ZAPIS O GENOCIDU U PRIJEDORSKOM KRAJU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

“Jedan grad, ma koliki bio, ne čine samo kuće, ulice, trgovi, parkovi, rijeke, mostovi…”
Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine…”

“Moja prva saznanja o zlikovačkim akcijama genocida, kulturocida i elitocida, došla su upravo od preživjelih svjedoka iz Prijedora, Hambarina, i Kozarca. To su bile tri žene sa petero djece, Bošnjakinje, udate za Albance iz sela Piroka, Želina i Bogovinja, region Tetova u Makedoniji. Do danas nisu zamukli njihovi glasovi u mom sječanju, niti se stišao užas istine u koju se ne može povjerovati i ostati isti čovjek! Socijalne, etičke, političke, antropološke, konačno, filozofske implikacije Prijedora jesu toliko raznovrsne i nepresušne, da o njima treba pisati što više novih i novih tekstova, i uklapati ih u kontekst realnih zbivanja! Jer Prijedor nije istorijska tema, ni tema istorije. Naprotiv, čitava ljudska posebno evropska, i osobito balkanska budučnost mora biti prinuðena da sebe odredi prema onome što se počinilo u Prijedoru. ” (Prof. dr. Ferid Muhić)

“Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske opčine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zlocinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali”. (Roy Gutman, “Svjedok genocida”, Sarajevo 1995., str. 134-145).
MEHINO SVJEDOČENJE O ZLOČINIMA U KONCETRACIONOM LOGORU SMRTI
Roy Gutman je aktuelni novinar njujorškog sedmičnika „Njuzvik“ („Newsweek“). Svojevremeno (1993.), kao reporter Njuzdeja (Newsday) bio je dobitnikom Pulicerove (Pulitzer) nagrade za internacionalno izvještavanje o otkrivanju užasa rata na prostorima bivše Jugoslavije. Njegove reportaže su otvorile put ka slobodi preko 6000 ljudi – Bošnjaka i Hrvata, zatočenih u četničkim konc-logorima na području Bosanske Krajine, a koji su prethodno čekali sigurnu smrt.

Autor je knjiga poput „Svjedok genocida“ (1993.) te suizdavač je edicije „Ratni zločini“: „Šta bi javnost mogla da zna“ (1999.), zatim „Banana diplomacija“ („Banana Diplomacy“) u kojoj kritički istražuje ispravnost američke politike u Nikaragvi, te drugih. Za svoj rad dobio je još neke nagrade kao što su „Džordž Polk“(„George Polk“) za strano izvještavanje, nagradu „Seldenov prsten“ („Selden ring“) za istrazivačko izvještavanje, a nedavno i Zlatnu povelju mira „Linus Pauling“.
Kao jedan od 15 uglednih svjetskih djelatnika pri američkom Institutu za mir fokusirao je svoja istraživanja na oblast „Internacionalno humanitarno pravo i mediji“, na slučaju Afganistana, naprimjer. Za vrijeme rada za „Njuzdej“ („Newsday“), ranih 1990-tih, pokrivao je oblast inostranih poslova, odnosno obavljao dužnost šefa Biroa za Evropu u Vašingtonu (Washington, DC). Prije toga je radio za „Rojters njuz servis“ („Reuters News Service“) u Bonu, Beču, Beogradu i Vašingtonu (Washington, DC). Diplomirao je na Harvardu historiju (College in history), te u Londonu Ekonomiju u meðunarodnim odnosima (School of Economics in international relations)
Roy Gutman
Iz knjige “Svjedok genocida”, Zagreb, 1994.

Iskazi dvojice nedavno osloboðenih zatvorenika za Newsday ukazuju na to da su srpski osvajači sjeverne Bosne otvorili dva koncentaciona logora, u kojima je ubijeno ili do smrti izgladnjelo više tisuča civila, dok će ih još nekoliko tisuča ostati zatvoreno dok ne umru.

