VRIJEME NEMIRA U BOSNI U PRVOJ POLOVINI XIX ĆA I HUSEIN-BEG GRADAŠČEVIĆ

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Burna je historija Bosne i Hercegovine u prvoj polovini XIX stoljeća. Bilo je to vrijeme kad su stanovnici Bosne otvoreno izražavali svoje nezadovoljstvo položajem u Osmanskom carstvu. U prvom redu bili su nezadovoljni odnosom osmanske vlade prema Bosni, a posebno valijama koje je sultan postavljao da upravljaju njihovom domovinom. Bili su nezadovoljni čestim pozivima da učestvuju u ratovima izvan granica Bosanskog ejaleta i na kraju, ništa manje, bili su ogorčeni sve češćim sakupljanjem zahire za osmansku vojsku. Zbog učestalog uzimanja prehrambenih proizvoda stanovnici Bosne su sve više siromašili, a zbog odvoðenja Bošnjaka na daleka ratišta sa kojih se mnogi više nikad nisu vratili u Bosnu, smanjivao se natalitet, kakav je bio u redovnim godinama, jer su mladi Bošnjaci ginuli na dalekim ratištima, a tako je opadao broj onih koji su zasnivali porodicu. Sultan nije bio dovoljno obaviješten o takvom raspoloženju Bošnjaka. Iz učestalih nastupa austrijskog internuncija na Visokoj Porti više se znalo o sporovima na austrijsko-osmanskoj granici, za koje su okrivljivani Bošnjaci, nego o unutrašnjim prilikama iz izvještaja valija. Mnoge valije, štaviše, nisu poznavali ni bošnjački jezik, ni običaje, niti su mogli razumjeti ljubav Bošnjaka za domovinu, za Bosnu. To je uočio i konzul Francuske u Travniku Pjer David, koji je obavijestio cara Napoleona Prvog da je valija Husrev Mehmed-paša ovim riječima zaključio vijećanje bosanskih prvaka u 1807. godini:
“Ja sam Turčin, rekao im je, a ne Francuz; ali ja ljubim Francuze za to, što su to najstariji i najiskreniji prijatelji osmanskog carstva. Megju nama nema gjaura izim loših muslimana, koji ne dijele ovakvo mnijenje. Teško vama, ako rasrdite Francuze, jao onima, koji me uvrijede; jer ako njih rasrdite, mene ćete uvrijediti. Ako nastane ovdje protiv njih pobuna, ja ću uzjahati konja ispred mojih mameluka, staviću do sebe konzula i udaraću po buntovnicima. Zatim ću otići u Carigrad, da tražim osvetu protiv ove pokrajine i vratiću se na čelu od 20 hiljada vojnika da je kaznim. Pa što me se tiče vaša Bosna? Ja nemam što da izgubim; moje se žene ne nalaze ovdje, moja čast je obezbijegjena, ja nemam bogatstva. Imam samo da sabljom branim svoj život. Teško vama, ako razgnjevite Francuze i ako mene razgnjevite”. Nije teško razumjeti kako su se najugledniji ljudi osjećali poslije ovih valijinih riječi, izgovorenih u prisustvu konzula države od koje su očekivali napad na Bosnu. Najblaže rečeno, bili su ljuti i na valiju i na osmansku vladu koja ga je postavila da upravlja Bosanskim ejaletom.
Do pojave Husein-bega Gradaščevića na čelo gradačačke kapetanije, u Bosni, pa i u Hercegovini nemiri stanovnika su poprimili vid otpora protiv lokalne vlasti, da bi se taj otpor u vrijeme Husein-bega Gradaščevića pretvorio u otvorenu pobunu protiv sultana, koja se nekad definiše kao revolucija, nekad kao borba za autonomiju ili čak kao pokušaj da se Bosanski ejalet uredi kao nezavisan u okviru Osmanskog carstva. Gradačačka kapetanija je obuhvatala jedan od najljepših i najbogatijih predjela u Bosni. Sam gradačački kapetan ubirao je prihode od 1.277 kmetovskih domaćinstava ili kako je procijenio austrijski generalni konzul u Sarajevu Vasić 27. marta 1860. godine: “tu se nalazilo 13 katoličkih sela blizu Gradačca u Posavini kao što su Donja Mahala, Tolisa, Matići, Žabari i tako dalje sa nastanjenih 1300 kmetovskih kuća, odnosno oko 10.000 duša…” Dakle, riječ je o bogatoj kapetaniji i bogatom kapetanu, možda i najbogatijem u Bosni i Hercegovini.
