MEHINO SVJEDOČENJE O ZLOČINIMA U KONCETRACIONOM LOGORU SMRTI

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Roy Gutman je aktuelni novinar njujorškog sedmičnika „Njuzvik“ („Newsweek“). Svojevremeno (1993.), kao reporter Njuzdeja (Newsday) bio je dobitnikom Pulicerove (Pulitzer) nagrade za internacionalno izvještavanje o otkrivanju užasa rata na prostorima bivše Jugoslavije. Njegove reportaže su otvorile put ka slobodi preko 6000 ljudi – Bošnjaka i Hrvata, zatočenih u četničkim konc-logorima na području Bosanske Krajine, a koji su prethodno čekali sigurnu smrt.Autor je knjiga poput „Svjedok genocida“ (1993.) te suizdavač je edicije „Ratni zločini“: „Šta bi javnost mogla da zna“ (1999.), zatim „Banana diplomacija“ („Banana Diplomacy“) u kojoj kritički istražuje ispravnost američke politike u Nikaragvi, te drugih. Za svoj rad dobio je još neke nagrade kao što su „Džordž Polk“(„George Polk“) za strano izvještavanje, nagradu „Seldenov prsten“ („Selden ring“) za istrazivačko izvještavanje, a nedavno i Zlatnu povelju mira „Linus Pauling“.
Kao jedan od 15 uglednih svjetskih djelatnika pri američkom Institutu za mir fokusirao je svoja istraživanja na oblast „Internacionalno humanitarno pravo i mediji“, na slučaju Afganistana, naprimjer. Za vrijeme rada za „Njuzdej“ („Newsday“), ranih 1990-tih, pokrivao je oblast inostranih poslova, odnosno obavljao dužnost šefa Biroa za Evropu u Vašingtonu (Washington, DC). Prije toga je radio za „Rojters njuz servis“ („Reuters News Service“) u Bonu, Beču, Beogradu i Vašingtonu (Washington, DC). Diplomirao je na Harvardu historiju (College in history), te u Londonu Ekonomiju u meðunarodnim odnosima (School of Economics in international relations)
Roy Gutman
Iz knjige “Svjedok genocide”, Zagreb, 1994.
Iskazi dvojice nedavno osloboðenih zatvorenika za Newsday ukazuju na to da su srpski osvajači sjeverne Bosne otvorili dva koncentaciona logora, u kojima je ubijeno ili do smrti izgladnjelo više tisuča civila, dok će ih još nekoliko tisuča ostati zatvoreno dok ne umru.
Čini se da svjedočanstva dvojice preživjelih predstavljaju informaciju iz prve ruke o onom za sto se meðunarodne organizacije koje se bave zaštitom prava čovjeka pribojavaju da bi moglo biti sustavni pokolj velikih razmjera. Novinar Newsdaya nije mogao posjetiti logore. To nije omogučeno niti Meðunarodnom Crvenom križu niti bilo kojoj drugoj organizaciji. U jednom od koncentracionih logora, nekadasnjem rudniku željeza u Omarskoj, u sjeverozapadnoj Bosni, prema navodima bivšeg zatočenika koji nas je molio da ga zovemo Meho, u metalnim kavezima bez sanitarnog čvora, odgovarajuće hrane, mogučnosti kretanja ili pristupa vanjskom svijetu zatvoreno je više od tisuču muslimanskih i hrvatskih civila. On kaže da zatočenici logora predstavljaju čitavu političku i kulturnu elitu grada Prijedora. On tvrdi da srpski stražari svakih nekoliko dana ubijaju zatvorenike u skupinama od 10 do 15. Odveli bi ih do obližnjeg jezera. Začuli bismo salvu pucnjeva i oni se više nikada ne bi vratili, prica Meho. Pierre Andre Conod, šef delegacije Meðunarodnog Crvenog križa u Zagrebu, koja je zadužena i za sjevernu Bosnu, izjavio je. Mislim da bi nas, kad se ne bi radilo o logorima smrti, pustili da u njih uðemo. Kad bi uvjeti u tim logorima bili prihvatljivi, imali bi razloga da nam ih pokažu. Crvenom križu je dvaput dopušten ulazak u ono što bosanski Srbi nazivaju logorom za ratne zarobljenike. Jugoslavenski premijer Milan Panić je preko svog zamjenika poručio da on ne može niti potvrditi niti opovrgnuti postojanje logora smrti te je rekao da se on zalaže za zatvaranje svih logora, na svim zaračenim stranama u Bosni. Zemlja kojoj je Panić stao na čelo samo je sjena nekadašnje Jugoslavije, a sastoji se samo od Srbije, koju se optužuje da podupire rat u Bosni, te male Crne Gore. Srbi, koji prisvajaju sjevernu Bosnu kao svoju regiju, opisuju politiku protjerivanja Muslimana i Hrvata katolika kao etničko čišćenje; svjedočanstva preživjelih s kojima je razgovarao novinar Newsdaya pokazuju da je u najboljem slučaju riječ o eufemizmu za kampanju zločina i brutalnih deportacija.
