Specijalno za serijal “Zapis o genocidu u Prijedoru”: GIORDANO BRUNO I NJEGOVA DJECA

Nikako nisam mogao da povjerujem u ono što mi je, već cijeli sat, pričala ova žena! Došao sam čim su mi javili da su iz Bosne stigle tri žene sa djecom; jedna u Pirok, druga Telino, treća u Bogovinje. Sve tri su rodom iz Bosne, udate za Albance iz okoline Tetova. Kao i mnogi ljudi iz Makedonije, i oni su u Bosni otvorili skromne dućane, uklopili se u život i poženili djevojkama iz lokalne sredine.
Sjedimo u gostinskoj sobi u Bogovinju, selu u podnožju Šar Planine, u kući roditelja njenog muža. Njen muž, njegov mlaði brat, ženin otac, sa svoja dva sina, (njezina dva brata) ubijeni su u Kozarcu, u dvorištu porodične kuće. Uz ženu se pripile dvije curice, od 9 i 7 godina. Sve slušaju, ali i one kao i ja ništa ne vjeruju, niti mogu pojmiti da je to što čuju išta drugo sem riječi iz nekog mračnog snoviðenja. Sin, koji ima samo tri godine, igra se napolju sa drugom djecom. Da ne bi šta čuo!
“Nekoliko dana prije Dana Ustanka BiH, 27. jula, radio Prijedor je javljao da će jedinice JNA obezbijediti mir i sigurnost graðana. Onda su jedno jutro došli, sazvali sve ljude iz Kozarca, i izvršili prozivku. Ljude starije od 60 i mlaðe od 16 godina su pustili, ostalima su rekli da će ih odvesti u Prijedor radi provjere dokumenata. Nama ženama naredili su da pokupimo djecu, da uðemo u kuće, legnemo na pod uza zid, zatvorimo vrata i prozore i da ne izlazimo dok nas oni ne pozovu. Ja sam tako uradila, onaj mali je spavao u kući, curice su bile uz mene.
I tada je pripucalo. Mislila sam da neće nikada prestati. Nisam mogla izdržati; rekla sam curicama da ostanu na podu, da paze na brata, a onda sam istrčala napolje. Bili su to prvi mrtvaci koje sam vidjela u životu. Moj muž, moj djever, moj babo, moja dva brata. Onaj mlaði je trebao u avgustu napuniti sedamnaestu!
…Mislim da su su u Kozarcu ubili oko 2.500 ljudi. Neke žene su rekle da bi moglo biti i 3.000. Oko podne stigla je i mehanizacij JNA; iskopane su velike i duboke jame, i već poslije nekoliko sati su zatrpane i poravnate kao igralište. U kućama smo ostali četiri dana. Vojska je onu novu ledinu neprekidno polivala vodom. Petog dana rekli su nam da se spremimo, uzmemo djecu i malo hrane. Kada smo polazili, na ledini je već počela nicati prva trava. Skoro da se moglo igrati lopte po njoj; pod njom su ostali i djed, i babo, i amidža, i dvojica daidža ove djece, ovih jetima!
…a mi smo dugo tako išli pješke. Pred mrak, ušli smo u neko selo. Oficir je kratko zaustavio kolonu pred nekom {kolom i naredio patroli da provjeri objekat. Poslije malo vremena, iz {kole su izišli vojnici i prijavili da u podrumu ima 19 žena i 22 djece. Znate kako treba postupiti! Mislim da je rekao tako, ili Vi znate šta treba! Oni su brzo iz kamiona izvadili nekoliko dasaka, zakovali ulazna vrata na školi, polili svuda po vratima, prozorima i po zgradi benzina iz dva kanistera i zapalili. Nas su potjerali dalje. Dok smo onako umorni i skrhani zamicali, škola je već sva gorila…zanočili smo pod otvorenim nebom…utovarili su nas u kamione…dok nismo stigli u Travnik…”
I tu sam najzad shvatio da je sve što govori, sušta istina! Još sam samo u prekidima hvatao poneki podatak, ime grada, datum. Potpuno me obuzela, još tačnije, savladala i paralisala svijest o ključnoj činjenici da upravo slušam riječi poslije kojih nikada više moje viðenje i doživljaj svijeta neče biti isti! Da tim mirnim glasom, glasom iz prazne kuće, kao iza nekog brda, glasom koji kao da i nije njezin, i kao da se ništa od cijele priče nikako ne odnosi na nju, ona to meni saopštava neumoljivu faktografiju. Dok god nije bilo dovoljno strašno, dok je god moglo biti i gore i užasnije, nikako nisam mogao prihvatiti da je moguče.
