Evropa i muslimani

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Evropa bilježi u ovim zadnjim nedjeljama njen treći poraz kao multikulturalno društvo. Teroristički napadi u Londonu, kao trećoj evropskoj metropoli, punoj života i raznih naroda i kultura, vode polahko ali neumoljivo u paranoidno društvo, u kojem muslimani igraju nevoljenu ulogu terorista i neprijatelja demokratije. Poslije Madrida i Istanbula, prvih dvaju gradova, koji su imali čast da osjete “vehabijsku zahvalnost”, je sada na redu London da pokaže drugu stranu ljudske prirode. Interes naspram novog, ljubopitljivost, otvorenost društva i tolerancija se klone pred odbojnošću naspram boje kože, netrpeljivosti u pogledu oblačenja, mrkih pogleda na svakom ćošku. I svakako je sigurno da jedna rečenica poput ove zadnje ostavlja dojam, da intencija ovog clanka leži u namjeri relativiranja patnje i straha ljudi iz Londona, Madrida i Istanbula. Ali, o tome se ne radi, kao što će se vidjeti u daljnjem toku teksta. Ništa ne donosi ponavljanje već odavno poznatih činjenica, da pri svakom terorističkom napadu u zadnjih nekoliko godina poraste osjećaj odbojnosti i nepovjerenja prema muslimanima. I isto tako se može vrlo malo dobiti putem tipičnog kukumakanja i pozivanja na nevinost većine. S time se niti može išta riješiti, niti uzroci aktuelnog stanja lokalizirati. I prije nego što se osvrnemo na aktuelne dogaðaje, pokažimo prstom na doskorašnju prošlost ovog našeg, gledano po brojnim ratovima, “mracnog kontinenta”, koji je možda nekada i izašao iz “mračnog srednjeg vijeka”, ali mu taktika ophoðenja s pojedinim skupinama ljudi ništa svjetlija postala nije. Imali smo bivšu Jugoslaviju, njen raspad, popraćen agresijom jednog njenog dijela na druge. Sav repertoar ljudskog užasa, a pogotovo ogromne količine cinizma od strane odreðenih zapadnih krugova, uključujući i Ameriku u njemu, su bili dnevno prikazivani na svim TV-kanalima, dok je evropska javnost većinom samo preko usana pokazivala svoju zgraženost. Na žalost, sve je mahom i ostajalo na usnama. Šta je poslije toga došlo se ne treba ovdje naširoko objašnjavati. Kao rezultat imamo nekoliko novih država i u sredini bivše višenarodne zajednice se nalazi jedna zemlja, koja manje liči na državu a više na neku vrstu loše prikrivenog protektorata svjetskih sila i odreðenih “interesnih zajednica”. Raspolovljena na genocidnu tvorevinu, gdje još uvijek dovoljno masovnih grobnica čekaju na otkrivanje i, pravno gledano, nelogičnu “federaciju” dvaju naroda, koprca se ta država i stoički visi na svojoj evropskoj dijalizi. Razlozi za ovakvo stanje su svakako mnogobrojni i višeslojni, premda jedan od njih posebno pada u oči, kada se pogleda ophoðenje prema drugim zemljama, koje su bile u isto vrijeme napadnute od jedne te iste zločinacke sile. Kao jedina od bivših jugoslovenskih republika je Bosna imala kritičnu masu autohtonog, većinski muslimanskog stanovništva. Bošnjaci, poslije devet decenija prinudnog odsustva kao vojno-politički faktor, su morali biti prihvaćeni kako na pregovorima tako i na bojnim poljima širom svoje domovine. Moglo im se možda i ovaj put pokušati raditi “oko glave”, ali nipošto vise bez njihovog klimanja glavom u znaku potvrde brojnih “mirovnih dogovora”, koje su mahom samo oni poštivali. A da Bošnjaci mogu i drugačije, se izvrsno pokazalo prilikom masovne histerije do koljena potučene četnicke vojske, koja je hrlila ka Banja-Luci i već očekivala osvajanje i odmazdu za svoj troipogodišnji genocid nad nevinim narodima Bosne. Jednostavno se nije moglo ovaj put zanemariti, htjele to svjetske sile ili ne, htjeli to lokalni voždovi ili ne, da postoji jedan narod, koji ne pripada tamo gdje ga oni žele vidjeti i koji više nikada neće dozvoliti da ga ignoriraju, preseljavaju i podvrgavaju novim genocidima. Ovaj deseti je bio zadnji i barem što se toga tiče je svima jasno, da jedanaestog neće biti. Hrvatska, na primjer, koja je bila u isto vrijeme napadnuta i na stratištima poput Vukovara svoje rane i dan danas pokazuje, mogla je da računa na zdušnu pomoć zapada kao i na otvorenu podršku religijskih krugova bliskih Vatikanu. I najbolji pokazatelj efektivnosti te pomoći su svakako planovi operacije “Oluja”, izraðeni uz pomoć penzioniranih amerićkih generala, preko kojih je zadavljena i u nepovrat poslana tzv. RSK kao i njeno kompletno stanovništvo, koje se kasnije nastanilo u genocidnoj sestri “srpske krajine” tzv. “republici srpskoj”. Armija Republike Bosne i Hercegovine, kao jedina odbrana protiv genocida i komadanja njene zemlje nije imala podršku zapada, niti je mogla da udomi razne vojne penzionere kao i brojne firme, koje su se specijalizirale na rat. Nije bilo posebnih ugovora izmeðu vlada svjetskih sila i ratne industrije, koja na primjer sada po Iraku masne zalogaje ubire, dok stanovništvo te isto tako većinski muslimanske zemlje živi maksimalno od jutra do sutra. Nije bilo ni dnevnih poziva Pape na podršku muslimanskom narodu, osim onih tipičnih otrcanih fraza o “pomirenju i stišavanju rata”, kao i one gnusne preporuke silovanim bošnjačkim ženama da “se pomire sa neprijateljima u njihovim tijelima”. Autoru ovog teksta nije poznato, da li je tadašnji Papa pozvao silovane Hrvatice da se pomire sa njihovim neprijateljima, koje su protiv svoje volje