PRIČA “KOZARAC”

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Nije mirisalo na dobro. Kozarac i Kozarcani doživjeli su, ako ne najvecu, a ono jednu od najvecih katastrofa u historiji ljudskog roda. I to naocigled kurve Europe, Ujedinjenih naroda i svijeta uopce. Poslije stravicnih snimaka iz srpskih koncentracionih logora, klasicnih fašistickih, kakvi su bili oni u Omarskoj, Trnopolju i drugdje, svijetu je pomalo probudena memorija u kojoj su negdje daleko i duboko ostali neki prizori iz Dahaua, Osvjencima, ili Jasenovca, recimo. Tako je to nekako formulirao i tadašnji predsjednik SAD-a Georg Busch. Samo formulirao. Ali i on i svijet su, ipak, ako nije preblag izraz, gledali tragediju zemlje sa hiljadugodišnjom historijom i tragediju jednoga naroda, auropskijeg od mnogih europskih naroda koji je bio kriv samo zato što su neki njegovi daleki preci, da bi sacuvali živu glavu, promijenili vjeru. Neki drugi narodi, a narocito jedan, cuvajuci vjeru, što je sasvim uredu, nehoticno su izmijenili vlastitu genetiku, što nikako nije bilo uredu, ali na osvajace – okupatore, surove i bezobzirne kakvi su bili oni koji su dojezdili na ove prostore krajem 14. i u 15. stoljecu, nije se moglo bitnije utjecati. Amerika još nije bila otkrivena, a nije bilo ni galija, ni mekenzija, ni morijona ni UN. Sada je bilo svega i zato smo mi, Bošnjaci, prorijedeni i raseljeniji nego onomad Jevreji. Hocemo li opstati, ovakvi kakvi smo, a velicanstveni smo i dobrodušni smo i Europejci smo, a ne Turci i Azijati kao neki tamo i onamo – vidjet cemo. A evo kako su dvoje Amerikanaca vidjeli tragediju Kozarca i Kozarcana. Novinar Peter Maass napisao je knjigu o tragediji BiH i Bošnjaka, a u toj knjizi za mene, i ne samo za mene, najšokantiniji i najuzbuljiviji su oni detalji koji Maass prenosi iz reportaže americke novinarke Mary Battiata koju je ta novinarka objavila u uglednom americkom dnevniku Washington Post. Prenosim dijelove teksta onako kako je to uradilo Oslobodenje od 10. septembra 1998. godine:

“…Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrdeg oraha – zvanog Kozarac – gradica od 25.000 stanovnika, uglavnom muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu.
Mary Battiata iz Washington Posta napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o cišcenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog clanka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad prakticno zbrisan sa lica zemlje.
“…Granatiranje je počelo 24. maja, (1992. op. V.G.) nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do 15 granata padalo je na grad svake minute iz 12 pravaca.
Nakon nekoliko sati granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako izaðu iz podruma i predaju se. Narod je to i uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani koji su se odlučili na predaju napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade.
Ovaj put Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog viðenijeg muslimana – gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta ili su ih odveli u obližnju kuću gdje su ih zaklali. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo ili vjerovalo da se takvo nešto dogodilo.
Ovo je bio eliticid. Sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore…”
Do mene u Sarajevu dopirale su potresne i, pokatkad, protivrječne informacije o sudbini Kozarca i Kozarčana. Pojedinosti su mi postajale malo jasnije kada sam dobio fragmente neke vrste dnevnika moga sina Amira koji je ilegalno u Prijedoru i Banjoj Luci proveo nekoliko dramatičnih mjeseci. Naravno, tek u izravnim kontaktima sa Kozarčanima, po izalsku iz Sarajeva za Novu 1994. godinu sudbina zavičaja i zavičajnih ljudi postala mi je još jasnija…
Zbog cega, radi cega, zašto? – pitao sam se u svome feljtonu koji sam, poslije šokantnih informacija iz Kozarca u ljeto 1992. godine objavljivao u Otvorenom programu TV BiH. Evo barem dijelova toga feljtona.