Još u prvoj deceniji XIX stoljeća nagomilalo se nezadovoljstvo u narodu. U 1807. godini je neprekidno sakupljanje vojske i prilagoðavanje sveg života ratnim potrebama izazvalo nemir, pa i otvoreno negodovanje. Veća grupa aga, begova i uglednih ljudi došla je u Travnik da valiji iskaže svoje nezadovoljstvo – i njegovom upravom i stanjem u Bosni. Valiji su neuvijeno izjavili da im objavljuje fermane koje nisu pisali ni sultan ni Visoka Porta, nego su napisani u Travniku. Valija im ljutito odgovori: “Dakle, vi mi govorite da ja lažem”. Oni su odvratili da nisu tako mislili, nego da ne znaju pravu sultanovu namjeru. Najprije im je obnarodovao da su svi narodi sklopili opći mir, a potom da Francuzi sve varaju i da žele urediti Osmansko carstvo, te predlažu da hrišćanski knez upravlja provincijom. Još srditiji, valija je upitao otkud oni to znaju i šta zapravo traže od njega. Izjavili su da su došli da mu kažu samo to da oni ove igre znaju, ali je potrebno da i on, valija, zna da “će oni braniti i svoju vjeru i svoje carstvo”. Onda je valija uzvratio: “Vi optužujete i njemačko carstvo da hoće da zauzmu ove krajeve, da ih ja želim izručiti Francuskoj, a Crni Ðorðe osvaja vaše oblasti a da vi ništa ne činite”, i kad je to rekao najurio ih je iz svog saraja. Nismo mogli utvrditi da li je meðu ovim uglednim ljudima bio i Osman-beg Gradaščević, kapetan Gradačačke kapetanije u kojoj je, kao i u Derventskoj vladao mir kako je izvijestio fra Andrija Moračić iz Pećnika 6. septembra 1807. godine. Zna se da je gradačački kapetan slijedeće godine naredio opću pripremu za rat, pa se nagaðalo da je to uradio zato što je očekivao napad Austrijanaca. On je izjavio: “Dajte mi džebanu, ja ću ići pred vojskom, što ko dobije, ono njemu”. On je bio najbogatiji i najstariji bosanski kapetan i nije se uvijek priklanjao valiji. Kad je valija sazvao bosanski Divan u 1810. godini, bogatije spahije i krajiški kapetani, a osobito gradačački kapetan Osman-beg Gradaščević, nisu se ni odazvali na vijećanje jer su se više bojali upada francuske vojske nego iz Srbije za koju je valija spremao pohod. Inače je u osmanskim izvorima Osman-beg Gradaščević predstavljen kao silnik. Valija Bekir-paša je u svom referatu sultanu izvijestio: “Od bosanskih kapetana, kapetan Gradačca Osman-kapetan se u razna vremena bunio i pošto je neke od bosanskih kapetana oko sebe okupio pokušao je da izazove opću revoluciju i istog prema Šerijatu treba pogubiti”.
Dugo trajanje neredovnog stanja u Bosni i Hercegovini uticalo je na stvaranje takvih društvenih odnosa koji su bili preveliko opterećenje za zemlju. Na nekoliko osnova u odnosu na državnu misiju umnožio se vojnički sloj. Kapetani su postajali sve uticajniji ne samo u odbrani zemlje nego i u rješavanju njenih unutrašnjih pitanja. Oni su bili brana prodorima austrijskih krajišnika, sve više su se isticali kao oponenti svojih zemljaka, ali su svojim meðusobicama bili i jedan od uzroka anarhičnog stanja u ejaletu. U prvim decenijama devetnaestog stoljeća Bosna i Hercegovina je postala predmet povećanog meðunarodnog interesovanja. To se, ustvari, dogodilo sa čitavim Osmanskim carstvom.
