ZAPIS O GENOCIDU U PRIJEDORSKOM KRAJU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

“Jedan grad, ma koliko bi, ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi…
Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine…”

Tragedija Prijedora predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju o mogućnostima ljudske vrste.

Prijedorski memoricid – sustavno uništavanje materjalnih dokaza o postojanju bošnjačkog naroda i njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti i jezika.
Prijedorski memoricid – sustavno unistavanje osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha.
Prijedorski memoricid – sustavno uništavanje osnovnih principa i vrijednosti ujedinjene Evrope i najsvijetlijih tekovina savremene civilizacije.
“Gotovo pet stoljeća nakon lomače koju je kardinal Cisneros podigao u Grenadi da bi spalio rukopise na arapskom, epizoda se ponavlja na još višoj ljestvici u Bosni. A to je bio pravi povod bandi osrednjih romanopisaca, pjesnika i historičara da krenu u zločin protiv pamćenja, u memoricid, divlacko unistavanje kolektivnog pamćenjea jednog naroda”. Huan Goytisolo
“Protok vremena u agresiji na BiH i genocidu nad Bosnjacima nismo mjerili danima, sedmicama, godinama, nego eksplozijama i umiranjima”.Hamza Bakšić.
“Ako nas pomisao na žrtve holokausta ne pokreće na to da reagiramo na genocid u Bosni, koju onda zamilsivu svrhu treba imati to sječanje” Američko-židovski kongres.

“MUSLIMANI! GDJE VAM JE DŽAMIJA?”,
NAPISALI SU ZLOČINCI NA RUŠEVINAMA DREVNE ČARŠIJSKE DŽAMIJE U PRIJEDORU.

