“Odlazak komšija Muslimana zabrinuo je i Srbe jer je i njih u strahu spopala sumnja da je taj odlazak organizovan, tim više što pomenuti putnici ne žele da putuju preko Srbije, već isključivo preko Hrvatske”. To kaže novinar Rade Mutić u “Kozarskom” od 24. aprila 1992. godine. Prijethodno R. Mutić napominje da Muslimani odlaze za Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Njemačku. Još nije poznat slučaj da su žitelji ovog kraja, bez obzira na nacionalnost, u miru ili ratu, išli u navedena odredišta preko Srbije. Da navedena rečenica nije naglašena i da u tekstu ne predstavlja završni, udarni argument, pomislio bi da se radi o grafo-lapsusu.Do tog “geografskog” teksta je drugi tekst u kome Rade Mutić navodi da su “hosovci oteli deset tona biljne masti rukovoðeni mržnjom prema Krajini”. Dan iza Mutićeva teksta, grupa uniformisanih je počela presretati autobuse iz Prijedora i vraćati ih na njihova polazišta. Moglo bi se reći da se radi o politčkom dejstvovanju da tom prilikom putnici nisu opljačkani. Devize će se možda i vratiti vlasnicima, ali zašto sve to?
Dakle još jedan Mutićev biser u čitavom njegovom novinarsko-ketmenskom opusu. U toku njegovog “ratnog perioda” kada je tako decidno izvještavao sa fronta, činio je to veoma savjesno. U “Kozarskom” su se redale slike četa, fotografije ljudi, tekstovi u stilu “jedan mupovac manje”, a iznad fotografija onoga koji je doprinio da imamo “jednog mupovca manje”.
Dalje: R. Mutić na frontu snima trosatnu video kasetu gdje u detalje prikazuje borce “V kozarske brigade”, opremu, naoružanje, razgovore, starješine. Kasete se umnožavaju u Prijedoru, distribuira i, normalno, dosta kaseta tog ratnog filma Rade Kusturice završava u Zagrebu. Hrvatska obavještajna služba nije imala revnosnijeg radnika na bojištu od Rade Mutića. Mutić bi morao znati da 99% ratnih izvještača u svijetu prolazi kroz posebne obuke prije nego što ih pošalju na kakav front, i da svaki, osim što izvjestava javnost u svom domicilu, izvještava i obavještajnu službu svoje zemlje.
Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reći da se se ne radi o nikakvom “organizovanom” odlasku Muslimana, već o mas-psihozi i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje. Procenat egzodusa je proporcionalan nacionalnom sastavu zaposlenih u stranim zemljama. Tu spadaju sad i Hrvatska i Slovenija. U “Kozarskom” se pojavljuju tekstovi o “glasinama”. Tačno da je Prijedor sklon toj pojavi: prije nekoliko godina u Prijedoru se pojavila “zmija duga 16 metara koja je jela djecu predskolškog uzrasta”. No, sada se ne radi o glasinama. Takve iste “glasine” širile su se Sarajevom, Mostarom, Čapljinom, Kupresom, Bosanskom Krupom, Bosanskim Brodom, Zvornikom… U “mirnim urbanim sredinama” samo rukaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun-prepun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni. Svakim danom mira mir postaje izvjesniji. Treba nam samo još malo, toliko malo…
Glasina je kada R. Mutić u svom izvještaju kaže da su “Srbi u Prijedoru odbili da žive u “džamahiriji” u kojoj bi Muslimani željeli živjeti””.
Opet ti kažem, moj Mutiću: NI JEDAN JEDINI MUSLIMAN U BiH ne želi da živi u “džamahiriji”, ni u bilo čemu nalik.
Ja jedem prasetinu i to slatko. Pijem, kockam. U džamiju nisam nikad ušao u životu. Sklon sam još mnogim porocima. Dakle kod Allaha izuzetno loše kotiram. A još, što je najgore, unuk sam a la rahmetile efendije hodže Derviša Sadikovića. Ni preko veze ne mogu u Džennet. A takvih kao ja, Muslimana, ima toliko da nema šanse za “džamahiriju”. Ali ta “džamahirija” je dosada bila argument za mnoge SDS-političare lupinge. I ukoliko se ostane bez tog “argumenta”, sa čim ce “srpski lideri”, prepadati srpski narod?
I Muslimani i Srbi su toliko slični da je najmanje važno ko je od koga postao. Uglavnom, zajednički se dobila skartna sirovina na kojoj treba dosta raditi da bi se dobio proizvod zvani graðanin, kojeg će prihvatiti strano tržište.
NAPOMENA: Ovaj tekst smo dobili posredstvom jednog našeg čitatelja a objavljen je u “Kozarskom vjesniku” 8. maja 1992.godine, 10 dana nakon ilegalnog preuzimanja vlasti od strane fašističkog SDS-a u Prijedoru i samo dvije sedmice prije prvih agresorskih oružanih napada na bošnjačka i hrvatska sela u Prijedoru. Ovaj tekst je napisao dr. Esad Sadiković, koji je slovio za jednog od najpoznatijih Prijedorčana. On je nestao u logoru Omarska krajem jula 1992. godine a pronaðen je u grobnici Jakarina Kosa u Ljubiji negdje 2001.
Dr. Sadiković u prvom dijelu teksta pokušava demantirati srpsku propagandu, i pokazati sabur i merhamet u momentu kada se komšije spremaju na još jedan “Kosovski boj” protiv svojih sugraðana. U donjem dijelu teksta pokazuje onu bošnjačku naivnost pa kaže: “Ja jedem prasetinu i to slatko. Pijem, kockam. U džamiju nisam nikad ušao u životu”. Unotač svemu tome dr. Sadiković je platio glavom kao i na hiljade drugih Prijedorčana, što je najbolji pokazatelj da je srpsko-fašističkim ideolozima smetao svaki Eso, Mujo… i bez obzira da li je bio vjernik ili ne.
Ipak mi objavljujemo ovu kolumnu jer smatramo da je previše važna zbog odreðenih dokaza u njoj.