naša i još danas tuda gledana stradanja sveopćeg bezumlja. Brčanski logor „Luka“ bi dopremljena labaratorija zla sa Zapada, koja željeh spoznati šta je to „bure balkanskog baruta“, ali podaleko od njega, labaratorij najneumnija zla od kreatora geopolitičkih i geonacionalnih poredaka, moćnika tajne sile, koja je baš na tom mjestu željela kristalno jasno da spozna u surgenciju provjeren pravoslavna osinjaka, do kuda dopire pormećena pozadina ljudska uma, kojem i težina zvjerstva postaje lagoda. To bure je prijetilo ali i izazivalo da se razotkrje i utoli smutnja te njime zagospodari, prostorima koji danas nisu tajna bez odreðenja do kada, do razuma ili Božije presude. Ovo zrno kali izpod nokta, čehno riječi bez uzmicanja uz mudrost ali prije svega hrabrost zdrave psihe će reći sve, pa da sa njime i započnem naum :
•Musliman iz Brčkog – 40g. Preživjeli zatvorenik logora „Luka“ poslije njegovog gašenja spoznajom meðunarodnih humanitarnih udruga izjavi:
«Jednoga dana dovezeno je 10-20 mladića, dobi od 18-25 godina starosti. Bili su goli, genitalije su im bile iščupane, oči iskopane i nosevi odrezani.»
Dr. Mladen Lončar, N.S. i sam logoraš “Luke” Brčko. Centar za ljudska prava – Zagreb.
• « Da, sve su to grozne istine i prava, na te istine im se ne smiju zabraniti, ko i potvrda da su bili žrtve fašističke agresije i genocida, kako sa Istoka tako i sa Zapada svoje zemlje. »
Stephan Schwartz, američki novinar u izjavi kod posjete istog.
•«Ono što preživi Derventa i urbalno grad Brčko…?, bi i najvećeg monstruma otrijeznilo. »
Milan Vladisavljević – Meho, srpski ratnik iz Bosne, pobjegao u Hrvatsku (asilant).
A onima koji iz svega baš nista ne naučise podkrijepit ću poruku od plemenite gospoðe Luise Arbour, Ex.predsjedavajuće u Hagu, otposlate sa kanala 66 (TVQ) koncem 95/96-te, najmoralniju pravnu poruku do pouke:
« Na prostoru Balkana vidjela je se patologija nacionalizma. Ako me pitate zašto…?, moj odgovor je u problemu što pravda na ovom prostoru nikad nije dovedena do kraja. Nekaznavanjem nacionalizma na vrijeme je mogućnost da se sve povrati za nekih 5 do 10 godina. Najveći strah me je neuspjeti sve ovo dovesti do kraja, jer, ne bih voljela da ovi dosijei padnu u tamu i da neki novi ratovi (zlocinci) ih nanovo izvuku. »
Kada znamo u slijedu svih ovih godina nakane zločinaca na slobodi sa ciljem i u surgenciju protektoralnih vlasti i njihovih vlada, uspavana nacija je morala imati izgraden prostir za čvrst oslonac. Ovoga i samo ovoga puta nit’ prisega sedždi ko nit’ načelo Njegova odreðenja u kojem i žena u spuštenoj odori nizase neuspjeh spasiti svoj integritet svete intimnosti supruge i majke, pojasni nam ostatak ovoga vakta. Načela su popljuvata…, On je povrijeðen…?