Čini se da svjedočanstva dvojice preživjelih predstavljaju informaciju iz prve ruke o onom za sto se meðunarodne organizacije koje se bave zaštitom prava čovjeka pribojavaju da bi moglo biti sustavni pokolj velikih razmjera. Novinar Newsdaya nije mogao posjetiti logore. To nije omogučeno niti Meðunarodnom Crvenom križu niti bilo kojoj drugoj organizaciji. U jednom od koncentracionih logora, nekadasnjem rudniku željeza u Omarskoj, u sjeverozapadnoj Bosni, prema navodima bivšeg zatočenika koji nas je molio da ga zovemo Meho, u metalnim kavezima bez sanitarnog čvora, odgovarajuće hrane, mogučnosti kretanja ili pristupa vanjskom svijetu zatvoreno je više od tisuču muslimanskih i hrvatskih civila. On kaže da zatočenici logora predstavljaju čitavu političku i kulturnu elitu grada Prijedora. On tvrdi da srpski stražari svakih nekoliko dana ubijaju zatvorenike u skupinama od 10 do 15. Odveli bi ih do obližnjeg jezera. Začuli bismo salvu pucnjeva i oni se više nikada ne bi vratili, prica Meho. Pierre Andre Conod, šef delegacije Meðunarodnog Crvenog križa u Zagrebu, koja je zadužena i za sjevernu Bosnu, izjavio je. Mislim da bi nas, kad se ne bi radilo o logorima smrti, pustili da u njih uðemo. Kad bi uvjeti u tim logorima bili prihvatljivi, imali bi razloga da nam ih pokažu. Crvenom križu je dvaput dopušten ulazak u ono što bosanski Srbi nazivaju logorom za ratne zarobljenike. Jugoslavenski premijer Milan Panić je preko svog zamjenika poručio da on ne može niti potvrditi niti opovrgnuti postojanje logora smrti te je rekao da se on zalaže za zatvaranje svih logora, na svim zaračenim stranama u Bosni. Zemlja kojoj je Panić stao na čelo samo je sjena nekadašnje Jugoslavije, a sastoji se samo od Srbije, koju se optužuje da podupire rat u Bosni, te male Crne Gore. Srbi, koji prisvajaju sjevernu Bosnu kao svoju regiju, opisuju politiku protjerivanja Muslimana i Hrvata katolika kao etničko čišćenje; svjedočanstva preživjelih s kojima je razgovarao novinar Newsdaya pokazuju da je u najboljem slučaju riječ o eufemizmu za kampanju zločina i brutalnih deportacija.
Mehu, 63, zidara iz obližnjeg Kozarca, liječnik iz njegova mjesta nagovorio je da prekine svoju šutnju, pa je on u petak proveo dva sata u razgovoru s novinarom Newsdaya i djelatnicima Crvenog križa. Meho kaže da je u Omarskoj bio u lipnju zatočen tjedan dana prije nego što je osloboðen, kako on vjeruje, zbog svoje starosti. Njega su, kaže, s još 300 muškaraca držali u utovarivaču rude, u kavezu velikom šezdesetak četvornih metara, kojem su čekali na obradu svojih tamničara. Metalna nadkonstrukcija sastojala se od po četiri kaveza naslagana uvis, odvojena rešetkama. Nije bilo zahoda, pa su zatvorenici morali živjeti u vlastitom izmetu koji se cijedio kroz rešetke. Meho kaže da su tri muškarca pokušala pobjeći skacuci s vrha kaveza kroz otvorenu dovodnu cijev na tlo, no svi su ustrijeljeni nakon što su pali s visine od 18 metara. Kaže da je od drugih zatvorenika čuo kako je tijekom tjedan dana njegova boravka u logoru 35 do 40 muškaraca nakon premlačivanja umrlo u mukama. Meðunarodne humanitarne organizacije izjavile su da je njegov iskaz, dan novinaru Newsdaya pred djelatnicima bosanskog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, prva potvrda njihovih sumnji da je Omarska logor smrti. Oni su rekli da već duže od mjesec dana slušaju glasine o takvim logorima, no nitko nije uspio razgovarati s nekim od preživjelih. Meðunarodni Crveni križ nastoji već duze od dva tjedna dobiti dopuštenje za ulazak u Omarsku, izjavio je Conod, ali srpske vlasti u Bosni ih stalno odbijaju govoreći da im ne mogu jamčiti sigurnost. Srpska je vojska prije dva tjedna odbila odvesti Newsdayevog novinara i fotografa slobodnjaka u Omarsku. Meho kaže da su, u vremenu dok je on bio u Omarskoj, od 3. do 10. lipnja, sva četiri kaveza u utovarivaću rude bila puna zatvorenika, a neki drugi zatvorenici su procijenili da je u logoru bilo zatoceno oko 8.000 ljudi. Službena Bosanska državna komisija za ratne zločine, vladino tijelo osnovano za prikupljanje dokumentacije o ratnim zločinima, u svom je prošlotjednom izvješću za UNHCR iznijela procjenu da se u Omarskoj nalazi 11.000 zatvorenika, što znaći da je Omarska najveci od 94 logora poznata komisiji. Nije bilo nikakvih procjena o broju ubijenih zatvorenika. Prema navodima jednog svjedoka, kojeg je prije dva tjedna citirala bosanska dobrotvorna ustanova Merhamet, tisuče muškaraca je takoðer zatočeno u otvorenoj rudarskoj jami koja je korištena za iskapanje željezne rudače. Meho kaže kako se čini da su neki drugi zatvorenici bili zatočeni u zgradi za odvajanje rude i u upravnim zgradama. On navodi da nije znao za zatvorenike koje su držali vani, pod vedrim nebom, bar ne u vrijeme kad se on tamo nalazio. Mirza Muftić, inženjer geologije koji je sudjelovao u izradi nacrta rudnika, pojasnio je da se otvorena jama nalazi oko kilometar i pol od mjesta gdje je bio zatvoren Meho, tako da je on nije ni mogao vidjeti. Proslog je tjedna Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice objavilo izvješće u kojem navodi izjavu stražara iz Omarske koji je promatraću UN-a rekao da su vlasti planirale pobiti zatvorenike u Omarskoj izlazući ih vremenskim nepogodama. Necemo na njih trositi metke. Oni nemaju