Moglo je bolje, druže Tito!

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Josip Broz Tito (1892 – 1980)“Biti protiv Tita znači biti fašista ili nacionalista” – je smišljena definicija već odavno korištena iz komunističkih krugova kako bi se diskvalificirali svi ostali razlozi koji Tita negativno prikazuju. Ta definicija je snažno ukorjenjena u antifašističkoj ulozi Josipa Broza i KPJ u NOB-u, u Drugom svjetskom ratu, i iz razloga što se te zasluge ne mogu osporiti, isključivo se koristi kao argument po kojem se Tito analizira i po kojem mu se određuje historijska uloga.

Izostavimo li period prije Drugog svjetskog rata, njegova uloga se može podijeliti u tri važeća perioda koja su međusobno povezana ali i različita. To su: period u toku narodno-oslobodilačke borbe; period nakon rata; i period 70-tih godina, odnosno do njegove smrti. Ja se u ovom tekstu neću osvrnuti na Titovu ulogu tokom NOB-a, nego na period poslije i to samo po nacinalnom pitanju.

Ipak bih neophodno dodao da ekstremno nacionalistički krugovi nisu jedini koji su se negativno odnosili prema Titu. Radnička klasa, intelektualci i inače demokratsko orjentisani (za razliku od fašistoidnih ideologija) imaju stvarnu osnovu po kojoj mogu kritikovati Titovu provedbu “socijalističkog’ državnog uređenja. Ovo naravno ne znači braniti državne koncepte tzv. kapitalističkih zemalja Zapadne Evrope, Amerike itd… ali ne želim se ovom prilikom zadržavati na toj temi.

Dakle, koliko je “Ravnopravnost naroda Federativne ili Socijalističke Jugoslavije” bila u stvarnosti zastupljena?

Narodnost “Bošnjak”

Teorija o Bošnjacima “sve tri vjere” je još krajem osmanske i u prve dvije decenije austro-ugarske vladavine kao ideja definitivno propala. Ukidanjem naziva bosanski jezik Austro-Ugarska je učinila samo posljednji korak u napuštanju Kallay-eve politike integralnog bošnjaštva. Time je propala mogućnost da se putem integralnog bošnjastva prevazidje konfensionalna sadržina nacije u Bosni. Od tada je ime Bošnjak jedino i isključivo pitanje nacionalne identifikacije bosanskih muslimana. bosanskim muslimanima je trebalo skoro punih 9 decenija da sa padom komunizma i raspadom Jugoslavije vrate svoje nacionalno ime “Bošnjak” koje su od svog postanka nosili, te da ujedno povrate naziv bosanski jezik koji su oduvijek koristili.

S obzirom da se u novije vrijeme, u široj javnosti, narodnost “Bošnjak” pojavio tek krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog vijeka, tj. u periodu ekstremnog nacionalizma (srpskog i hrvatskog) ne znači da je u pitanju novonastali bosanski ili muslimanski nacionalizam. Naprotiv, ne priznavanje ovog naroda je nacionalizam, pa bio on srpski, hrvatski ili jugoslovenski (i Jugosloven je nacionalnost, pa zašto i oni ne bi imali svoje nacionaliste). Više od svih naroda u bivšoj Jugoslaviji, Bošnjaci imaju najveće pravo (ako ne i jedini) da zamjeraju Titu na tzv. “Ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije”. Ipak ironija (žalosna rekao bih) Bošnjaci su ti koji danas najviše veličaju lik i djelo Josipa Broza.

Dakle, sa položaja Bošnjaka, kao potvrđenog i postojećeg ilirskog (a ne južno-slavenskog) naroda, starosjedilaca ove grude, bez imalo subjektivnosti ili nacionalizma mogu da tvrdim da ta “ravnopravnost” nije bila zastupljena. Po zakonskoj osnovi nije sigurno, kao punopravnog sudjelovanja u državnim i republičkim institucijama i sve što se pod istim podrazumjeva; društveno-politička aktivnost, kultura, privredna oblast itd…, pri čemu bi se branili nacionalni i republički interesi, kao što su i radili ostali narodi bivše Jugoslavije.