morale nositi devet mjeseci pod srcem. Da li bi bilo cinično pitati, što se duhovni autoriteti zapada toliko brinu o neželjenoj djeci u utrobama muslimanki, a ujedno šalju masu oružja samo svojoj “kršćanskoj braći”? Možda se baš i radi o tome, da Bošnjaci te konstelacije vide kao “kršćanin pomaže samo kršćaninu”? Nije li možda u pitanju činjenica, da se stvarne namjere i planovi prikriju ispod lahko razlučivog plašta vjerske mržnje, netolerancije i šovinizma? Da li je bolje završiti ovaj tekst sa već dovoljno poznatom a jos više otrcanom frazom o netrpeljivosti izmeðu muslimana i kršćana? Možda i nije bio razlog nepoštenog ophoðenja s Bosnom njen većinski muslimanski narod, i možda i nije bilo nikakvog “krstaškog razmišljanja”, i možda je sve to samo fasada, koja je prikrivala istinske ambicije svjetskih sila? Ali ipak, dojam je ostao, a mržnja na sopstveni kontinent u bošnjačkom drustvu porasla. I štaviše, ona biva jos i finansirana od strane odreðenih ne-evropskih, ne-zapadnih i konačno ne-demokratskih krugova! Svakako se može sada argumentirati s time, da kad se u škripcu nalaziš čak i ugovor sa crnim ðavolom neku vrijednost dobija, samo se ovom prvom dojmu, da “Bošnjake kao muslimane mrze”, pridružuje jedan dodatni, da se ne radi o tek tako plitkim razlozima. I to iz sasvim jednostavne činjenice, da nijedna svjetska sila, ma koju vjeru ili ideologiju ona i forsirala, nije iz nekog emocionalnog, prostog ili čak animalnog nagona činila to što je činila. Nijedan plan ne bi zaslužio naziv „plan“ da ga je ruka životinje pisala. Pa tako nije ni ovaj, o kojem i dan danas vrlo malo znamo i čije ciljeve na žalost ni ovaj tekst neće biti u stanju da rasvijetli. I kao što svako putovanje s jednim korakom počinje, kako mudri Kinezi kažu, tako započnimo i ovo sa jasnim otiskom stopala, da se nikada pa ni u slučaju Bosne nije radilo o krstaškim namjerama zapadnog svijeta. Dovoljno je da se sjetimo vojnog trgovanja Iraka i Srbije za vrijeme rata u Bosni, pa da padnu svi argumenti teorije „krstaškog osvajanja muslimanskih zemalja“ u vodu. A da o dugogodišnjoj vojnoj suradnji Turske i Izraela i ne govorimo. Gdje je tu bratstvo izmedju muslimana, kad se gleda na patnju muslimanskog ljudstva u Palestini, kao analognom primjeru naspram stradanja muslimana Bosni? Sigurno ima svako od nas pravo da kritizira sve i svašta, pa i zapadni svijet, ali malo ko od nas je u stanju da toj civilizaciji imputira uroðenu slijepost i zadojenost bilo kojom vjerom ili ideologijom. I ako bi novac bio ideologija, onda bi možda samo on služio kao odgovor na pitanje, kad već nema vjerske, kojoj se onda ideologiji Zapad klanja. Isto kao što je pojedinim Evropljanima s kršćanskim porijeklom najlakše u Bošnjacima vidjeti samo muslimane, je isto tako i drugoj strani najlakše ne-korišćenje moždanih ćelija i besjeda o groznom krstaškom okruženju u kojem se nalaze. Činjenicu, da se s time niti srž problema ne doseže a jos manje on sam rješava, malo ko od nas vidi. Draže nam je, izgleda, živjeti u toj udobnoj jazbini paranoje i odbojnosti, no se poslužiti Kantovom premisom, da se umna punoljetnost kroz sposobnost korišćenja sopstvenog mozga očituje. I dok se budemo valjali u sladunjasto mirišljavoj rupi naše umne ljenjivosti, ne zaboravimo, da su najlakše stvari počesto one, kojima se drugi služe da bi nas spriječili u onome što nas razlikuje od primitivnijih živih bića, a to je baš nase toliko zapostavljeno bavljenje sa sposobnošću rasuðivanja i apstrakcije. Pitajmo se: Kome služi stvaranje potencijalne vehabijske močvare u Evropi? Bošnjacima sigurno ne. Ali ne i Evropljanima. U Londonu, na primjer, su atentatori bili Britanci, muslimanske vjere, iz sasvim normalnih familija. Ni traga od nekog preživjelog rata kao u Bosni, ni riječi o nekoj tužnoj prošlosti, ni mirisa o nekom djetinjstvu u podrumu kao kod mnoge sarajevske djece. Čak je štaviše jedan od njih duže vremena primao socijalnu pomoć od baš istih poreznih obveznika, koje je kasnije želio poslati u smrt. Dakle, pitajmo se, ako vec dobro nahranjeni, školovani Britanci mogu nasrnuti na svoju zemlju, kome onda odgovara, da se u Evropi na sve sile instaliraju, a ne samo bivaju vještacki imputirane, te vehabijske močvare? Svi mi, na primjer, dobro znamo priče o saradnji Osame Bin-Ladena s Amerikancima za vrijeme rata protiv Sovjetskog Saveza. I isto tako se mogu naslutiti kojekakve poslovne veze G. W. Bush-ovog oca sa Bin-Ladenovom familijom, ali je to sve ipak sporedno u ovoj krvavoj igri. I ma koliko se mi ložili nad tim konspirativnim teorijama i lizali njihov slatki iscjed, držimo se čvrsto te neumoljive činjenice, da je svo lahko čitljivo štivo samo maska iznad mnogo groznije i nipošto ukusnije istine. Pitanje je dakle, kome sada odgovara ovo stanje? Vrlo dobro se zna da je ono što je bilo prije, bez puno uticaja na ono što je danas. Ne može se činjenica da je Osama Bin-Laden bio američki (š)pijun tako unovčiti, pa da ga oni mogu zbog tog razloga sada uhvatiti u nekoj od brojnih pećina pakistansko-afganskih brda. To su samo priče za zabavu žedne evropske publike na malim ekranima. I Pinochet je bio americki (š)pijun pa je opet zavrsio sa svojih 90 pred sudom. Dosada su sve generacije Bošnjaka pretrpjele genocid!
Šta li nam sprema nova generacija Srba?!