Kliknite na sliku za uvecati

Porusena dzamija u Biscanima kraj Prijedora

Gdje god je prosla srpska fasisticka vojska poruseni su vjerski objekti

Logori smrti u prijedorskom kraju

Rušitelji su se pokajali jer nisu znali da će bošnjačka osveta biti ne silom i zločinom, već izgradnjom onog što su najviše rušili – kulturna i duhovna dobra i to na istim mjestima.
Ne mogu rušitelji kulturnog blaga u kome se duša čuva, čisti i njeguje, u kome se održava duhovno zdravlje, kao nigdje drugdje, srušiti koliko vrijedna bošnjačka ruka može ponovo izgraditi.
Rušitelji nisu računali da će Bošnjaci ne samo podići džamije na mjestima gdje su prije bile, već da će izgraditi iste širom svijeta gdje su prinudno rasuti i gdje nikada nije bilo džamije.
Rušitelji su tako samo osnažili trajnu bošnjački sedaku koja ostaje trajno svjedočiti o zločinima.
Rušitelji su osnažili bošnjačku svijest o tome da je duhovna sigurnost i duhovno zdravlje, duhovnih odgoj pojedinca i zajednice do samih Bošnjaka.
Rušitelji, osakačenih duša i siromačnog duha su tako nanijeli sebi dvostruku štetu. Produkovali su sebe kao zločince koji će odgovarati na ovom i onom svijetu. Istovremeno su osnažili sve komponente bošnjačkog bića.
Istodobno s provoðenjem monstruoznog plana genocida, srpski su zločinci na područiju Prijedora sustavno provodili i plan memoricida, budući su nastojali ukloniti svaki materijalni dokaz o postojanju bošnjačkog naroda, njegove kulture i tradicije. Osobito im je bilo stalo do toga da uklone sve džamije. Sustavno su, najčešće miniranjem i paljevinom, rušili i uklanjali džamije koje su pored vjerskog imale i karakter kulturno-povijesnih spomenika bošnjačkog naroda. Vjerski su objekti bili prvi na udaru, iako su se srpski rušitelji javno iskazivali kao vjernici. Meðutim, rušenjem džamija jasno su pokazali da nisu vjernici, već barbari.
O tim poduhvatima srpskih ekstremista, na žalost, u svijetu se jako malo zna, najviše što meðunarodna zajednica nije potpuno bila na strani žrtve, a to će reči onih koje su progonili zagovornici monstruoznog plana o stvaranju velike Srbije. Za stvaranje iskrivljene slike o stvarnom stanju na području Prijedora krivnja je, u prvom redu, službenim organima UN-a i njenim poklisarima koji su nastojali rasporediti krivicu na sva tri naroda, iako je bjelodano da su začetnici i največi krivci, baš ekstremisti iz reda srpskog naroda. Takvom djelovanju UN-a uveliko je pripomagalo i licemjerje, dvolična politika velikih i močnih sila, koje iz svojih interesa takvu politiku podržavaju, ne mareći da takvim odnosom postaju suučesnici holokausta kojeg su srpski ekstremisti provodili. Uz presutni blagoslov svjetskih močnika, srpski su ekstremisti na području Prijedora barbarski uništili sve džamije i sve druge objekte bošnjačke kulture i tradicije.
U Prijedoru u kojem su srpski šovinsti bili krajnje bezobzirni prema Bošnjacima, i u kojem je području načinjen pravi pogrom (o tragediji ovog kraja se prvo doznalo kroz pokazivanje stravičnih scena u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, ali je malo poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647 civila, žena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o čemu svjedoći Nusret Sivac, i sam stradalnik, u svojoj knjizi-svjedočanstvu “Kolika je u Prijedoru čaršija”). U ljeto 1992. već nije bilo niti jedne džamije u gradu. Na mjestrima bivših džamijasrpski zločinci su posijali travu.
Rušenje objekata bošnjačke kulture i tradicije bio je, vrijeme će pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i memoricida podmetnuli meðunarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije nastavka ostvarivanja zločinaćkog nauma rušenja za njih tuðih bogomolja. Budući je svijet iskazao bezosječajnost i šutnju, novovjeki barbari, a srpski ekstremisti, nastavili su svoj zločinaćki pir rušenja, za što im je na ruku išao uvedeni policijski sat. Valja znati da su rušenje svih skoro svih prijedorskih džamija zločinci izvršili za vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada počinitelji teškog zločina nisu otkriveni, pa se logički zaključuje da je policijski sat i uveden da bi se zločini nad civilnimi vjerskim objektima mogli činiti i počiniti.
