Kulturno-politički položaj Bošnjaka od 1943. do 1992. godine

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Umjesto ravnopravnosti obećane 25. Novembra 1943 na zasijedanju ZAVNOBIH-a, Bošnjacima je samo data “mogućnost da se mirnim evolutivnim putem nacionalno opredijele”. Politika se narednih decenija držala uvjerenja da su Bošnjaci samo jedna vjerska grupa, čiji će se pripadnici, zavisno od svog kulturno-političkog napretka, nacionalno opredjeljivati kao Srbi, Hrvati, Crnogorci itd. Škola je bila glavno uporište politike nacionalnog opredjeljivanja.Ta je politika vodila odsustvu svake javne identifikacije Bošnjaka i negiranju njihove povijesti, tradicije, književnosti i svih onih duhovnih vrijednosti čijim se usvajanjem u procesu odgoja i obrazovanja razvija vlastito nacionalno biće i oblikuje svijest o njemu, odnosno svijest o samom sebi.

U prvim poslijeratnim godinama obnovljeni su, na načelima odvojenosti crkve i države i slobode svijesti i vjeroispovijesti, proklamiranim prvim Ustavom FNRJ i ustavima narodnih republika, organizacija i rad Islamske vjerske zajednice. Kraj rata i osloboðenje IVZ je dočekala u teškim organizacionim i materijalnim prilikama. Rukovodne strukture IVZ, preostale još iz predratnog doba, ostale su bez kontakta sa nižim vjerskim službenicima i svojim područnim organima, te se Zajednica u cijelosti teško orijentirala i snalazila u novim uslovima.

Jedan broj vjerskih službenika je bilo dobrovoljno, bilo po sili zakona (na primjer vjeroučitelji po osnovnim i srednjim školama), bilo iz straha zbog militantne ateističke propagande, napustio vjersku službu, smatrajući je u poratnim okolnostima besperspektivnom. Pored ostalog, to je bilo i zbog oduzimanja vakufske imovine, koja je predstavljala materijalnu bazu IVZ. Najveći broj nižih vjerskih, uglavnom seoskih i drugih džematskih imama, ostao je vjeran svom pozivu i svojim dužnostima. Oni su i dalje obavljali vjerske dužnosti po džamijama i mektebima, čiji je rad odobren 1946. odlukom Ministarstva prosvjete BiH.

Mektebi su radili sve do 1952. godine. Vakufska imovina, koja se sastojala uglavnom od nekretnina, brojnih stambenih i poslovnih zgrada i objekata, gotovo je potpuno uništena u ratnim razaranjima 1941-1945.

Uprkos materijalnim i kadrovskim teškoćama, IVZ je tokom 1947. obnovila svoju organizacionu strukturu i vjersku hijerarhiju. Izvršeni su izbori za lokalne organe IVZ u svim krajevima zemlje gdje žive pripadnici islama i konstituirani republički vakufski sabori, odnosno vrhovna islamska starješinstva za BiH, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, te Vrhovni vakufski sabor za FNRJ.

Organizacija Islamske vjerske zajednice je dovršena donošenjem Ustava IVZ, izborom Vrhovnog islamskog starješinstva za FNRJ, te izborom reisul-uleme, kao vrhovnog vjerskog poglavara, na zasjedanju vakufskog sabora 26-27. VIII 1947. u Sarajevu. Od tada IVZ razvija i postepeno razgranava svoju vjersko—prosvjetnu djelatnost, a od početka sedamdesetih godina izdavačku i općenito kulturnu djelatnost.

Početkom novembra 1969, na zasjedanju Vrhovnog sabora IVZ u Prištini, donijet je njen novi ustav, po kojem se IVZ službeno nazvala samo Islamska zajednica, pošto se smatra da riječ islam implicite sadrži pojam vjere. Najzad, u aprilu 1990, tokom mjeseca ramazana, usvojen je najnoviji, takozvani Ramazanski ustav IZ, po kojem je, umjesto dotadašnjeg Vrhovnog starješinstva IZ, uspostavljen Rijaset, a umjesto ulema-medžlisa, mešihat kao vrhovna duhovna vlast.

Početkom pedesetih godina, na osnovu Zakona od 28. IX 1950. provedena je u zemlji široka, u osnovi represivna, kampanja za “skidanje žara i feredže”, tj. otkrivanje bošnjačke žene, čime je ostvaren jedan od strateških ciljeva ondašnje vlasti u pogledu položaja muslimanske žene u društvu.