Ljudi bez spolovila, oči, uši, noseva, jezika, polomljenih ruku i nogu, skršena ekstremiteta (a gledo sam sprave i naprave za te nakane), sječeni pa nasoljeni a jos živi, da se nikad ne zaboravi rahmetli nam Ahmet Hodžić – Pape – Piljar iz Brčkog, rasporena utroba i izvadeno nedonošče rahmetli nam Sabire Dz. (index radi moralna kodeksa) koja neuspjeh niti iz magle sna i jave oči pretaći a pusti jauk i utonu u san bez povratka zajedno sa tim jetimom, kojeg zgniječi katilska čizma. Kasnije su tom nakanom za koju riječi nemam, ubijali sve buduće majke mljevenjem im čeda u mješalicama, te uz silovanja posipali ih kašom, tim ničim krivim jetimima. Ta svetost majčinstva u ženi Bošnjakinji je dokazato ubita u rasponu godina od 7 do 70. Samo u Brčkom se klalo na šahtu ko goveče te porilo i bacalo u Savu da mejt ne izrone a oni koji ih odnesose u nadi kamčenja svoje slobode, završiše isto. Jeste, samo u Brčkom i na istom mjestu preðašnjih stradanja.
Govoriti o tome kako je sve počelo je ponavljanje. Bosna, stranačka previranja, kavge i nelagodnosti dugih procesa kojim se sve spozna,uzkomješaše narod te pronicljive i u moći opomenuše da sklone porodice, sebe i hunjere. Svi nemaše te sreće ko ni mogućosti. Neke posebne naznake osim sujete nije bilo do iznenadne i stravične eksplozije, koja pohrani dva Savska mosta i sa njima izmeðu 150-200 nedužnih insana koji se tog jutra naðoše na jednom od njih, a krenuše preko Hrvatske te Brčkog do mjesta odredišta da zbrinu familije i opredijele se za dalje. Teška tragedija razasu tjelesa u opseg od 2,5 pa i više kilometara po jednoj te drugoj strani Savske obale, ko i gradskoj četvrti koja s eksplozijom posta sablast. Grad zanjemi ali se probudiše i izmigoljiše pirati ko haveti voždova Arkana i Šešelja, očito zadugo skrivatih u privezatim sljepovima tik uz obalu, kasnije zloglasnog kazamata «Luka». Sve sad posta javno, danjska upoznavanja grada, nasrtaj na sredstva i prostorije T.O.-e, te datoteku podataka interesantnih a potom počeše cišćenja u još ne pompičnom tonu. Na dan i mjesec Titine smrti te i sat ispuštanja mu pokoj duše, odjeknuše prve salve crvenom Brčkom, ništa manje nego Tuzla, preslikati pad Berlina, rastakanje s pameću u spoznaji Džehennema. Sa samo tri mjesta haubice su stvorile predstavu posvaðanih divizija i bataljona, dok se ne sazna naum i cilj za početak. Pristigoše naredbodavci i izvršioci, pristigoše i pristizaše horde Srbije i Crne Gore, zasljigane bedevije, proradise birtije i bordeli, bordeli napunjeni curicama koje nit 15-tu ne zadiše, koje slušah kako cvile po cijelu noć u zgradi gdje sam osto zatočen a koja bi pod patronatom danas Haškog pritvorenika Ranka Ćesića, inače i stanovnika iste ulice. Neumna čišćenja i otuðenja uz muziku prihlbečenih naprava na transporterima, utoliše buku motora kamiona – hladnjača Mesne industrije «Bimeks», koji prenapućeni do krova ljudskim tjelesima migoljiše još tada u nepoznato. Punktovi za sabiranje i egzekuciju činiše svoje a « Luka » uz zgradu SUP-a svoje. U sirokom dijapazonu općine kroz prigradski dio nastase silna mjesta stratišta i strava, te se mnogi koji činiše kolone lišava u hodu.