Da su srpske vlasti bile u dosluhu s počiniteljima govori podosta činjenica. Prva je svakako ta da su zločini nad džamijama izvršeni u vrijeme policijskog sata, za vrijeme kog su se mogle kretati samo policijsko- vojničke patrole kojima je bila dužnost nadzirati gradsko područje, pa ipak nisu zamijetili kamione koji su bili bučni i koji su odvozili dragocjenisoti iz džamija, a dovozili stotine kilograma eksploziva. I druga, niti jedan od rušitelja džamija nije nikada uhičen, a kamoli da je bio progonjen. Ali se je uvelike veselilo na uporištima ekstremista čim je – odjekom detonacija, plamenim signalom ili telefonskom dojavom, stigla vijest o uništavanju nove džamije. Barbarskim odnosom prema džamijama kojeg su očitovali velikosrpski ekstremisti, koji nisu ništa drugo do neonacifašisti, pokušalo se da na ovom području dominiraju isključivo objekti srpsko- pravoslavne crkve, što je, zapravo, i bio cilj imbecilnog i beskrupuloznog programa zagovornika ideje o velikoj Srbiji. Masovno su zatirani i tragovi bošnjackih grobalja. U bestijalnoj mržnji da iskorjenjuju sve što nije njihove vjere i nacije, srpski su sovinisti u razdoblju 1991.- 1995. godine, na podrucju Prijedora ubili mnogobrojne vjernike Bošnjake. Zabilježen je strahovit progon vjerskih službenika. Zločinaćke porive su srpski ekstremisti iskazivali prema svakom hodži gdjegod bi ga vidjeli, maltretirali bi ga na svakom koraku, tako da ovi nisu smjeli izaći na ulicu s ahmedijom {ovitkom oko fesa}, vjekovnim znakom muslimanskog vjerskog službenika. Napadali su i vrlo časne i vrlo stare meðu njima.
Ne učiniti ništa u slučaju prijedorskog genocida bio je težak grijeh, za koga treba okriviti ne samo nekog pojedinca ili neku posebnu skupinu nego meðunarodnu zajednicu u cjelini. Ni jedna civilizacija ne može izgraditi na mržnji. Poštovanje čovjeka, svakog čovjeka i svih ljudi mora biti glavni poticaj svačijeg naprezanja da se izgradi mir. Slučaj prijedorskog genocida ponajbolje svjedoći da je društveni ugled za četnika i velikosrpske šoviniste bezvrijedna kategorija. Da nije tako, u svojim sumanutim planovima morali bi praviti kakve-takve razlike. U provoðenju rasne diskriminacije oni se drže pitanja – “je li naš ili nije”, koje je za njih postalo sveto pravilo ponašanja. Da nije tako nikada ne bi s nožem u ruci kretali na civile, djecu, starce, žene, ugledne imame.
Svjetski statističari, kako bi se mogli nazvati mnogobrojni službenici meðunarodnih organizacija i jedinica UN-a, s večinom naznačenih primjera prijedorskog genocida su dobro upoznati. Na žalost, svjetske organizacije i svjetske močne sile se ponašaju kao da ništa ne znaju, jer nastoje, i žele, najprije zadovoljiti svoje uske interese. Stavljajući u zapečak proklamirana načela Ujedinjenih naroda, osobito ono po kojemu onaj koji je izvršio etničko čišćenje na nekom prostoru (čitaj holokaust!) ne može nad tim prostorom imati bilo kakvu vlast. Ujedinjeni narodi i najutjecajnije svjetske države svojim nastojanjem da ne pružaju učinkovitu pomoć žrtvi, dakle potlačenim i obespravljenim, u stvari su suučesnici u izvršenim zločinima. Sustavni teror nad progonjenim, jer nisu Srbi, i porušenim bogomoljama i uopče sakralnim objektima, jer nisu srpsko-pravoslavni, koji je godinama trajao u Prijedoru, nije primorao svjetske mocnike da napokon zaštite – žrtvu.
Toliko nasilništva i toliko zločina nad bogomoljama izvan kruga pravoslavlja, koje su počinili velikosrpski šovinisti na području Prijedora, malo tko je očekivao. Na nesreću, ipak, se dogodilo. Zna se i zašto. Jer, velikosrpski ekspanzionistički plan ne dopušta postojanje bilo kakvih tragova koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Bože, posluziti nekome kao dokaz da je na ovom bošnjačkom i bosanskom prostoru živio netko drugi izvan korpusa srpskog naroda, budući oni napokon žele napisati povijest, svoju povijest, ovog sada okupiranog područja.
Taj rasistički program, začudo, prihvatili su u prijedorskom kraju brojni srpski intelektualci, koji nisu ni riječju ustali protiv holokausta i uništavanja čak najvrednijih povijesno-kulturnih spomenika na ovom području. Neprijatno su iznenadile i dvije znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine i Arhiv Bosanske krajine, koje su, u meðuvremenu, promijenile u naslovu područje svog djelovanja (postale su institucije tzv. Republike Srpske). To su potvrdili, jer su poslušno izvršile želju nalogodavaca – znaći zagovornika genocida, memoricida, kulturocida … pa na izlozbi “Banjaluka – središte Vrbaske banovine 1929.-1941.”, prireðenoj početkom 1994. godine, u mnoštvu fotografija Banjaluke iz spomenutog razdoblja, nije bilo niti jedne od tridesetak džamija koliko je tada bilo u Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o podupiranju zločinaćkih planova?