Bez obzira na denacionalizatorsku politiku prema Bošnjacima kao muslimanima, u vidu provoðenja njihovog “nacionalnog opredjeljivanja”, oni su uvijek, kada im je za to bila pružena mogućnost i na način na koji im je to bilo dozvoljeno, jasno i u ogromnoj većini izražavali svoj poseban etnički kulturni entitet i identitet.

Prilikom prvih poratnih popisa stanovništva u Jugoslaviji, Bošnjaci su imali mogućnost da se “opredijele” kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati i sl.) ili da ostanu “neopredjeljeni”. U Jugoslaviji je 1948. bilo 810.126 (u BiH – 778.403) nacionalno “neopredijeljenih” Bošnjaka, dok se istovremno više od petine (22 %) ove populacije “opredijeljeno” bilo vlastitom voljom, bilo administrativno za Srbe, Hrvate, Crnogorce itd.

Pri popisu stanovništva 1953. za sva lica jugoslavenskog porijekla, “koja nisu bliže nacionalno opredijeljena”, što se prije svega odnosilo na Bošnjake, uvedena je nova statistička kategorija “Jugoslaven—neopredijeljen”. Takvih “neopredijeljenih Jugoslavena”, tj. Bošnjaka, izbrojano je 998.697 (u BiH – 891.800). Kada je 1961. prvi put uvedena statistička odrednica “Musliman u etničkom smislu”, takvih je bilo 972.960 (u BiH — 842.248). Istovremeno se 1961. godine u BiH 265.731 musliman izjasnio kao “Jugoslaven — nacionalno neopredijeljen”, što je bilo 84 % svih onih koji su se u cijeloj Jugoslaviji (317.125) izjasnili na ovaj način.

U svakodnevnoj se političkoj praksi osobenost Bošnjaka ipak uzimala u obzir, posebno u raznim predstavničko-politickim tijelima, mada proporcionalno ni približno njihovom udjelu u ukupnom stanovništvu. Istovremeno je praktično bilo onemogućeno proučavanje povijesti, književnog i kulturnog razvitka Bošnjaka. To je bila posljedica činjenice da su vladajuće snage dato povijesno stanje poslije 1945. interpretirale tako da ne povrijede odreðene nacionalne, u prvom redu srpske, zapravo nacionalističke interese, prisutne u BiH i oko nje još od prve polovine XIX stoljeća.

Dok se u zemlji tih godina vodila teška, složena i rizična kulturno-politička borba da se Bošnjacima konačno omogući da se nacionalno odrede, makar i pod vjerskim imenom, sa velikim početnim slovom (Musliman), dotle se početkom šezdesetih godina jedna grupa intelektualaca u emigraciji, da bi se oslobodila hrvatskog i srpskog pritiska, odlučno vratila bošnjaštvu, kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslirnanskoj nacionalnoj identifikaciji. Taj je stav jasno i argumentirano iznio Adil Zulfikarpašić u jednom članku objavljenom septembra—oktobra 1963. u časopisu Bosanski pogledi, koji je tada izlazio u Fribourgu u Švicarskoj.

Deset godina kasnije, upravo na toj liniji, dr. Smail Balić je objavio u Beču na bosanskom jeziku kapitalnu knjigu “Kultura Bošnjaka”. Političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji nisu bile ni približno zrele da se bošnjaštvo, koje su zagovarali Zulfikarpašić, Balić i drugi saradnici Bosanskih pogleda, prihvati i u praksi provede. Stvari i dogaðaji u zemlji su tada tekli svojini drugim tokom.

Na prijelomu pedesetih i šezdesetih godina počelo se u naučnim i političkim krugovima probijati i postepeno prihvaćati shvatanje da su Bošnjaci posebna etnička, odnosno narodna cjelina. U uvodu druge knjige Historija naroda Jugoslavije (Zagreb-Beograd 1959/60) sintetički je analiziran uticaj osmanskih osvajanja na etnička kretanja u južnoslavenskim zemljama, uz konstataciju da je proces jačanja etničkog jedinstva Srba, Hrvata, Crnogoraca i Bošnjaka narušavala njihova podjela na tri vjere i tri države, u kojima su ti narodi imali različit položaj. Tako su na feudalnoj osnovi stvorene razlike izmeðu Srba, Hrvata i Bošnjaka, koje tokom XVIII st. jasno dolaze do izražaja.

Početkom 60—tih godina, u uslovima samoupravnog organiziranja, dozrijeva postepeno unutar dijela Saveza komunista, posebno u BiH, saznanje da je teza o nacionalnom opredjeljivanju Bošnjaka u biti zaostatak nacionalističkog gledanja na njih, te da nema nikakve naučne osnove. Na neodrživost i besmislenost politike nacionalnog opredjeljivanja Bošnjaka u dva je maha jasno upozorio i Josip Broz Tito, prvi put na II plenumu CK SKJ, u novembru 1959, a drugi put na VII kongresu Saveza omladine Jugoslavije, u januaru 1963. godine.