krov nad glavom, a sunce sija, kisa pada, noci su hladne i dobivaju obrok batina dvaput dnevno. Ne dajemo im ni hranu ni vodu. Krepat ce kao zivotinje”, navodi UNHCR u hitnom izvjescu objavljenom u ponedjeljak u Zenevi, a u svezi s izvanrednim zasjedanjem o izbjeglicama iz Bosne. Poput mnogih drugih izbjeglica, Meho kaže da je i on bio redovito premlačivan te da je, dok je bio zatočen u Omarskoj i dva druga u kojima se nalazio kratko vrijeme na putu za Omarsku, bio svjedokom zločina. Tijekom razgovora je rekao kako gotovo uopće ne može podići lijevu ruku, a kad se nasmiješio vidjelo se da gotovo uopće nema zube – sedam mu je zuba izbijeno tijekom batinanja koje je opisao. Meho veli da ga je bosanska srpska vojska uhitila u njegovoj kuci u Kozarcu 27. svibnja. Stavili su znak crvenog križa na rukave i tenkove i vikali: Predajte se. Čeka vas Crveni križ. Bit čete zaštičeni, te nastavlja pričati da su, meðutim, pri ulasku u autobuse na vratima stajali vojnici s pendrecima. U svakom su autobusu bila po tri naoružana stražara. Rekli su nam da čemo, dignemo li glavu, u nju dobiti metak. Logori su žurno otvarani. Meho je, prije nego što je poslan u Omarsku, prvo odveden u Keraterm, nekadašnju tvornicu keramičkih pločica u Prijedoru, a zatim u ciglanu, susjednu tvornicu opeke. Kaže da je zatvoren zato što su vlasti sumnjale da su se njegova dva sina borila protiv Srba. Njihov je sistem bio takav da bi vas odveli na ispitivanje, a onda bi vam rekli kako će te biti osloboðeni ako o drugima kažete ono što su oni htjeli čuti. Svatko je, da bi se spasio, optuživao onog drugog. No oni nisu nikoga oslobodili, priča Meho. U utovarivaču rude u Omarskoj ljudi su bili tako natrpani da nije bilo mjesta da se legne. Malo bi odrijemao, a onda bi mjesto prepustio sljedečoj osobi. Kruh se dijelio svaki treći dan, kilogram kruha na troje ljudi, a nakon tjedan dana zatvorenicima su počeli jednom dnevno davati malu šalicu slabe juhe. U zatvorenom odjelu, bez ikakvih sanitarnih uvjeta, svim je muškarcima narasla brada i dobili su uši. Zatvorenici su bili rasporeðeni na različitim razinama utovarivača rude. Mehin brat, 51, rendgenski tehničar, nalazio se na razini B. Meho kaže da je on bio na razini C. U petak nam je rekao da je čuo od jednog nedavno osloboðenog zatvorenika da je njegov brat umro nakon što je on, Meho otišao. On kaže da su ga stražari svaku noć izvodili na ispitivanje i premlačivanje. Meho veli da je poznavao čovjeka koji ga je ispitivao, bio je učitelj u Bosanskom Novom, kao i dvojicu sražara, jedan je bio konobar u jednom restoranu, no svi su se oni pravili da ga ne poznaju. Kaže da nikad nije priznao da ima sinove ili brata. Kad bi ga ispitivać pitao o njegovim sinovima, odgovorio bi: Druže, ja nemam sinove. Zapovjednik mu je odgovorio: Nisam ni ja drug. Meho kaže da ima dva sina, od kojih je jedan jož u Bosni. Prema njegovim navodima, svi su vojnici pustili duge brade u stilu srpskih četnika, rojalističkih vojnih jedinica iz drugog svjetskog rata. Sam zapovjednik nije Mehi prijetio da će ga ubiti, ali drugi su vojnici to često činili. Govorili su nam da će za svakog Srbina koji pogine u borbi ubiti nas 300. Kaže da je on jedini pušten iz odjela C te da su ga vjerojatno pustili zbog njegove starosti. Iz odjela B je preseljeno oko 45 ljudi, svi stariji od 60 godina, dok su mlaði muškarci, u dobi izmeðu 18 i 60 godina, bili zadržani u logoru. Njega su odveli u Trnopolje, selo izmeðu Omarske i Prijedora, koje je pretvoreno u golemi zatvorenički logor. Meho kaže da su ga u prvo vrijeme drugi zatvorenici, zbog stanja u kojem se nalazio kad je stigao izbjegavali. To se poklapa s onim što smo čuli od kčeri jednog uglednog člana prijedorskog gradskog vijeća, koja je vidjela kasniji dolazak ljudi iz Omarske. Ta nam je intelektualka, koja je zatražila da ne otkrijemo njezino ime kako bi zaštitila roðake koji se još uvijek nalaze tamo, rekla je u intervjuu voðenom prije razgovora s Mehom da je njezin kolega vidio ljude koji su pušteni iz Omarske te da joj je ispricao: Svi su bili mlaði od 18 ili stariji od 60 godina. Prvih nekoliko dana morali su biti odvojeni. Bili su puni uši, čak i po obrvama. Bili su potpuno iscrpljeni i jako mrsavi. Ta je žena i sama bila u Trnopolju, no ne kao zatvorenica. Ona je rekla da su meðu zatočenicima u Omarskoj i žene, intelektualke iz Prijedora, koje, kako se čini, drže odvojeno od muškaraca, u upravnoj zgradi. Meðu njima su zubarice, ginekolozi, sve žene s viskoh polozaja. Naša sugovornica kaže da trenutno štrajkaju glaðu.
Sada poslije pogroma Prijedorskih Bošnjaka, dok Sana mirno teče i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu budučnost i nada se nekim sretnijim vremenim a i nekim boljim ljudima da koračaju njenim obalama, grupa Prijedorcana je odlučila da započne sa pripremama za održavanje meðunarodne konferencije u povodu 15 godišnjice genocida u Prijedoru. Želimo pozvati istaknute stručnjake iz BiH i svijeta koji će govoriti o zločinu. Želimo pozvati svjedoke koji će svjedočiti zločin. Želimo riječima svjedočiti o stravičnom zločinu koji učiniše neljudi-ljudima. Želimo ugraditi nezaborav u individualnoj i kolektivnoj svijesti Prijedorčana. Želimo kazati s kim smo živjeli i koga treba prezreti jer mrziti neznamo, a svetiti se nečemo.