Jasno, hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih močnika, i njihova dvostruka mjerila pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario svoje monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta iskazali, na području Prijedora se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zločin samo stoga što graðani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu. Jer, da je kanadski bataljon, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od prolječa 1992. godine, došao i ostao u Sjeverozapadnoj Bosni, zacijelo bi svojim prisustvom barem usporio vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na žalost, odlučnosti UN-a i močnih svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo meðunarodnih snaga u Sjeverozapadnoj Bosni, što je bilo zeleno svjetlo za provoðenje velikosrpskih, krajnje šovinističkih planova u život. Zbog toga je i svijet suučesnik u vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom područiju koje nije bilo i direktnoj zoni ratnih djelovanja – na svoju sramotu. Velikosrpska prevretnička vlast tzv. Republike Srpske, njena zločinačka paravojska u saradnji sa vojskom i paravojskom Srbije i Crne Gore pred očima fairzejske svjetske javnosti pokušali su realizaciju svog monstruoznog plana totalnog uništenja starosjedilačkog bošnjačkog stanovništva Prijedora. Beskrupulozno se služeli svim oblicima fizičkog i pihičkog terora, ubojstvima i deportacijama, srpski barbari su poput kuge zbrisali iz Prijedora gotovo sve Bošnjake i svu njihovu kulturno-povjesnu baštinu. Činilo se da je, bez pravog otpora civiliziranog svijeta srpskim zločincima, došao fatalni kraj četrnaestostoljetnoj opstojnosti bošnjačkog stanovništva prijedorske regije. Demokratski svijet je dozvolio stvaranje velikosrpske terorističke pseudodržave. Zločinci su prošli nekažnjeno radeći genocidno ubojstvo na hiljade nedužnih civila u konclogorima, u kućama ili po grabama, samo zato što su bili Bošnjaci, što su drugačije mislili, što su prihvatali, priznavali i poštovali ideju Bosne i bosanski duh. Zar potomci doseljenih srpskih kosovskih junaka neće pred licem pravde odgovarati za divljačko ubijanje nenaoružanih civila, masovne deportacije i barbarsko uništavanje čitave kulturno-povjesne baštine od njih starijieg bošnjačkog naroda. To je novi stravičan zločin saučesništva svjetskih sila i meðunarodnih organizacija u ovim ničim izazvanim zločinima protiv čovječnosti. Želimo vjerovati u pravdu i demokraciju te dati naš doprinos u povjesno-znanstvenom osvjetljavanju istine o žrtvama i zločinima kroz povijesnu retrospektivu o genezi povampirenog srpskog fašizma. Srpski zlikovci su znali za takav odnos Zapada i jednostavno odradili genocid nad prijedorčanima. Svijet ne može reći da nije znao što se u Prijedoru dogaðalo. Ne poduzimanjem gotovo ništa, Zapad je štitio neofašističke ubojice svojim gorljivim zalaganjem za status quo u korist agresora i brinući se isključivo za svoju sigurnost i interese, dok srpski zličinci dovršavali svoj krvavi posao likvidacije svojih dojučerašnjih susjeda, roðaka i radnih kolega samo zato što ne pripadaju njihovoj “superiornoj sili.”
Bošnjaci još nisu apsolvirali na pravi način genocid nad njima. Bošnjačko sječanje blijedi, a da nikoga ne uznemirava. Našem tradicionalnom nemaru spram vlastite patnje pridružila se i meðunarodna zajednica, kojoj je taj nemar izvrstan prilog tezi o zaboravu kao prvom uslovu pomirenja. Loše apsolvirati prošlost može izroditi samo isto tako lošu budučnost. Potisnuto sječanje jednog dana ćemo izrigati kao frustraciju, a od frustracije nikom dobra. Važne stvari iz naše prošlosti se nasmiju nikad zaboraviti, moramo ih valorizovati na pravi način i tako u pomirenju uči rasterečeni.
Od zaborava nema sreće. Samo sačuvano sjećanje na genocid može biti upozorenje budućim generacijama, i na jednoj i na drugoj strani. I samo do kraja zaokružen projekat sjećanja može funkcionirati kao istinsko upozorenje. Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava. Narodi se likvidiraju tako da im najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A netko drugi im napiše druge knjige, daje im drugu kulturu i izmisli drugu povijest – narod onda počne polako zaboravljati što je i što je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brže.
Tragedija Prijedora predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju o mogućnostima ljudske vrste, kako ovim najsvjetlijim, tako i onim najgorim. Niko ne može izaći netaknut nakon silaska u pakao Prijedora. Tragedija Prijedora preobražava srce.