Sto je sve prouzročilo istrajavanje na nacionalnom opredjeljivanju Bošnjaka i koje su se slabosti i posljedice s tim u vezi javljale u radu samog Saveza komunista, kritički je analizirano na VI plenumu CK SK BiH, u martu 1963, a zatim na IV kongresu SK BiH, 1965. godine. Tom prilikom odbačena su kao naučno neosnovana i politički štetna shvatanja o potrebi nacionalnog opredjeljivanja Bošnjaka. To je izraženo u Ustavu SR BiH iz 1963, te u Saveznom ustavu iste godine, odredbom o izmjeni grba SFRJ, kojemu je dodata šesta baklja, kao simbol Republike Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, kao jednog od šest jugoslavenskih naroda.

Sve političke dileme u pogledu nacionalnosti Bošnjaka odlučno su odbačene na 17. sjednici CK SK BiH, u februaru 1968, u čijim se zaključcima izričito kaže da i historija i “današnja socijalistička praksa” potvrðuje da su “Muslimani poseban narod”.

Početkom januara 1969. održan je zajednički sastanak predstavnika Matice srpske i Matice hrvatske i članova uredništva beogradske i zagrebačke redakcije Rečnika, odnosno Rječnika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. U dokumentima ovog skupa, uz Srbe, Hrvate i Crnogorce, istaknuti su posebno i Bošnjaci kao ravnopravan subjektivitet kada je riječ o problemima zajedničkog književnog jezika. Dileme oko nacionalnog osjećanja Bošnjaka na najbolji način su razriješene prilikom popisa stanovništva 1971. godine. Po ovom popisu u Jugoslaviji je živjelo 1.729.932 Bošnjaka, što je Činilo 8,4 % njenog ukupnog stanovništva, tako da su Bošnjaci tada bili po brojnosti treća nacija u Jugoslaviji.

Bez obzira na to, Bošnjaci su i dalje živjeli u praznom prostoru nacionalne identifikacije, jer njihovu povijest i književnost Školski programi nisu poznavali niti priznavali. Školskim programima se u odnosu na Bošnjake nije vršila klasna, nego prije svega nacionalistička indoktrinacija u smislu njihovog denacionaliziranja, tj. “opredjeljivanja”.

Za našu školsku lektiru, sve do osamdesetih godina, Bošnjaci ili muslimani jednostavno nisu postojali u strukturi naroda Jugoslavije. Mnogi su priznavanje Bošnjaka kao naroda smatrali tek jednim trenutnim i u datini okolnostima politički oportunim rješenjem. Tako su Bošnjaci priznavani u političkoj ravni, dok im je istovremeno poricana svaka samo identifikacija, etnička, povijesna i kulturna sadržina njihovog nacionaliteta. Razmišljanja o povijesnoj sudbini, karakteru i biću entiteta intenzivirana su početkom Šezdesetih godina. Tokom tih godina sve veći broj bošnjačkih intlektualaca, bez obzira na izvjesna nerazumijevanja i otpore, razmišlja o povijesnoj sudbini svoga naroda, u nastojanjima da sebi i drugima objasni ko su i šta su Bošnjaci, odnosno muslimani.

U tom se smislu 1968. pojavila knjiga Salima Cerića “Muslimani srpsko—hrvatskog jezika.” Pojava ove knjige, u kojoj S. Cerić, inače ratni komandant proslavljene XVI muslimanske brigade, razmišlja o svom narodu i njegovoj povijesnoj sudbini, izazvala je burne reakcije i kritike od strane tadašnje službene politike. Bez obzira na činjenicu što je Cerić doživio političku osudu, jer se “drznuo” da prekrši partijsku disciplinu i pitanje “muslimana srpsko—hrvatskog jezika” postavi kao nacionalno pitanje, taj se proces više nije mogao zaustaviti nikakvim represivnim partijskim mjerama. Samo godinu dana kasnije (1969) iz štampe je izašla knjiga rasprava i Članaka Atifa Purivatre o bošnjačkom nacionalnom pitanju, pod naslovom Nacionalni i politički razvitak Muslimana.

Početkom septembra 1969. održan je u Ohridu V kongres historičara Jugoslavije, na kojem se raspravljalo o etničkim i nacionalnim procesima na jugoslavenskom tlu, od doseljavanja Slavena do poslijeratnih vremena. Na Kongresu je podnijeto nekoliko referata o različitim pitanjima etničkog i nacionalnog fenomena Bošnjaka, o kojima je u svim sekcijama Kongresa vodena veoma Živa rasprava. Ovaj Kongres je ušao u historiju kao prvi veliki znanstveni forum na kojem se nacionalno pitanje Bošnjaka nastojalo, prije svega, naučno postaviti.