Sretni su ljudi koji maju citav zavicaj. Mi, naturalizirane Sarajlije, uvijek smo živjeli u izvjesnoj prednosti: ako te Sarajevo jednoga dana odbaci – pravac zavicaj. A kuda da odu Sarajlije? Prave, roðene Sarajlije? Mi smo imali kuda. Zavičaj nas je uvijek čekao kao toplo materino krilo. Jedan zločinac iz neke brdovite vukojebine kod Foče pokušao je sa svojim istomišljenicima uništiti moj zavicaj. I, djelimično je uspio u tome. Sada sam i po sili i po opredjeljenju postao i ostao Sarajlija. I, za sada niti hoću niti mogu iz ove kože i iz ovog grada. A taj zločinac, čije ime ni kada bude mrtav neće biti vrijedno spomena, još u martu 1991. godine rekao mi je: “Kozarac je najantisrpskije raspoložena kasaba u Jugoslaviji …” Baš tako je rekao, spominjuci Jugoslaviju – zemlju u koju su on i njemu slični, zalažuci se kobajagi za nju, tako bezdušno razorili i nepovratno, nekada plemenitu ideju o jugoslovenstvu, gurnuli u zapećak historije. Rekao je to stoga što upravo u Kozarcu, meðu tada malobrojnim Srbima i brojnim Muslimanima, u svom pohodu sa najmračnijim fašistickim idejama, nije naišao na podrušku. Podmukao, surov i sirov, iskompleksiran do vampirske mizantropije, smišljao je pakleni plan kako uništiti Kozarac i promijeniti mu ime. A moj natalni grad pojavljuje se pod imenom Kozarac čak 134 godine prije prvog pisanog traga o nastanku Banje Luke ili čak 300 godina prije postanka susjednog Prijedora. Za radoznale evo preciznog podatka: Kozarac se prvi put spominje 10. aprila 1360. godine kao sjedište Sanske župe. Dva puta u svojoj dugoj historiji doživio je razaranja do temelja: prvi put dogodilo se to 7. aprila 1851. godine. Turski intervencionista serasker Omer-paša Latas, bivši Mihajlo, zapalio je Kozarac do temelja i za sobom, na bojnom polju ostavio 100 mrtvih i 60 ranjenih Kozarčana. Drugi put, čudne li ironije, opet u proljeće, Kozarac je doživio razaranje u maju 1992. godine. Razlika i razmjere rušenja su sukladne sa ondašnjom i doskorašnjom veličinom Kozarca. Latas, kao poturica gori od Turčina, doduše, nije rušio bogomolje. Nije ubijao ni nenaoružan narod. Neki zlikovac koji je komandovao napadom na Kozarac porušio je, kako čujem, sve kozaračke džamije. Ne raspolažem pouzdanim podacima o broju nevinih žrtava. Znam pouzdano da su hiljade Kozarčana odvedene u logore u Trnopolju i Omarskoj sa nekom slabom nadom da će možda preživjeti. Neki su odvedeni na Manjaču i u Staru Gradišku gdje im se, izgleda, gubi svaki trag…
Razuman čovjek teško može naći ijedan racionalan argument kojim bi mogao objasniti toliki rušilacki, zločinacki poriv u onima koji su ovo mjesto rušili. Meni, kao Kozarčaninu po roðenju, to je još teže. Surovo neraspoloženje prema Kozarcu datira odavno, a kulminiralo je prije nekoliko godina kada je jednom pravoslavcu, nesuðenom ili suðenom ugostitelju iz Kozarca, navodno, stiglo prijeteće anonimno pismo u kojem mu je zaprijećeno da će mu kafić letjeti u vazduh. Tada je beogradska štampa na sva zvona pisala o ugroženosti Srba u Kozarcu. Niko tada nije napisao da je taj isti potencijalni ugostitelj, gradeći kafić, javno rekao kako u njegov lokal “nikada neće kročiti tursko uvo”. Vjerovatno je pri tome mislio na domaće Bosanske Muslimane. One iste Muslimane koji su malobrojne Srbe u Kozarcu prihvatili kao svoje najroðenije. Muslimani su za svoje Srbe u Kozarcu, početkom 20. stoljeća izgradili veliku crkvu, jednu od najljepših u Bosanskoj krajini. Oni su, spektakularno, čak iz Beča, za tu crkvu dopremili veliko zvono čije su izlivanje sami platili.
