GENOCID U KOZARCU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj šesti po redu serijal Da se ne zaboravi genocid, Prijedor – “Srebrenica u kontinuitetu” posvečujem svim onim hrabrim Kozarčanima – šehidima koji odoše na onaj bolji svijet za bolju budučnost Bošnjaka i BiH.

Moj Kozarac, stari grade,
za te cijela Bosna znade,
Stara kula i gradske zidine,
tebe krase od davnine.

Kozarac jučer je bio simbol nečovječja protiv čovječnosti, zločina nad nedužnim i genocida nad nezaštićenim.
Kozarac danas je simbol bošnjačke i bosanskohercegovačke nade.
Kozarac je dokaz ljubavi graðana prema svojem rodnom mjestu.
Kozarac je simbol neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha, i gdje se prijateljstva i razlike meðu ljudima njeguju i poštuju, uz samo jedan uslov, pobjedu istine i pravde o zlocinu.

HISTORIJA GRADA KOZARCA

Kozarac se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1334. godine, pod imenom Kozara (Cazara, Kotzura).
Vec 1360. godine postaje slobodni kraljevski grad -LIBERA VILLA-
Cijelim pomenutim razdobljem Kozarac je bio središte Sanske župe.
Tokom 14. i 15. stolječa smjenjivalo se bosansko i ugarsko (maðarsko) gospodarstvo nad Kozarcom.
Tako ostaje sve do 1518. godine, kada Kozarac ulazi u sastav močne Osmanske imperije.
Svoj najveći procvat Kozarac je doživio za vrijeme turske (osmanske) vlasti, koja je sa manjim prekidima trajala ok 360 godina (1518.-1878.).
U razdoblju od 1687. do 1835. godine Kozarac je administrativno-upravno i sudsko središte istoimene Kapetanije.
Vrijeme višestoljetne osmanske vladavine završava 06. septembra 1878. godine kada su austro-ugarske trupe zaposjele Kozarac i susjedni Prijedor. Tokom vladavine Austro-Ugarske monarhije Kozarac je polahko počeo da gubi značaj koji je imao u prethodnom vremenu.
Poreðenja radi, Banja Luka se spominje u dokumentima od šestog februara 1494, a Prijedor od četvrtog Oktobra 1757. godine.
U 16-tom vijeku, Kozarac je bio zanatsko mjesto i urbani centar u regiji sjevero-zapadnog
dijela BiH. U decembru 1910 u Kozarcu je otvorena prva ženska škola u kojoj je pohaðalo preko 30 učenica. Dakle, graðani ovog mjesta su vodili računa o obrazovanju mladih, a posebno žena.
Svaki centimetar ove plodne zemlje je bio iskorišten za bogatstvo njene privrede i za ostala ekonomska dobra. Problem nezaposlenosti nije postojao.
Populacija u Kozarcu se dvostruko povećavala skoro svakih četrdeset godina. 1910. populacija stanovništva je bila 5.910, u 1955 bila je 13.473 da bi u 1991.godini, populacija stanovništva dostigla preko 27.000 od čega su 95% bili Bošnjaci, a 5% su bili pripadnici 16 različitih nacija (Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Romi itd.)
Ova zajednica je živjela u harmoniji i miru gdje se prijateljstvo i razlika meðu ljudima njegovala i poštovala.
Tokom 1960-tih godina, mnogi ljudi iz Kozarca su otišli u druge evropske zemlje radi obrazovanja i zaposlenja. Oni su se vraćali u Kozarac noseći sa sobom nova široka iskustva
i novac koji su zaradili u tim zemljama. Svoja materijalna sredstva i znanje su investirali u razvoj privrede u ovoj regiji. Regija je bila bogata sa raznim kulturnim koji su
tada posjetili Kozarac, njegovu ljepotu i bogatstvo su uporeðivali sa Svicarskom.
Danas, oni koji se vraćaju u Kozarac žele da učine sve kako bi vratili stari sjaj i još veću ljepotu Kozarcu.

1334: U zaseoku Mahmuljini u blizini današnjeg Kozarca postoji crkva Svetog Martina.