Ustav

S tim u vezi, treba napomenuti na zajedničku sjednicu oba doma Ustavotvorne skupštine održane 29. novembra 1945. g. gdje je donjet prvi akt pod nazivom “Deklaracija o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije”. U toku rada na Ustavu, Ustavotvornoj skupštini su stizali različiti prijedlozi i sugestije u pogledu Ustavnih rješenja i formulacija. Govoreći o tome, tadašnji ministar za Konstituantu Milovan Đilas navodi da je “karakterističan prijedlog jednog muslimana, da bi trebalo unjeti šestu buktinju u naš državni grb”. Pomenuti prijedlog se obrazlagao time da su Bošnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, šesta Jugoslovenska nacija, pa bi zato i ona morala ući u drzavni grb. U prijedlogu se inače ističe da su Bošnjaci u svemu ostalom odobrili nacrt Ustava.Tim povodom, komisija Ustavotvorne skupštine je rekla da su Bošnjaci ili muslimani “teorijsko pitanje”. Na ovo izlaganje komisije, polemički je reagirao poslanik Ustavotvorne skupštine iz Mostara Husein-Husaga-Čišić. On je otvoreno prigovorio predsjedništvu Ustavotvorne skupštine što se u Ustavu uz ostale juznoslavenske narode ne pojavljuju Bošnjaci, ili makar kao muslimani, jer je u proglasu iz 1943. godine upućenom narodima Jugoslavije da se priključe narodno-oslobodilačkoj borbi, Tito uputio i proglas upućen muslimanima, čime ih je nezvanično priznao kao narod Jugoslavije. Bošnjaci su se osjetili prevarenim jer ni tri godine nisu prošle a Tito ih je već zaboravio i ustavno eliminisao. Niko od ostalih poslanika iz Bosne i Hercegovine nije podržao Čišića, ali je on istrajao u svom stavu. Bio je jedini poslanik koji je glasao protiv Ustava s obrazloženjem da se u njemu ne spominju Bošnjaci kao nacija.
Izglašavanjem Ustava FNRJ 31. januara 1946. godine Ustavotvorna skupština je obavila svoj završni čin, čime je ozvaničena diskriminacija nad Bošnjacima. Šesta buktinja u državni grb unjeta je tek Ustavom od 7. aprila 1963. godine, kada je i promjenjeno ime države u SFRJ, kao simbol šest republika, a ne šest nacija. Do službenog priznanja muslimana kao nacije došlo je tek 1971. godine nakon velike debate koja se oko toga vodila krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Međutim, taj naziv je neispravan jer “musliman” je vjeroispovjest kao katolik ili pravoslavac. Musliman može biti, i smatra se, bilo ko iz bilo kojeg naroda koji ispovjeda islam kao svoju vjeru, ali što bi se narodski reklo: “Bolje išta nego ništa”.

Asimilacija
“Bošnjak”, kao nacionalno ime, je bila smetnja komunističkim velikosrpskim vođama u Beogradu i Sarajevu. Stoga je to po svaku cijenu trebalo idejno uništiti i prevaspitati Bošnjake u nešto novo, kako su mislili. U tom pogledu, Bošnjaci su se u svakom popisu stanovništva u bivšoj Jugoslaviji drugačije kvalificirali. Prvo je to bilo kao “Srbi, Hrvati ili neopredjeljeni”, zatim 1953. je uvedeno kao “Jugosloveni neopredjeljeni”, 1961. se uvodi kao “Jugosloveni’ ili “Muslimani – etnička pripadnost”, te najzad 1971. kao “Muslimani” (da se Tito nije povezao sa bogatim, arapskim, muslimanskim zemljama, pitanje je da li bi i “Muslimani” postojali).
Danas smo, nažalost, u mnogim slučajevima (kako od strane zvanične državne politike BiH i njihovih medija, drugih država, tako i u svakodnevnoj upotrebi od samih nas) definisani kao “Bosanski muslimani” ili kao i prije, samo “muslimani”, čineći na taj način medvjeđu uslugu nasim komšijskim nacionalistima. Jednostavno, sami sebi jamu kopamo.