Mehu, 63, zidara iz obližnjeg Kozarca, liječnik iz njegova mjesta nagovorio je da prekine svoju šutnju, pa je on u petak proveo dva sata u razgovoru s novinarom Newsdaya i djelatnicima Crvenog križa. Meho kaže da je u Omarskoj bio u lipnju zatočen tjedan dana prije nego što je osloboðen, kako on vjeruje, zbog svoje starosti. Njega su, kaže, s još 300 muškaraca držali u utovarivaču rude, u kavezu velikom šezdesetak četvornih metara, kojem su čekali na obradu svojih tamničara. Metalna nadkonstrukcija sastojala se od po četiri kaveza naslagana uvis, odvojena rešetkama. Nije bilo zahoda, pa su zatvorenici morali živjeti u vlastitom izmetu koji se cijedio kroz rešetke. Meho kaže da su tri muškarca pokušala pobjeći skacuci s vrha kaveza kroz otvorenu dovodnu cijev na tlo, no svi su ustrijeljeni nakon što su pali s visine od 18 metara. Kaže da je od drugih zatvorenika čuo kako je tijekom tjedan dana njegova boravka u logoru 35 do 40 muškaraca nakon premlačivanja umrlo u mukama. Meðunarodne humanitarne organizacije izjavile su da je njegov iskaz, dan novinaru Newsdaya pred djelatnicima bosanskog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, prva potvrda njihovih sumnji da je Omarska logor smrti. Oni su rekli da već duže od mjesec dana slušaju glasine o takvim logorima, no nitko nije uspio razgovarati s nekim od preživjelih. Meðunarodni Crveni križ nastoji već duze od dva tjedna dobiti dopuštenje za ulazak u Omarsku, izjavio je Conod, ali srpske vlasti u Bosni ih stalno odbijaju govoreći da im ne mogu jamčiti sigurnost. Srpska je vojska prije dva tjedna odbila odvesti Newsdayevog novinara i fotografa slobodnjaka u Omarsku. Meho kaže da su, u vremenu dok je on bio u Omarskoj, od 3. do 10. lipnja, sva četiri kaveza u utovarivaću rude bila puna zatvorenika, a neki drugi zatvorenici su procijenili da je u logoru bilo zatoceno oko 8.000 ljudi. Službena Bosanska državna komisija za ratne zločine, vladino tijelo osnovano za prikupljanje dokumentacije o ratnim zločinima, u svom je prošlotjednom izvješću za UNHCR iznijela procjenu da se u Omarskoj nalazi 11.000 zatvorenika, što znaći da je Omarska najveci od 94 logora poznata komisiji. Nije bilo nikakvih procjena o broju ubijenih zatvorenika. Prema navodima jednog svjedoka, kojeg je prije dva tjedna citirala bosanska dobrotvorna ustanova Merhamet, tisuče muškaraca je takoðer zatočeno u otvorenoj rudarskoj jami koja je korištena za iskapanje željezne rudače. Meho kaže kako se čini da su neki drugi zatvorenici bili zatočeni u zgradi za odvajanje rude i u upravnim zgradama. On navodi da nije znao za zatvorenike koje su držali vani, pod vedrim nebom, bar ne u vrijeme kad se on tamo nalazio. Mirza Muftić, inženjer geologije koji je sudjelovao u izradi nacrta rudnika, pojasnio je da se otvorena jama nalazi oko kilometar i pol od mjesta gdje je bio zatvoren Meho, tako da je on nije ni mogao vidjeti. Proslog je tjedna Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice objavilo izvješće u kojem navodi izjavu stražara iz Omarske koji je promatraću UN-a rekao da su vlasti planirale pobiti zatvorenike u Omarskoj izlazući ih vremenskim nepogodama. Necemo na njih trositi metke. Oni nemaju krov nad glavom, a sunce sija, kisa pada, noci su hladne i dobivaju obrok batina dvaput dnevno. Ne dajemo im ni hranu ni vodu. Krepat ce kao zivotinje”, navodi UNHCR u hitnom izvjescu objavljenom u ponedjeljak u Zenevi, a u svezi s izvanrednim zasjedanjem o izbjeglicama iz Bosne. Poput mnogih drugih izbjeglica, Meho kaže da je i on bio redovito premlačivan te da je, dok je bio zatočen u Omarskoj i dva druga u kojima se nalazio kratko vrijeme na putu za Omarsku, bio svjedokom zločina. Tijekom razgovora je rekao kako gotovo uopće ne može podići lijevu ruku, a kad se nasmiješio vidjelo se da gotovo uopće nema zube – sedam mu je zuba izbijeno tijekom batinanja koje je opisao. Meho veli da ga