10 februar 1360: Na ovaj dan se prvi put spominje Kozarac, tada sjedište Sanske župe. Iz ovog podatka se vidi da je Kozarac stariji od Prijedora i Banja Luke, koji se prvi put spominju 1757 odnosno 1494 godine.
1415: Vladar Kozarca je do ove godine Vuk Denžić. 1415 godine on kralju Sigismundu poklanja Kozarac, kojeg ovaj 1435 godine, na ime duga, predaje knezu Ivanu Blagajskom.
1463: Otomanska imperija zauzima Bosnu. Kozarac do 1518 ostaje izvan Otomanske Imperije. Iz tog doba spominje se jaka utvrda površine od oko 2000 kvadratnih metara. Nemarom vlasti i stanovništva ostataka ove utvrde više nema. Jedino što je ostalo je današnje ime četvrti gdje je utvrda (djelimično) nalazila, naime Stari Grad.
1518: Turska zauzima Kozarac, koji je od sada samo jedan od brojnih utvrda na sjevernoj granici. Turska poduzima podhvat izgradnje nove utvrde, čiji se ostatci i danas mogu vidjeti u centru Kozarca.
1687: Kostajnica pada pod Austrougarsku, veliki dio njenog stanovništva se seli u Kozarac, koji postaje sjedište kapetanije. Kapetanije su lokalne institucije, tipične za ovaj dio Otomanske Imperije. Kozarac je, do njihovog ukidanja imao pet kapetana Mustafa (do 1730), Murat (1730- ± 1760), Omer (±1760-1798), Mustafa I zadnji kapetan, Mehmed-beg. Posljednji kozarački kapetan je umro 1859 godine i njegov mezar se još uvijek nalazi u centru Kozarca, preko puta Mutničke džamije. Do 1930 godine ulaz na mezarje krasila je tabla sa tekstom: “dobrom Mehmed-begu, kapetanu Kozarca”.
1736: utvrda u Kozarcu dobija vazan odbranbeni status i biva proširena. Ove godine se gradi i Kozaračka kula, koja i danas dominira Kozarcem. Tvrðava se širi na 15.000 kvadratnih metara, nepravilnog je oblika i opasana je zidovima visine 4 i sirine 1 metar. Na sve četiri strane se gradi ulaz u grad, a u centru se izgraðuje Gradska džamija. Jedini odbranbeni bastion sačuvan do današnjih dana je onaj u Ulici Maršala Tita, gdje se prije 1992 godine nalazio ugostiteljski objekat “Bašta”.
1835: Reformama u Otomanskoj Imperiji ukidaju se kapetanije a umjesto njih nastaju muselimluci. U pogledu moči, vlasti i privilegija muselimluci se uopšte ne mogu porediti sa kapetanijama. Na ovaj korak u Krajini se diže ustanak, koji brzo biva ugušen.
1839: Turska država je prešla svoj zenit i naslučuje se njen kraj. Kozaračka tvrðava gubi svoj status ( i samim tim i posadu) i biva prepuštena zubu vremena.
1851:Ponovo se diže ustanak u Krajini. Pod kontrolom ustanika nalaze se Cazin, Bihać, Bosanski Petrovac, Kulen-Vakuf, Bosanka Krupa, Bosanski Novi, Sanski Most, Jajce, Stara Gradiška i Banja Luka. Kod Jajca ustanike, na putu za Travnik, sjedište vezira Bosanskog, zaustavlja Omer Paša Latas, koji već 6 aprila zauzima Banja Luku. Iz ovog grada on kreče prema Kozarcu za odlučnu bitku sa ustanicima, 7 aprila 1851 godine. Linija odbrane kod Kozarca popušta brzo i borba se seli u centar grada (nakon bitke Omer Paša Latas prebiva na jednom proplanku više Kozarca, koji se danas zove Pašini konaci). Ipak, prije ovoga on, iz osvete, pali Kozarac. Sa Kozaračkog Kamena Omer Paša Latas 1851 godine uživa u ovom monstrouznom prizoru, koji se od tada ponovio samo 1992 godine. Ovo uništenje ostavlja svoje oziljke.
6 septembar 1878: Bez otpora, “šapatom” Kozarac pada pod Austrougarsku. Njegov položaj, u administrativnom i vojnom pogledu drastično opada.
1963: Kozarac gubi status opštine i podpada pod opštinu Prijedor.
1 mart 1992: Narod Kozarca masovno se izražava za nezavisnost Bosne i Hercegovine.
30 april 1992: Agresor preuzima kontrolu nad Prijedorom i večim dijelom opštine. Pored prijedorskog sela Hambarine samo Kozarac ostaje slobodna teritorija u ovom dijelu Bosanske Krajine.
Maj 1992: Bivša JNA zauzima Hambarine. Početkom mjeseca Kozarac biva odsječen od svijeta. Autobuske linije za i kroz Kozarac su prekinute ili rerutirane, dok je telefonski saobračaj moguć samo na području centrale Kozarac. Počinje sa radom amaterska radio stanica Radio-Kozarac. 11 maja na sastanku vlasti tri mjesne zajednice, Kozarac, Kamičani i Kozaruša u Osnovnoj školi “Rade Kondić” u Kozarcu donosi se odluka o osnivanju opštine Kozarac.
24 maj 1992, 14: 15: Sa svih pozicija oko Kozarca počinje granatiranje. Dva dana kasnije padaju Kozaruša i Kamičani, a dan kasnije i Kozarac, čime nestaje zadnja slobodna teritorija. Za ovo vrijeme na Kozarac je palo oko 25000 granata i nekoliko raketa tipa zemlja-zemlja. Narod Kozarca se transportuje u logore smrti i Kozarac postaje svoje višegodisnje postojanje kao sablasni grad, koji će biti sve do 1997 godine, kada počinje povratak njegovih stanovnika. Agresor mijenja ime grada u Radmilovac po jednom od voða vojske koji je izgubio život pri napadu na Kozarac. Ovo ime se odmah nakon prvih povrataka briše zahvaljujući odlično organizovanom povratku. Danas je Kozarac dokaz ljubavi Bosanaca prema svojim rodnim mjestima. U meðuvremenu broj stanovnika raste, ekonomija raste i broj nezaposlenih se znatno smanjuje. Poznat je po tome da iz drugih dijelova BiH ljudi nalaze radna mjesta u Kozarcu.

