DUBIČKA KAPETANIJA

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Dubička kapetanija sterala se u donjem toku rijeke Une. Graničila je s Hrvatskom i kapetanijama Kostajničkom i Gradiškom. Sjediste je kapetana bilo u Dubici. Do pada Kostajnice pod Austriju 1687. god. bila je ova kapetanija u sastavu Kostajničkog kadiluka a iza toga u kadiluku Kostajničke bekije sa sjedištem kadije u Kozarcu. Kapetani Dubice u XVII stoljeću bili su Šerići iz Dubice a iza 1739. Cerići iz Novog. Dubica kao, sjedište kapetana spominje se prvi put 1611. Prema tome ova je kapetanija osnovana prije te godine i spada u red najstarijih kapetanija.
Dubica se prvi put spominje 1258. g. Jedno vrijeme bila je Dubica sjedište istoimene županije. Turci su zauzeli grad 1538. g. Za turske uprave tri puta je pala pod austrijsku vlast, i to: u Velikom ratu, u prvom ratu Karla VI i u Dubičkom ratu. Godine 1687. zauzeli su Austrijanci Dubicu. Turci je napadoše 1690. i zauzeše 1692. godine, ali je već sljedeće godine ponovo izgubiše. Od 1693. do 1701. godine ostala je u austrijskoj vlasti. Pod austrijskom vlasti bila je Dubica i od kolovoza 1716. do 1741. i od 26. VIII 1788 do 1791, odnosno 1796. g. Prema tome od 1687. do 1796. ili 1797. bila je Dubica 47 godina pod Austrijom. Tvrðavom je zapovijedao dizdar.
Kako je već rečeno, dubički su kapetani bili Šerići i Cerići. Dubička je kapetanija bila u upravi Šerića od prije 1611. do iza 1687. godine. I Šerići su izgubili kapetansku čast za vrijeme Velikog rata (1683-1699), kao i neke druge kapetanske porodice na Krajini. Dubički je kapetan, kako predanje kaže, sa cijelom posadom pritekao u pomoć napadnutoj Kostajnici, a u meðuvremenu su Sisčani zaposjeli Dubicu. Kako je kapetan učinio to na svoju ruku, i kako je to urodilo hrðavom posljedicom, oduzeta je kapetanija od Šerića. Do 1648. godine ne spominje se nijedan Šerić kapetan po imenu. Iz izvještaja od 1611. do 1648. vidi se da su Šerići četovali po susjednoj Hrvatskoj.
Prvi po imenu poznati kapetan Šerić bio je:
Mustafa-aga – Očuvala su se tri njegova pisma pisana izmeðu 1648. i 1655. godine kapetanima Siska povodom sužnjeva.U jednom pismu zove on sisačkog kapetana Županića bratom. I to je sve sto se o njegovu kapetanovanju zna. Naslijedio ga je sin
Ali-beg – za koga iz sličnih pisama znamo da je bio kapetan izmeðu 1662. i 1667. g. Ni o njemu nema drugih pisanih izvora. Prema tradiciji koja se čuva u porodici Šerića Ali-beg je na plemičku živio, podržavao najtješnje veze s plemicima u Hrvatskoj, odlazio im u posjetu, a i oni su njemu dolazili. Posljednji po imenu poznati Šerić kapetan bio je Ali-begov sin Mustaj – beg oko 1679. godine.
Tada su u sisačkoj krajini počeli zaustavljati blago što je na vjeru dolazilo iz Dubičke kapetanije. To su Dubičani neko vrijeme trpjeli. Kada je neki Petar Koskar zaustavio neko blago “na viri”, Dubičani zaustavise sve sužnje koji su u njih bili, “bez obzira na viru”, i to sve javi Mustaj-beg Šerić Tomasu Augustinčiću, zagrebačkom kanoniku i sisačkom kapetanu. Mustaj-beg se kune vjerom Muhamedovom da nijedan sužanj neće iz Dubice dok se blago, što ga je zaustavio Koskar, ne vrati.