To su oni isti Muslimani koji su upravo oko te crkve od februara 1992. godine uspostavili stalne straže da slučajno neki srpski ekstremista ne bi bilo čime oskrnavio taj objekat, jer bi i to moglo poslužiti kao povod za zločine nad Bosanskim Muslimanima. Mi znamo priču o janjetu koje muti vodu nizvodno od vrela i vuka…
Stotine, pa nije pretjerano kazati i hiljade Kozarčana, palo je u direktnim okršajima u stvarnoj borbi izmedu Davida i Golijata, braneći kućni prag, kućno ognjište, rodnu grudu, zavičaj i rodnu Bosnu, braneći najelementarnije ljudsko pravo – pravo na goli život…
A šta je bilo sa malobrojnim Srbima iz Kozarca? Oni su, kako naslućujem, onoliko koliko su im slabašne mogucnosti dozvoljavale, navodno, pokušavali stati u odbranu svojih dobrih susjeda. Prema prilično nepouzdanim informacijama koje, ne mogu provjeriti, tako se prema mojim Kozarčanima postavio i Božo Dragičević, prvi direktor pune osmoljetke u Kozarcu, dobri komšija u cijoj sam blizini rastao. Onaj, pak, vlasnik kafića u koji neće kročiti tursko uvo, dočekao je svojih pet minuta. Tek će se čuti kako ih je iskoristio. I to je činjenica pred kojom ostajem sleðen. Jer, poznavao sam mu dobro oca Ostoju. Bio je jedan od mlaðih prvoboraca iz onog narodnooslobodilačkog rata. Ostoja je bio jedan od onih neustrašivih Kozarčana kojima se divila moja generacija. Dvojici svojih sinova koje sam poznavao, Ostaja Tadic dao je imena Mladen i Stojan kao trajno podsjećanje na slavnog komandanta, humanistu i najpolularnijeg prijedorskog liječnika izmeðu dva rata, na doktora Mladena Stojanovica.
U ovim trenucima prisjećam se premijere filma Mithata Mutpcica Doktor Mladen u Ljubiji 1974. godine. U filmu, o slavnom ljekaru – humanisti i revolucionaru Mladenu Stojanoviću, snimljenom prema sinopsisu vrlo kontraverznog Rade Bašica, koji je nekom grubom greškom svojevremeno proglašen i za narodnog heroja, jedan Tadić, koji je na početku rata bio desna ruka Mladena Stojanovića, odmeće se iz partizana u četnike. Taj Tadić u filmu organizira ubistvo slavnog komandanta doktora Mladena. (U stvarnosti to je uradio četnik Rade Radić). Sada već pokojni Ostoja Tadić, otac Duška, stvarnog zlocinca iz 1992. godine, historijsku filmsku neistinu nije mogao podnijeti.

Noćima je dolazio na Partizansko groblje u Kozarcu i spavao pored groba svog ratnog komandanta Rade Kondića. Posvunoć se jadao svome mrtvom komandantu. Bile su to sablazne noćne scene na partizanskom groblju u Kozarcu. Tješio sam ga u partizanskom groblju koje se nalazi(lo) u blizini moje rodne kuće i govorio mu da se film nije strogo držao historijskih fakata i da ostala imena, osim imena Mladena Stojanovića, nisu autentična.
– A zašto Rade Bašić nije stavio ime nekog Bašica jer je iz redova Bašica bilo i četnika, a iz redova Tadića nije? – grmio je i plakao Ostoja Tadić.
Nisam znao odgovor. Ostoju Tadića demantiralo vrijeme i roðeni sin. Jedna umjetnička, u ovom slučaju filmska istina, nažalost postala je zbiljska.

Odlomak iz knjige “Kozarac i Kozarcani”, Vehida Gunića

Najnovija knjiga pod naslovom Kozarac i Kozarčani zapravo je moja druga knjiga kojom se vraćam zavičaju, zavičajnim temama i uspomenama iz mladosti.
Malo je gradova i njihovih žitelja u historiji civilizacije koji su doživjeli takvo zlo kao što je u surovom, rušilačkom i vandalskom napadu u maju 1992. godine doživio Kozarac – pitomi gradić pod gorom Kozarom. Knjigom Kozarac i Kozarčan bavim se šestostoljetnom historijim Kozarca i tragedijom toga grada i njegovih žitelja. Pokušao sam ustrojiti i najtužniji spisak ispisan do sada u dugoj historiji ovog veličanstvenog kraja i gradića. U knjizi se nalazi tužni spisak oko hiljadu Kozarčana i Kozarčanki koji se, u nedostatku smjelijeg i, možda, adekvatnijeg izraza, za sada, vode kao nestali.
