ČAPLJINA – LOGORI SMRTI

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Prije hrvatske agresije i genocida u Bosni i Hercegovini 28% stanovnika Čapljine činili su Bošnjaci. U ovome gradu tada su ostali samo oni koji su pristali da se odreknu svoje vjere i svoga ukupnog bošnjačkog bića.Na području čapljinske općine inspiratori i realizatori hrvatske genocidne politike prema Bošnjacima formirali su više koncentracionih logora u kojima su držali zatočene Bošnjake, uglavnom civile:

1) Skladište PVO JNA u Gabeli

Po svjedočenju preživjelih logoraša, u četiri velika hangara bilo je zatočeno više od 1.400, a u cijelom logoru najmanje 3.500 Bošnjaka. Tu su hrvatski zločinci zatočenicima viljuškama vadili oči; ložili im vatru na leðima; tjerali su ih da s visine naglavce skaču u praznu limenu kantu, ili da gutaju zapaljenu plastičnu masu; tukli su ih, mučili glaðu i žeðu, pljaćkali, vodili na kopanje rovova na samoj liniji fronta, upotrebljavali kao živi štit u borbi, nagonili ih na utovar i prijevoz opljačkane bošnjačke imovine, na čišćenje kamena od srušenih džamija i sl. – Po svjedočenju preživjelih logoraša, u četiri velika hangara bilo je zatočeno više od 1.400, a u cijelom logoru najmanje 3.500 Bošnjaka. Tu su hrvatski zločinci zatočenicima viljuškama vadili oči; ložili im vatru na leðima; tjerali su ih da s visine naglavce skaču u praznu limenu kantu, ili da gutaju zapaljenu plastičnu masu; tukli su ih, mučili glaðu i žeðu, pljaćkali, vodili na kopanje rovova na samoj liniji fronta, upotrebljavali kao živi štit u borbi, nagonili ih na utovar i prijevoz opljačkane bošnjačke imovine, na čišćenje kamena od srušenih džamija i sl. Preživjeli logoraš s Dubravske visoravni kod Stoca dao je opširnu izjavu o stradalništvu Bošnjaka u ovom mučilištu. O tome kako se postupalo sa zatočenicima možda najbolje govori izjava jednog Bošnjaka koji je prije zatočeništva u Gabeli bio zatočen u srpskom koncentracionom logoru: “Ovi Bobanovi logori daleko su gori od srpskih.” U Gabeli su zatočenike držali bez ijedne kapi vode na temperaturi +40 C.
U ovom logoru bio je zatočen i Sejfo-ef. Kaimović, imam iz Rečice (kod Domanovića), ugledni član visokih organa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Tadeusz Mazovietski, posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava na području bivše Jugoslavije, podnoseći svoj izvještaj Vijeću sigurnosti, osvrnuo se i na hrvatske koncentracione logore na području Čapljine, a za ovaj u Gabeli kazao je kako je u njemu zatočeno izmeðu 2.000 i 3.000 ljudi koji se drže u četiri hangara gotovo hermetički zatvorena, te da se dnevno 650 grama hljeba dijeli na 16 zatočenika. Postojala je, uz to, stalna opasnost od gušenja, a ako bi zatvorenici pokucali na zid hangara, stražari bi otvorili vatru.
Nakon obilaska tri koncentraciona logora u kojima je HVO držao civile Bošnjake, UNHCR je odlučio javno upozoriti rukovodstvo bosanskih Hrvata na neviðeno kršenje elementarnih ljudskih prava. O tome je 7. septembra 1993. na konferenciji za štampu u Sarajevu govorio predstavnik ove organizacije Roy Wilkinson. On je nizom primjera ilustrirao teška kršenja ljudskih prava za koja su odgovorni, kako je kazao, bosanski Hrvati. Spomenuo je, dalje, kako su katastrofalni uvjeti u kojima se nalaze zatočeni Bošnjaci u Gabeli, te da je kroz tri hrvatska koncentraciona logora (Gabelu, Dretelj i Heliodrom) prošlo oko deset tisuća Bošnjaka. Četiri tisuće čapljinskih Bošnjaka razvrstano je u nekoliko manjih logora oko Ljubuškog, Čapljine i Lištice.
Jedan logoraš iz Gabele izjavio je da su, kada je Meðunarodni komitet Crvenog križa dolazio da popise logoraše, sklonjeni su najugledniji zatočeni Bošnjaci, kao, npr., dr. Sulejman Kapić iz Stoca, poznati stručnjak za reumatična oboljenja i akupunkturu, dr. Nazif Veledar iz Visokog, poslanik u Skupštini RBiH, Halid Turajlić, koji je imao posebnog čuvara sa zadatkom da ga pretuče kad god ga vidi na molitvi, Hasan Hasić iz Domanovića kome su ubili dvije kćeri, i mnogi drugi.
O tome kakva su još mučenja i poniženja preživjeli Bošnjaci zatočeni u Gabeli zasigurno će na Haškom tribunalu, ako se tamo naðu, kazati više Boko Previšić i Nikola Andrun, upravnici ovog mučilišta.
Iz Gabele je 19. oktobra 1993. u Gorancima kod Čapljine od 1.500 razmijenjeno 750 logoraša. Njihov izgled bio je ispod svih ljudskih kriterija, kako se moglo vidjeti na televizijskim ekranima. Preostale zatočenike u Gabeli tih dana je posjetio i dr. Haris Silajdžić, tadašnji predsjednik Vlade RBiH, zajedno s Mustafom Bijedićem, šefom bosanskohercegovačke misije u Ženevi. Oni su, naime, ostvarili suradnju s Meðunarodnim komitetom Crvenog križa (MKCK), posrednikom u ovoj razmjeni zarobljenika.

