Tačka usijanja

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Uvod i povod

Ovaj tekst jeste jedan mali podsjetnik na ne tako davno vrijeme zemljišnog vlasništva kod Bošnjaka i teritorijalnog posjedovanja Bosne i Hercegovine, kao i njihovo stradanje. Namjera mi je ovim kratkim osvrtom ukazati da se takve stvari ne smiju prepustati zaboravu, kao što jesu. Ne smiju iz razloga što nam ovakve teme daju jedan jasan uvid u istoriju Bošnjaka, a zaborav čini da se dopušta drugima da pišu netacno o našoj prošlosti (kao što jesu), a mi da im vjerujemo (kao što jesmo).
Nepriznavanjem i odricanjem tih svojih historijskih karakteristika, Bošnjaci prihvataju kolonizatorsku politiku i indirektno učestvuju u komadanju Bosne i Hercegovine koje vodi njenom nestanku, a iniciranu od strane srpskih i hrvatskih nacionalista, potpomognuti njihovim meðunarodnim saveznicima, kao i domacim (tzv. bošnjačkim) korumpiranim izdajnicima u predstavništvu državne vlasti.
Želim takoðer da ovim tekstom ukažem na komparaciju i sugerišem na sličnosti sa današnjim stanjem u zemlji, kako bih naglasio da je u pitanju jedan ciklični proces zasnovan na istim principima. Koja se to politika vodi i ponavlja iz decenije u deceniju?
Bosna danas nestaje, više nego ikad, što je jasno signalizirano posljednim političkim dešavanjima u zemlji, kako aktima državnog Predsjedništva i političkih partija, tako i meðunarodne zajednice, odnosno donošenjem raznih pravnih zakona i sprovoðenjem jedne politike osujećivanja političkog jedinstva u Bošnjaka i ekonomske zaostalosti teritorije.
Državne institucije, mnoge “(ne) vladine” organizacije “za mir i multietničku saradnju”, sadašnje bosanske političke partije i meðunarodna zajednica gube povjerenje kod Bošnjaka, i u domovini i van nje. Sva ta prljava igra konačno otkriva svoje pravo lice. Sada se vodi borba za sušti opstanak Bošnjaka u svom nacionalno-socijalnom i političkom elementu.
Jedan vid takve borbe jeste mobiliziranje što više patriotskih snaga u cilju formiranja jedne jedinstvene svesvjetske nacionalne lige Bošnjaka koja će, izmeðu ostalog, pokrenuti ideju osnivanja stvarne političke partije ili struje, koja će braniti interese svoga naroda.
Saznanja koja dolaze iz historije služe kao pouka i pokretačka moć. Jedno od tih saznanja jeste upravo ova kratka skica.