…Mislim da su su u Kozarcu ubili oko 2.500 ljudi. Neke žene su rekle da bi moglo biti i 3.000. Oko podne stigla je i mehanizacij JNA; iskopane su velike i duboke jame, i već poslije nekoliko sati su zatrpane i poravnate kao igralište. U kućama smo ostali četiri dana. Vojska je onu novu ledinu neprekidno polivala vodom. Petog dana rekli su nam da se spremimo, uzmemo djecu i malo hrane. Kada smo polazili, na ledini je već počela nicati prva trava. Skoro da se moglo igrati lopte po njoj; pod njom su ostali i djed, i babo, i amidža, i dvojica daidža ove djece, ovih jetima!Znao sam da se veliko zla u ljudima ne može zauzdati. Cijelo vrijeme sam mislio: Ako je ovo istina, onda bi morala doći još crnja priča! Kad prekorači onu zadnju liniju, kad se sunovrati preko onog nevidljivog ruba, čovjek pada. Ne da se ne može zaustaviti – iako je sigurno da ne može! – nego čovjek se tada ne želi zaustaviti, on žudi za padom, on bi da pad potraje što duže, da se pada što brže, što dublje, do samog mračnog dna. Djelovanje te gravitacije perverznosti isto toliko je egzaktno i neumitno u subjektivnoj ljudskoj istoriji, kao i ono kojim gravitacija djeluje u svijetu objekata astronomije i fizike.
Razlika je samo u tome što objekti padaju samo kad ih nešto ili neko gurne; subjekti se sami odluče za pad, skaču i srljaju. I zato sam odjednom shvatio da to mora biti istina. Da su ljudi u uniformama JNA iz priče ove nestvarno mirne žene, veoma stvarno prekoračili i poslednju granicu, otisnuli se preko onog ruba, dobrovoljno, jedva čekaju}i, drhteći od jeze i požude, uz slast i zanos, i da će padati koliko god je dubok bezdan, i još će ubrzavati taj pad ako ikako bude moguče! I eto, odjednom me uvjerila ta škola, te skrivene, uplačene žene, što grle i stiću uza se djecu, i onda posebno još ta djeca! – To je toliko logičan detalj, takav krunski dokaz da se sve to zaista desilo, a ne prividjelo u zloj slutnji!
Ta djeca! Upravo sama nevjerovatnost tog dogaðaja, učinila mi je sasvim vjerodostojnom cijelu priču, sve brojke i svaki detalj u njoj. Tako su se potpuno (smijem li se ovdje reči – savršeno!?) ta djeca uklopila u način djelovanja one crne jame nazvane ljudska mržnja, u koju sve propada, i iz koje se ništa i niko nikada nije vratio nazad na svjetlo. Ni na svjetlo dana, ni u svjetlo uma.
Sačuvan je, a nije provjeren, podatak da je Giordano Bruno, tokom čitavog inkvizicijskog postupka izdržao sve muke i ostao tvrd, i u odluci i na suzi. I da je tek kada je prinijeta buktinja lomači na kojoj je bio vezan, prolio suzu. “Sada je kasno da `ali. što nisi plakao ranije?!” rekao mu je svečenik. “Nije kasno, nego je prije vremena! Ne žalim ja zbog sebe, nego što sam vidio kako čete jednog dana i djecu spaljivati!”
Slušajući ovu svetu ženu (strašna mora koja je zadesila, kao u nekom poravnanju višeg reda, osula je oko nje nježni sjaj svetosti, zalog kojim onaj svijet ponekad utješi velike stradalnike) shvatio sam da je i ona apokrifna priča istinita: Giordano Bruno, na tren pred sopstvenu smrt u vatri, mogao je vidjeti i svakako je vidio, tamo na Piazza dei Fiori, u gradu Rimu, 25. maja 1600.-te godine, i zapaljenu školu i te male Bošnjake, svoju najroðeniju djecu, kako gore, 390 godina kasnije! Jer to su tada, zbog iste sudbine, uistinu i postala njegova djeca!
Zato ih je vidio! Tako je doznao da će ta djeca imati još goru sudbinu čak i od njega samoga, i da će tako, dok je svijeta i vijeka, postati njegova roðena i najroðenija djeca. Jer njega su njegovi inkvizitori spalili na lomaći zbog uvjerenosti u istinu koje se on nije htjeo odreći! Njegovu djecu, ovi drugi inkvizitori, spalili su na lomaći puke mržnje, bez ikakvog drugog razloga! A onu suzu, o kojoj govori pergamentni rotulus, prolio je Giordano Bruno da ublaži užas u dječijim dušama.
Tako se, u onoj zapaljenoj školi kod Prijedora, Giordano Bruno se najzad sastao sa svojom djecom, koju je naslutio i kroz plamen ugledao još na sopstvenoj lomači! I zagrlio ih. Znao je da su i zločinci koji su ovu djecu zapalili, oni isti inkvizitori koji su njega osudili na lomaču: Ko je spreman da ubije roditelje samo zbog razlike u shvatanjima svijeta, spreman je da bez ikakvog razloga pobije i njihovu djecu!