U Brčkom puno stradah Bošnjaka te i Bosanaca druge pripadnosti a koji se ne mogodose pomiriti sa odredenjem bez svoga udjela i nama. Sabirista i stratista u Brckom pocese od Autobusnog depoa – ‘Laser ‘, te dalje stadiona Jedinstvo sa bazenima ‘ Konti ‘ u pozadini, Sportsko Drustvo ‘ Partizan ‘ sa pozadinom sportskih terena kojim svjedok bi i sam, brcanske Meraje i plato danas postavljene pravoslavne crkve sa okucnicom, na cemu se istraja i pored 500 godina bosnjackog tla te i danas sve i jednom kucom Bosnjaka uz dva mezarja, tlo ‘ Bijele dzamije ‘, hotel ‘ Posavina ‘ sa pozadinom, kasarna u Brckom k’o i vojni depo u Markovic polju, pravoslavno groblje, pogoni ‘ Kafilerije ‘ za preradu stocne mase te isto tako pogoni fabrike konzervi u prostoru M.I. ‘ Bimeks ‘ koja se izgradi do pred rat al’ proradi u ratu, Fabrika stocne hrane – olovo u trobama Bošnjaka Brckog, Topionica ‘ Tesle ‘ na Interpletu, Mistafovica pumpa uz pozadinu bivseg vojnog poligona, kazamat ‘ Luka ‘ sa pozadinom a kasnije se sve prosiri do Brezova Polja sto je opet prica za sebe te rekreacioni centar ‘ Ficibajr ‘ s podnozjem sportskih terena.
Zaokupljenost svim drugim prcesima ponajmanje je mogla prepostaviti da ce doci do pokoravanja Medunarodnim Humanitarnim oporbama sto donese unezvjerenost, ovoga puta vecu nego u prvih 15 dana stravicnog ciscenja, koja su nacinila debele naslage ljepljive krvne mase po ulicama, da ih nit’ odvodna gradska mreza u prvi mah nije mogla skupiti iscjedenu u odvozu. Zatra se najveci kazamat XX-tog vijeka ‘ Luka ‘, o cijim gnusnim radnjama postoje podatci centra za pracenje i kordinaciju stradanja na prostorima Tuzlanske regije a koju je izdao informativni glas drugog korpusa Armije BiH te, filmovani materijal pogranicnih snaga R.Hrvatske. Sve se poradi a prezivjeli uz novu deportaciju, u kojoj bih i sam, prosljedise na put ka Batkovicima, zaseoku Bijeljine, poljoprivrednom dobru koji je opet nova prica i novi romanoispis. Silna tjelesa se pocese sklanjati neumno. Sve stjerato od Plazulja preko Mujkica do stadiona ‘ Jedinstva ‘, pogubljeno mahom i deponirano u bazene ‘ Kontija ‘ koji bise prenapuceni, sada se preselise u velike jame tu blize centru ‘ Ficibajr ‘. Od linija razgranicenja Broda i Suljagica sokaka formira se depo na Merajama a Mahale i popratne ulice do rijecnog korta Brke na plato Bijele dzamije. Mistrfovica pozadina formira svoje jame a gradska cetvrt se svede na pozadinu S.D. ‘ Partizan ‘.