STRUKTURALNI ASPEKTI VELIKOSRPSKOG ZLOČINA U PRIJEDORU

Prijedor drevno stjecište multietnicke, multikulturne i multikonfesionalne baštine je bio grad u opsadi, gdje je ljudski život najjeftinija roba na tržnici ljudske ludosti. Kao autor ovog viðenja velikosrpskih zločina u Prijedoru, nisam mogao izbjeći potrebu da cjelokupnu činjenićnu graðu koju sam sakupio usmjerim kao jedan ponovni apel na opštu budnost i stalnu pozornost. A sve zato da bi se zlo što nam se dogodilo blagovremeno ubuduće izbjeglo i, daj Bože, potpuno iskorijenilo. Nikad više ne ponovilo! Stoga će ovo slovo o neljudskom biti ponovni poziv za akciju u kreiranju ljudskog. Kao izravni svjedok mnogih krvavih zbivanja u Prijedoru, moralno sam obvezan da cjelovito, odgovorno, racionalno ali i s blagim okusom emocija prenesem dio slike zbivanja i uvjeta u kojima je eskalirala velikosrpska zločinačka agresija, genocid i elitocid u Prijedoru. Strukturalna analiza velikosrpskog zločina u Prijedoru jasno otkriva pozadinu kreatora velikosrpske ideje o hegemoniji ili totalnoj dominaciji na Balkanu. Multidisciplinaran pristup planiranju i izvedbi prijedorskog zločina nedvojbeno ukazuje na činjenicu da je ponovno restauriranje projekta tzv. “Velike Srbije” okupilo ogromnu večinu Srba. Treba reči da nisu u pitanju samo četnici, kao dio ukupne personalne strukture zločinaca, nego znatni, večinski postotak ukupnog srpskog nacionalnog korpusa. Od “Načertanija” preko zločina u II. svjetskom ratu, a posebice zločina pokrivenih takozvanim “jugoslovenskim nacionalnim interesom”, pa sve do agresije prisutna je dominacija srpskog balkanskog lobbyja u svim područjima života u bivšoj Jugoslaviji. U pripremi, a posebice u realizaciji ovog zločinačkog velikosrpskog projekta njegovi kreatori uspjeli su uključiti sve strukturalne grupe, od članova takozvane SANU do najprimitivnijih socijalnih grupa problematičnog mentalnog stanja. To je bitan uvjet za tumačenje visestrukosti zločina počinjenog u Prijedoru. Memorandum SANU je uspio okupiti veliki broj “zadojenih” srpskih intelektualaca iz svih naučnih područja. Taj se val analogno prenio u druge, niže duhovne razine, pa sve do najmasovnije podrške srpskog naroda “indoktriniranog” velikosrpskom idejom. Taj narod je pošeo trpjeti i stvarno je bio “ugrožen” epidemijom “virusne mitomanije”, nepojmljive za suvremenu civilizaciju. Na tom su se temelju razvijale gotovo sve metode i oblici velikosrpskog zločina. Teško je nači dovoljno uvjerljivo objačnjenje za vrstu, okrutnost i količinu prijedorskog zlodjela. Zato može biti vrlo instruktivna tvrdnja da su upravo zlodjela temeljena na dobrom poznavanju Srba meðusobno, na meðusobnom poznavanju kreatora tih destruktivnih zamisli i onih što su ih tako predano realizirali. Tako se da pretpostaviti da je u jednom sloju mentalnog sklopa večina Srba, odgojem i tradicijom stvoreno plodno tle za percepciju, uspješan prijem mitomanskih predaja. Te mitomanske predaje, od onog neshvatljivog slavljenja flagrantnog poraza na Kosovu 1389. godine do nebulozne autosugestije o tome da su Srbi “nebeski narod” nisu nimalo bezazlena. Utemeljena su baš na spomenutom mentalnom sklopu. Kao katalizator tog procesa nameče se evidentan stupanj neobrazovanosti i uroðenog mentalitetskog barbarizma u Srba. S druge strane, ovaj je splet okolnosti pogodovao Srbima u odnosu na europsku i svjetsku javnost, jer je ona ostala potpuno zbunjena tom za nju nepojmljivom mitomanijom. “Srpski mentalni ćip” nije kompatibilan sa kodovima duhovne interakcije suvremene civilizcije, ali je, dakako, šokantan! Tako su i europska i svjetska zajednica radi toga, izmeðu ostalog kasnile, i jos uvijek kasne u odlučnom reagiranju na srpske zločine. Kao da još nisu prozreli ili pak prihvačaju srpski mitološko-nacional-šovinistički alibi. Ta zbunjenost svijeta pred nemogučnošću percepcije signala tzv. “srpskog čipa” dala je temelj i krila njihovoj vanjsko-političkoj aktivnosti, pa je to umnogome otežalo i usporilo put do istine. Sindrom srpskih zabluda o junaštvu, svesrpskom jedinstvu, rasnoj dominaciji, megalomanskoj tvrdnji o vlasništvu nad tuðim teritorijama, toliko je snažan da je i njih same uvjerio u tu neistinu, a kamoli nedovoljno informiranu svjetsku javnost. To im je dalo puno vremena da ostvare veliki broj zločina, iz krvave palete, za realizacijsku sliku velikosrpskog osvajačkog pohoda na Balkanu.