Bošnjake je pratila izdaja pod zastavom UN-a

Cijeli svijet je gledao odvodjenje Bošnjaka na egzekuciju

Danas cijeli svijet gleda otkrivanje grobnica sirom BiH, a zlocinci se i dalje nesmetano krecu

Dženaze: Da li je ovo posljenji genocid nad Bošnjacima?

A činjenica, da Bošnjake nisu samo jednom podvrgavali genocidu nego DESET puta, bez da su se oni svetili zbog togaje ne samo dokaz, da kao narod ne znaju za zlo, nego i jasan pokazatelj u korist svoje vjere, da ona nije sinonim za riječ teror. Evropa se mora štititi pod svaku cijenu, pošto bez Evrope nema Bosne, a bez ijednog njenog naroda i ona nestaje, pa tako i nestanak Bošnjaka samo uvod u nestanak Evrope znači. Vatru su oduvijek vatrom gonili i nema tog Evropljanina s kršćanskim ili drugim ne-islamskim korijenima, koji bi bio u stanju da se efektivnije suprotstavi islamističkom teroru od svakog Bošnjaka. Dakle: kome sada koristi ovo stanje? Ili nešto pesimističnije izraženo: da li uopće nekome ovo stanje sada odgovara? Najveća i jedina svjetska sila vec preko tri godine, poslije nekoliko hiljada mrtvih na obje strane nišana, poslije hiljada tona bombi, nije našla jednog covjeka, koji sa običnim drvenim štapom skakuće po afganistansko-pakistanskim brdima i po informacijama iz pouzdanih izvora redovito mora na dijalizu bubrega. Ogromna Amerika, sa toliko oružja i dobro obučenih vojnika, koji su za nekoliko nedjelja slomili Sadama i na koncu ga našli u običnoj rupi, nisu uspjeli da naðu jednog covjeka koji nije u stanju ni da mokri bez problema?

Jesmo li mozda došli do momenta na kojem nijedna od sila ovog svijeta nije dovoljno hrabra da kaže, da za ovaj krvavi status quo nema lijeka?