ZLOČIN NAD KOZARČANIMA I KOZARCU

U najtežen stupnju i u masovnim (ratnim) stradanjima, koja su već definirana bošnjačkim holokaustom, etničkim čišćenjima i sistemom “spaljene zemlje”, u izjavama se okrivljuju Srbi (i/li Crnogorci), u vojnim i paravojnim formacijama “Jugoslavenske armije”, zatim policija, te upravnicii stražari u logorima. U cjelini dakle, ponavljamo zaključak takvom pristupu koji je još u tijeku prvih mjeseci srpskocrnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu ustvrdio Helsinki Watch, tvrdeći da su “oni u poziciji da nanose najveću štetu a njihova politika “etničkog čišćenja” osigurava izliku za njihove akcije”. Iz svih primjera koje navodimo, vidljivo je da se mučenja i ubijanja, te silovanja, gotovo u pravilu izvode javno, “a to ne samo da govori da se za takve akcije ne očekuje nikakva kazna pretpostavljenih, nego da će, upravo obrnuto, biti pohvaljene i nagraðene”.

Ostvarujući zadani cilj, srpske snage (u različitim formacijama) i pojedinci (propadnici civilnih, vojnih i policijskih oznaka moći), nakon što su izvršili prisilno odvoðenje i zarobljavanje civila na radnim mjestima, na ulici, u njihovim domovima i zatočili ih u koncentracione logore, u njima su izvršili brojna kršenja ljudskih i humanitarnih prava: izgladnjavanja i mučenja žeðu, premlaćivanja (u bezbrojnim primjerima) do smrti, ubijanja različitim predmetima te hladnim i vatrenim oružjem; unakažavanja, kastriranja, seksualnog ponižavanja i brutalnog silovanja.
Žrtva je, najčešće, bila podvrgnuta “kombini-ranom zločinu”, što potvrðuju brojni primjeri mučenja provoðeni sinhronizirano i uporno na jednoj osobi, do krajnjih granica mučiteljove snage ili krajnjeg znaka života mučenika. Glaðu i žeðu mučenim žrtvama preostajalo je da sami ili na silu (tlačitelja) jedu kuhinjske ostatke iz smeća, da se ishranjuju travom u blizini septičkih jama i listovima s voćaka; na rubu života prisiljeni su piti mokraću, otpadnu, zagaðenu i zaraženu vodu, a u nekim primjerima i strojna preraðena ulja! Zbog naglog pada tjelesne težine, destruiranog imunološkog sistema, stečenih ili starih bolesti, brojni su zatočenici umirali u bolnim mukama, bez ikakve medicinske pomoći.
Mučenja premlaćivanjem su zaista imali cijeli, raskošni repertoar načina udaraca i predmeta kojim su premlaćivani, vrlo često sve dok žrtva ne izdahne. Šamari, pesnice i policijske palice su se koristile, ali “budući da nisu bile dovoljno ubojite”, kako kaže jedan logoraš, primjenjivan je cijeli niz viðenih i novih pomagala za tuču i ubijanje ljudi: letve, letve s ekserom, toljage, toljage s drvenim šiljcima za paranje kože, motke sa žiletima, lanci, gumene cijevi raznih profila sa željeznim završecima, metalne šipke, šila za probadanje, čekići; bokseri, noževi, kame, bajuneti; logoraši su najmučnije govorili o višežilnim kablovima. U logorima se pucalo i ubijalo najčešće iz pištolja, ali i iz strojnica i sličnog naoružanja. Na trbuhe žrtva, prethodno položene na leða, skakali su sa stolovoa probrani, krupni i snažni logorski stražari, ili su (žrtve) podizane u zrak i bacane na betonske podloge.
Neistraženo je područje samoubojstava; u predočenoj se graði zapaža veliki broj pokušaja i značajan broj izvršenih samoubojstava. Ranjene, umiruće i umrle nerijetko su zajedno transportirali u kombijima ili šleperima u nepoznatom pravcu. Logoraši koji su ih prenosili i tovarili, te ukopavali, u brojnim su slučajevima likvidirani.
Kastriranja su zabilježena u dva od tri logora o kojima govorimo: Omarskoj i Manjači.
Silovanja žena su provoðena, po graði koju sam obradio za navedene logore, u Keratermu i Omarskoj. Silovalo se i po nareðenju upravnika logora. Silovane su, navode izvori, i djevočice od sedam godine; žrtve su nerijetko umirale tijekom ili nakon silovanja, a brojne su svirepo ubijana nakon tog nasilnog čina. Procjenjeni broj smrtno stradalih u ova tri najodvratnija logora se, nažalost, još uvijek samo nagaða: tako se u suvremenim publikacijama tvrdi da je u Keratermu stradalo više od 2.200 Bošnjaka, u Omarskoj 3.800, a na Manjači je, smatra Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i meðunardonog prava u Sarajevu – oko 8.000 Bošnjaka!