PRIPREME ZA AGRESIJU I GENOCID

U dijelu svjetske javnosti još uvijek vlada pogrešno uvjerenje kako su ratovi na Balkanu jedna vrsta “prirodnog stanja” tamošnjih naroda. Tragedija naroda u Bosni i Hercegovini, meðutim, upučuje na sasvim drukčiji zaključak. Ovdje je očevidno riječ o dugo i pažljivo pripremanoj agresiji koju su izvršile Srbija i Crna Gora, na jednu meðunarodno priznatu, dakle, suverenu državu, nastojeći da po cijenu njenog potpunog uništenja spriječe namjeru bosansko-hercegovačkih graðana da se, prihvačajući demokraciju zapadnog tipa, uključe u suvremene svjetske tokove. Ova srbijansko-crnogorska agresija, podržana u Bosni i Hercegovini paravojnim formacijama iz Srbije i teroristima SDS-a i pobunom dijela lokalnog srpskog stanovništva, predstavlja u stvari posljednji pokušaj ostatka komunističkih snaga, spregnutih s velikodržavnim nacionalističkim militantima i Srpskom prvoslavnom crkvom, da onemoguće uspostavljanje demokratskih država na podrucju bivse Jugoslavije. Radi se o nečemu što se može nazvati “srpskim fašizmom” sa svim pratečim pojavama koje ovaj fenomen podrazumijeva i jasno pokazuje: nepostovanje normi meðunarodnog prava; agresija protiv susjednih meðunarodno priznatnih država, šlanica Ujedinjenih naroda u cilju zaposjedanja njihovih teritorija; besprimjeran genocid nad graðanima država čiji su dijelovi okupirani: progon političkih neistomišljenika, uključujući i pripadnike drugih nacionalnosti; gušenje slobode izražavanja i medija i njihovog stavljanja pod kontrolu države koja dirigira ratnohuškačkom propagandom aroganciju i dvoličnost u odnosima sa značajnim svjetskim čimbenicima; unošenje neizvjesnosti i nestabilnosti u cijelu regiju; podržavanje krajnje militantnog nacionalizma sa primjesom vjerskog (pravoslavnog) integrizma; uvoðenje u društvene odnose nacionalne i vjerske netrpeljivosti i isključivosti.