Iskreno rečeno, radovao bih se činjenici da Amerikanci namjerno drže Osamu Bin-Ladena na životu i da ga ne žele zgrabiti iz bilo kojih razloga, ma kako oni neljudski i bili. Jer tada bi postojao barem nekakav, nikakav razlog, što je još uvijek na slobodi. Onda bi svi ovi teroristički napadi imali neki brutalan, nečovjecan smisao. Ili, tačnije rečeno, ta zvijer sadašnjice, zvana islamistički terorizam, bi imala svoj centar, svoj izvor i barem bi nam ostala nada, da će mu kad tada biti odrubljena glava. Svakako, grozno je izraženo, ali ipak se može lakše progutati, no da se kaže da su svi ovi napadi samo dokaz, da ni svjetske sile više nemaju kontrole i da je došlo vrijeme, da svi mi okusimo vehabijsku zahvalnost. Naravno, za posumnjati je, da li bi teror splasnuo poslije hvatanja ili pogubljenja Osame Bin-Ladena, ali je svaka nada dozvoljena pa i ova.

I prije nego što se osvrnemo na ovaj ciničan pojam zahvalnosti, pogledajmo neke od činjenica iz ne toliko davnog rata u BiH.

1.) tri i po godine je vršen genocid nad Bošnjacima

2.) embargo protiv RBiH je do zadnjeg dana rata ostao netaknut

3.) neljudski pregovori i krčmarenje Bosnom su doveli ne samo moral nego i svjetske
zakone u pitanje, pošto je po prvi put u historiji svijeta priznata jedna genocidna tvorevina kao integralni dio jedne demokratske države

4.) koncentracioni logori u sred Evrope, 50 godina poslije 2. Svjetskog Rata

I još mnogo toga se može navesti, ali je nepotrebno. Što je svakako potrebno navesti, a u vezi toga mozemo mi, Bošnjaci, biti uistinu ponosni, je činjenica da se za svo ovo vrijeme nije desio nijedan jedini napad na neki evropski grad, njegove graðane ili bilo šta drugo vezano za njih od strane Bošnjaka. Sjetimo se samo terorističkog napada na izraelski tim za vrijeme Olimpijade u Minhenu, kada je veći dio njih zajedno sa njihovim otmičarima ubijen. Sjetimo se raznih otmica aviona, često praćenih brojnim žrtvama i eksplozijama. I ne želeći da ulazim u diskusiju o razlozima takvih pokušaja skretanja svjetske pažnje na patnju palestinskog naroda, navodim činjenicu, da Bošnjaci pored svog svog bola nikada nisu igrali na tu kartu, da će bol drugih ljudi pokrenuti razmišljanje o njihovom sopstvenom. To jednostavno nije naš mentalitet. To nije evropski mentalitet. To nije naš nacin življenja i ophoðenja s drugima.

Pogledajmo arapski svijet, Bliski Istok, Afganistan, Indiju, Rusku Federaciju i ostale zemlje. Sve krizna žarista, jedno do drugog. I svugdje biva državni teror popraćen revoltom iz naroda. Ne vrednujuci te pojedinačne reakcije kao opravdane ili ne, uzimam ih samo kao matematicki dokaz za činjenicu, da su pored svog pretrpljenog genocida Bošnjaci ostali barem u sjećanju historije kao narod, koji nije bio u stanju da “izrodi” teroriste, koji bi kanalizirali njegov bol u vidu napada na civilno stanovništvo zemalja, čije su vlade bile i moralno i zakonski odgovorne za daljno trajanje rata u njihovoj domovini. Nije bilo odmazde prema Srbima poslije Srebrenice, niti prema Hrvatima poslije Ahmića. Nije bilo istrage vlaha, poslije ponovnog obnavljanja istrage poturica za vrijeme rata u Bosni.

Umjesto toga, Bošnjaci su strpljivo i počesto i potpuno servilno prihvatali sve omče, lance i katance od strane “dobronamjernih sila”, samo u želji da prekinu patnju i konačno se vrate miru u svojoj zemlji, iz koje ih zlotvori vec deseti put pokušavaju da protjeraju.

Dakle, zaključimo, da su dvije stvari u Bošnjaka neminovne: nema osvete i nema terorizma, ma koju vjeru Bošnjaci i imali. I s time se možemo, a i trebamo diciti. S jedne strane da bi istakli vrline svog naroda, a s druge da bi bili jasan dokaz, da teror nema nikakve veze s vjerom, ma koja ona i bila. Da li iko govori o teroru katolićki obojene baskijske organizacije ETA kao o kršćanskom teroru. Šta je, na primjer, sa IRA-om? Je li to možda neka obskurna kršćanska fundamentalistička organizacija? Štaviše, u zadnjih nekoliko godina su preko svog političkog krila, partije Sinn Fein, postali snažan faktor i garant mira u vrlo opasnom dijelu Sjeverne Irske. Nije poznato da su u bilo kojim vijestima na televiziji voðeni bučni razgovori izmedju manje ili više školovanih “intelektualaca” o kršćanski obojenom terorizmu, dok u slučaju Islama red takozvanih “eksperata za Islam” polahko zauzima razmjere karcinogenih ćelija u ljudskom tijelu. I isto kao što se rak može samo onda spriječiti, dok postoji kritična masa zdravih ćelija, tako se može, a i mora spriječiti smrtonosno oboljenje naših umova kroz duboko i apstraktno razmišljanje o nama samima, našem mjestu u svijetu, kao i o borbi za osloboðenje nama bliskih naroda od najopasnije bolesti ljudskoga duha: predrasude! A ko su ti nama bliski narodi je sasvim jasno. Svi oni, koji žive na našem kontinentu, koji nosi ime jedne starogrčke ljepotice: Evropa.