Stradanja Bošnjaka prije Drugog svjetskog rata

Genocidi, protjerivanje, migracije stanovništva, agrarne reforme i druge privredne mjere (zakonske i ne zakonske) su drastično desetkovale i osiromašile bošnjačko stanovništvo, počevši od Kraljevine Srbije, Austro-Ugarske, Kraljevine SHS preinačene kasnije u Kraljevinu Jugoslaviju, pa do fašističkih državnih tvorevina i stradanja u Drugom svjetskom ratu… (i u prijašnjim ratovima). Geopolitička, socijalna struktura i demografska slika, u kontekstu Bošnjaka (i negativno po njih) je veoma izmjenjena do 1945. godine, i to u jednom veoma kratkom periodu.
Sandžak je oduzet od Bosne a kasnije pripojen Srbiji i Crnoj Gori. Crnoj Gori su pripali značajni muslimanski centri, kao što su Nikšić, Podgorica, Bar i Ulcinj, a gradovi: Beograd; Šabac, Užice;… kao i ovi prije navedeni, ne tako davno nastanjenim isključivo bošnjačkim stanovništvom, bivaju posve etnički očišćeni od muslimana, odnosno Bošnjaka. Ako se još u obzir uzme kolonizacija Bosne i Hercegovine od strane Srba i Hrvata, situacija za Bošnjake postaje još dramatičnija.
Kao primjer navešću da je Austrijski vojni list “Vedette”, vršio agitaciju za iseljavanje i u bescjenje kupovao zemlju od zaplasenih muslimanskih seljaka. Na zemlju iseljenika Zemaljska vlada je odmah naseljavala koloniste, koji su već 1895. godine drzali 51.027 kvadratnih hektara zemlje. Vlada je odmah po okupaciji naselila u Krajini 12.000 seljaka iz Hrvatske koji su dijelom uzurpirali zemlju bošnjačkih starosjedilaca.
Svakako da meðu najteža egzistencijalna iskušenja kroz koja su Bošnjaci prošli u svojoj historiji spadaju dani u jesen 1918. u kojima se raspadala Austro-Ugarska i stvarala nova jugoslovenska država “Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”. Srbi su širom Bosne naprosto otimali zemlju, a Bošnjaci sami su bili žrtve genocida. Samo do jula 1919. oduzeto je bez ikakve naknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje. Ovdje moram dodati da je Bosna i Hercegovina bila okosnica i glavna meta agrarne reforme (od 1919 – 1931) pri čemu je država oduzela 1.286.227 hektara zemlje, kojom nisu ostvarivani samo socijalno-ekonomski, nego prije svega nacionalno-politički ciljevi. Trebalo je potpuno socijalno-ekonomski uništiti muslimanske, odnosne bošnjačke zemljoposjednike, a Bošnjake u cjelosti nacionalno-politički razoriti i podjarmiti (slično se i danas dešava). U takvom jednom jadnom stanju Bošnjaci dočekuju Drugi svjetski rat i opet novi progoni i genocid.

Ukratko: genocid u Drugom svjetskom ratu

Srpski i hrvatski historičari, novinari i publicisti, kako u zemlji tako i u emigraciji, kako prije tako i danas, u svom nacionalističkom prepucavanju i licitiranju žrtvama, stvaraju na srpskoj strani jasenovački a na hrvatskoj bleiburški mit. U toj “raspaljujućoj propagandi” jednih protiv drugih, niko ne obraća pažnju na Bošnjake koji su ustvari najveće žrtve četničke i ustaške genocidne politike. Bošnjaci nisu najviše brojčano stradali ali procentualno jesu. Preko 8% od njihove ukupne populacije stanovništva je stradalo u tom periodu.