Bošnjaci su bili uvjereni u to da je valija nedovoljno radio na tome da ih zaštiti od napada – bilo Francuza, bilo Austrijanaca ili iz Srbije. I francuski konzul Pjer David bio je iznenaðen valijinom preporukom da francuska posada izvrši odmazdu na bosanskom teritoriju. On je posjetio valiju polovinom jula 1808. godine da bi protestovao zbog upada Bosanaca na zemljište Imotskog i Makarske. Pročitao mu je: Marmonove upute, na što je valija kazao: “Šta ćete da vam ja kažem o tom vojevanju na granici? – ono je postojalo od vajkada. Radite kao što uvijek u takvim prilikama rade Austrijanci. Kad Bosanci otmu malo stoke ili ubiju nekoliko ljudi Hrvatima, ovi potonji bez oklijevanja upadnu u naše krajeve te porobe i pokolju koga god stignu. Pa neće se valjda zbog takvih sitnica dvije velike države zavaditi”. Na to mu je francuski konzul odvratio da će, ako ne može spriječiti da se slični neredi ne dogaðaju, francuski zapovjednik biti primoran izvršiti odmazdu. “I dobro će učiniti, reče valija, to je jedini način, da se ova paščad jednom privežu za lanac”.
Dogaðaji u Bosanskom ejaletu do pokreta Husein-bega Gradaščevića pokazuju da je ova provincija Osmanskog carstva bila u to vrijeme stalno potresana unutrašnjim neredima i pobunama. Njen položaj prema spoljašnjem svijetu bio je pograničan od ušća Drine u Savu do albanske jadranske obale, tako da je Bosna i Hercegovina bila zaokružena zemljama koje su pripadale Habzburškoj monarhiji. Stoga je sasvim razumljivo što je vlada u Beču pokazivala veliko interesovanje za zbivanja u Bosanskom ejaletu, pa ih je iz dana u dan pratila preko svojih pograničnih komandi, preko uhoda i pomoću svih onih veza koje su austrijski konzuli u Travniku i Istanbulu uspostavljali s bosanskim prvacima tokom ovog perioda, sve do austrougarske okupacije.
Centralne osmanske vlasti u Istanbulu su Bosanski ejalet i dalje tretirale kao jednu od svojih provincija u kojima nije potrebno preduzimati neke izuzetne mjere. Bosanske valije su smjenjivane svake druge ili treće godine. Oni su bili ljudi raznog porijekla i često takvih karakternih osobina da nisu odgovarali postojećim prilikama u Bosni i Hercegovini. Neki od bosanskih valija poticali su iz udaljenih osmanskih provincija i nisu bili dobro upućeni u bosanske unutrašnje prilike, pa ni u meðunarodne odnose u Evropi. U takvim okolnostima najistureniji ljudi na sceni Bosanskog ejaleta, u razdoblju prije pokreta Husein-bega Gradaščevića, bili su kapetani koji su držali odbranu čitave zemlje, a najveći broj ih je bio skoncentrisan u Bosanskoj krajini. Oni su bili svjesni toga da je odbrana najugroženije provincije Osmanskog carstva u njihovim rukama, a istovremeno su znali da time brane i svoju domovinu, svoju postojbinu. Prema izvještajima austrijskih konzula, pograničnih vojnih vlasti i uhoda, oni su se dijelili na one koji su ispunjavali svoje dužnosti u skladu s naredbama osmanske vlade i na one koji su omogućavali protuhama i razbojnicima da radi pljačke upadaju na susjedni austrijski teritorij. Nepovoljna slika koju daju austrijski izvještaji je svakako pretjerana, ponekad i zlonamjerna. Ovo se može tim prije prihvatiti kao činjenica i zato što su austrijski izvještaji i sami priznavali da je bilo mnogo onih koji su s područja Hrvatske vojne krajine dezertirali i prelazili na bosansku stranu, a zatim se odavali pljačkanju na susjednom austrijskom teritoriju. Takoðe se