PRIJEDOR – “SREBRENICA U KONTINUITETU”

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

“Jedan grad, ma koliki bio, ne čine samo kuće, ulice, trgovi, parkovi, rijeke, mostovi…
Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine”…

DA SE GENOCID U PRIJEDORU NE ZABORAVI!!!Prijedor, gradom čine Prijedorčani.
Imao je Prijedor ljude, a ljudi su imali Prijedor.
Ali tih ljudi više nema.
Nestanak ljudi Prijedora, kao ljudska, bošnjačka i prijedorska tragedija, je tema ovog priloga. Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku, u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa ovog svijeta, grad kojemu su ubili dužu i pretvorili ga u pustinju, onda je to svakako Prijedor. Ovaj grad, u kojemu je po posljednjem popisu (1991.) živjelo 49.454 Bošnjaka (44%), danas više nema ništa bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su dželatski pokopani njegovi nekadašnji žitelji – u največem broju Bošnjaci, a djelimično i Hrvati, njih oko 30.000. Time je ovaj grad po obimu ljudskih žrtava nedvojbeno postao največe stratište u Bosni i Hercegovini. U njemu nema više onih što su posljednje jezero – skoro već samo lokva – od sanjanog ili stvarnog nekadašnjeg Mora – Ljudi… A teško onoj vodi što ostane odvojena kada se njeno More povuće! Spasa joj niotkuda neće biti!… Ali, neka se ta voda sjeti da je ona More u svakoj svojoj kapi. A nema te jare koja može isušiti jedno More, i nema tog blata koje može More progutati.

Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila je ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti.
U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, snage policije i vojske SRJ i bosanskih Srba su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed dogaðaja koje je organizirao i kojima je rukovodio prvo Krizni štab, a kasnije srpska Skupština opštine. Do kraja 1992., ti dogaðaji će dovesti do smrti ili prisilnog odlaska skoro kompletnog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor.
Glavni organizatori i članovi Kriznog štaba su:
– Srðo Srdić – zubar, zapalio kuću i kafić “2M” svome sinu koji je bio oženjen Bošnjakinjom;
– Mile dr Radetić – ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;
– Milomir dr Stakić – prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor,sve naredbe svojih voða sa Pala Karadžića, Mladića i iz Banja Luke Vukića, Kuprešanina i Brðanina revnosno izvršavao, organizator osnivanja koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko 10.000 civila, organizator etničkog čiščenja, jedan od najodgovornijih za genocid u Prijedoru gdje je ubijeno oko 20,000 civila i brutalno silovano oko 5000 žena i djevojaka, naredbodavac likvidacije svih prijedorskih liječnika – Jusufa Pašića, Zdenka Sikore, Osmana Mahmuljina, Eniza Begića, Rufada Suljanovića, Esada Sadikovića-eksperta UN,
-Simo Mišković – predsjednik SDS,sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni izvrišitelj,
– Simo Drljača – pravnik, načelnik srpske milicije, odgovoran za funkcionisanje koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privoðenje i odvoðenje u logore, potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuča,
-Slobodan Kuruzović – nastavnik, komandant logora Trnopolje, uz njegovu saglasnost izvršena su mnoga ubijan ja i silovanja u Trnopolju, obogatio se pljačkajući imovinu Bošnjaka i Hrvata,
– Mile Mutić – nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski vjesnik i Radio Prijedor, pretvorio Kozarski vjesnik u srpski, isticao se u fašističkoj propagandi pozivanja Srba da izvrše genocid nad Bošnjacima i Hrvatima – autora ovog priloga osudio na smrt, stavivši ga na listi za smaknuča,
– Dragan Savanović – predsjednik Kluba poslanika SDS,
– Slavko Budimir – komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu, potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata,
– Milovan Dragić – ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka i Hrvata,
– Slobodan Balaban – inžinjer, naredio likvidaciju svih inžinjera i tehničara koji su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija, ubijeni su Ibrahim Paunović, Ilijaz Drobić, Mehmedalija Sarajlić, Ešref Crnkić, Mato Tadić i još oko 90 inžinjera i tehničara,
– Dušan Kurnoga – ekonomista, za potrebe srpskih zločinaca opljačkao sve državne robne rezerve nafte i bemzina,
– Bogdan Delić – profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika,
-Vladimir Arsić – pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije, prvi je naredio stavljanje četničkih obilježija na odore vojnika kojim je komandovao,
– Radmilo Zeljaja – major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu sa natpisom Radmilovo i tako gradu koga je srušio dao svoje ime, komandovao operacijama etničkog čiščenja Prijerora, formirao koncentracione logore smrti i učestvovao u masovnoj likvidaciji logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za oslobaðanje iz logora,
– Zoran Karlica – rezervni kapetan, lični učesnik etničkog čiščenja Prijedora,
– Drago Tubin – rezervni poručnik, komandovao jedinicama koje su izvršile zločine u Kozarcu, Hambarinama, Čarakovu i Prijedoru, naredio masovno strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici, kada je brutalno ubijeno 320 ljudi,
– Savan Runjo – nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku četničkih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg četnika,
– Zeljko Mejakić – komandant koncentracionog logora Omarska.
– Duško Sikirica – komandant koncentracionog logora Keraterm.