MEMORANDUM SANU – PLATFORMA ZLOČINA AKTIVNO UČEŠĆE SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U ZLOČINU

Da bi se donekle predstavile prilike čiji je razvoj rezultirao tragedijom Prijedora treba se podsjetiti nekih prijašnjih dogaðaja. 1986. godine završen je “Memorandum SANU” čiji se duhovni otac Dobrica Čosić koji se javnosti nastojao predstaviti kao opozicijski demokrat, a u stvari je bio samo nacional-komunist-frakcionaš, nezadovoljan što nije bio na vlasti. Kasnije su srpski akademici i političari ovaj dokument proglasili nezavršenim, što je ustvari i bio, jer se drugi dio dokumenta, onaj ratni, još radio u specijaliziranim ustanovama i službama Generalštaba bivše JNA. SANU je svojim tendencioznim prekrajanjem povijesti pružila srpskom režimu i njegovim pristašama teorijsku osnovu za voðenje rata protiv susjednih naroda. “Memorandum” je baziran na staračkim idejama i frustracijama članova SANU-a, koji su htjeli sami utjecati na dovršenje srpske povijesti, jer smatraju da ona nije “srečno dovršena kako je trebalo da bude 1918.”. Sa stanovišta Bosne i Hercegovine, “Memorandum” je dokument agresije jer se pokazalo da su ratna zbivanja samo način za ostvarivanje ideja sadržanih u njemu. Još je svježe sječanje da je nakon završetka ovog dokumenta ubrzo počelo uklanjanje Slovenaca, Hrvata i Bosnjaka sa istaknutih i ključnih mjesta državnih, privrednih i kulturnih institucija.

AKTIVNO UČEŠĆE SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U ZLOČINU

U složenoj strukturi svekolikog zločina velikosrpskih osvajanja posebno mjesto i aktivnu ulogu igra Srpska pravoslavna crkva (SPC) sa Svetim arhijerejskim sinodom na čelu. Uloga Srpske pravoslavne crkve a posebice Svetog arhijerejskog sinoda je u najmanju ruku ortastvo u zločinu. Paleta tih aktivnosti je široka i šarolika, od ideoločke potpore srpskim nacionalistima i fundamentalistima do izravnog sudjelovanja u naoružavanju svoje pastve. Militantni pastiri su dijelili naoružanje svom razularenom stadu. U arhivima o tome postoji obilje dokumentacije. U povijesti nije poznato tako izravno, neskriveno, takoreći drsko, uplitanje vjerskih velikodostojnika u ideološkom utemeljenju, ali i u praktičnoj pripremi zločina. Sveti arhijerejski sinod (SAS) je na svom saboru 1992. godine službeno objavio militantni stav Pravoslavne crkve. Tada je rečeno da “crkva i srpski narod nikada nisu priznavali avnojevske granice” i da “ničije nagodbe ne obavezuju narod, kao celinu, bez njegove saglasnosti i bez blagoslova njegove matere pravoslavne srpske crkve”. Pokazujući time da se više bavi politikom nego vjerskim poslovima. Sveti arhijerejski sinod je iste godine, potpuno nepozvan izdao priopčenje u kojem je SPC pokraj svih stradanja stanovnika BiH, našla primjerenim reči da nije bilo masovnog silovanja Bošnjakinja od strane Srba, te da su to “optužbe fabrikovane u službi nečasne ratne propagande protiv srpskog naroda u celini”. 1993. godine SPC je podržala i referendum čije je rezultate odbacila meðunarodna zajednica na okupiranim podrucjima BiH pokazujući na ovaj način da otvoreno stoje iza agresorskih snaga i ciljeva. Srpski patrijarh Pavle ni u jednoj prilici nije decidirano osudio masovne zločine koje su počinili Srbi nad Bosnjacima. Umjesto toga on je čak izrazavao podršku srpskoj vojsci posvečujući zapravo njihov terorizam prema narodu Bosne i Hercegovine.

NEČASNA ULOGA SRPSKIH POVJESNIČARA I NOVINARA U ZLOČINU

Veliku ulogu u teorijskoj pripremi zločina u Prijedoru, koja je eskalirala besprimjernim genocidom, nezapamčenim u povijesti Evrope nakon II. svjetskog rata, imali su srpski povjesnicari iz Srbije i Crne Gore i naravno BiH. Držeći se principa “proizvodnje historije” oni su unaprijed nudili opravdanje planiranim zločinima, alibi prije zločina. Uz povjesničare u pripremi rata medijski učinak je gotovo nemjerljiv. Takozvani “medijski psi rata” su pokazali da se ta časna i istinoljubiva profesija može pretvoriti u svoju suprotnost. Gazeći sve kodekse i moralne norme žurnalističke profesije novinari Kozaraskog Vjesnika i Radio Prijedora su ubrzano pripremali srpsku javnost za dogaðaje koji će uslijediti 1992. godine i eskalirati agresijom i genocidom . Pod djelovanjem takve ubitačne prijedorskosrpske propagande večina srpskog javnog mnijenja još uvijek ne prihvača druga mišljenja, argumente, te i dalje vjeruje da cijeli svijet griješi i odbacuje izvješća neovisnih i, dakako, objektivnijih agencija iz kojih se vidi da su Srbi počinili više ratnih zločina u Prijedoru nego Nijemci za vrijeme Drugog svjetskog rata. Razmjere zla, koje su Kozaraski Vjesnik i Radio Prijedor producirali neodoljivo podsječaju na propagandni stroj, što ga je tokom II. svjetskog rata vodio dr. Goebbels. Tako stvoreno zlo i metode, koje su primjenjene u njegovom izazivanju, upučuju na zaključak da se djelovanje spomenutih agresorskih i secesionističkih srpskih medija može promatrati kao sasvim nova kategorija zločina protiv mira i čovjčnosti.

