Članak koji slijedi, prvi puta je objavljen u Washington Report on Middle East Affairs, izdanje Jan/Feb. 1995 godine, str.16. pod naslovom Peace Proposal Provides Serbs Disproportionate Share of Bosnia. Cjelokupno originalno izdanje članka možete pročitati na engleskom izdanju. Slijedi neznatno skraćenija verzija na bosanskom jeziku.
Meðu mnogim lažnim srbijanskim tvrdnjama u konekciji sa mirovnim pregovorima (1992-1995) bila je i izjava da “prema dokumentima Srbi posjeduju 64 posto zemljišta Bosne i Hercegovine, ali su spremni da vrate 15 posto svoga teritorija Bošnjacima od sveukupnih 70 posto koje su zauzeli.”
Značajna fabrikacija
Ovo zasigurno nije njihova jedina fabrikacija, nego usprkos vrlo značajna. Može se vrlo jednostavno i brzo dokazati da je lažna, provjerom bilo koje zemljopisne knjige izdate prije II Svjetskog rata. Ovim će biti dokazano da je 51 procenat teritorija Bosne i Hercegovine klasificirano kao šumsko zemljište, a preostalih 49 posto korišteno za agrikulturu i stočarstvo. Od šumske površine, 95 procenata je bilo u vlasništvu države – sto znaci društveno vlasništvo svih graðana – dok je samo 31 procenat zemljišta klasificiranog kao agrikulturno bilo u privatnom vlasništvu Bošnjaka, Hrvata i Srba. Stoga, samo 15 procenata zemljištva Bosne i Hercegovine je bilo u privatnim rukama, što nikako ne može opravdati srpske tvrdnje o posjedovanju nad 64% zemljišta, osim kroz mitologiju i izmišljenu historiju.
“Popis Stanovništva i Zemljišnog Vlasništva iz 1910” – inače, zadnji cenzus sproveden vrlo pažljivo i vjerodostojno od Austro-Ugarske administracije – bilježi da je od privatnog vlasništva zemljišta u Bosni i Hercegovini pravoslavnim Srbima pripadalo samo 6 procenata, katoličkim Hrvatima 2.6 procenata, muslimanima Bošnjacima 91.1 procenat i ostalima 0.3 procenta zemljišta.
Meðutim, nakon pobjede Savezničkih sila – koje su podržavale Srbe – nad Austro-Ugarskim Carstvom, novo-stvoreno i Srbima-dominirajuće Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, započelo je “Prvu Agrarnu Reformu” u periodu 1918. i 1919. Tom reformom je Bošnjacima sveukupno oduzeto 2.66 miliona jutara (1,076,675 hektara) zemlje. Kao posljedica, ogroman broj Bošnjaka je ostavljen bez imanja i prisiljen da traži ekonomski azil, većinom u Turskoj.
U sličnoj sceni, Hrvati i Katolička Crkva su ostali bez svojih imanja, a time i bez svojih mogućnosti za prosperitet. Dr. Stjepan Radić, hrvatski voða, bio je ubijen u Skupštini od strane srbijanskog poslanika Puniše Račića, iz razloga što je izjavio da su Bosanci opljačkani od svoga pravednog nasljeða.
Sve dosadašnje lažne tvrdnje mogu i moraju biti dokazane kao takve
Konačno, u periodu 1936-1937, većinom zahvaljujući pisanjima Radića i nekih muslimanskih članova Hrvatske stranke, vlada je priznala da bi Bošnjaci morali biti kompenzirani za svoje gubitke u “pogrešnom rukovoðenju” agrarnih reformi 1918.
Odlučeno je da se Bošnjacima izdaju certifikati za vrijednost oduzete zemlje, koji bi bili plaćeni u 36 vladinih isplata, sa prvom retroaktivnom isplatom 1935. Meðutim, samo 4 isplate su napravljene.
Kao posljedica, zemljište koje je oduzeto od Bošnjaka 1918. -1919. godine ne može se pripisati kao zemljište koje “pripada” Srbima, niti se može zakonski transferisati njihovim potomcima. Mi isto možemo dodati da je vrijednost zemljišta otetog od Bošnjaka sračunata 60 procenata niže od svoje stvarne vrijednosti tog vremena. Jasno je da je ovo slučaj “ulične pljačke” kojima su bili pogoðeni muslimanski i katolički Bosanci, premda su katolici u Bosni posjedovali mnogo manju proporciju zemljišta.
Primjer kako ovo afektuje sadašnje realnosti je agrikulturna dolina Lijevce u blizini Banja Luke, jedno od najplodnijih zemljišta u cijeloj Bosanskoj Krajini. Sve do 1918., u tom okrugu nije živio niti jedan jedini Srbin. Ta površina je bila kompletno nastanjena Bošnjacima i Hrvatima.
Poslije 1918., Bosansku Krajinu su počeli nastanjiva Srbi iz Srbije i iz Like, većinom “Solunaši” (Srbi originalno iz Salonike i sjeverno-istočnog dijela Grčke) i njihovi potomci. Bosanska Krajina je danas postala “Srpska regija”, iz koje su svi ne-Srbi protjerani.
U “Drugoj Agrarnoj Reformi”, koja je trajala u periodu 1945.-1946., ponovo, oni koji su najgore prošli su bili ne-srpski vlasnici zemlje u Bosni, Vojvodini i Slavoniji. Nikakva kompenzacija nije plaćenu za otetu zemlju iz razloga što su navedeni zemljovlasnici bili proglašeni “neprijateljima naroda” i “ratnim bogatašima”. Sva zemlja koju je vlada Josipa Broza Tita odlučila da oduzme je bila “prema odluci Narodne skupštine” i moćnih službenika, gotovo ekskluzivno Srba. Ovo je postignuto bez ikakvih službenih registrija ili validnih sudskih odluka.
Census 1991: Muslimani, Hrvati i “Jugosloveni”
Zato, sve dosadašnje lažne tvrdnje mogu i moraju biti dokazane kao takve. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 1991. godine, Bošnjaci i Hrvati su činili 61 procenat stanovništva Bosne i Hercegovine. Ako se uzme u obzir činjenica da je bio i razumljivo veliki broj Bošnjaka i Hrvata koji su se izjašnili kao “Jugosloveni” (reflektirajući njihov status kao pripadnika miješanih brakova ili njihov prigovor slamanju bivše Jugoslavije u zasebne republike), sveukupni procenat bošnjačke i hrvatske populacije je vjerovatno bliži ka 66%.
Na drugoj strani, od 31.3 procenta populacije Bosne i Hercegovine koji su se izjasnili kao Srbi u censusu 1991. godine, od tog broja, oko 10 procenata su bili vojni oficiri i njihove familije koji su došli u Bosnu i Hercegovinu većinom iz Srbije i Crne Gore. Od početka rata, oni su se većim dijelom vratili u Srbiju i Crnu Goru.
Stoga, realni procenat Srba u Bosni i Hercegovini je u prosjeku 28%, ili značajno manje nego jedna trećina sveukupne populacije stanovništva 1991.