SA LOGORIMA JE POCELO… A ONDA…Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru silom, Krizni štab je za ne-Srbe, uglavnom Bošnjake i Hrvate, uveo stroga ograničenja u svim aspektima života, uključujući slobodu kretanja i zaposlenja. Zbog tih ograničenja, ne-Srbi su ostali zatvoreni u onim selima i dijelovima opštine u kojima su živjeli. Zatim su, počev od kraja maja 1992., na te oblasti izvršeni žestoki napadi širokih razmjera od strane vojske SRJ i vojske Republike Srpske (VRS), paravojnih snaga, teritorijalne odbrane, policijskih jedinica i civila koje su ove snage naoružale. Snage bosanskih Srba su zarobile mnoge Bošnjake i Hrvate koji su preživjeli te prve artiljerijske i pješadijske napade i prebacile ih u zatočeničke objekte koji su bili osnovani i radili po direktivama Kriznog štaba. Od maja do augusta 1992., vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su odvojile, lišile slobode i zatočile u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje preko 10.000 Bošnjaka, Hrvata i drugih ne-Srba iz prijedorskog kraja. Logor Omarska je bio smješten u bivšem rudarskom kompleksu u selu Omarska, otprilike 20-25 kilometara od grada Prijedora. Meðu zatočenicima su bili vojno sposobni muškarci, te politički, privredni i društveni rukovodioci i intelektualci iz redova Bošnjaka i Hrvata. U logoru je bilo zatočeno oko 37 žena. Logor Keraterm nalazio se u krugu fabrike keramičkih proizvoda smještene na “novoj” cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra grada Prijedora. U logoru Keraterm, većina zatočenika bili su vojno sposobni muškarci. U logorima Omarska i Keraterm svakodnevno su vršena ispitivanja. Ta ispitivanja su često bila praćena batinama. Surovo batinanje, ubijanje i drugi oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja, uključujući seksualno zlostavljanje, bili su uobičajena pojava u logorima Omarska i Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su često dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta za batinanje i druge vidove fizičkog zlostavljanja zatočenika. Posebno su politički i društveni rukovodioci iz redova Bošnjaka i Hrvata, intelektualci, imućniji graðani i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima, podvrgavani naročitom premljaćivanju i zlostavljanju, često sa smrtnim ishodom. Nije preživjelo najmanje nekoliko hiljada zatočenika, od kojih su neki identifikovani, a neki nisu. Pored toga, logorima Omarska i Keraterm upravljalo se na način sračunat da se ne-Srbi diskriminiraju i podjarme, nehumanim djelima i okrutnim postupanjem. Ta djela su obuhvatala nametanje surovih životnih uslova zatočenicima. Voðena je smišljena politika prenatrpavanja i uskraćivanja osnovnih životnih potrepština, uključujući nedovoljno hrane, zagaðenu vodu, nedovoljnu ili nikakvu medicinsku njegu i život u nehigijenskim i stiješnjenim uslovima. U logoru se i psihičko i fizičko stanje zatvorenika znatno pogoršalo i živjeli su u neprekidnom strahu. Nakon što je meðunarodna zajednica saznala za postojanje logora Omarska i Keraterm, vlasti bosanskih Srba su u augustu 1992. zatvorile ova dva logora, a preživjele zatočenike prebacile u ostale objekte u opštini Prijedor, uključujući logor Trnopolje, i logor Manjača u opštini Banja Luka. Skoro svi preživjeli iz tih objekata na kraju su prisilno premješteni ili deportovani sa tog područja.
Pogledati istini u oči preduslov je povratka u Prijedor. Problem je, meðutim, u tome što prije toga treba pogledati u oči zlu. Upravnici logora, batinaši, ubice, pljačkaši – realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obični, mirni graðani. Oni su, češće, ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila “Srebrenica u kontinuitetu”, u nekada lijepoj čaršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno etničko čišćenje, praćeno zastrašujućim zločinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuće, vodili na rub smrti.
Qui pardone au crime en devient le complice.” (Ko oprašta zločin postaje u njemu saučesnik.) Ova Voltaireova misao otvara knjigu nestalih općine Prijedor: Ni krivi ni dužni je, nažalost, knjiga od punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešće praznim ramom za sliku onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim.
Prijedor je početkom devedesetih bio lijepa i bogata čaršija. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorčani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog “Kraša”, čuvena viljamovka… Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smučarsku stazu, imao je svoj fudbalski klub “Rudar”, svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja
okolna sela u kojima je svako domaćinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro.
Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni i Hercegovini: najveći dio njih, zajedno sa oko 6300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašića su prognani u srednju Bosnu. Prijedor-grad kolektivne krivice.