A činjenica, da Bošnjake nisu samo jednom podvrgavali genocidu nego deset puta, bez da su se oni svetili zbog toga, je ne samo dokaz da kao narod ne znaju za zlo, nego i jasan pokazatelj u korist svoje vjere, da ona nije sinonim za riječ teror. Evropa se mora štititi pod svaku cijenu, to je svima nama jasno, pošto bez Evrope nema Bosne, a bez ijednog njenog naroda i ona sama nestaje, pa tako i nestanak Bošnjaka samo uvod u nestanak Evrope znači. Vatru su oduvijek vatrom gonili i nema tog Evropljanina s kršćanskim ili drugim ne-islamskim korijenima, koji bi bio u stanju da se efektivnije suprotstavi islamističkom teroru od bilo kog Bosnjaka. Na Bošnjacima, kao većinski muslimanskom narodu, je da se suprotstave blaćenju i zlostavljanju sopstvene vjere od strane onih, koji nisu ni Evropljani a ni muslimani i istovremeno da se bore protiv širenja nakaradnih ideologija, koje urlaju da imaju copyright na Islam. A na ostalim Evropljanima je, da podrže i jačaju svoja sopstvena leða, koja im sada mogu samo Bošnjaci sačuvati. Kako ce se Evropa moći suprotstaviti islamističkom teroru, ako ujedno bude nipodaštavala sopstvene muslimane, autohtone Evropljane? Kako objasniti ostalom svijetu da je dobro se ujediniti protiv islamističkog terora, kad nisi u stanju da objasniš sopstvenom, vecinski kršćanskom stanovništvu, da nije cijela Evropa kršćanska i da ako žele da ostanu onakvi kakvi jesu, njihovi muslimani moraju biti uvezani u proces graðenja snažnih brana protiv terorizma. Čemu važe usmene potvrde o toleranciji naspram Islama, kada one ostaju samo na usnama, isto kao što je prije nekoliko godina sva „pomoć“ Bosni ostajala samo kao mrtvo slovo na papiru?