Sarzirana tjelesa Topinice Olovo prenesose se u otkivcima u pogone za preradu stocne mase « Kafilerija » te radi nesigurnosti izhoda, nanovo raskopase tek jos nesplahle jame i naznacise na istu adresu. Mjesta se obavise zutim trakama i na ista pobodose naznake za mine. Smozdena masa u tehnoloskom procesu nastajana hrane za stoku pokrenu strojeve giganta, ciji upakirani produkti bise nebrojeno poduzini, sirini i visini naslagatih paleta. Palete neuma spodoba i bjelosvjetskih kuluka. Da li cemo doziviti da vidimo bumerang? Gdje su bale koje se mjerise tonama? Ko je sklono beznade svih vremena do sudnjega dana? Postoje svjedoci zivi, udomljeni i utoljeni, debelo namireni tu u Brckom ko i bosnjacke bogde, puzavci i kolonasi, pomireni i u zabludi ko i nasi predasnji da je to za nikad vise. Sjede zrtva i krvnik u istoj kancelariji al’ do kada jer, ovome kraj nije. Prizivaju se novi vakti da se greske poprave. Zlo koje cirkularno se mjeri sa cifrom od 10 500 ljudi, svoga greblja nit’ pomeni nikad nece imat. Nekih 15-tak nisana posadise da li sjeti ili necem drugom medu kojima i mojim dvojici amidzica, krsnim momcima od 26 i 24 godine, koji znano bise u grcu stisnutih ruku a objelodanise ih tek u godini jednog iza drugog. Silne su horde nemjerene zla prosle kroz Brcko i svakog u glavu nemoguce je znati ali, zato imaju zivi svjedoci i jezici. Nema vise dr. Milenka Vojinovica-Belog prvog SDS-ovog predsjednika k’o ni Pere Markovica podpresjednika opcine tog vakta uz tu i tamo ponesto drugih. Ali ima Zeljka Rajevica, Gorana Markovica, Dragana Zivkovica, Cvjetina Maksimovica, poznatog Rajka Rajcica, Koste Cvijanovica, Srdana i Ratka Maksimovica, Slobodana Panica, zloglasnih mucitelja logora i bolnice uz druge te branse. Tu je i dojucerasnji gradonacelnik Sinisa Kisic, koji za oprostaj u podanosti kolajnama okova pravoslavna crkva, popraceno kamerama pa i ocima udostojenstvenika Distrikta. Tu su i obavjetajac Milan Maksimovic komandant Simo Arsenic, Srecko Radovanovic, Dragan Dzordevic, Spasoje i Slobodan Mitric, Dragisa Tesic, Boro Kaurinovic, komandant armije srpske Milisav Milutinovic, ministar Rogan Radisav, orator Zoran Pejic, tu je Slobodan Tesic, Cican Vasiljevic, Pavle Milenkovic-komandant kasarne, Vasilije Vasiljevic, Krsto i Dusan Mihajlovic, Milenko Gatarevic-Bolero, braca Jekici, advokat Milos Gligorevic, Mira Stefanovic, Novak Solaja, Stanko i Jovo Korac, Ljubisa Savic-Mauzer, Jasmina Ademovic, Pero Zaric, Grupcevici, Drakulici, te puno puno drugih koji toliko mocni i zasticeni se cerekaju ali i pamte. Oni su dosijei, oni su istine.
Tu su i petokolonasi Handzic Hamdija iz Doboja, k’o i Emsad Sabic ugostitelj iz Prijedora, finansijeri i naredbodavci do izvrsitelji uzasa nad brcacima i njihovim gradom uz poznatog supovca iz Brckog, a kasnije i republickog znanca po aferama Munira Musica, te jako upitan po formaciji komadant 108-me brcanske brigade pukovnik Pljakovic, sa radnjama kojim proli krv silne mladosti a prezentovane samo u broju od 400 u Ediciji sehida 108-me brcanske., nepriustivsi ‘im nedosanjati san da udu k’o pobjednici u svoj grad.
Naime, slobodna teritorija Brckog je bila jedna velika raskrsnica kojom su migoljili unezvjereni ljudi od strepnja, zelje do nemoci stici svojim na sve strane Bosne od svagdje. U tom bihuzuru kad se nije moglo umom vladat, mnogi sputase u logoru « Luka » te postase cifre neuma dok, vecina prezivljeli i srece da to ne dozivi a u iscekivanju mogucnosti da nastave put, prikljuci se oslobodiocima grada te posta dio odbrane ali i njezina stradanja, koje stotine zasigurno su pretocile u hiljade. Cesto se sjetim, a ovoga puta i u zelji da podkrijepim receno, sjete jednog akademskog uglednika iz Tuzle, univerzitetskog profesora kojem sudbina namjeni da tu i ostane, a koji znade uz dubok uzdah reci : « Jah, koja mladost zaginu nad Brckom. » I sam mu svjedok bih kad kod razmjene se nadoh tu, te u povelikom krugu svojih bivsih ucenika, tog trena ponosnih branitelja, nemogodoh da u hropcu ne pustim avaz dok mi hrlise i okruzivase me peksisima, valjda ganuti mojom smozdenosti. Tako sam bio posrecen sa njima u trenu spoznaje i potvrde dobra vaspitanja i odgoja, koje im obrazovanje sacuva.