Kao posljednji dokument po kome se vidi da su Šerići bili kapetani jest jedna slika Dubice iz 1685. na kojoj je označena kuća Šerić-kapetana. Od te godine pa svs do iza Beogradskog mira 1739. nema uopće spomena Dubičkoj kapetaniji. Od Požarevačkog do Beogradskog mira Dubica je bila, kao i Bosanska Gradiška i Kobas kao sjedište kapetana, pod austrijskom okupacijom. I dok znamo da je kroz to vrijeme kapetan Gradiske sjedio u Banjoj Luci, a Kobaski u Kotoru (danas Kotor-Varoš), dubičkom kapetanu ne naðoh nigdje traga. Predanje zna da su Dubičani nakon 1717. godine do povratka u Dubicu živjeli u Trnu kod Banje Luke. I kako je već rečeno, iza Beogradskog mira do ukinuća kapetanija, pa i kasnije, kao muselimi Dubice bili su Cerići.
Ali u doba posljednjeg po imenu poznatog Šerića spominje se nekoliko dubičkih odobaša. I oni se dopisuju s kapetanima u Hrvatskoj povodom sužnjeva. Iz tih pisama poznat nam je odobaša Ibrahim Sajtović, Hasan Cirkinagić, Osman Kestić i Ahmed Gluhić, bajraktar. S Cerićima kapetanima sretamo se prvi put u Bosanskom Novom 1717 g. Prvi Cerić kapetan u Dubici bio je
Omer. To saznajemo iz jednog pisma bosanskog vezira Hadii Muhameda, upućenog 24.VIII 1742. na zagrebačkog biskupa Jurja Branjuga, o komisiji koja se ima sastati u Kostajnici radi uručenja otoka Struge kraj Gradiske Turcima i radi izmjene suzanja. U tu komisiju odreðeni su s turske strane, pored drugih, dubički kapetan Omer i novski Džafer. Kapetan je Omer morao iz temelja organizirati kapetaniju. Drugih vijesti o Omer- kapetanu nema. Po kućnom predanju umro je u Dubici i pokopan na Seferovića mezarlucima. Iza njega je bio kapetan
Bahtijar Alija. Prema njegovu muhuru na jednoj ispravi postao je kapetanom 1189. (l775) g. Ne zna se da li je on bio sin ili brat Omer-kapetana. Za nj ne zna kućnje predanje da je uopće bio kapetan. Po tom predanju Omera je naslijedio sin
Džafer-kapetan. Za nj se u Cerića kući zna da je bio na ovome mjestu za Dubičkog rata i da je ranjen u pleća. Bio je oženjen od begova Filipovića iz Ključa. Umro je 1234. (1818/19) u Dubici i pokopan je na Bećirovića mezarluku. To je zemljište kupio Dzafer-beg i uvakufio za groblje u kome je on prvi zakopan. Zemljište je pripalo kasnije gradskoj džamiji. Na tome groblju stoji i danas nadgrobni spomenik s natpisom.
Kapetani su obično bili age prvog džemata konjanika u svojoj kapetaniji. Iz jednog berata od kraja zilhidze 1221. (prva dekada ozujka 1807) vidi se da je dubički kapetan Džafer-beg bio aga prvog džemata azebana, slično kao kapetan Mostara, i da je do tada imao 43 akče dnevno. Ovim beratom njegov džemat broji 60 pruih azebana, dnevnica im je po 18 akči, a kapetanu se povisuje dnevnica na 150 akči.
Godine 1805. držao je Džafer-beg pod zakup neku filuriju iz koje je primao plaću gradski dizdar. To se vidi iz potvrde gradiskog dizdara Muhameda, sina Mehmedova, koju je dao Džafer-begu 27. ševala 1219. (27. V 1805) g.
Godine 1811. kupio je onaj kapetan od nekog Mula-Alije trećinu naslijedjenog dijela od majke u čiflucima i njivama u okodici Dubice i u jednoj kući u gradu Dubici za 1000 groša. Po Simbschenovoj listi, Džafer-beg je bio brat novskog kapetana Mustaj-bega Cerića. To su jos 1931. pamtili dubički Cerići. Džafer-beg je imao sina Mustaj-bega koji je naslijedio kapetaniju.
Mustaj-beg je kapetanovao od 1234. do 1242. (1818/1819-1826). Bio je oženjen od Begovića iz Dervente. Umro je vrlo mlad. Pokopan je uz oca, a na nišanu mu je uklesana 1242. g. S njim je izumrla dubička porodica Cerića u muškoj lozi. Iza sebe je ostavio vrlo staru majku od Filipovića, ženu i dvije kćeri. Naslijedio ga je stričević
Mehmed-beg – Tako je Novi po treći put opremio Dubici kapetana, iako je stara kapetanska porodica Šerića živjela u Dubici. Po predanju, novski su kapetani imali neku nadzornu vlast nad Prijedorskom i Dubičkom kapetanijom. Po predanju, Dubičanima je bio još otprije dobro poznat Mehmed-beg jer je često dolazio u goste svome stricu Džafer-kapetanu. Zauzimanjem novskog kapetana Huseina, dobio je Mehmed berat na Dubičku kapetaniju. Polazeći na ovaj položaj uvakufio je on u Novom svoje zemljište od nekih 60 dunuma, zvano Jablanica, za groblje. U Dubicu je doveo svoja dva sina koje je kasnije vjenčao s one dvije kćeri svoga prijethodnika. Htio je valjda da na taj način učvrsti svoju porodicu u Dubici i kod onih Dubičana, koji nisu bili skloni novskom tutorstvu. On je posljednji dubički kapetan i prvi muselim.
Za vremena ovog kapetana održan je u Dubici 17. safera 1246. (19 kolovoza 1830) sastanak turskih i austrijskih delegata i napisan sened. Povod pisanju ovoga seneda bili su učestali obostrani prekršaji postojećih mirovnih ugovora izmeðu Turske i Austrije u pograničnim mjestima Krajine. Na osnovu carskog fermana odredio je bosanski valija Morali Ali Namik paša činovnike s turske strane, a aurtrijska vlada sa svoje strane, da se dogovore kako da se to onemogući. Sastanak je održan u Dubici. Rezultat razgovora bio je ovaj sened koji se sartoji od trinaest tačaka kojima se preciziraju postojeći mirovni ugovori i njihova primjena u pograničnim mjestima. Tatko npr. pozivom na 18 tačku beogradskog mirovnog ugovora od 18. rujna 1739, kojim su Sava i Una postale meðe izmedu Turske i Hrvatske, ovim se senedom uglavljuje (tačka 7) da rijeka Una postaje granica izmeðu Turske i Hrvatske i ne dopušta se prelaz sa jedne strane na drugu u većoj udaljenosti od dvanaest sati hoda. Sened je potpisalo šesnaest Dubičana.
Godine 1846. išao je Mehmed-beg na hadž i otada je poznatiji pod imenom Hadži-beg. Umro je 1869. godine.
Hadži Mehmed-beg je ostavio jedan vakuf i prihod odredio za službenike dviju dubičkih džamija.
Dubički zapovjednici i vojnici primali su svoje plaće iz raznih državnih prihoda u bosanskom pašaluku. Što se zna, njihov su odžakluk bili 1814. godine tuzlanska slana vrela, željezni majdan Jeleč i prihodi od stoke. Zatim su primali jedan dio svoje plaće iz Carigrada 1220 (l805).

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.