POUKE I PORUKE GENOCIDA U KOZARCU

Kozarac je bio jedan mali grad smiješten odprilike 12 kilometara istočno od Prijedora, u podnožju planine Kozare. Bez obzira na veličinu grada Kozarac je bio samostalan sa malom drvnom industrijom, prodavnicama i servisnim radnjama.Kozarac sa okolinom imao je skoro 27,000 nesrpskog stanovništva. Ta okolina je bila relativno bogata jer je dosta ljudi živjelo tu, a radilo u Zapadnoj Europi. Pošto je to u velikoj večini bilo muslimansko stanovništvo, a što je veoma smetalo stanovnicima srpske nacionalnosti. Kozarac je imao veoma dobru poziciju na putu Prijedor-Banja Luka i Trnopolje- Mrakovica (nacionalni park).Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane srpsko-četnićkih hordi, mnogi muslimani policajci bili su prisiljeni da nastave sa radom u čisto srpskoj “miliciji” te da nose srpsku uniformu sa srpskim oznakama.Prije napada na Kozarac, Srbi su izvrsili razmiještanja svoje teške artiljerije na strateška mjesta po okolnim brdima. Sve te aktivnosti mještani Kozarca su pratili sa zebnjom i strahom za svoju budušnost. Večinu svojih artiljerijskih sredstava Srbi su postavili na jedan vojni poligon na Kozari koji je bivša JNA koristila za obuku regruta. Sa tog inaće strateški važnog položaja srpski agresor je mogao držati pod vatrom cijelo područje Kozarca. S teškim artiljerijskim oružjem rukovale su uglavnom srpske paravojne jedinice pridošle iz Srbije i jednim manjim dijelom iz Knina. I ranije za vrijeme borbi u Hrvatskoj prijedorske srpske brigade koje su slate u Pakrac pod imenom “Vukovi” prilikom prolaska kroz Kozarac pucali su iz automatskog oružja prvenstveno po vjerskim objektima. Mještani su već bili u strahu jer se je na njihove oči pucalo po njihovim džamijama.Slijedecih dana Prijedor je vrvio od srpskih automobila sa natpisima “Vukovi iz Vukovara”. Područje Vukovara u Hrvatskoj sravnjeno je sa zemljom. Pošto su srbi prethodno istjerani iz Slovenije i velikog djela Hrvatske, oni su sve vojno naoružanje dovukli u Bosnu. Pred napad na Kozarac, svim mjestanima srpske nacijonalnosti bilo je podijeljeno naoružanje od tadašnje JNA. Napeta situacija je uznemirila nesrpsko stanovništvo ali oni nisu mogli ništa da učine jer su bili u obruču. Telefonske i električne veze sa Kozarcom bile su prekinute, a područje opkoljeno od srbske vojske. Niti jedna autobuska linija nije bila u funkciji. Dana 24 Maja 1992, srbi su obustavili sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske. Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) opčine
Prijedor primio je jednu delegaciju iz Kozarca te im rekao:
“1) Kozaračka policija mora da se preda.
2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.
3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.”
Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Mðutim uslijedio je napad srbo-četnićke vojske.Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje “barikade” na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovići, a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, meðutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve nesrpsko življe istjera sa tog dijela.Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), sa brda kod Ljubije te s tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo područje su držali oko 24 (dvadesetčetiri) sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5,600 (pethiljadašeststotina) granata različitog kalibra.U noći izmeðu 25 i 26/5/92 sa Ponedjeljka na Utorak tačno u 02:20 sa četnićkog položaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa, a zatim je otvorena pješadijska vatra sa svih strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena što je unijelo paniku meðu stanovništvom koje je bilo u okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani. Mještani iz tih okolnih sela su bježali prema središtu (prema Kozarcu), a neki su potražili zaklon u šumama u podnožju Kozare.U napadu su večinom učestvovali srpska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih Srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake “Bijelih orlova”, a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri “C” to su bili Srbi iz Banja Luke i Arkanovci. Bila je tu još jedna takoðe paravojna jedinica sastavljena od Srba iz Omarske kojom je zapovijedao Momčilo Radovanović zvani “Cigo”. Za vrijeme napada na Kozarac njegova brigada je počinila masakr u selima Alići, Softići, Brðani i Jakupovići. Negova grupa je takoðe počinila mnogobrojna ubistva u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, zatim su neke ljude izvodili iz logora pod izgovorom da idu u razmjenu i poslije ih poubijali.
Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac, krenuli su od kuće do kuće i istjerivali stanovnike na ulicu, te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su izdvajali neke muškarce, te ih odmah strijeljali. Bio je tu i Duško Tadić koji je poznavao stanovnike Kozarca pa je na taj način pomogao pri odabiranju ljudi za strijeljanje.
Policajci njih oko 35 (tridesetpet) koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, večina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom, a zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu.
Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima i osobnim vozilima, a noseći bijele zastave sišla iz Brðana u Kozarac. Kolona je prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko žena i djece, a zatim su prijetili i ostalima da će ih sve pobiti.
Skoro svi ti “poluvojnici” (kažem poluvojnici jer mnogi od njih bili su djelimično obučeni u vojnu uniformu npr. vojna košulja, a civilne hlače i obrnuto), imali su pune džepove novca. Džepovi su im bili toliko napunjeni da je to bilo lahko uočiti, jer su stršili kao lopte. Kako i nebi, jer čim bi istjerali stanovnike, upadali su u njihove kuće i kupili novac, zlato i ostale vrijedne predmete.
Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila i upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreći…
Ovaj traktor je dobar, skoro nov, ovaj će meni a onaj tamo ću dati mome stricu (misleći na traktor koji već bio oteo i parkirao iza zgrade) itd.
To je bio cijeli haos, grabili su na sve strane kao hijene. Oči su im stalno letjele tmo ‘amo nebi li primjetili kod graðana nešto što bi im se moglo oduzeti. Koliko sam mogao primjetiti (jer sam i sam bio u toj koloni koja je sišla iz Brðana) kod svakog srpskog vojnika oči su svjetlucale kao užarene, a iz usta im se mogao osjetiti ustajali zadah alkohola.
Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada graðana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati, a kamo li sjesti negdje u hladovinu, jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga šta im se dogaða i nisu znali za strah ni prijetnje oružjem.
Pošto je mali trg već bio prepun, a kolone izbjeglica su još uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta počeli su odvajati muškarce od žena i djece. Nitko nije smio da se buni niti išta da pita, svi su čutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca, a iza njih muškarci) išle su pješice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide, ni gdje će stići, a niti šta će se dalje desiti.
Na djelu puta od benzinske pumpe do autobusne stanice Sušići, odjednom je jedan od četnika zapucao u pravcu grmlja, a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. Dok je kolona tako ležala u jarku izložena jakom suncu i nesnosnoj vručini, srpski vojnici su se isprsiti šetkali po cesti iznad njihovih glava govoreći…
To pucaju Zelene Beretke, hoće da vas pobiju a mi vas štitimo.
Bila je to samo glupa izmišljotina jer trbalo je narodu utjerati još malo straha u kosti. Poslije toga krenulo se dalje prema Kozaruši. U koloni je bilo starih i nemočnih za koje je to bio predug i pretežak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore, meðutim četnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Cijela kolona je bila izložena četnićkom psovanju i vrijeðanju, često su vikali…
Eto šta vam Alija uradi je-bo vam on majku.
Svi u koloni su čutke i pognute glave išli dalje. Odjednom se moglo primjetiti da ljudi bacaju svoja lična dokumenta. Činili su to krišom, u hodu bi lagano izvukli dokument iz džepa i spustili ga niz nogu a zatim šutnuli malo dalje u travu, tako da četnici ne primjete. Zašto su to činili, teško je naći odgovor, ali u strahu čovjek pomišlja na svašta.
Tako je mučenićka beskrajno duga kolona stigla do Kozaruše gdje su počeli dolaziti autobusi i ukrcavati žene, djecu i starce, te ih odvoziti u pravcu Prijedora. U početko Srbi nisu znali gdje bi sa tolikom masom, samo su znali da da ih treba odvesti što dalje. Nekoliko autobusa su jedno vrijeme držali iza robne kuće Patrija u Prijedoru, a zatim ih uputili u Trnopolje gdje su u meðuvremenu osnovali logor.
Nakon odlaska žena, djece i staraca sa autobuske stanice Kozaruša, počeo je transport ljudi. Četnici su počeli odbrojavati grupe ljudi za svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinačno su pretresali, radili su to na taj način da čovjeka okrenu s licem prema autobusu, ruke naslonjene na autobus, a noge raširene. I tako dok su prepipavali svakome su na brzinu postavili nekoliko pitanja.
Kako se zoveš? Odakle si? Gdje ti je puška?
Ako mu kežeš odakle si odmah bi uslijedilo i podpitanje. Ko je ono pucao iz tvog sela? Zatim bi uslijedio udarac, obično je to bio šamar, pesnica ili kundak pod rebra ili udarac čizmom. Svaki muškarac pojedinačno kad bi prošao tu torturu tad je mogao da uðe u autobus. Kad je autobus bio pun da se više nije moglo ni stajati, psujući ušao je jedan četnik te sa uperenom puškom prema ljudima zaprijetio da će pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan preko drugoga samo da bi bili što dalje od puščane cijevi.
Jedan dio ljudi odvežen je u Keraterm, a pošto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno dovedeni ljudi iz Zecova, Čarakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su četnićki očišćena prije Kozarca, počeli su upučivati autobuse u Omarsku, a neke u Trnopolje. Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuće i silovali, a zatim ih vratili u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odveli u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takoðe sexualno zlostavljali. Kad su djevojke bile iscrpljene i iznemogle od velikog broja srpskih oficira i vojnika, zločinci su ih pobili.
Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju, koja nije imala vrata, a ni stakla na prozorima, počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i graðevinskog materijala (u nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog centimetra) i na taj način deportovani i protjerani sa područja takozvane Republike Srpske na teritoriju pod kontrolom armije republike Bosne i Hercegovine.
Logor Trnopolje
Dok su muškarci bili u logoru Trnopolje mogli su jasno vidjeti svakodnevno pljačkanje, a zatim paljenje okolnih sela pa i samoga grada Kozarca, koje je trajalo duže od mjesec dana. Iznad cijelog tog područja nadvio se veliki crni dimni oblak, a jak miris paljevine mogao se osjetiti i u logoru Trnopolje koji je udaljen od Kozarca oko 6 km. Težak je to osječaj kad je čovjek zatvoren u jednom četnićkom logoru gdje mu u svakom momentu prijti smrt i uz to gleda svoju vlastitu kuću kako gori i polako nestaje u plamenu. Gori kuća, a gori i njegovih 10-20 godina truda, rada i šparanja. Nakon sve te pljačke i paljenja neki od Srba koji su dolazili u logor izjavili su, da za vrijeme svog ratovanja po Hrvatskoj i Bosni još nisu naišli na tako bogato mjesto kao što je bio Kozarac.

