DA SE GENOCID NE ZABORAVI: Najmračniji dio historije Prijedora – HISTORIJA ZLOČINA U PRIJEDORU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Prijedor, grad u kojem su srpski fašisti počinili genocidNajmračniji dio historije Prijedora je period od 30. 4. 1992. pa do sada.Ovaj datum se može slobodno nazvati datumom smrti onakvog grada kakvog smo mi nekada znali. U noći uoči 1. maja “Meðunarodnog praznika rada” Prijedor je osvanuo preplavljen avetima prošlosti obučenim u kojekakve maskirne uniforme i okičene simbolima za koje smo mislili da su zauvijek iza nas. A, na radio Prijedoru je odzvanjalo zvanično saopštenje uz “Marš na Drinu” da je “srpski narod preuzeo vlast u Prijedoru i načinio istorijski korak ka ostvarenju svoga sna o Velikoj Srbiji”. Taj san smo nažalost mi svi odsanjali otvorenih očiju igrajući glavne uloge junaka iz Spielbergove Shindlerove liste. A, film kao da nije imao kraja. Mnogi od nas su prošli tada svoj put za Bleiburg i mnogi od tih putnika se nikad nisu vratili. Te noći, kada se u obično sve spremalo za sutrašnje roštijanje na Pilani, Bešića poljani, Rasavcima, Staroj pilani i ostalim prijedorskim izletištima, u Prijedor su ušli tenkovi i transporteri tzv. JNA i zajedno sa njom gomile ljudskog otpada koje su se nazivale “arkanovcima”, “belim orlovima”, “seseljovcima” i koje su donijele užas i razaranje na ulice ovoga nekad mirnog i pitomog grada. Sa njihovim dolaskom nestao je i Prijedor onakav kakav je bio i kakav nikad više neče moći biti kao i mnogi mirni dobri ljudi koji su Prijedoru davali dušu. Rezultat svega toga je: 15.000 graðana Prijedora se vodi kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu, večina sela u okolini su do temelja spaljena kao i kompletno područje Kozarca. Mnogi od tih nestalih se danas pronalaze po mnogim jamama u okolini grada, a največio dio kriju rudokopi Omarske, Ljubije i Tomašice. Preko 30 džamija i nekoliko katoličkih crkava ja porušeno. Starog grada nema više i nema više ko da prolazi kejom, nečuje se više ezan sa munare čaršijske džamije niti kandilji označavaju kraj još jednog ispostenog dana Ramazana. Nema ko da doðe na ponočku ili da zapali sviječu, nema ko da proući FATIHU, a ako je kojim slučajem neko i ostao nema više gdje. Nažalost, umjesto po nekim lijepim stvarima, nas grad će zauvijek ostati poznat po najzloglasnijim logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju i po največem broju ratnih zločinaca. Mnoge graðevine su srušene ali najtužnije od svega je to što je Prijedoru ubijena duša i njegov duh koji su šinili ljudi kojih više nema. Sada poslije pogroma Bošnjaka, Prijedor i kompletno područje opčine, iako još uvijek na obalama Sane, se nalazi na neprirodnoj granici “Republike Srpske” i Federacije Bosne i Hercegovine

OKUPACIJA PRIJEDORA

Prije izbijanja rata, razne etničke skupine u opčini Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premoščavala etničke granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol “bratstva i jedinstva bivše Jugoslavije uopšte, jer u poreðenju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo večih meðunacionalnih sukoba”.

Kontekst preuzimanja opčine Prijedor

Zategnutost zbog dogaðanja u BiH pogoršana je propagandom i politiškim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Već smo spomenuli propagandnu aktivnost u opčini Prijedor, ali vrijedi ponoviti iskaz Muharema Nezirevića, bivšeg glavnog urednika prijedorskog radija. On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i vračeni sa fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje. Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao odgovornost, jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja. Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u opčini Prijedor već u prolječe 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva, već jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i sa Pala. Kao što smo već rekli, takva propaganda imala je polarizirajuči utjecaj širom bivše Jugoslavije, a opčina Prijedor nije bila izuzetak. U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije.
Prema izjavi Mirsada Mujadžića, predsjednika opčinskog odbora SDA u Prijedoru od njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori za opčinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešća, što je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takoðe predložila zajednički plakat za izbore sa porukom “Živjeli smo i dalje čemo živjeti zajedno”, sa namjerom da pokaže da su skladni meðunacionalni odnosi mogući u novoj demokratiji. Na plakatu se srpski simbol nalazio izmeðu hrvatskog i bošnjačkog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da ga istakne u srpskim područjima. U etnički mjesanim zajednicama Bošnjaci su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali. Kao što smo već rekli, s priblizavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševičevoj politici, uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je rečeno da to nije službena politika nego ponašanje nekolicine neodgovornih pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešća.
U prijedorskoj skupstini opčine, za koju su održani izbori u novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a opčina Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka stranka imala je na lističu ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i Reformske snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou opčine. U tom smislu, voðe SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione stranke isključe iz formiranja vlade. Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, meðutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. Voðeni su pregovori, uključujući i improvizovani sastanak izmeðu Srðe Srdića, predsjednika prijedorskog opčinskog odbora SDS, Radovana Karadžića, predsjednika SDS, i Mirsada Mujadžića, predsjednika opčinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadžić je savjetovao lokalnom SDS da naðu rješenje i stranke su se konačno dogovorile da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupštini opčine u Prijedoru u januaru 1991. Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojić, tadašnji vršilac dužnosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne i Hercegovine i jedan od Karadžičevih povjerenika.
Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće izmeðu SDA i SDS oko podjele važnih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik opčine Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA. Bilo je još šest važnih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi. Odbijeni su svi argumenti za etničku ravnotežu na tim funkcijama, kao i na drugim funkcijama u društvenim i privatnim firmama i institucijama. SDS je uporno podržavala svoje kandidate i štitila tadašnje stanje, po kojem su Srbi drzali oko 90% funkcija u finansijskim institucijama, te društvenim i javnim preduzečima.

Uvod u preuzimanje opčine Prijedor

U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu srpsku skupštinu, čiji je prvi predsjednik bio zamjenik predsjednika zvanične skupštine opčine, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan opčine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne-Srba. Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je i neovlašteno vračanje nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru.
Veza izmeðu zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće “nove Jugoslavije”. Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija “blisko saraðivala” sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti.
Na političkom planu, posljednji sastanak Skupštine opčine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu opčine Prijedor. Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je opčina podijeljena izmeðu Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada Prijedora u kojem su živjeli uglavnom muslimani, dok je centralni dio grada Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predložio da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu neutralna, naglašavajući da bi stvarno provoðenje takve podjele u svakom slučaju bilo veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.
Nastavlja se…

Izvor:
www.Hambarine.com
www.MojPrijedor.com
http://hem.passagen.se/hambarine

Zahvaljujemo se svima onima koji su nam uputili morlanu podršku kao i svima onima koji su u namjeri da se istina ne zaboravi ustupili priloge, izjave, fotografije… iz mračnog doba prijedorskog kraja, nadamo se da ćete i ubuduće tako nastaviti.
Ujedno oni koji nam upućuju prijetnje poručujemo da nećemo prestati u dokazivanju istine za sve što su srpsko-crnogorski fašisti u genocidnoj agresiji na BiH počinili bošnjačkom narodu i da nećemo stati dokle god svaki zločinac ne stane pred licem pravde.

Redakcija Web magazina Bošnjaci.net!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.