2) Kasarna “Dretelj”

– U ovom skladištu nafte nedaleko od Čapljine bilo je ukupno zatočeno blizu 5.000 Bošnjaka (u svakom hangaru oko 1.400). Oko 700 žena i starijih u jednom danu je dovedeno u ovaj logor. Najslavnija jedinica HVO-a u Čapljini – brigada “Knez Domagoj”, koju su sačinjavali Bošnjaci – razoružana je, skinute su im uniforme i zatvoreni su u ovu bivšu kasarnu.
Početkom septembra 1993. delegacija MKCK-a ušla je u ovaj koncentracioni logor i zatekla stravično stanje. Iako im HVO nije ni dopustio da vide logoraše najlošijeg izgleda, bili su užasnuti i onima koje su vidjeli. Izjavili su kako nema razlike izmeðu Srba i Hrvata u postupku prema Bošnjacima u konclogorima. Kazali su, takoðer, da su zatočenici bili u po dva hangara i tunela za oružje.
Neki zatočenici umrli su od dehidriranosti pod metalnim krovom podzemnog hangara. Stražari su vatrom zasipali krov hangara i tako jednom teško ranili trojicu zatočenika, stoji u izvještaju Tadeusza Mazovietskog.
Na konferenciji za štampu u Sarajevu 7. 9. 1993. predstavnik UNHCR-a Roy Wilkinson kazao je kako su Bošnjaci zatočeni u Dretelju mučeni glaðu i zeðu; mnogi su bili prisiljeni piti vlastitu mokraću da bi preživjeli; tokom 60-dnevnog tamnovanja izgubili su izmeðu 10 i 30 kg tjelesne težine, a kad su ih nakon osloboðenja kod Jablanice posjetili predstavnici ove organizacije, uvjerili su se da mnogi imaju teške posljedice fizičke i psihičke torture. Najmanje 30 Bošnjaka iz te grupe umrlo je u Dretelju, a više desetina nije se vratilo nakon što su odvedeni u nepoznatom pravcu, vjerovatno u živi štit na prvoj liniji fronta. U hangarima u kojima su bili zatvoreni nije bilo nikakvih ležajeva niti pokrivača, a vrata su otvarana samo jednom dnevno, kad se unosila hrana. Gosp. Wilkinson dalje je potvrdio postojanje fašističkih i sadističkih metoda prema zatvorenicima.
“Kada je jedna grupa zatočenika nakon razmjene iz Dretelja stigla u Jablanicu, izgledali su kao zatočenici iz fašističkih koncentracionih logora”, piše David B. Ottoway. Oni su pričali kako za dva mjeseca nikada nisu znali kada je dan, a kada noc. Armin Sefer, koji je razmijenjen i doveden do Drežnice, odakle je do Jablanice, zajedno sa svojih 300 drugova, pod najvećim rizikom morao putovati 16 km, ispričao je da je iza njega u Dretelju u dva tunela i pet hangara ostalo 2.000 Bošnjaka, te da ih bojovnici HVO-a sve odreda muče. Duševno poremećene logoraše navode da tuku i dave svoje drugove. Očevici ističu kako su ovi zatočenici živi skeleti – obrijanih glava, otrcani i potpuno izgubljeni. Svi oni potječu s područja s kojih su prognani Bošnjaci, kako je istakao logoraš Avdo Demirović.
Stravicno teške uvjete života u čapljinskim logorima zatočenici psihički nisu mogli izdržati. Meðutim, hrvatski zločinci nisu imali milosti: njihovim su se stanjem koristili kako bi što više uticali i na one psihički najstabilnije. Tako su, prema kazivanju Muje B. iz Stoca, jednog njegovog sugraðanina, inače teškog duševnog bolesnika, ostavili u tunelu meðu ostalim zatočenicima. Za njega su skovali limeni kafez i tretirali ga kao podivljalu životinju. Lomeći volju i dostojanstvo ljudi, jače logoraše gonili su da na vrućem asfaltu polugoli leže i očima široko otvorenim gledaju u sunce. Pored toga, upotrebljavali su električnu struju kao oblik mučenja, stavljaljući žice logorašu u ruke ili ih kačili za njihove uši. Logoraš M. Begić svjedoči kako su ga često “priključivali” na indukcioni aparat i krajeve gole žice kačili mu za uši.
U Dretelju je bilo i zatočene djece. U jednom hangaru bilo ih je na desetine. Dovoðena su iz škole, sa školskim torbama. Strašno je, po svjedočenju preživjelih, bilo gledati tu djecu kojoj ruke postaju sve dulje, oči sve krupnije, uši sve veće, a glave sve manje.
Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović iz Stoca, zatočenik u ovom koncentracionom logoru, svjedok je stradanja Bošnjaka, posebno djece, te pijenja krvi mladiću iz Gacka od pobješnjelog zlikovca nekog Mikulića, zadojenog velikohrvatskom ideologijom. Ovdje je svakoj pogibelji bilo izloženo i nekoliko imama.
Usprkos svojedobnim tvrdnjama HVO-a da je raspustio konclogor u Dretelju, utvrðeno je da to ne odgovara istini, te da su logoraši Bošnjaci bili samo premješteni u druge logore. Oko hiljadu Bošnjaka deportirano je na jadranske otoke odakle su raseljeni kojekuda po svijetu, dok su ostali bili prebačeni u koncentracione logore u Gabeli, Rodoču, Prozoru i Stocu.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.