U tom pogledu je ključno mjesto imao referat dr. Avde Sućeske o “historijskim osnovama posebnosti bosansko—hercegovačkih muslimana”. Naučno veoma utemeljen, ovaj je referat postao osnovom za sva dalja istraživanja nacionalnog pitanja Bošnjaka koja su potom uslijedila. Od tada se, bez obzira na sve otpore i pritiske, ali i političke rizike koji su se u tom pogledu javljali, nizu takvi dogaðaji, te brojne knjige i studije iz historije, kulture, arhitekture a posebno historije književnosti Bošnjaka. Prijeloman dogaðaj u tom pogledu predstavljao je referat Književna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas, koji je akademik profesor Midhat Begič podnio na simpoziju, održanom u Sarajevu 5-6. XI 1970, koji je izdavačka kuća “Svjetlost” organizirala i upriličila kako bi obilježila Četvrt stoljeća svog postojanja i rada.

U ovom referatu profesor Begić je dao potpun program i već razraðenu skicu za jednu novu i originalnu historiju književnosti u Bosni i Hercegovini. On je smjelo stavio u sumnju i srušio niz ustaljenih, a jednostranih shvatanja i kulturnih monopola, koji su se tokom skoro dva protekla stoljeća institucionalizirali i tako duhovno zarobili bosanskog, posebno bošnjačkog Čovjeka. Profesor Begić je tu u prvi plan postavio pitanje revalorizacije književnih i kulturnih tradicija naroda Bosne i Hercegovine, odnosno neminovnost koncipiranja i pisanja jedne nove historije književnosti naroda Bosne i Hercegovine, u kojoj bi bošnjačka literatura konačno dobila mjesto koje joj pripada.

Već na samom skupu Begić je zbog toga doživio oštre napade, a nakon toga je u dijelu sarajevske, te posebno beogradske književno—kulturne periodike protiv njega povedena prava nacionalistička kampanja i hajka. To nije nimalo obeshrabrilo bošnjačke intelektualce, pisce i historičare, koji postepeno, ali odlučno pristupaju istraživanju i obradi svoje cjelokupne povijesne baštine. Već 1971. izasla je opsežna književno—historijska monografija Muhsina Rizvića o Beharu, prvom bošnjačkom književnom časopisu.

Po svom sadržaju ova monografija predstavlja ustvari studiju o bošnjačkom kulturnom preporodu na prijelomu XIX i XX stoljeća. Sljedeće, 1972. godine objavio je Alija Isaković jedan “izbor iz muslimanske književnosti”, pod naslovom Biserje, kao prvu antologiju bošnjačke književnosti. Konačno, dr. Muhamed Hadžijahić je objavio 1974. enciklopedijsku studiju “Od tradicije do identiteta”, o “genezi nacionalnog pitanja bosanskih muslimana”.

Time su konačno sazreli uslovi da se postavi pitanje redefiniranja koncepta studija historije naroda Bosne i Hercegovine. Potreba za takvim redefiniranjern je shvaćena i priznata i unutar najvećeg dijela tadašnjeg rukovodstva Saveza komunista BiH.

U partijskom se vrhu shvatilo da je apsurdno da se na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu ne izučava niti predaje historija naroda Bosne i Hercegovine kao poseban predmet. Potrebu uvoðenja takvog predmeta nalagala je, pored ostalog, logika jačanja republičke državnosti, što je tada bio opći politički trend u Jugoslaviji, za kojim Bosna i Hercegovina nije više mogla niti smjela zaostajati. U tom smislu su 1979, u okviru odgovarajućih tijela i struktura Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda BiH, voðene rasprave o neophodnosti da se konstituira Historija naroda BiH, kao samo¬stalna nastavna disciplina. Bez obzira na činjenicu što su takvi zahtjevi imali podršku najvećeg dijela partijskog vodstva, vodeći bosanskosrpski historičari, filozofi, književni kritičari, politolozi, sociolozi i drugi, inače i sami u pravilu Članovi Saveza komunista, pružili su tome žestok otpor, tako Što su sve te rasprave najčešće jednostavno ignorirali.