UBISTVA, PLJACKE, PROGONI…Prijedor je po zbivanjima u prošlom ratu, po tragediji jednog naroda, drastičniji čak i od Srebrenice: u Srebrenici je u kratkom periodu ubijen značajan broj civila, ali u Prijedoru je godinu dana kontinuirano trajao genocid. Zato se u Prijedoru može govoriti o kolektivnoj odgovornosti i kolektivnoj krivici Srba.
Mi Prijedorčani volimo svoj Prijedor, a voljeti znači uvijek se vraćti i sjecati, jer zlo u Prijedoru neće ostati nekažnjeno. Zločin u Prijedoru je največi bošnjački i bosanskohercegovački svjedok i simbol ljudskog zla največih razmjera, oličenog u največoj agresiji, največem genocidu, kulturocidu, ekocidu, etnocidu, urbicidu, največem zločinu protiv čovječanstva i največem ratnom zločinu.
U Prijedoru je izvršena agresija SRJ {Srbije i Crne Gore} u saradnji sa domačim srpskim vojnim i policijskim formacijama i paraformacijama. {Pored tenkova i gomila ljudskog otpada tkz. JNA, pored zločinacćkih vojnih i policijskih formacija domačih srpskih zločinaca, u agresiji su učestvovali i pripadnici paravojnih formacija koji su se nazivale “arkanovcima”, “belim orlovima”, “šešeljovcima”}.
U Prijedoru je izvršen genocid, masovno, namjerno, organizovano ubijanje, protjerivanje prije svega Bošnjaka, a zatim i Hrvata. Rezultat agresije i genocida je: 20.000 graðana Prijedora se vodi kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu.
U Prijedoru je izvršen etnocid, namjerno, organizovano i masovno ubijanje, mučenje, protjerivanje i silovanje prije svega Bošnjaka i Bošnjakinja. Cilj etnocida je bio potpuno oslobadjanje Prijedora i okoline od bilo kakvog traga bosnjačke kulture, duhovnosti, tradicije.
U Prijedoru je izvršen urbicid, organizovano i namjerno uništavanje grada i njegove duše – gradskih ljudi. Čitava područija grada kao što su: Čarsija, Stari grad, Zagrad, Hambarine, Kozarac, su sravnjeni sa zemljom. Ljudi protjerani i ubijeni, a njihova imovina i kulturna i duhovna baština uništeni.
U Prijedoru je izvršen ekocid, organizovano uništavanje bošnjačke tradicionalne kulturne i duhovne okoline. Na podrucijima koji su etnicki očišćeni i na kojima su bili vrijedni spomenici bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture, zločinci su podigli štale, parkinge, i druge slične objekte koji su pokušali sakriti viševjekovno bivstvovanje bošnjačke kulture u Prijedoru. Od gradski četvrti i ulica napravljene su deponije smeča.
U Prijedoru je izvršen kulturocid, namjerno i organizovano uništavanje bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture i tradicije.
U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera sa ciljem uništenja ponosa i duhovnog prkosa Bošnjakinje-Prijedorčanke sa ciljem uništenja ponosa žene, muslimanke, majke, kčerke, djevojke, nane, sestre. Prema nekim procjenama silovano je više od 5 hiljada prijedorčanki. Silovanje je zbog svoje zločinaćke okrutnosti postalo zlopčin protiv čovjećnosti poslije agresije i genocida u BiH.
U Prijedoru je izvržen masovni zločin namjernog i organizovanog mučenja u koncentracionim logorima smrti. U tri najokrutnija logora smrti u toku agresije i genocida u BiH Omarska, Trnopolje i Keraterm ubjeno je i mučeno više od 10 hiljada Bošnjaka i Hrvata. Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske opčine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zlocinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali (Roy Gutman, “Svjedok genocida”, Sarajevo 1995., str. 134-145).
Prijedorska mučilišta su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini otkrio, a slike iz njih užasnule su i najtvrða srca. Iako su svi logori u našoj zemlji bili priča strave i užasa, svaka za sebe, ovi u prijedorskoj opčini su naročito bili teški da bi Njemacki nacisti od njih mogli učiti!
Svi gore nabrojani zločini su karakteristični i za cijelo područije BiH.
Ali ono što zločin u Prijedori izdvaja od drugih jeste ELITOCID, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanju bošnjačke elite {profesori, doktori, inžinjeri}. Cilj je bio istrijebiti bošnjačku inteligenciju i elitu u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući baš Bošnjacima. Više stotina bošnjačkih intelektualaca, pripadnika vrha bošnjačke elite je na najbrutalniji način ubijeno. Ubjeni su samo zato što su imenom odavali svoju unutrašnju smirenost, duhovnost, intelektualnost, nadmoć, oličenu u Islamu. Kako nazvati elitocid, to monstruozno djelo? Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog Ništa, pred kojim čovjek zanijemi u nemogučnosti da bilo šta smilseno kaže. Divljost se vrača divljini za koju nema valjanih izraza. To su sinovi”nebeskog naroda” koje valja razumjeti kao bića pobješnjela od volje da vladaju drugim, uništavanjem tih drugih.