Tu je i kruti bosljevik gradonacelnik grada Mirsad Dzapo, sevep mnogih humano ‘ raseljenih ‘, danas podaleko da bih mu migoljenu stali na kraj. Historijati i romanospisi kojima konci nisu pokupjeni. Usud u zelji da je bio kazna a ne opomen i nada u polucenu svijest svim pa i onim koji jos su na razmedu sistema i vjera. Sa ovim bih priveo kraju moj ispis uz duzno pojasnjene da : Danas spasla tla kako bih se potrala sva moguca kopkanja, prekrivaju temelji instanci, institucija do naselja, kojima je se nadati da nece krenut da tonu.
Naime, po cemu je Bijela (Dzedit) dzamija pseudonim brcaka pored Savske (Atak) dzamije 200 i vise godina starije, pa dobi licent za gradnju u cudnom miljeu. Nesto drugo treba reci, da i ona je zabetonirana istina, napose i jedna sumnja, kad joj se ospori u novoj gradnji iskopavanje podrumskog prostora sa namjenama, razlogom svodenja pod mogucnost podvodnosti na najuzvisenijem tlu u Brckom k’o i tvrda i arogantna istrajnost gradnji Pravoslavne crkve na otetom tlu ziva bosnjaka, tlu i cijelom okruzenju bez povoda ali i sa sumnjom tacnost dostupnih podataka i osoba. U propustu da dodam da sa mjesta Bijele dzamije u debeloj tmini opasnih noci iz deponiranih tjela, jedan cestiti brcak po cijenu sobstvena zatiranja prenese mi dva amidzica do Ficibajra, te ih pohrani i na uzglavlje stavi prepoznatljivo obiljeze, da ih danas majka moze obici. No, sa tog istog mjesta uz grobnicu hiljada bosnjaka i nebrojeno katolika i pravoslavaca koji se nisu mogli pomiriti sa neumom, poskidase se trake sa naznakama miniranog, jer se tlo sleglo, te mjereno zaspartase nakane postavljana novih temelja, danas vec objelodanjenih objekata. Ti naumi od zla do pozla Bogom satkanu covjeku nikad nece biti jasna, k’o ni samom Njemu jer, takav umet u procjepu svjetova nije kanjen. Za sve se potvorise dva covjeka u imenu Ranka Cesica i Gorana Jelisica zvanog Adolf, dok mu surjak Dragan Ilic, komandant najzloglasnijeg kazamata XX-tog vijeka mrgodno i slobodno hoda k’o i sestra mu a Goranova supruga Monika, naznaceni ratni zlocinac – osoba koja po drugi put obreza sve i jednog skolskog kolegu bosnjaka te do jucerasnjim ahbabicama zlo nacini cudnim orudima. Danas u Bijeljini radi i zivi a majka joj Verica migolji upiranjima prsta izmedu Brckog i Tuzle.
Zato, dok je Sarajevu Lagumdzije, Tuzli Imamovica a Brckom Dzape, te Bosni sve trojice, sve ce biti ovako i gore jer, njihova uprilicenja u nikada pokidatom alibiju sa zlocincima a danas nista manje i mirotvorcima podire stanja statusa svrsenog cina no, blize zlu nego dobru. Svi drugi su jos i zadugo, samo, tek nazrele kalfe a od prva sjemena do prva cvata uvijek treba podosta vakta, naravno ako sve bude po istiharu. Do tada s vjerom u Boga i nade da ce se i moji brcaci otrijezniti i u godinama kojim su postiditi ili mozda pobojati onoga cemu svi na koncu hrlimo, bez moci da ucinimo drugacije.