Logor Omarska

Kasnije se uspostavilo da je za vrijeme napada na Kozarac i u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje ubijeno izmeðu 5.000-6.000 civila. Jedan od logoraša je izjavio da je on sa još 39 svojih kolega morao ići da kupe leševe, a zatim ih zakopati, on je brojao do 610 mrtvih i tad je odustao od brojanja. Nakon protjerivanja svog nesrpskog stanovništva iz oblasti Kozarca, počelo je naseljavanje srpskih izbjeglica u preostali dio kuća koje nisu bole spaljene i porušene, a to je predio južno od Kozarca od Suhog Broda do Trnopolja. Zatim su Kozarcu promijenili ime i dali mu naziv “Radmilovo” po četnićkom komandantu Radmilu Zeljaji da bi na kraju dobio ime “Radmirovac”. Poslije promjene imena Srbi su snimili Kozarac i prikazali ga na srpskoj televiziji “Srna” kao srpski grad kojeg su razrušile Zelene Beretke. Ali to nije urodilo plodom jer svi su znali da je to Kozarac.
Da bih opravdao tolika ubojstva i ruševine, kapetan Milovan Milutinović, glasnogovornik vojske SRBiH u Banja Luci je izjavio.

Citat:

U Kozarcu je bila jedna velika grupa Muslimanskih extremista koji su sprečavali da se doðe do mirnog rješenja. Večina je bila sa Kosova, Sandžaka i stranci, a bilo je i nekoliko crnaca. Večinu snadbjevanja i materijalno-tehničkih sredstava dobijali su od Muslimanske organizacije u Zagrebu.
Kraj citata.
Simo Dljaća je obrazložio razlog srpskog napada na Kozarac ovako.

Citat.

“Mi nismo željeli rat, oni su ga htjeli. Svaka kuća je bila jedan bunker i zato smo sve srušili do temelja.”
Kraj citata.
Zatim je otpočela jedna druga akcija koja je smišljena od strane srpske administracije u opštinama Prijedor i Banja Luka. Radilo se o tome da se okupe novinari te da se svijetu dokaže da je Muslimanski narod sa područja Kozarca iselio iz ekonomskih razloga i otišao negdje u Evropu za boljim životom.
U to vrijeme Kozarac je opsjednut od strane srpske milicije i vojske koje su zauzimali svaku kuću, u kojoj bi se još moglo živjeti. Jer sići sa brda iz onih šupa pa doći u zgradu, za njih je to velika promjena.