Po toku tih rasprava već se tada dalo naslutiti da unutar Saveza komunista BiH postoji jedno neformalno, ali meðusobno čvrsto povezano velikosrpsko nacionalističko jezgro, koje putem partijskog monopola svim sredstvima nastoji onemogućiti kulturno—političku afirmaciju Bošnjaka. Iz tog neformalnog velikosrpskog udruženja unutar Saveza komunista nastala je 1990. teroristička Srpska demokratska stranka. Krajem Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina zahtjevi za promjenama u političkom sistemu i redefiniran]em odnosa u jugoslavenskoj fede¬raciji toliko su narasli da su se pretvorili u masovne pokrete. Na talasu tih demokratskih zahtjeva i kretanja došlo je do konačnog nacionalnog priznanja Bošnjaka. Sve je to izazvalo otpor birokratsko—centralističkih snaga.

One su za trenutak izvojevale pobjedu, uklanjanjem iz javnog političkog života glavnih protagonista zahtjeva za većom samostalnošću republika i novim modelom odnosa u federaciji. Meðutim, iako su nestali sa političke scene, sve njihove ideje ugraðene su u ustavne amandmane 1971, odnosno u Ustav iz 1974. godine. Od tada taj Ustav postaje glavnom metom napada svih unitarističkih i centralističkih snaga. Nakon Titove smrti (1980), sve se otvorenije traži ukidanje Ustava iz 1974, kao glavne prepreke ponovnom uspostavljanju velikosrpske hegemonije u Jugoslaviji. Kada to nije išlo, otvoreno se od sredine osamdesetih godina izlazi sa idejom o potrebi rušenja Jugoslavije i stvaranja velike Srbije. To je praktično postepeno vodilo disoluciji Jugoslavije.

Na Osmoj sjednici CK SK Srbije pobjeðuju ekstremne velikosrpske snage koje, provodeći “antibirokratsku revoluciju”, ustvari razbijaju federalne osnove Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tokom 1989. dolazi do krize Predsjedništva SFRJ, uz istovremeno isticanje Generalštaba JNA, kao Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ, sa ovlaštenjima samostalnog donošenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvršen prikriveni državni udar. Ni obnova višepartijskog života u cijeloj zemlji nije vise mogla pomoći političkoj stabilizaciji države, koja je namjerno destabilizirana u korist ostvarivanja projekta “Velike Srbije”.

Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, po logici političkih zbivanja i BiH je morala krenuti istim putem. Na referendumu održanom 29. II 1992. graðani Bosne i Hercegovine izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu državu. TaČno na dan početka srpsko—crnogorske agresije na BiH, 6. VI 1992. Evropska zajednica priznala je državno-pravni subjektivitet Republike Bosne i Hercegovine. Napokon, 21. V 1992, Republika Bosna i Hercegovina primljena je u Ujedinjene narode.

Od početka osamdesetih godina, u uslovima opće krize jugoslavenskog društva i države, proces daljeg afirmiranja Bošnjaka i njihove nacional-no—političke izgradnje teče u otežanim uvjetima i pod raznim nacionalis¬tičkim pritiscima, ali se i dalje održava zahvaljujući, prije svega, osobenim pregnućima mnogih intelektualaca. Na kraju decenije, u uslovirna slobodnog razgranjavanja i liberalizacije cjelokupnog javnog života, dolazi, poslije pola stoljeća, do obnavljanja stranačko—političkog života meðu Bošnjacima.

Tako je u proljeće 1990. u Sarajevu osnovana Stranka demokratske akcije (SDA), sa brojnim ograncima širom Bosne i Hercegovine. Za njezinog prvog predsjed nika izabran je Alija Izetbegović, pravnik i publicista iz Sarajeva. Pored toga, Bošnjaci se organiziraju i u okviru drugih političkih stranaka.

U oktobru 1990. obnovljeno je i Kulturno društvo Bošnjaka “Preporod”, te niz drugih bošnjačkih kulturno-politiČkih i humanitarnih institucija. U novembru 1990. održani su, poslije razdoblja dužeg od pola stoljeća, prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini. To je otvaralo mogućnosti razvoja parlamentarnog života i političke demokratije, te državno—pravnog osamostaljivanja BiH. Reakcija na to bila je velikosrpska agresija na Bosnu početkom aprila 1992. i masovni genocid nad Bošnjacima, koji je pratio tu agresiju.

Istovremeno je u ratnim uslovima u samom bosansko-muslimanskom narodu spontano vraćeno u upotrebu staro historijsko ime — Bošnjaci. Ta spontana odluka u narodu i formalno je potvrðena odlukom Drugog Bošnjačkog sabora, održanog u Sarajevu 28. IX 1993. godine. Od tada su sve dotadašnje bosanskomuslimanske institucije službeno uzele bošnjačko ime.

Preneseno iz: http://www.Bošnjački-front.com

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.