Knjiga je ilustrirana sa oko 90 fotografija, od kojih sam najveći broj snimio u maju 1991. i u maju, junu i julu 2000. godine.
Za one koji su sudbinski vezani za budućnost Bosne i Bošnjaka, kao i za one koji su, poput mene, snažnim emocijama vezani za zavičaj, a Kozarac je molj zavičaj, evo nekoliko citata iz knjige:
…Upravo činjenica da je veoma malo Kozarčana – Bošnjaka sudjelovalo u partizanima, smatrali su neki, bila je presudna što je Kozarac, dok su drugi napredovali, stalno stagnirao. Pri tome se prije svega mislilo na industrijalizaciju koja je zaobišla Kozarac. Ja, pak, mislim da je to možda i dobro. Kozarac je ostao nezagaðen, netaknut, nevino čist i veličanstveno lijep, kao Unin slap, kao najljepši cvijet na proplanku. Zato su ga oni što vole mržnju i mrze ljubav onako bezdušno rušili i razarali. A on se ponovo diže, bukvalo iz pepela. Kao mitska ptica. I ne da se, kao što se ni u miru ni u ratu nisu dali i ne daju Kozarčani. Eto, to mislim i to je tako i drukčije neće i ne može biti…
Spomenik u slavu revolucije
Krajišnici su se dugo pripremali da na dostojan način obilježe Kozaru i kozarsku epopeju. Kozara je doista bila epopeja po tome što su desetine hiljada ljudi, žena i djece, pretežno srpske nacionalnosti, vjerujući prije svega doktoru Mladenu Stojanoviću, krenuli u zbjeg na Kozari koja se potom našla u neprijateljskom obruču. Partizani su uspjeli na Patriji izmeðu Bos. Dubice i Prijedora probiti obruč i izvući se u Podgrmeč, a narod – zbjeg, uglavnom je završio u logorima. Najviše u logoru Jasenovac. Sada, iz ovog ugla, ne mislim da je Kozara bila velika epopeja po individualnim ili masovnim herojstvima nekih Stanića i Tadića, pa i Gunića (mislim na amidžu Murata), ali jeste bila epopeja po masovnom stradanju stanovništva. Tu vrstu vlastitih nedoumica pokušavao sam, barem djelimično, razriješiti negdje krajem maja ili početkom juna 1972. godine, ispod Kozaračke kule i ostatatka Kozaračke tabije, dok sam ispijao dobru Tulinu kahvu sa jednim od najznamenitijih Bošnjaka svih vremena, sa našim velikim piscem Skenderom Kulenovićem i neponovljim snimateljem i dobrim piscem Janom Beranom. Beran je tada snimao televizijski film o Skenderu, Paležu i postanku poeme Stojanka majka Knežopoljka. Priznajem, tada nisam znao da Skender ima možda i bolju i veću poemu od Stojanke, da ima našu bošnjačku poemu Na pravi put sam ti izašo, majko. Helem, nejse, dok se Skender raspitivao za svoje Kulenovićevsko krilo u Kozarcu (znao je za Ibrahim-bega Kulenovića – Hidajetovog, Namkinog, Mehinog i Rešadovog oca), dotle sam ja, bojeći se da ga nekim nespretnim i neumjesnim pitanjem neću slučajno povrijediti, smišljao kako da ga upitam da li je Kozara stvarno bila tako velika epopeja, kako se o njoj govori:
– Bila je. I tu nema nikakvih dilema – odgovorio je Skender. A kad Skender tako kaže, onda, zaista, tu više nema dilema. Danas mi je žao što tada nisam više propitivao tu doista u svakom pogledu veliku gromadu – ljudeskaru Skendera, pjesnika Skendera i Skendera Bošnjaka mnogo većeg nego što smo danas kadri i pretpostaviti. Ali, kako lanjskoj kiši ne treba kabanica, mi idemo dalje
Dakle, Krajišnici su se dugo pripremali da što dostojnije obilježe kozarsku epopeju. Godine 1970. raspisan je veliki konkurs za idejno rješenje spomenika na Kozari. Prispjelo je mnogo radova, ali je žiri, ne dvoumeći se, prihvatio rješenje koje je ponudio Dušan Džamonja, veliki i značajni vajar, porijeklom iz Bileće, koji je tada živio u Zagrebu i Vrsaru kod Rovinja.