Bošnjaci su u Bosni branili Evoripu od najezde fašizma!Je li to možda nova-stara strategija „drži vodu dok majstori odu“ Evrope, koja sniva o tome, da će nekako biti riješen i ovaj muslimanski problem bez da počisti u sopstvenoj kući? Zadnji put, kada je umirao njen većinski muslimanski narod, mogla je gospoða Evropa mirno da spava. Ovaj put, njeni graðani ne spavaju mirno, bili oni ove ili one vjere. Smrt ne bira vjeru, ne bira žrtvu. Ali Evropa i mi, Evropljani, možemo jos da biramo, posto smo zivi. I bilo bi bolje po nas, da to ostane tako.
A sada se osvrnimo na Bliski Istok i arapski svijet. Vec stoljećima zatečen u raspadu i duhovnom popuštanju, našli su se pripadnici jedne od svjetskih religija u okruženju i sve jačem obruču jedne druge, naprednije civilizacije. Razlog za ovakvo stanje se sigurno može svugdje tražiti, pa i u samom srednjem vijeku i nadolazećem jačanju kršćanskog svijeta, djelomično prouzrokovanom krstaškim pohodima. I svakako je neumoljiva činjenica da sve ima svoj uspon i pad, pa tako i islamska civilizacija. Dok kršćanski svijet mahom o srednjem vijeku kao “mračnom dobu” zbori, sjećaju se, počesto s golemom tugom, brojni muslimani “zlatnog doba” bagdadskih Kalifa, muslimanske Španije, priča iz 1001-e noći, napretka u medicini, filozofiji, matematici, velikog Sultana Saladina, koji je oslobodio Jerusalem od krstaša i sličnog. Ali ipak, sadašnje činjenice su ništa manje jasne: islamski svijet se nalazi u raspadu. Sigurno će mnogi pri čitanju zadnje recenice imati drugačije mišljenje, posto vrlo često na televiziji, internetu, novinama biva pokazivan “dinamičan, mlad i aktivan” islamski svijet današnjice. Ali ipak, budimo sasvim iskreni prema nama samima, bez ikakvog emocionalnog naslaðivanja. Šta ima Islam kao vjera od toga, što bezglava masa mladih ljudi, često bez posla, demonstrira protiv ovih ili onih uslova, voða ili zakona? Je li, na primjer, Iran postao veća demokratija kroz činjenicu da ima sve vise studenata, pogotovo ženskog spola? Priupitajmo se, ko je nasljednik “reformatora” Hatamija u Iranu? U zadnje vrijeme se govorilo preko raznih medija, da je novi predsjednik Irana ne samo tvrdokorni sljedbenik Homeinija nego i bivši terorista. Da li je sada zaista moguce biti biši terorista je jedna stvar, a da je moguće biti predsjednik jedne fundamentalističke zemlje i pored činjenice, da si učestvovao u terorističkim napadima je pak nešto sasvim drugo. Osvrnimo se na neke druge zemlje islamskog svijeta. Pogledajmo na Saudijsku Arabiju. Većina bogatih, prebogatih šeiha vrlo dobro poznaje evropski svijet, a pogotovo njegov noćni zivot. I ipak, situacija u toj zemlji ne samo da je srednjovjekovna, nego je i samo mračno doba prevazišla. I tamo ima mnogo mladih, aktivnih ljudi, ali se ne vide neki jasniji plodovi te aktivnosti. Štavise, većina terorista, pogotovo veterana afganskog rata, dolazi baš iz te zemlje. Baš iz “centra islama” otiskuju se buduće ljudi-bombe u svijet, da bi počesto studirali u zapadnim zemljama, diplomirali s najboljim ocjenama, kao oni studenti iz njemackog Hamburga i onda, kao programirani, završili u jednom američkom neboderu. Da li je, recimo, uopće potrebno pogledati na Irak da se pokaze ljudski jad i plitkost duha. Irak je najbolji pokazatelj momentane slabosti zapadnog i istočnog razuma. Slabo poznavanje orijentalne kulture, egoistično shvaćanje demokratije, vojno razmišljanje kao pri igranju video-igara su proizveli ono, što bi se samo moglo porediti sa monstrumom iz romana spisateljice Mary Shelley. Frankenštein-država, ministri-marionete, koji počesto i ne dozive prvi radni dan. Svakodnevno rezanje ljudskih glava pred kamerama, potajno prebacivanje mrtvih Amerikanaca u pravouglim, limenim sanducima u domovinu. I naravno, sve to daleko, daleko od očiju kritične javnosti, koja bi trebala radije da se interesira za ishod sljedećeg Super Bowl-a. Idimo dalje i podvrgnimo se torturi gledanja palestinske patnje u brojnim izbjegličkim logorima. Isto tako ima i tamo mladih ljudi, koji su sigurno vrlo aktivni. Ali, u čemu? Bacanju kamenja na izraelske tenkove, vezanju bombi oko pasa i završavanju kao hodajuća bomba? Počesto lijepi mladići i djevojke, isto tako sa završenim višim školama, stoje ponosno pred kamerama, iza njih šaroliki natpisi na arapskom, palestinske zastave, a oko pasa im oko deset-petnaest kila eksploziva. Je li to znak da se islamski svijet mijenja, čak zdravi ili se ipak radi o završnici ovog višestoljetnog pada? Sigurno je islamski svijet današnjice nevin što se tice grešaka iz prošlosti, ali ce biti itekako kriv za one iz sutrašnjice. Na muslimanima je, šta će da urade od sebe i najlakše im je u vezi sopstvene nemoći pokazivati prstom na kojekakve krivce iz zapadnog, ili kako rado kazu kršćanskog svijeta. Samo što s time ni problemi a ni njihova srž ne bivaju otklonjeni. Uz to još jedna posebna činjenica se pridružuje općem stanju iznemoglosti islamskog svijeta, a to je njegovo nacionalno stanje. Već decenijama razdijeljeni putem neprirodnih granica, povučenih na raznim mirovnim konferencijama u Evropi, žive muslimani u tim novim državama, kojima je, pored tih relativno pravouglih kartografskih linija, još jedna činjenica ista: nijedna zemlja nema demokratski biranu vladu. I ne radi se o tome, da se sve te vlade u isti koš utrpaju, nego se i one dijele na manje ili više totalitarne. Sve u svemu, nijedno arapsko/perzijsko dijete današnjice ne biva roðeno sa nekim, nama tako normalnim činjenicama, kao što su sloboda misli, višestranački izbori, vjerska sloboda, slobodna štampa itd. A uz to se mora dodati vrlo široko prakticirani patrijarhalni odgoj, u kome sin nema pravo reći “svoje misljenje” ocu, a kćer ionako nikome ništa ne smije kazati.

Ispravno shvatanje islama

Nama, Bošnjacima, je odavno jasno da on postoji, samo mora Evropi konačno biti jasno, da ga nema kod nas i da ga tamo nikada i neće ni biti. Biti terorista nije spojivo sa postojanjem kao Evropljanin, kao Bošnjak. To mora Evropa da shvati. Takve paradoksije ne bi nijedan Francuz, Nijemac, Britanaci dozvolio da čuje. I što da to mi, Bošnjaci, činimo?