2. KOZARAC – SIMBOL BOŠNJAČKE I BH NADE

Čudo u Republici Srpskoj: Kozarac – Djeca su vojska najjača!
Evo gradića u koji se njegovo izbjeglo stanovništvo nije vratilo tako što je poslalo na noćenje tek pokoju nanu i dedu, u kojem povratnici ne čekaju da im humanitarne organizacije naprave kuću ili da im socijalna služba udijeli koji kilogram brašna, gdje se ljudi nisu vratili “da umru”, već da žive. Evo gradića u kojem su malodobna djeca uspostavila sistem obrazovanja kakav žele i u kojem ima hljeba za sve, pa čak i za “gastarbajtere”
Poðete li magistralnim putem od Banje Luke do Bosanskog Novog, ili kako tamo na tablama piše – Novog Grada, jednolični pejzaž prošaran zapuštenim kućercima, trobojkama Republike Srpske, svježe obojenim fasadama crkava i živo obojenim noćnim barovima sa ćiriličnim natpisima: Najt klub Baci oko, Najt bar Laguna…, i tarabama – reklamnim panoima koji vas obavještavaju da je baš tu Srbija, iznenada će se tumbe preokrenuti. I to odmah iza tabli na kojima piše Omarska i Trnopolje, i koje vam, kao kad na nekom internet pretraživaču ukucate ta dva pojma, u unutrašnjosti očnih kapaka spika izlistaju slike ljudi pretvorenih u skelete što proviruju iza bodljikavih žica logora Trnopolje, Omarska, Keraterm…
I dok još uvijek sasvim jasno vidite sva rebra logoraša Fikreta Alića, onu sliku nastalu 5. augusta 1992. godine, pred vama se ukazuje buket novih kuća sa crvenim krovovima, izlozi sa latiničnim reklamama i šest novih minareta sa duplim redom kandilja… Vjerovali ili ne, ali stigli ste u Kozarac, općina Prijedor, entitet Republika Srpska.
Samo do prije tri godine ovo je mjesto, a koje se nekad zbog izuzetne ekonomske razvijenosti nazivalo Mala Švicarska, bilo poravnato sa zemljom, a njegovih oko 24.000 stanovnika, od kojih je 96 posto Bošnjaka, bilo je ili protjerano ili pobijeno. I danas se oko 4.000 Bošnjaka sa područja općine Prijedor, kojoj pripada Kozarac, smatra nestalim,
Intelektualci naprijed, ostali stoj! U samom Kozarcu potpuno je uništena sva infrastruktura; bolnica, pošta, kinosala, dom zdravlja, tvornica obuće, tvornica modne konfekcije, pilana, štamparija, nekad najveća osnovna škola u Bosni i Hercegovini koju je pohaðalo oko 4.000 učenika… i oko pet hiljada privatnih kuća, a vodovod koji je izgraðen samodoprinosom tamošnjih graðana preusmjeren je u Prijedor, pa Kozarčani danas, ukoliko ne pada kiša, dnevno imaju samo po jedan sat vode. “Srbi su se hvalili da su tri pune godine imali šta pljačkati iz Kozarca”, kaže Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika u Kozarac i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Pa iako je uništavanje Kozarca bilo tako temeljito izvršeno, njegovi preživjeli stanovnici nisu se nijednog časa dvoumili hoće li se u njega vratiti. Još dok je trajao rat, oni su, organizirani u dijaspori, pravili planove za povratak, vrijedno su radili i skupljali novac za obnovu svog gradića.