Spomenik na Kozari otkrio je drug Tito 10. septembra 1972. godine. Ta svečanost trebala se održati ili 4. jula na Dan borca ondašnje domovine ili 27. jula na Dan ustanka naroda BiH i Hrvatske. Iako je spomenik bio završen, svečanost je, ipak, znatno pomjerena jer su upravo nekako u to vrijeme u Bosnu bili ušli neki nestašni pojedinci iz Australije i od štokuda sa nakanom da ruše Jugoslaviju. Pokrenute su silne snage ondašnje teritorijalne odbrane, pa je ta grupa od dvadesetak pojedinaca, uz obostrane (velike) gubitke, ušutkana. Onda je na Kozari održana svečanost. Tada je drug Tito prvi put prošao kroz Kozarac. Ta činjenica nije prošla nezapaženo. U oduševljenju i histeriji Ešefa Bebi bacila je na Titov automobil smotuljak mokre novine. Bilo je malih problema, ali je sve zataškano. Tu svečanost sa Kozare trebalo je da zajedno sa slavnim, sada pokojnim reporterom, Aleksejom Nejmanom prenosim za ondašnje jugoslovenske radio-stanice. Izgovorio sam samo nekoliko rečenica, onda je puhnuo vjetar i raznio Nejmanove zabilješke. Kao mlaði kolega dao sam se u potjeru za papirima, a Nejman je raportirao. Moja historijska šansa da se i na taj način proslavim – otišla je u nepovrat.
Što se, pak, samog spomenika tiče, isticano je da on svojom monumentalnošću budi različite asocijacije. Oni, pak, zbog kojih je graðen, a imali su sreću pa su preživjeli zbjeg, logore i ostalo, pred samim monumentom su ostajali zbunjeni ne uspijevajući dokučiti autorovu misao i poruku. Svojom monumentalnošću spomenik na Kozari bio je na tragu velikih spomenika iz vremena socrealizma. Po svojoj, pak, estetskoj dimenziji, modernosti i hermetičnosti, Džamonjin spomenik uopće nije pripadao tom pravcu nego najmodernijim evropskim strujanjima u kojima je autorovo ime bilo i ostalo jedno od istaknutijih.
Sada se prisjećam da je Tito na Mrakovici, ispred Memorijalnoig zida na kojem su se nalazila imena oko osam hiljada Kozarčana stradalih u ratu, zapalio vječitu vatru. Baklju sa vatrom drugu Titu dodao je najmlaði sin Aide i Hamdije Mahmuljin, tadašnji najbolji učenik O.Š. “Rade Kondić” iz Kozarca Nagib Mahmuljin. Sa bratom Omerom, poslije logora Trnopolje, Omarska i Manjača, dospio je negdje do Vlašića gdje se bratu i njemu gubi svaki trag. Bio je čovjek koji je samo za dobrotu znao.
Na mitingu u Prijedoru, poslije otkrivanja spomenika na Kozari, Tito je rekao da je “Kozara bila naša prva velika epopeja u kojoj je učestvovao i naoružan i nenaoružan narod…” Za spomenik na Kozari rekao je da ga podsjeća na narodnu priču o braći i sedam prutova – samo jedinstveni smo jaki. Tada smo vjerovali Titu. Danas vjerujmo sebi: samo jedinstveni i dobronamjerni, prije svega prema svome narodu i predstavnicima svoga naroda, a potom i prema drugima, Bošnjaci mogu opstati. U protivnom – nema nas.