Adil Zulfikarpašić je bio ključni čovjek i jedan od neumornih u upornom nastojanju da makar među Bošnjacima u dijaspori održi i razvije svijest o vlastitom etničkom, kulturnom i političkom biću, od zadnjih jedno 40 godina.

Vlastiti interes i ksenofobija (kojem smo bili izloženi u bivšoj Jugoslaviji i u emigraciji) su uvjek antropološke konstante. Svaki se čovjek suočava sa svom novom socijalnom-kulturnom okruženju sa problemom asimilacije. Bili smo Srbi, Hrvati, Jugosloveni (kao neka nad-nacija kako se shvatalo, oslobođena nacionalizma) itd., što je upravo proizvod frustriranosti uslovljeno: kompleksom niže vrijednosti kao muslimanskim porijeklom; odgojem pod uticajem Jugoslovenske medijsko-političke mašinerije; nastavnim planom i programom; kao i povodljivost vlastitim interesom. Upravo zahvaljujući ljudima kao što su Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović, Alija Izetbegović, Alija Isaković… nacija Bošnjak je primljena (i ponovo vraćena) kod Bošnjaka kao nacionalna odrednica i vlastiti identitet.

Osvrnimo se malo na status Bošnjaka u Titovoj Jugoslaviji.

Titova Jugoslavija – nasljednica Kraljevine Jugoslavije

Zapljena i podržavljenje imovine Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od strane Tita i komunista je bila jedna sasvim normalna stvar. Hiljade zgrada i dunuma zemlje je oduzeto. Ako se tome pridodaju progoni i hapženja hodža i drugih muslimanskih prvaka u BiH, stvar je više nego dramatična. Vjerske starješine BiH su poslije Drugog svjetskog rata uputili ljude u islamske zemlje i na mirovnu konferenciju u Parizu, kako bi upoznali svijet sa progonima Bošnjaka (muslimana) u BiH. Do realizacije tog plana nije došlo jer su ljudi koji su na njemu radili ubrzo pohapšeni i izvedeni pred sud pod optužbom da su pripremali zavjeru protiv državnog poretka. Ovi muslimanski prvaci nisu ništa drugo tražili nego da nova vlast postiva odredbe Senžermenskog ugovora od 10 septembra 1919., zaključenog između “Kraljevine Jugoslavije i velesila” kojim su u Jugoslaviji fiksirana manjinska prava uopšte, a posebno prava muslimana.

Titova Jugoslavija ili tada FNRJ je izjavila da se sa međunarodnopravnog aspekta smatra nasljednicom Kraljevine Jugoslavije, dok je Kraljevina Jugoslavija međunarodnopravno bila nasljednica Kraljevine Srbije. U tom je smislu vlada FNRJ zatražila od SAD izručenje jednog ratnog zločinca, pozivajući se na ugovor o ekstradikciji koji je 1905. zaključen između Kraljevine Srbije i SAD. Prema tome, logično bi bilo da FNRJ poštuje ugovore koje je zaključila Kraljevina Jugoslavija.
Tito takve pravne ugovore, kada su muslimani u pitanju, nije poštivao, a takvih ugovora je bilo podosta. Prostor mi ne dozvoljava da ovom prilikom navodim te ugovore ali ću napomenuti da je Tito u oduzimanju muslimanske imovine i hapšenju muslimana koji su tražili svoja osnovna vjerska i građanska prava, u potpunosti slijedio primjer i Kraljevine Jugoslavije i Kraljevine Srbije.

Međutim, poredimo li Jugoslaviju sa ostalim zemljama sa komunističkim preDžnakom, po pitanju muslimana (ali i ostalih ljudi sa progresivnim idejama), lako se da zaključiti da su muslimani u Jugoslaviji najbolje prošli. Dovoljno je pomenuti primjere Staljina i komunističke Kine koji su pobili ili protjerali u progonstvo milione pripadnika te vjere i drugih ljudi naprednih ideja. Kina čak i ne krije da godišnje pobije na hiljade ljudi i da svoje zapadne teritorije čisti od muslimana, koje naravno nazivaju “teroristima”. Slični primjeri su bili i u Bugarskoj i u Rumuniji.