Rezultati prijedorskog zločina su najtragičniji. Najgori koncentracioni logori smrti, naveči broj ubijenih Bošnjaka, največi broj silovanih Bošnjakinja, najveci broj protjeranih sa svojih ognjšta, največi broj uništenih objekata bošnjacke tradicije i kulture, najveći broj ratnih zločinaca.

Zašto se o ovim zločinima tako mnogo manje zna u odnosu na druge?
Jer je Bošnjačko i bosanskohercegovačko političko rukovodstvo mnogo manje pažnje posvečivalo ovim tako velikim zločinima.
Jer ono malo preživjele prijedorske elite šuti. Zar čekaju još jedan elitocid?

Sada poslije pogroma Prijedorskih Bošnjaka, dok Sana mirno teče i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu budučnost i nada se nekim sretnijim vremenim a i nekim boljim ljudima da koračaju njenim obalama, grupa Prijedorcana je odlučila da započne sa pripremama za održavanje meðunarodne konferencije u povodu 15 godišnjice genocida u Prijedoru. Želimo pozvati istaknute stručnjake iz BiH i svijeta koji će govoriti o zločinu. Želimo pozvati svjedoke koji će svjedočiti zločin. Želimo riječima svjedočiti o stravičnom zločinu koji učiniše neljudi-ljudima. Želimo ugraditi nezaborav u individualnoj i kolektivnoj svijesti Prijedorčana. Želimo kazati s kim smo živjeli i koga treba prezreti jer mrziti neznamo, a svetiti se nečemo.

“Ljudska patnja se ne može izmjeriti. Ne treba ni pokušavati. Treba samo trpjeti i čekati. Ko može. Svi smo mi u nečijim rukama….” (Muharem Nezirevic: “Živi nista ne znaju”, izd. Glas BiH – Stockholm, 1998., str. 5). Poznati prijedorski novinar, gospodin Muharem Nezirević, jedan je od onih koji je preživio grozote konc-logora na području opčine Prijedor, te Manjači. Jedan je i od onih što je zapisao i objavio svoja i stradanja hiljada drugih – svojih sunarodnika i sugraðana. Svoja dramatična kazivanja o strahotama prijedorskih logora strave i užasa započinje citiranjem Meše Selimovića, iz “Tvrdjave”: “Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.” I mnogi drugi su napisali knjige o zvjerskom progonu Bosnjaka i Hrvata iz Prijedora, posebno o mučilistima kakve svijet doista nije vidio, ali nikad priča o njima, čak i zabilješkama u ovom serijalu, neće biti do kraja ispričana niti će stradanja hiljada civila u njima se moči dočarati onima koji to nisu na svojoj vlastitoj koži osjetili. Hvala Bogu, neka nisu, ali neka se makar s dužnim, ljudskim pijetetom stalno podsječaju na ono što su čuli ili pročitali.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.