SPISAK PORUŠENIH DUHOVNIH DOBARA NA PODRUČIJU PRIJEDORA
“Nikad ne smije, čovjek, niti narod misliti da je došao kraj. Gubitak posjeda lahko nadoknadimo. Za druge gubitke nas utješi vrijeme. Samo jedno zlo je neizlječivo – ako narod digne ruke od sebe.” (Gete.)

1. Čaršijska džamija u Prijedoru (1750.-60.) zapalili su je 30. maja 1992. godine srpski zločinci, a potom je srušili; materijal je odvezen na različita mjesta izvan grada, a na njezinu mjestu napravljen je park.
2. Stara džamija u Kozarcu sravnjena je sa zemljom, kao i kompleks nadgrobnih spomenika oko nje.
3. Glavna džamija u naselju Deri – Kozarac je sravnjena sa zemljom.
4. Šarena džamija u Mutnik – Gradu do temelja je porušena od strane Srba. Sagraðena je prije 300 godina. Poznata je bila po dobroj akustici.
5. Džamija u Kamičanima, izgraðena u vrijeme Austro-Ugarske, a obnovljena 1990.,takoðer je srušena.
6. U selu Kalata žamija je izbrisana s lica zemlje. Sagraðena je u vrijeme austrougarskog perioda, a drveni minaret je zamijenjen zidanim 1980.
7. Džamija u Kozaruši, izgraðena u vrijeme austro-ugarske vlasti u BiH, isto tako je srušena od srpskih zlocinaca.
8. Sravnjena je sa zemljom džamija u Mujkanovičima.
9. Ni džamija u Brðanima više ne postoji, jer su je srušili srpski zlocinci. Na njezina vrata ratni zločinac Zoran Žigić zakovao je Mehmeda Sudžuku.
10. U Gornjim Jakupovičima džamija je posve razorena od strane srpskih zlocinaca.
11. Novosagraðena džamija u Kevljanima pretvorena je u ruševinu.
12. Džamija u Zagradu – stari dio Prijedora, uništena je, a temelji su joj poravnati.
13. U Starom gradu džamija je srušena.
14. Džamija u džematu Čela (1966.) paljena je tokom oktobra 1992. u nekoliko navrata. Minirana je 15. januara 1993. Prije miniranja Srbi su iz nje odnijeli sve što se moglo odnijeti. Cijelo selo pretvorili su u koncentracioni logor smrti.
15. U Ališičima džamija je srusena.
16. Džamija u Brezičanima takoðer je srušena.
17. Razorena je džamija u Zecovima, a imam Rasim-ef. Čeman odveden je u nepoznatom pravcu.
18. Džamija u Čarakovu (1959.) zapaljena je a potom potpuno sruŠena u ljeto 1992.

Dana 23. decembra 1997. godine naočigled snaga UN Srbi su teškim mašinama uklanjali posljednje tragove svoga zločina nad ovim sakralnim objektom.
Pred njom su srpske oružane snage ubile imama Sulejman-ef. Dizdarevića i jos 18 Bošnjaka, potom iz džamije iznijeli nekoliko čilima, bacili na njih i zapalili ih. Šehidi u ovom masakru su: Sulejman-ef. Dizdarević, Husein Sušić, Rasim Sušić, Hasib Musić, Zekir Musić, Hilmo Musić, Fahrudin Musić, Husein Kljajić, Raif i Reuf Avdić, Kemo Kahteran, Emir Čaušević, Avdo Mujdžić i njegov sin, Rahim Mujdžić i njegova dva sina, te Ekrem Mujadžić. Svjedoci ovoga srpskog genocida su dvojica preživjelih Sušić Sejad i Ibrahim.
19. Džamija u Hambarinama takoðer je srušena.
20. Srušena je i džamija u Rizvanovičima iz 1990. Već 20. jula 1992. Srbi su je pokušali srušiti ručnim raketnim bacačima. Potom su je zapalili. Nakon progona Bošnjaka minaret su srušili eksplozivom, da bi u septembru 1996. do temelja porušili džamiju.
21. U Rakovčanima džamija je srusena.
22. Džamija u Biščanima takoðer je srušena.
23. Srušena je i džamija u Čejrecima.
24. U Gornjoj Puharskoj džamija je razorena.

