Autor priloga je jedan od zatočenika srpsko-crnogorskog fašističkog logora “Omarska”, gdje je nastala ova fotografija, ne tako davnog 09. augusta 1992. godine. Kliknite na sliku
Ovaj rat je bio strava i užas… nepotrebni, uzaludni festival mrtvih. 1992. mi je ukradeno sve osim života … a opet mi je ostalo puno!
To je prvo što mi na um pade onog 24. maja… 2004. 24. maj, dan kad se 1992. u Kozarcu ukazao džehenem.
Prije posjete logoru Omarska otišli smo u grupi žena na šehidsko mezarje… previše humki, odmah mi upade u oči. Previše bijelih nišana ko u filmu “Kosa”…. A koliko je još kostiju pod Kozarom što mirno čekaju svoj nišan?
Sad priznajem, do sad nisam bio gotov s mojim ratom i još uvijek nisam.
Stajati ispred stotinu i više bijelih nišana nedužnih sugraðana, u pozadini veliki Kozarački kamen, znajući da sam i ja tamo mogao ležati, čitajući imena poznatih, običnih ljudi kao ja i ti, … ljudi kojih više nema. A samo za mjesec će ih jos 140 biti položeno iz masovne grobnice u kojoj je ležalo 376… Tiho sam plakao hodajući i slikajući… kao dijete. Svuda nišani. I na svakom stoji 1992. Godina u kojoj su pobijeni. Godina u kojoj su nestali. Godina u kojoj su etnički očišćeni. Godina bezumlja. Godina Barcelone i godina Omarske…
A onda tiho, polako, prazan i napet. Pomalo umoran i nervozan… prema Omarskoj. U logor, prvi put nakon 12 godina.
KAKVO UŽASNO MJESTO … KAKAV FESTIVAL MRTVIH KOJI OSJEĆAJ. NIŠTA TAMO VIŠE NE PODSJEĆA NA ’92. NIŠTA OSIM ZGRADA… I NIŠTA VIŠE I NE TREBA. MRTVI TAMO JOŠ UVIJEK LUTAJU … OSJETIO SAM IH…
I oni su mene, odmah pa se polahko primakli … kao da su čučali na svakom ćošku…slušali kako opisujem dogaðaje i datume, važne momente, doba dana. Lica, krike i suze, leševe izmrcvarene, iskasapljene, žuti kamion, imena, špalire… smrad hlora u wc-u, redove za hranu, glad, svjetlo. Mrak…
I bili zadovoljni ako njih spomenem.
Neopisivo! Taj osjećaj nije lahk a nije ni težak. Ponovo u logoru, … moj Bosanski “Auschwitz”. Moja Remarkova “Iskra života”. Ne ubija ti dušu i razum (još sam živ i smijem se, hodam, spavam pijem i grlim… uživam u životu, znači ide sve po starom). Ali sve te obuzima, prilazi ti. Taj mir nije prirodan. Osjećaš neku silu koja je jaka, ogromna, skoro da te dodiruje a ne vidiš je. I iako znaš da ti neće ništa, da si jedan od njih… opet nešto ne stima…. BIO si jedan od njih i zato ti neće ništa… ali sada više nisi, pa te gledaju…. Tužno mirno, neugodno te gledaju… ljuti su. I danas dani se pitaju zašto? Kao i onda kad su im imena prozivali?
*****************
Kao onda kada je ljuti glas ispred vrata pročitao i njegovo ime… sumrak je već bio.
On tad brzo odgovori: “Ja… idem”. A onda u strahu, tresući se od neugode, tražeći poglede onih što ostaju on zgrabi svoju staru, izlizanu jaknu. Onu istu jaknu, jedino što ima, što se još zove njegovo. Jaknu koju je u maju u trku zgrabio na predvorju prije nego što je izguran s praga, već tučen i psovan zato što ne žuri, iako trci. Ta jakna, jedino što ga je u dugim junskim danima podsjećalo na kuću. Kuću koja je poluprazna, opljačkana, već nestala u plamenu. Prljava jakna koja je još samo služila da ublazi trnce i bol u već ogoljelim kukovima nakon dugog ležanja na hladnim pločicama. Jakna koju je čvrsto držao i u hodu oblačio dok je zbunjenog uplašenog pogleda izlazio napolje…
Ista ta jakna po kojoj ga je uplakana majka i prerano ostarjela supruga prepoznala u blatnjavoj glinici meðu desetine bijelih skeleta. Ta stara, prljava jakna u kojoj mu se sabila dobra bosanska duša i zadnje misli prije posljednjeg mraka.
“Što baš ja? Kud ću majko? Bože, moj Bože samo da bude ta razmjena! Nova Topola, Trnopolje, Vlašić, Travnik,… kud bilo. Kući, … ako može ikako kući, umoran sam… gladan sam… volio bih u svom krevetu zaspati pa se rahat probuditi i pričati komšiji ovaj ružni san…
nešto me mrko gledaju ovi stražari… a i kasno je … ne valja što je kasno… neće ovo na dobro… “
*****************
Zidovi te gledaju … Bijela i crvena kuća te posmatraju nekako čudno, prvo bulje … pa onda skoro umiljato… a stomak ti se okreće.
Sve dok se zidovi ne počeše pomjerati (nisam ni isao unutra a i napolju su se vec udružili da me stisnu). K’o tijesan kaput… k’o tijesna jakna.
Idi odavde, idi sad, dobro je…
Kakvo užasno mjesto na ovom dunajluku.
Bilo je dobro otići jednom … ali i nikad više. Pakao na zemlji… smrdilo je opet na pakao na zemlji!
A onda na kraju, polahko sam sjeo u svoje auto, sa svojom sestrom… na onom istom mjestu na kojem sam 30.maja 1992. godine izguran iz autobusa sa rukama na vratu i pretresan prije nego što su me ugurali u Mujinu sobu… punu tužnih lica, razbijenih. Sobu bez kreveta. Lica poredanih uz zidove, svi sjedeći na jaknama…na smrt osuðenih zato što su drugačiji.
Upalio sam auto i polahko krenuo, odahnuo i zasuzio bacajući svoju novu jaknu na zadnje sjedište.