Šta je ovim Kozarčanin, autor – reporter želio reći? Pa, rekao je! Jer, nema više onoga Džamonje, onog zanosa i one vjere u onakav suživot koji će podizati slične monumente u slavu umrlih, nevino pogubljenih, u slavu dobrih stradalih Bošnjaka koji su htjeli suživot a drugi su ih mrzili, izmeðu ostaloga i zbog takve njihove ljubavi i želje. Ne dam da se zaboravi. Sve bude i proðe. Ono što se zapiše ostaje. Neka i moja knjiga bude spomenik mojim Kozarčanima koji su nedužno stradali u logorima i kojekuda po zemlji za koju su ionako mnogi bili spremni umrijeti. Umrli su nasilničkom smrću, umoreni rukama onih kojima smo do jučer vjerovali. Samo dragi Bog zna da li je neko iz stroja nestalih koji ovdje donosim slučajno preživio. Za sada se uglavnom vode kao nestali. Daj, Bože, da je tako pa da se opet odnekud pojave. Zato i ja u svojoj naivnoj dobronamjernosti nasjedam toj formulaciji: n e s t a l i.
Ovdje objavljujem nepotpuni spisak samo onih stradalnika koji su roðeni na širem području Kozarca, koji su živjeli na širem kozaračkom području, a koji se, za sada, vode kao nestali od 1992. do kraja agresije 1995. Desi li se da je neko preživio – bit će to moja najdraža materijalna pogreška. Takoðer, moguće su i druge, sigurno sasvim nehotične slovne greške. Molim za razumijevanje i oprost onih koji će, možda, imati razloga za prigovor. Spisak nije potpun. Knjiga nestalih i umorenih Kozarčana nije dokraja napisana. Ona, nažalost, ostaje otvorena za nova dopisivanja…

Ponovo u zavičaju

Dugo, veoma dugo, prikupljao sam snage za suočavanje sa zavičajem, poslije osmogodišnje meðusobne odvojenosti. U toj mojoj neodlučnosti bilo je nekog teškog i teško kontroliranog straha kakvog do tada nisam poznavao; teški strah pred činjenicom da ću se suočiti sa tragedijama u nizu, sa mozaikom tragedija, zapravo, pa sam se pribojavao da li će moje srce i moj ionako visoki krvni pritisak sve to moći izdržati. General Ćuskić mi je govorio kako se ne trebam bojati, ako treba ići će sa mnom ili za mnom još neko. Insistirao je da odem gore i da, iz čisto psiholoških razloga, prenoćim koju noć u Kozarcu. Naravno, nisam mu objašnjavao da ja, iako baš i nisam pretjerano hrabar poput njega ili kozaračkog Tite ili kozaračkog Vajte, naprimjer, nemam tu vrstu straha što on pretpostavlja da je imam. Ovo je strah od suočavanja sa uspomenama koje su do jučer imale i svoj materijalni oblik, koje su sada stvarno samo uspomena, možda samo apstrakcija. Tako sam to nekako mislio, i bez ikoga, sam samcat, kad mi se učinilo da ću to moći izdržati, početkom maja 2000. godine zaputio sam se u Kozarac. Šećer je pao, usta se suše, srce ubrzano kuca, tlak raste do neslućene visine, nedostaje mi zraka, bubnja mi u ušima. Evo me u Orlovcima. Preznojavam se. Otvaram prozor na automobilu i odjedanput me obojmi neki mio osjećaj. Kao da me nježno pomilova majčina ruka i kao da me zapahnu najljepši miris iz Nanine sehare oblijepljene nekim šarenim krep-papirom. Taj mi je miris često bio dostupan, ali sadržina misterioznog šarenila u sehari ostajala je neka Nanina tajna. Za mene je bila lijepa jer je bila nedukočiva. Pamtim i sada taj miris, taj intenzivni miris dunje (tunje), mošusa, nekog bajramskog safuna što je Nane dobila za Bajram. Tek, divno je i nedokučivo mirisalo. Eto, taj daleki miris djetinjstva, miris Kozare i blagi zefir odozgo sa Mrakovice, pa izmeðu Kozaračkog i Zečijeg kamena sada me pomilovaše i ja radosno zatreperih pred teškom nepoznanicom kojoj sam se pomalo izgubljeno, znatiželjno i uzbuðeno primicao…
Eno igrališta, eno našeg kozaračkog stadiona na kojem nije ni započela ni završila moja fudbalska karijera. Nisam imao ni trunke talenta za fudbal. Mnogi drugi jesu: Vasif i Nihad Balić, pa neki Bahto poslije onog rata, pa jedan sin Smaila Sušića koji je poslije nešto radio u vazduhoplovstvu, Alija Sarač, Refik Trepić, Hajrudin Garibović, Eno Bešić, Ibrahim Suka Sušić, pa Husnija Hune Fazlić, pa golman Redžo Kreja Karabašić, Asim Kuko Mujagić, Abdulah Kusuran, Mitar Medarević, Osman Turkanović, pa braća Mujo, Meho i Šefik Šanta, pa Boško Božin, Mustafa Džihić Trbić, Hamdija Hodžić, Mustafa Hodžić…A gdje je taj i taj? – pitat će mnogi. Ne mogu se sviju sjetiti, ali neke ne mogu i neću nikada zaboraviti. Nikada ni kao fudbalera ni kao čovjeka neću zaboraviti neponovljivoga Rešu Rešada Kulenovića. Da je igrao u bilo kojem velikom klubu na svijetu, bio bi veliki fudbaler. Za mene je bio i ostao najveći.