VOJNI NAPAD NA CIVILE

U svim slojevima strukture velikosrpskih zločina u Prijedoru kao temeljni nazivnik implicitan je: vojni napad na civile. Znamo da je rat oružani sukob dviju ili više vojski, ali kako nazvati napad vojske čija je mašinerija pokrenuta iz Srbije i Crne Gore i njihovih satelita iz BiH na nenaoružane civile? Postoji samo jedna riječ: AGRESIJA!

TVORNICE SMRTI

Suprotno svim meðunarodnim konvencijama, a u cilju fizičkog uništenja Bošnjaka i stvaranja etnički čistih teritorija, srpski agresor je od prvog dana okupacije formirao veliki broj koncentracijskih logora i zatvora na područiju Prijedora. Njihova pojava nije pojedinačan incident ili neki nekontrolirani dogaðaj, već naprotiv, oni su funkcionalna tvorevina za realizaciju plana prisilnog progona i preseljavanja bošnjačkog stanovništva Prijedora. Koncentracijski logori i zatvori, kao jedno od najdrastičnijih obilježja fašizma, ponovo su nakon II. svjetskog rata oživljeni i to na najokrutniji način. U njima su izvršeni barbarski zločini nevidjenih razmjera kakve svijet ne pamti.
Na području opčine Prijedor agresor je formirao 17 konc-logora meðu kojima su nazloglasniji : Omarska, Trnopolje, Keraterm, Tomašica, Brezina, sportski centar u Prijedoru i drugi. Nazloglasniji su svakako logori Omarska, Keraterm, i Trnopolje. Kroz ove logore prošlo je 45-50 hiljada Bošnjaka i Hrvata s područja ovog dijela Bosanske krajine, a veliki postotak ih je u istim ubijeno.
Zajednička obilježja svih ovih logora su:
– pojedinačna i masovna ubojstva zatočenika
– uhičenja i dovoðenja ljudi u logore bez pravne osnove (jedini kriterij je nacionalna pripadnost)
– psihofizička tortura (i mučenje) u dosad neviðenim oblicima nad zatočenim civilima
– držanje u uvjetima koji ne zadovoljavaju ni najelementarnije životne potrebe
Poseban tip logora su takozvani ženski logori koji se formiraju po kavanama, privatnim kućama, stanovima, hotelima, a služe za sadističko seksualno nasilje i iživljavanje agresorskih hordi uz neviðene psihičke torture. Žrtve su obično djevojke i mlaðe žene, a nerijetko i djevojčice od 14 pa čak i manje godina – do starijih žena preko 60 godina. Tragedija i golgota Bošnjaka najdublje se očituje u tragediji njihovih žena i djece. Četnici su sa posebnim uživanjem obesčašćivali bošnjačke žene i djevojke znajući da su Bošnjaci još u II. svjetskom ratu svojim dzelatima govorili: “Halalim ti život, spasi mi čast!”.

ETNIČKO ČIŠĆENJE – TERMINOLOŠKA KAMUFLAŽA ZLOČINA

Kao poseban i monstruozan oblik zločina ovaj neorasistički čin je napravio neizbrisivu mrlju na obrazu civilizirane Europe i svijeta. U Njemačkoj je svojevrsni sudbeni stol u Društvu za njemački jezik objavio da je “etničko čišćenje” najružniji izraz koji je 1992. godine uveden u svakodnevni govor. I bez toga znamo da svaki rat, pa i ovaj velikosrpski protiv BiH, ima ne samo svoje junake i kukavice, nego i svoj rječnik. Alain Finkielkraut kaže da “Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno o nekom ’konačnom čišćenju’ nego s kartamč na stolu otvoreno govore o ‘etničkom čišćenju’”. Tačno je da je nacisticko “konačno rješenje” eufemizam, ali takvo je i “etničko čišćenje” jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina koju je trebalo prikriti i “konačno rješenje.