*****

I isto tako mora da važi, da Bošnjaci ne brane samo Evropu što je ona Evropa, nego isto tako, što mogu u njoj i SAMO u njoj da žive “svoj islam”, kojeg kao takvog nema nigdje drugdje. Bosanski Islam nije nastanjen u nekoj od bliskoistočnih država ili na brdovitom Afganistanu. On je čisti i jedini evropski Islam i kao takav mora biti zaštićen od svake najezde sa istoka i sa zapada.
I šta sada raditi sa tim, većinom mladim ljudima, koji imaju pristup internetu i preko toga projekciji našeg svijeta, dok se sami još uvijek nalaze u prašnjavom vakuumu srednjovjekovne prošlosti, gdje je jedina moderna sprava naoruzanje sopstvene armije i vrlo skupocjene limuzine lokalnih privrednika/političara?
Iskreno rečeno, niko ne zna ili ne želi da zna, šta da radi s njima. Ni njihove vlade, a ni ostale zemlje. Važnije im je, da ostanu u dobrim odnosima s Amerikom i ostalim manjim ili većim silama, no da se brinu o mentalnoj i duhovnoj stabilnosti sopstvenog pokoljenja. Egipat, na primjer, nije samo jednom krvavo ugušio studentske pobune, a da o Iranu i ne govorimo. Šta je sve tek Saddam radio ćemo pri njegovom procesu u detalju da saznamo. Kako se Arafat odnosio prema svom narodu i koliko korumpiranog novca je prije smrti poslao u Švicarsku je jos uvijek dobro čuvana tajna. I tako ostaje muslimanska mladost diljem svijeta u pozadini. Nezbrinuta i nezastićena. Bez ikakve velike uloge u pokretanju ovog svijeta. Osim ako, kao što se nažalost već nekoliko puta dogodilo, ne završe kao živa bomba u redu za kino karte ili kao pilot Boeinga 747.

A sada se osvrnimo na Britance, koji su prije nekoliko nedjelja narsnuli na sopstvenu zemlju. Oni niti su bili roðeni u nekoj od brojnih bliskoistočnih diktatura, niti u Pakistanu, niti su se mogli potužiti, da im je bilo nešto uskraćeno. Zašto su onda nasrnuli na svoju zemlju i svoj narod?

Špekulacija je najčesće nepotrebna, ali što da se ne priupitamo, da li su to možda zbog toga učinili, što su prestali da ih osjećaju kao svoje ili ih nikada i nisu gledali kao takve? I jesu li, pored sve objektivnosti s kojom se evropsko društvo krasi, njihove ne-muslimanske komšije, sugradjani, suradnici na njih gledali uistinu kao na Britance? Šta znamo o njihovim životima, razmišljanjima, planovima? Zar nije obaveza svakog kriminologa da razjasni i ono, što je bilo prije zlocina a ne samo šta se dešavalo pri zločinu? Zar nas nije Sigmund Freud učio, da svako djelovanje u zreloj dobi ima svoje korijene u djetinjstvu? Niko ovdje ne želi da pravda ludilo, ali svako mora da objasni pojedino izražavanje istoga. Rezultati mogu često biti isti, ali su faktori vrlo rijetko slični. I pošto nemamo mogućnosti da shvatimo korijene ovog ludila, te vehabijske zahvalnosti, koja se, na primjer, očituje da neko ko je primao dugo vremena socijalnu pomoć od britanskog drustva baš na to isto nasrne, uzmimo jedan analogni primjer.

Sjetimo se, kako su Evropljani gledali na Bošnjake za vrijeme genocida i agresije na RBiH. Kao strano tkivo, koje ne zasluzuje pomoc da bi preživjelo, visila je Bosna, ostavljena na milost i nemilost onih, protiv kojih se nije smjela čak ni pozvati na osnovno pravo svake države, a to je samoodbrana. Svezana omčom oko vrata, oko pasa, trpjela je kidanje svog mesa, komad po komad. Ponekad je ovaj tekst možda bio suviše cinican, i autor se izvinjava zbog toga. Ali šta reći naspram evropskog cinizma u pitanju Bosne i njenog preživljavanja u minulom ratu? Da su se barem izvinuli zbog cinizma u svojim riječima, kad već nisu bili u stanju da shvate da s kasapljenjem Bosne samu Evropu kasape? Ili to nisu htjeli da shvate?