ne može poreći zaključak koji proističe iz austrijskih izvještaja da su bosanskohercegovački kapetani bili meðusobno nesložni i da su zajednički djelovali samo u izuzetnim slučajevima kad su im to diktirali interesi. Njihovo ponašanje je umnogome zavisilo od politike bosanskih valija koji su povlaðivanjem ili strogošću pridobijali jedne, a odbijali druge, ali u svemu tome nije bilo trajnosti da bi se stvorio pokret bosansko-hercegovačkih prvaka bilo u saglasnosti s osmanskom vladom bilo protiv nje. S druge strane, gotovo ne postoje vijesti da su se bosanskohercegovački kapetani ili drugi pripadnici feudalnog sloja sukobljavali meðu sobom oko imanja i kmetova. Takve vijesti potiču jedino iz Hercegovine, gdje je zabilježeno da je bilo otimanja oko područja plodne zemlje. Zato nam se čini da je do sukoba dolazilo zbog ličnog prestiža i meðusobne netrpeljivosti. Težnja za ugledom, mjestom u unutrašnjoj hijerarhiji, porodični odnosi i lična netrpeljivost, bili su osnov za mnoge nesporazume i sukobe. Meðutim, ni ove činioce ni pojave koje su iz njih proisticale ne treba preuveličavati i naglašavati, nego unutrašnje sukobe meðu bosansko-hercegovačkim velikašima, pogotovu medu kapetanima, ponajprije treba protumačiti nezrelošću jednog staleža da zajednički istupi na historijsku scenu i njegovom kolebljivošću da li da ostane odan sultanu, ili da kao svoj glavni zadatak prihvati odbranu svoje domovine i njenih interesa. Uostalom, to je obilježje pokreta bosansko-hercegovačkog plemstva i u njegovim najodsudnijim trenucima, za vrijeme pokreta Husein-bega Gradaščevića, i tako je dobrim dijelom ostalo sve do krvavog pohoda na Bosnu Serdara Ekrema Omer-paše 1850-1852. godine.
U toku cijelog razdoblja bosansko-hercegovačke historije u posljednjih sto godina prije austrougarske okupacije uočavaju se podjele po većim oblastima. Uporedo s tim, pokret bosansko-hercegovačkih kapetana i drugih velikaša nije bio dovoljno jedinstven i zato što su se oni okupljali po pojedinim većim oblastima i tako povezani nisu shvatali da imaju zajedničke interese na cijelom području Bosne i Hercegovine. Veoma snažna grupa kapetana skoncentrisala se u Bosanskoj krajini, druga u Posavini, a najveću želju za izdvajanjem pokazivali su hercegovački begovi. Ova podijeljenost je vremenom postala sve izrazitija tako da je imala veoma nepovoljne posljedice za pokušaj okupljanja bosansko-hercegovačkog plemstva sve do okupacije, pa i u novijoj historiji koja još nije pod lupom školovanih historičara.
U ovakvim historijskim okvirima izišao je na scenu Husein-beg Gradaščević, o kome je dosad napisano više studija i dvije doktorske dizertacije. Ipak, čini nam se, još uvijek, nedovoljno. Izuzev prevaziðenih studija, koje u pokretu Husein-bega Gradaščevića tragaju za onim pojavama kako bi se iznašli tragovi borbe za očuvanje postojećeg feudalnog položaja bosanskih begova, studije novijeg datuma osvjetljavaju širi okvir ovog nastupa bosanskih kapetana. Riječ je o djelovanju Husein-bega na okupljanju bosanskih kapetana da bi sačuvali granice Bosne i Hercegovine, a u procesu koji je bio zahvatio evropske dijelove Osmanskog carstva u kojem je Grčka stekla nezavisnost, Srbija autonomiju, a Bosanski ejalet bi bio prepušten valijama iz reda domaćih prvaka, odnosno nezavisnosti ili labave zavisnosti od osmanske vlade. (Gracanicki glasnik)

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.