Neponovljivi krajiški derbi
Uz ovo naše igralište, ovu našu Marakanu, naš Nep-stadion, vezuje me jedna draga uspomena i jedna velika novinarska podvala u kojoj sam direktno i, možda, nekorektno sudjelovao. Bila je 1974. godina. U Minhenu se održavalo Svjetsko fudbalsko prvenstvo, ili finale nekog svjetskog kupa ili nešto svjetski važno, a fudbalsko. Sve oči onih koji smatraju da je fudbal najvažnija uzgredna stvar na svijetu bile su uprte u Minhen i u Pelea koji je tamo doputovao kao počasni gost. A upravo te godine naše Bratstvo doživjelo je najveći uspjeh u ne baš dugoj historiji. Nekakav oblik prve utakmice igrao je kozarački Zmaj od Bosne kod crkve protiv nekoga iz Otoke 1937.godine. Ali to nije važno, već je važna ta 1974. godina. Te je godine, naime, Bratstvo postalo član Krajiške zonske lige. I upravo u vrijeme finala u Minhenu, Bratstvo je u Kozarcu igralo svoju utakmicu života – derbi protiv OFK Prijedora. Nama je bilo važnije pobijediti Prijedor, nego Real ili Vašaš, ili Bajren, recimo. Tada sam bio dopisnik Radio-televizije Sarajevo iz Prijedora, pa sam procijenio da bi ta utakmica, bez obzira na nizak rang takmičenja, mogla biti zanimljiva i za televizijske gledatelje. Pozvao sam urednika nedjeljnog TV-dnevnika (znao sam da će to biti Mufid Memija) i rekao mu:
– I mala mjesta imaju svoje fudbalske svečanosti. U nedjelju je u Kozarcu utakmica za historiju. Bez obzira što se ne radi čak ni o Drugoj ligi s koje, takoðer, ne objavljujemo filmske izvještaje, mislim da bi ovaj susret mogao biti posebno zanimljiv. Pucat će prangije, trešnjevi topovi, kubure, trocijevke, vebeerovi, patovi i pamovi, trzajni topovi iz prošlog i bestrzajni iz budućeg rata. Radi se o najvećem fudbalskom derbiju u historiji krajiškog fudbala – rekao sam mu.
– Prertjeruješ, ali snimaj. Računaj na dvije minute u dnevniku. Tvoja je briga kako ćeš dopremiti film – rekao mi je Memija.
Uvalio sam se u golem, ali drag posao. Dotadašnjeg sekretara komiteta u Prijedoru i profesionalnog pilota, koji se već spremao da ide za pilota u Beograd, druga Cvijića molio sam da nam u nedjelju pripremi avion i najavi let sa Urija za Sarajevo. Organizatoru TV-Sarajevo zapovijedio sam da nas čeka na Sportskom aerodromu Butmir iza 18 sati jer ću avionom iz Prijedora donijeti film. Neka filmska laboratorija bude spremna za brzo razvijanje filma budući da će prilog “ići” u Dnevniku u 19 i 30. Sve sam, dakle, poduzeo i u nedjelju, odmah poslije podne zaputio se u Kozarac. I tu počinje moje uplitanje u “mutne radnje”. Susret je, zbog velike važnosti, vodio neki poznati i važni sudija Zrilić iz Banje Luke. Približio sam mu se pred početak susreta. Kada je u mojim rukama vidio profesionalnu filmsku kameru “Bolex” upitao me:
– Nije, valjda, da će ovo biti na televiziji?