I isto kao što su Bošnjaci uzaludno apelirali na demokratiju, ljudska prava i sve ostalo, što je za druge evropske narode nešto “sasvim normalno”, tako isto će Evropljani sada morati da apeliraju na ovdje roðene potomke Arapa, Pakistanaca, Iranaca i drugih ne-evropskih naroda, da su oni isto Evropljani kao i svi drugi. Ali, na žalost nasu, ti apeli će ostati samo u sjećanju kao jedan od brojnih pokušaja da se spriječi ono, što se ne može spriječiti, a moglo se itekako. Ovaj put je i sama matematika protiv nas, Evropljana. Ne može se na jednoj strani oduzimati sve a na drugoj očekivati dobitak. Takva vrsta bolesne ravnoteže je neizvodljiva. I obaveza Bošnjaka je sada, ma koliko to čudno zvučalo, da učine ono, što su odvajkada činili i za šta im nijedan od evropskih naroda nije pružio ruku zahvalnosti: Da se stave u prvi red zaštite od nadirućeg karcinoma koji se zove islamizam/islamistički terorizam.

Nama, Bošnjacima, je već odavno jasno da on postoji, samo mora Evropi konačno svanuti u glavi, da ga nema kod nas i da ga tamo nikada i neće ni biti. Biti terorista nije spojivo sa postojanjem kao Evropljanin, kao Bošnjak. To mora Evropa da shvati. Takve paradoksije ne bi nijedan Francuz, Nijemac ili Britanac dozvolio da čuje. Ko od njih bi prihvatio činjenicu da su oni negdje u dubini svijesti ipak potencijalni kršćanski teroristi? I što da to mi, Bošnjaci, u pitanju Islama činimo?

Dakle, sa iste visine, direktno u oči se gledamo. Mi trebamo Evropu kao domovinu, posto nema te države koja nije na nekom kontinentu ili u nekoj civilizaciji nastanjena. A mi nismo neki izuzetak, neka bolesna igra historije ili čak njen “otpadak”!

I isto tako mora da važi, da Bošnjaci ne brane samo Evropu što je ona Evropa, nego zato, što mogu u njoj i samo u njoj da žive svoj islam, kojeg kao takvog nema nigdje drugdje. Bosanski Islam nije nastanjen u nekoj od bliskoistočnih drzava ili na brdovitom Afganistanu. On je čisti i jedini Evropski Islam i kao takav mora biti zaštićen od svake najezde sa istoka i zapada. Najezda sa istoka donosi počesto debele svote petro-dolara s kojima se grade glomazne, arhitektonski gledano, za bosansko i evropsko podneblje neprirodne džamije i još neprirodnije ideologije u glavama mladih ljudi. Najezda sa zapada je počesto praćena predrasudama i pogubnim diskvalifikacijama Bosnjaka kao “pripadnicima nekih stranih, ne-evropskih skupina ljudi”, koji žive u Evropi samo kao neka vrsta podstanara s ograničenim boravkom i nesigurnom budućnošću.

Protiv jedne najezde se Bošnjaci ne mogu boriti, a to je ova druga. Što se one prve, istočnjačke tiče, sve će biti lakše, ako nam naši po krvi, izgledu i prošlosti slični susjedi ne padaju u leða i štaviše nam ta ista jačaju kroz toleranciju i prihvaćanje kao ravnopravnih u evropskoj familiji. Čineći to, bit će i demokratija, i jedan od najstarijih evropskih naroda kao i sama Evropa zaštićena i uspješno odbranjena od najezdne onih, koji u nama ništa vrijedno života ne vide.

Većina Evropljana, kao nasljednici drevnih, kršćanskih država nemaju adekvatne instumente da se suprotstave najezdi karcinogenog mutanta zvanog islamistički terorizam, ali na svu sreću, dragi Bog nije stvorio bolest a da joj nije dao i lijeka. A lijek za ovu bolest, koja polahko ali sigurno zahvata cijelu Evropu, su baš njen do sada najmanje podržavan i poštivan narod, Bošnjaci.

Evropa je sada na redu, pošto jedanaesti genocid Bošnjaka neće ni ona sama preživjeti. Svi mi, Evropljani, ćemo u budućnosti biti ista meta islamističkim teroristima kao što smo i do sada bili. Ima, dakle, neprijatelja s kojima se ne dade pregovarati. U nama oni vide bića manje vrijedna od svake životinje, ma šta god da smo po vjeri, naciji, kulturi. Bošnjaci su za njih “izdajnici pravog Islama”, a ostali Evropljani nista drugo do “krstaši”. I ko god da je gojio ovu vehabijsku pošast, sada kuša njihovu zahvalnost. Ali, na žalost, ne samo oni, nego svi mi i sada je na nama red, da odbijemo tu zahvalnost, da odbacimo to trovanje naših ljudi, naših evropskih muslimana, da zaštitimo sve Evropljane od nasilne smrti, straha i paranoje. Bošnjaci nemaju dovoljno novaca, niti moralne podrške od strane Evrope da se brane protiv umnog i fizičkog raka počesto zvanog Vehabizam. Sljedbenici bolesnih ideologija su dobro proučili naš svijet i način poslovanja na ovom kontinentu, tako da se vješto koriste našom demokrati

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.