25. Džamija u Donjoj Puharskoj (1977.) takoðer je razorena 31. avgusta 1992. Prilikom pada munare smrtno su stradali sin imama Osmana-ef. Kusurana Zikret i njegova žena.
26. Razorena je i džamija u Ljubiji koja datira iz austrougarskog perioda, a njezinog imama Hasan-ef. Bešliju, Srbi su odveli u koncentracioni logor Omarska, gdje mu se izgubio svaki trag.
27. U Hrničima srpski zločinci su džamiju srušili do temelja.
28. U Trnopolju je, takoðer, džamija srušena do temelja od strane Srba.
29. U džematu Duračci srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju.
30. U Hadžičima su, isto tako, srpski zločinci uništili džamiju.
31. U džematu Bastaši srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju, paljenjem i miniranjem u septembru 1994. Dva puta ju je palio Došan Ðorðe Ðole, ali se prvi put ugasila, iako je sva od drvene graðe. Slavko Torbica je pokušavao zaštititi džamiju od rušenja ali su ga poslali na ratište, dok nisu obavili svoje monstruozno djelo. Ona potječe iz austro-ugarskog perioda.
32. U džematu Mutnik do temelja je porušena i druga džamija.
33. U Hrustičima mesdžid su zapalili srpski zločinci.
34. Mesdžid u selu Alići – Forići takoðer je izgorio.
35. Mesdžid u selu Alići – Softići takoðer je zapaljen od strane srpskih zločinaca.
36. Izgorio je i mesdžid u Srednjim Jakupovićima.
37. Mesdžid u Mahmuljini takoðer je spaljen.
38. Spaljen je i mesdžid u Grozdaničima.
39. U dzematu Sivci mesdžid su zapalili srpski zločinci.
40. U džematu Matrici srpski zločinci su razorili dva mesdžida.
41. To su isto učinili sa mesdžidom u Garibima srpski zločinci.
42. Takoðer, sa mesdžidom u Karičima.
43. Te u Kenjarima.
44. Pa u Deri.
45. Potom u Suhom Brodu.
46. Isto tako, i u Hadžičima.
47. Zatim, u Gomjenici.
48. I u Hegičima mesdžid su uništili srpski zločinci.
49. Velika vakufska zgrada sa stanom glavnoga prijedorskog imama, profesora Hasan-ef. Makića, njegovom bibliotekom, u kojoj se nalazio i rukopis tek završenog prijevoda petog sveska Sahihu-l-Buharije, vakufskom bibliotekom, uredima Odbora Islamske zajednice s bogatim arhivom – zapaljena je, a potom buldožerima porušena. Hasan -efendiju Makića Srbi su odveli u koncentracioni logor u Trnopolju kod Prijedora, pa u Omarsku i, na koncu, na Manjacu kod Banje Luke. U ovim logorima, izložen svim iskušenjima, on je proveo više od četiri mjeseca.

50. Do temelja su uništene vakufske kuće sa imamskim stanovima i mektebima u sljedečim džematima: Mutnik – Grad, Kozaruša, Mujkanovići, Brðani, Hrnići, Garibi, Trnopolje, Duračci, Kamičani, Alići – Softići, Dera, Kalata, G. Jakupovići, Srednji Jakupovići, Kevljani, Hadžići, Gomjenica, Zagrad, D. Puharska, G. Puharska, Čela, Bastaši, Čarakovo (dvije), Zecovi, Hamabarine, Rakovčani, Rizvanovići, Biščani, Brezičani, Čejreci i Ljubija – ukupno 32

51. Takoðer je uništeno 30 gusulhana.
52. Srpski zločinci su razorili i 28 abdesthana.
53. Islamska zajednica je ostečena i za šest poslovnih prostora koje su razorili srpski zločinci.
54. Uništeno je 36 dvorišnih zgrada Islamske zajednice.
55. Srpski zločinci su srušili u Kamičanima jedino turbe na području prijedorske opčine. Turbe je bilo situirano kilometar od džamije, na putu prema Kozarcu. Podignuto je u znak pažnje prema jednom šehidu u vrijeme Omer-pase Latasa 1851.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.