– Hoće ako pobijedi Bratstvo – rekoh mu prividno nezainteresirano.
Naši čitatelji mogu samo pretpostaviti šta je tada, te 1974. godine, za mnoge ljude značilo pojavljivanje na televiziji. Meni se čini da je i danas mnogima pojavljivanje na televiziji veoma važno. Tek, ja sam sudiji “ubacio” neku bubicu, pretpostavljajući (opravdano) da je i njemu važno pojaviti se na televiziji.
Prvo poluvrijeme prošlo je bez golova. Upao sam u našu svlačionicu i rekao igračima:
– Momci, hoćete li vi igrati ili ćete se zajebavati?
– Zatvorili su igru. Igraju klasični bunker. Ne možemo ga probiti.
– Ako Bratstvo ne pobijedi, ja ću, poslije utakmice, ovdje, na igralištu izvaditi film iz kamere, osvijetliti ga i bacati – zaprijetio sam igračima znajući da im je vema stalo do toga da se i oni, barem jedanput pojave na televiziji.
– Dajemo i dat ćemo sve od sebe! – obećaše mi.
Ne sjećam se ko je tada trenirao kozaračke fudbalere. Prijedorčane je trenirao nekada slavni fudbaler evropske klase Idriz Hošić koji se upravo bio vratio iz Njemačke u kojoj je završio svoju aktivnu igračku karijeru. S njim sam se, u njegovom malom trenerskom kutku na terenu zapričao na početku drugog poluvremena kad se odjedanput prolomi: “Go!” Zapucaše puške i pištolji, lahka artiljerija i sve. Šta ćeš sada, Vehide, žalosna ti majka. Pade go, a ja ne snimih, a toliko sam toga poduzeo da, eventualno, ovjekovječim ovu utakmicu. Šta ću, kud ću i kako ću, razmišljam navrat-nanos, pa brže-bolje, još dok su trajali pucnjava i euforija, utrčim na teren, na centar kojem su se približavali igrači i jednog i drugog tima kako bi prijedorski fudbaleri krenuli sa centra.
– Ko dade go? – pitam sudija Zrilića
– Onaj tamo – pokaza mi on, čini mi se na Turkanovića.
– Imam veliki problem; nisam snimio pogodak. Morat ćemo još jedanput to ponoviti da snimim – rekoh sudiji.
– Nema problema, samo razgovarajte sa golmanom – kaže on, a potom se obrati fudbalerima:
– Drug nije snimio ovaj gol, pa ćemo još jedanput ponoviti situaciju.
Ja sam se zaputio prema golmanu OF Prijedora. Mislim da se prezivao Suljanović i da mu je nadimak bio Feluga. Bio je dobar golman. Rekoh mu šta me snašlo i dodadoh da je on i tako i tako primio gol i da ćemo ponoviti situaciju kako bih mogao snimiti taj pogodak. Neka uradi isto što je uradio kada je primao gol.
– On je pucao sa desnog krila, ali mi je pogled bio malo zaklonjen.
– Opet će tako pucati.
– Neka puca.
– Ne smiješ odbraniti!
– To ćemo vidjeti.
Stao sam iz gola (onaj go s južne strane do Mehanove veterinsrake stanice), pripremio kameru i dao znak da igrači krenu. Neko je Turkanu (ako je bio Turkan) dodao loptu, a on je, iz zatrke i iz sve snage, opalio po Feluginom golu. Feluga nije ni trepnuo. Kozarac i kozaračka dolina ponovo su se prolomili od ovacija, navijanja i pucnjave. Mnogi su povjerovali da je pao još jedan gol. Ja sam, na briznu skupio svoju opremu i pojurio na Aerodrom Urije gdje me već čekao pilot Cvijić sa upaljenim motorom. Poletjeli smo prema Sarajevu…
Te večeri u Dnevniku Televizije Sarajevo objavili smo moj izvještaj sa “najvećeg fudbalskog derbija u historiji”. Gledaoci tada nisu ni pretpostavljali da su vidjeli lažni gol postignut na nezaboravnoj utakmici na kojoj se pucalo, slavilo i pjevalo. Bila je to fudbalska predstava za nezaborav. Radujem se svakom nasem buducem susretu.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.