je bosanska srpska vojska uhitila u njegovoj kuci u Kozarcu 27. svibnja. Stavili su znak crvenog križa na rukave i tenkove i vikali: Predajte se. Čeka vas Crveni križ. Bit čete zaštičeni, te nastavlja pričati da su, meðutim, pri ulasku u autobuse na vratima stajali vojnici s pendrecima. U svakom su autobusu bila po tri naoružana stražara. Rekli su nam da čemo, dignemo li glavu, u nju dobiti metak. Logori su žurno otvarani. Meho je, prije nego što je poslan u Omarsku, prvo odveden u Keraterm, nekadašnju tvornicu keramičkih pločica u Prijedoru, a zatim u ciglanu, susjednu tvornicu opeke. Kaže da je zatvoren zato što su vlasti sumnjale da su se njegova dva sina borila protiv Srba. Njihov je sistem bio takav da bi vas odveli na ispitivanje, a onda bi vam rekli kako će te biti osloboðeni ako o drugima kažete ono što su oni htjeli čuti. Svatko je, da bi se spasio, optuživao onog drugog. No oni nisu nikoga oslobodili, priča Meho. U utovarivaču rude u Omarskoj ljudi su bili tako natrpani da nije bilo mjesta da se legne. Malo bi odrijemao, a onda bi mjesto prepustio sljedečoj osobi. Kruh se dijelio svaki treći dan, kilogram kruha na troje ljudi, a nakon tjedan dana zatvorenicima su počeli jednom dnevno davati malu šalicu slabe juhe. U zatvorenom odjelu, bez ikakvih sanitarnih uvjeta, svim je muškarcima narasla brada i dobili su uši. Zatvorenici su bili rasporeðeni na različitim razinama utovarivača rude. Mehin brat, 51, rendgenski tehničar, nalazio se na razini B. Meho kaže da je on bio na razini C. U petak nam je rekao da je čuo od jednog nedavno osloboðenog zatvorenika da je njegov brat umro nakon što je on, Meho otišao. On kaže da su ga stražari svaku noć izvodili na ispitivanje i premlačivanje. Meho veli da je poznavao čovjeka koji ga je ispitivao, bio je učitelj u Bosanskom Novom, kao i dvojicu sražara, jedan je bio konobar u jednom restoranu, no svi su se oni pravili da ga ne poznaju. Kaže da nikad nije priznao da ima sinove ili brata. Kad bi ga ispitivać pitao o njegovim sinovima, odgovorio bi: Druže, ja nemam sinove. Zapovjednik mu je odgovorio: Nisam ni ja drug. Meho kaže da ima dva sina, od kojih je jedan jož u Bosni. Prema njegovim navodima, svi su vojnici pustili duge brade u stilu srpskih četnika, rojalističkih vojnih jedinica iz drugog svjetskog rata. Sam zapovjednik nije Mehi prijetio da će ga ubiti, ali drugi su vojnici to često činili. Govorili su nam da će za svakog Srbina koji pogine u borbi ubiti nas 300. Kaže da je on jedini pušten iz odjela C te da su ga vjerojatno pustili zbog njegove starosti. Iz odjela B je preseljeno oko 45 ljudi, svi stariji od 60 godina, dok su mlaði muškarci, u dobi izmeðu 18 i 60 godina, bili zadržani u logoru. Njega su odveli u Trnopolje, selo izmeðu Omarske i Prijedora, koje je pretvoreno u golemi zatvorenički logor. Meho kaže da su ga u prvo vrijeme drugi zatvorenici, zbog stanja u kojem se nalazio kad je stigao izbjegavali. To se poklapa s onim što smo čuli od kčeri jednog uglednog člana prijedorskog gradskog vijeća, koja je vidjela kasniji dolazak ljudi iz Omarske. Ta nam je intelektualka, koja je zatražila da ne otkrijemo njezino ime kako bi zaštitila roðake koji se još uvijek nalaze tamo, rekla je u intervjuu voðenom prije razgovora s Mehom da je njezin kolega vidio ljude koji su pušteni iz Omarske te da joj je ispricao: Svi su bili mlaði od 18 ili stariji od 60 godina. Prvih nekoliko dana morali su biti odvojeni. Bili su puni uši, čak i po obrvama. Bili su potpuno iscrpljeni i jako mrsavi. Ta je žena i sama bila u Trnopolju, no ne kao zatvorenica. Ona je rekla da su meðu zatočenicima u Omarskoj i žene, intelektualke iz Prijedora, koje, kako se čini, drže odvojeno od muškaraca, u upravnoj zgradi. Meðu njima su zubarice, ginekolozi, sve žene s viskoh polozaja. Naša sugovornica kaže da trenutno štrajkaju glaðu.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.