Period nove Jugoslavije

Po završetku rata Tito, KPJ i snažni srpski lobij, u političkom smislu formiraju novu državu. Iako su obezbjedili kolektivni fizički opstanak Bošnjaka, ipak u pogledu njihovog nacionalnog i socijalnog pitanja, posebno u tim posljeratnim godinama, samo su nastavili politiku svojih prethodnika. Ne tako drastično kao npr. Kraljevina Jugoslavija ali dovoljno porazavajuće.
Raznim agrarnim reformama i otuðivanjem posjeda od Islamske zajednice i muslimanskih zemljoposjednika, posebno u Bosni i Hercegovini, kao i njihovim progonima, Titova Jugoslavija postaje samo jedan standardni fragment u nizu cikličnog ponavljanja uništavanja bošnjačkog nacionalnog bića. Srpsko-hrvatski nacionalisti u komunističkim redovima umjesto fizičke likvidacije Bošnjaka radije smišljeno idu na oblikovanje njihove svijesti (npr. prezentirajući falsifikovanu bošnjačku historiju). Oni su to veoma dobro i znalački izveli, što se očituje u činjenici da je veliki broj Bošnjaka opravdavao progone svojih i otuðivanje, odnosno podržavljenje zemljišnog posjeda kod svog naroda. Njihov negativan uticaj je ostao i do danas.
Bosna i Hercegovina je takodjer teritorijalno oštećena nakon formiranja FNRJ.
Ako je (a jeste) Bosna i Hercegovina meðunarodno priznata po AVNOJ-evskim granicama sa zasjedanja 29. novembra 1943. godine u Jajcu, onda BiH pripadaju gradovi Herceg Novi i Zelenika jer je Djuro Pucar – Stari, tadašnji predsjednik republike Bosne i Hercegovine, 1946. ili 1947. (znaci, 3 ili 4 godine poslije zasjedanja AVNOJ-a) bukvalno poklonio ta mjesta Crnoj Gori. On je to učinio bez ikakve pravne osnove i bez ikakve zakonske regulative.
Dakle, pored toga sto je on to učinio na nezakonit način, prosto je neshvatljivo (ali jeste) kako današnji bošnjački ili bosanski predstavnici u upravnim organima države uopšte ne insistiraju na tome da se te teritorije vrate u našu državu jer nam po svim zakonskim osnovama pripada (posebno po ovim zadnjim). Meðutim, to samo ukazuje na njihovu korupciju i izdaju.
Adil Zulfikarpašić se poslije rata našao u velikoj dilemi da li ostati siguran u Jugoslaviji ili ne jer je kao mlad čovjek, sa svojih 25 godina, već bio pomoćnik ministra trgovine BiH. Četverogodišnja borba u partizanskim redovima pruzala mu je mogućnost jedne mirne karijere i uspona u partijskoj i državnoj hijerarhiji. On je meðutim brzo uočio i shvatio da se nije četri godine borio za režim uspostavljen 1945., a koji je značio potpuno političko-ekonomsko i kulturno negiranje Bosne i u tom sklopu identiteta bošnjačkog naroda. U tom su sistemu pored kulturnih na prvom mjestu potirane i omalovazavane zemljišne ili agrarne osnove Bošnjaka, kao temelj opstanka svakog naroda. Sama činjenica načina konstituiranja BiH i njeno definisanje nije bila u funkciji njene hiljadugodišnje historije nego prelazni srpsko-hrvatski kompromis.

Ukratko: agresija i genocid 1992 – 1995

Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) zajedno sa Hrvatskom, čine agresiju na Bosnu i Hercegovinu i na Bošnjake, kao njen primarni narod. Agresorskim snagama se pridružuju Srbi i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, nacionalistički orjentisani, čime skidaju sa sebe atribut “konstituivnih naroda” ove zemlje (pošto su predstavljali i jos uvijek predstavljaju nadmoćnu većinu kod svojih naroda). Da bi stvar izgledala jos gora, njihove imperijalisticke i zlocinacke namjere blagosiljaju njihove crkve i meðunarodni saveznici zastupljeni u meðudrzavnim visokim organizacijama. U svojoj brižljivo planiranoj akciji čine genocid nad Bošnjacima (izmeðu 200 000 i 250 000 ubijenulih civila) kao i protjerivanje van BiH najmanje 1 500 000 ljudi.
Pored genocida, neprijateljske snage čine i urbicid, čime je porušeno na hiljade vjerskih objekata, kulturnih spomenika kao i samih gradova (stambenih zgrada, preduzeća a posebno starih jezgra čaršija) itd…
Privredna infrastruktura je totalno uništena.
Posljedice svega toga su…

Daytonska Bosna i Hercegovina

U ovom slučaju izdvojio bih kratak izvod šta o tome u svom memorandumu, datiranog od 30. novembar 1995. godine, nazvan “Daytonski sporazum” navodi gospodin Francis A. Boyle, profesor meðunarodnog prava, koji je ujedno i čovjek koji je pokrenuo tužbu protiv Srbije i Crne Gore:

DRAGI PRIJATELJI:
Uvod
1. Upravo sam prostudirao Daytonske dokumente. Jasno je da će Bosna izgubiti 49% svoje teritorije u korist srpskih agresorskih snaga. Da bude još gore, 30% Bosne koja je sada slobodna teritorija pod kontrolom Vlade i Armije, će predati svoju nezavisnost u ruke NATO-a. NATO će postati okupaciona sila koja će potpuno kontrolisati teritoriju na kojoj je stacionirana. Još i mogu shvatiti da dajete 49% teritorije BiH koju ne kontrolišete, meðutim, potpuno je neshvatljivo zašto bi ste željeli da date 30% Bosne koje sada potpuno kontrolišete. U suštini, 30% BiH koje sada kontrolišete će postati zatvor pod kontrolom NATO-a.
Nećete imati apsolutno nikakve nezavisnosti. Komandant NATO-a će imati apsolutnu diktatorsku vlast i vojnu silu koja će biti u stanju da nameće odluke. Predsjednik, Predsjedništvo i Vlada će postati ništa više od marionetskog režima koji ce izvršavati šta god im NATO kaže.
2. Dakle, poslije svih ovih godina, poslije svih vaših patnji, poslije svih vaših uspjeha, vi predajete 49% vaše teritorije Srbima, 21% Hrvatima, a 30% NATO-u. Naravno, samo vi donosite tu odluku, nikako ja. Meðutim, vaša Armija nije poražena u ratu. Ona kontroliše 30% teritorije Bosne i Hercegovine. Potpuno je nerazumno da se vaša Armija preda kako je predviðeno prema uslovima Daytonskog sporazuma. Ovi zaključci postaju jasni poslije analize sljedećih elemenata Daytonskog sporazuma…
(Direktni mirovni pregovori, Wright-Peterson vazduhoplovna baza, Dayton, Ohio, 1-21. Novembra 1995. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini). Završen citat.

Bošnjaci koji su živjeli na teritorijama tzv. Republike Srpske i tzv. Herceg-Bosne u bescjenje prodaju svoje zemljišne posjede Srbima i Hrvatima, učestvujući tako na indirektan način u nestajanju svoje države, pošto ta druga dva naroda, u svojoj skoro potpunoj nacionalističkoj vecini kod svojih naroda, imaju pretenzije pripajanja susjednim državama.
Ne želim da ulazim u to da li Bošnjaci to rade iz nehaja ili iz prisilnih razloga gole egzistencije, već samo navodim šta su posljedice.

Poruka

Nažalost, mnogo je još Bošnjaka koji su politički ne zainteresovani i nezreli, ili bezvoljni i bez razumjevanja, zauzeti objezbjeðivanjem materijalne sigurnosti, ili je u pitanju jednostavno ne znanje i nevjerica u mogućnost podjele Bosne i Hercegovine na srpski i hrvatski dio, podjele koja je na sceni.
Mnogo je još Bošnjaka koji podržavaju i vjeruju u šarene fasade priča o “multi – multi, demokratiji, miru i zajedništvu…”
Mnogo je još Bošnjaka koji se uzdaju u “dobre” namjere meðunarodne zajednice, Amerike i “naših” predstavnika u državnoj vlasti i njihovih političkih partija (mada je i opozicija ista kao i pozicija).
Mnogo je još Bošnjaka koji ne vide kojem narodu pripadaju i koje je njihovo nacionalno ime.
Mnogo je još Bošnjaka koji ne opravdavaju naše nacionalno jedinstvo, organizovanje i borbu samo za naše interese (u tome vide muslimanski nacionalizam) i oni ne shvaćaju da mi jednostavno moramo… prisiljeni smo da nismo više za zajednistvo i ne smijemo biti. Srbi i Hrvati ne žele s nama (onaj mali procenat koji želi ne može predstavljati te narode jer su procentualno u ogromnoj manjini). Pa, zbog čega bi onda mi s njima?! Posebno nakon svega ovog što su nam uradili i što konstantno čine kroz vjekove. Svaki put kad smo za “svi skupa” uvijek nam se isti problemi kroz historiju ponavljaju.
Dakle, svi ti elementi će možda biti ključni faktor koji će odigrati završnu ulogu i odlučiti o crnoj sudbini Bosne i Hercegovine, kao i o sudbini samih Bošnjaka. Možda ne za naših života ali za naredne generacije…Da!

Sve dotle dok nismo za svoje i samo za svoje, nema izgleda za opstanak!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.