URBICID, EKOCID, ETNOCID, URBICID, KULTUROCID…

Još od prvog dana agresije na Prijedor, došlo je do uništavanja grada, njegovih prigradskih mjesta, uništvanja kulturno-povijesnih spomenika, poslovnih objekata, tvornica, infrastrukture, stambenih blokova, sakralnih objekata. Agresor je sistematski uništavao svaku vrstu fizičkog opredmečenja, arhitektonskog filigranskog tkiva bošnjačke kulture i tradicije. Rušeći sistematično, planski i ne birajuči oružja i oruða, agresor je izvršio destrukciju svih vidova prijedorskog života, čineći planski kulturni genocid, ekocid, etnocid, kulturocid i urbicid istovremeno, rušeći sve što nosi iole urbani predznak i simoblizira pojam civilizacija, kao i zajednički tradicionalni suživot naroda u Prijedoru. To je napadaj ruralnog na urbano. Kako je Prijedor grad sa multikulturanim vrijednostima arhitektonskog i umjetnčkog naslijeða, agresor se posebno okomio na bogatu graditeljsku baštinu svih tradicionalnih stilova i svih perioda. U Prijedoru tako nisu napadnuti samo ljudi nego i sve ljudsko! To je svojevrsni napadaj na onaj skup kategorija koje popularno zovemo multietničko, multikonfesionalno i multikulturno srediste. Ovo slojevito “multi” sadrži svu onu ljepotu suživota i prožimanja naroda i njihovih tradicija u jednom civiliziranom i demokratskom drustvu. Prožimanje aksioloških razina različitih zločina predstavlja skup velikosrpskih žudnji za hegemonijom i destrukcijom svega nesrpskog. Hegemonija isključuje demokraciju. Kad Srbin kaže demokracija citaj dominacija. Zato mnogi dosadasnji pokušaji demokratskih zajednica da žive sa Srbima trpe jednu veliku opasnost: Nametanje dominacije! Tako kategorija isključivost postaje definicija – srpskog nacionalnog egoizma.

ELITOCID

Ono što zločin u Prijedoru izdvaja od drugih jeste elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanju bošnjačke političke, kulturne, naučne, ekonomske i sportske elite u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući baš Bošnjacima. Više stotina pripadnika bošnjačke elite je na najbrutalniji način ubijeno. Ubijeni su samo zato čto su imenom odavali svoju umutrašnju smirenost, duhovnost, intelektualnost, nadmoć, oličenu u Islamu. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog Ništa.

Pokrenule su nas slike iz logora u okolici Prijedora koje su potresle cijeli svijet

Tvrditi da će se prošlost u Bosni zaboraviti kroz obnovu ekonomije i ulazak u Evropsku uniju, najobičnija je iluzija.

Istovremeno u Parisu i Zurichu je objavljena knjiga dvoje francuskih novinara,: Isabelle Wesselingh i Arnauda Vaulerina, pod naslovom ” Bosna:: Zivo sjecanje “, u kojoj pomenuti autori istrazuju zlocin genocida u Prijedoru. Predgovor knjizi je napisao nobelovac Elie Wiesel. O motivima ovog istrazivanja govori jedan od autora, novinarka agencije France Prese, Isabelle Wesselingh.

Pokrenule su nas slike iz logora u okolici Prijedora iz 1992. godine koje smo vidjeli u medijima i koje su potresle gotovo cijeli svijet, pa i nas u Francuskoj. Nakon rata otišli smo u Prijedor koji je bio poprištem brutalne kampanje etničkog čišćenja što su ga izveli srpski nacionalisti. Željeli smo vidjeti kako, nekoliko godina kasnije, žive ljudi u mjestu u kojem su se dogodile takve strahote. Kako, jedni pored drugih, sada žive povratnici i neki od onih koji su sudjelovali u njihovom progonu. Vjerovali smo da je Prijedor, na odreðeni način, simbolizirao karakter rata u Bosni i Hercegovini, kao što su to i opsada Sarajeva i sudbina Srebrenice, ali da je ono što se dogaðalo u tom gradu ostalo nepoznato meðunarodnoj javnosti.

Razgovarali smo s mnogo ljudi, sa žiteljima tog grada, sa stručnjacima, ljudima iz Haškog tribunala, pregledali smo ogromnu dokumentarnu grðu. Prijedor je bio grad s gotovo jednakim udjelom bošnjačkog i srpskog stanovništva u ukupnoj populaciji koja je živjela složno i zajedno.
Da bi postigli stvaranje kompaktnog etničkog teritorija, srpski su nacionalisti morali zbilja uložiti veliki napor kako bi pokrenuki kampanju razdvajanja ljudi. Prvo je tamošnje Srbe, koji na prvim slobodnim izborima nisu toliko glasali za SDS, koliko za reformiste Ante Markovica, trebalo uvjeriti da su ugroženi. Prijedor je bio ključna tačka za spajanje teritorija pod srpskom kontrolom u Bosni i u Hrvatskoj i zato je

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.