Izmeðu 1995. i 1998. godine raseljeni Kozarčani su, kaže Sead Čirkin, izradili neku vrstu strategije povratka i osigurali logistiku. Za razliku od drugih raseljenika koji su se u svoje domove vraćali neorganizirano i uglavnom su u izviðačke pohode slali nane i dede, Kozarčani su u jesen 1998. godine u zbrisani grad poslali ekipu intelektualaca – pravnike, učitelje, inžinjere, hodžu i pet poslanika Bošnjaka u Narodnoj skupšini Republike Srpske. Sa sobom su poveli i djecu.
U toj prvoj grupi bili su i Mevlida Fazlić-Deomić, odbornik SDA u Skupštini općine Prijedor, Osman Mujagić, nastavnik, Sead Čirkin, pravnik… Oni vele da je povratak najviše podupirala Stranka demokratske akcije, koja je tada i imala najveći broj svojih poslanika u RS-u, a prvu pomoć prilikom obnove Kozarca pružila je švedska humanitarna organizacija LWF, te njemačka vladina organizacija THW.
Uz pomoć ovih organizacija i dijaspore, prvo je obnovljena jedna manja stambena zgrada, gdje su se smjestile ove familije, a onda je izgraðen i mesdžid. U proljeće naredne godine povratnici su vlastitim sredstvima započeli izgradnju kuća, a Osman Mujagić, čovjek koji inače voli kazati da se rodio pred školom i sav život proveo izmeðu školske table i klupa, 4. septembra 1999. je u prostorijama mesdžida organizirao osnovnu školu. U početku, Srbi su pravili probleme povratnicima, pucali su na njih i minirali kuće, ali poslije su se smirili.
Prst u uho “Mi smo 17. maja 1999. uputili Ministarstvu prosvjete Republike Srpske zahtjev za organiziranje nastave u Kozarcu, ali odgovor nismo dobili. Shvatili smo da srpske vlasti šutnjom zapravo hoće da dobiju na vremenu i povratak u Kozarac odgode što je moguće više, pa smo nastavu organizirali na svoju ruku”, kaže Mujagić. On je tada okupio 22 učenika, oformio jedan prvi i jedan četvrti razred, te otpočeo nastavu po programu Federacije BiH. Za to vrijeme učitelj Mujagić nije primao platu, niti je Ministarstvo prosvjete RS-a djecu iz te škole htjelo uvesti u matične knjige.
Pošto je njemačka organizacija TWH već izgradila zgradu Mjesne zajednice, povratnici su željeli da se u njenim prostorijama održava nastava. Meðutim, Srpska radikalna
stranka Kozarca na čelu sa Mladenom Tadićem, bratom osuðenog haškog zatvorenika Duška Tadića, i organizacija Srpska omladina, preduhitrili su ih i zaposjeli Mjesnu zajednicu. Ali ni povratnici se nisu dali – uputili su bezbroj žalbi tamošnjem OHR-u, koji je donio odluku da se zgrada Mjesne zajednice vrati povratnicima. Srpski radikali i omladinci su se povukli i usput zgradu minirali. “Meðutim”, kaže Sead Čirkin, “mi smo je popravili i 21. februara ove godine organizirali školu.”
Danas ova zgradica, osim naziva Mjesna zajednica Kozarac, nosi i naziv Osnovna škola “Ćirilo i Metodije”. Jedna velika prostorija pregraðena crnom zavjesom čini dvije učionice, ko

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.