Zakonske odredbe (1)

Podosta je činjenica koje govore o tvrdnji nepoštenog odnosa Tita prema Bošnjacima. Srpsko-hrvatski nacionalisti već vjekovima rade na tome da idejno, pravno i fizički unište tu narodnost sa svim etno-socijalnim elementima vezanih uz nju. Josip Broz Tito se poveo, nažalost, po pitanju Bošnjaka tim nacionalističkim i imperijalističkim ideologijama, i to po dva osnovna pitanja (pored ostalog)
Prvo: da Bošnjaci, zvanično ne postoje u Jugoslaviji (što je regulisano po ustavu iz 1946. g.) i da su oni Srbi ili Hrvati, ili neopredjeljeni (dok se ne opredjele).
Drugo: da bosanski jezik zvanično ne postoji, nego samo srpski ili hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski.
Naivno je vjerovati da Tito kao apsolutni prvi čovjek države nije podržavao ili nije znao za veliko srpske i hrvatske ciljeve i “da mu se sve to radilo iza leđa”. On nije pravno izbacio Bošnjake kao narod niti bosanski jezik, ali ih nije priznao, u čemu je dosljedno slijedio politiku svojih prethodnika, u prvom redu srpskih (Kraljevina Jugoslavija i Kraljevina Srbija) a i okupatorsku politiku Austro-Ugarske.

Da li je Tito imao zakonsko pravo priznati Bošnjake kao narod, kad ni prije njega nisu bili priznati, uključujuci i bosanski jezik? (dobivao sam komentare).
Na ovo pitanje mi je tako glupo odgovoriti, ali izgleda da ipak moram.
Zakonski zabraniti nekome da se u nacionalnom smislu izražava kako želi i da mu se zabrani naziv maternjeg jezika je čista imperijalistička i nacionalistička politika. Ako je Tito 1971. priznao “Muslimane” kao narodnost, zašto to nije učinio još 1946. godine?! Ako je 1961. mogao izmisliti naciju “Jugosloven”, zašto nije mogao priznati naciju “Bošnjak”?! Koji to međunarodni zakoni postoje da zabranjuju priznavanje ili ne priznavanje nacionalnog imena?! Pa, naravno da mu nijedan zakon nije branio da prizna ili usvoji novu ili staru naciju, ako on to hoće, što je i dokazao u primjerima “Musliman” i “Jugosloven”. Da se samo tako pravno imperijalističke ideologije nasljeđuju u nacionalnoj identifikaciji, kolonizatori tipa Engleske su zakonski mogli zbrisati s lica zemlje pola planete.

Ali da se vratimo nasoj temi.
Nepravda učinjena Bošnjacima donekle je ispravljena u 70-tim godinama, kad se Tito ipak više okrenuo stvarnom značenju riječi “ravnopravnost”, čime je dotadašnji dominantni velikosrpski uticaj postao ugrožen u teritorijalnom, privrednom i kulturnom smislu. Službenim priznanjem narodnosti ”Musliman” 1971. g. i donošenjem Ustava iz 1974 g. Tito ozbiljno ugrožava velikosrpske interese (mada je to još uvijek daleko od prave ravnopravnosti). Još u 60-tim se može primjetiti Titov zaokret spram velikosrpskoj politici: pokret Nesvrstanih i približavanje saradnji sa islamskim zemljama; smjena Rankovića i reorganizacija SDB (Službe državne bezbjednosti), odnosno bivse UDB-e; biranje upravljanjem drzavnim i republickim organima po tzv. “nacionalnom ključu” itd….
Pitanje glasi: Zašto se Tito u svojoj, otprilike, posljednoj deceniji života distancirao od dominirajuće velikosrpske politike, koja je za razliku od ekstremnih srpskih nacionalista (četnika) bila jedna umjerena ali aktivna struja? Postoji odgovor u kojem nisu razlozi osjećaja griže savjesti prema nepravdi učinjenoj muslimanima uopšte u Jugoslaviji ali nećemo ovom prilikom o tome.

Uzgred da spomenem, Ustav iz 1974. g. je smetao Slobodanu Miloševiću i ostalim velikosrpskim nacionalistima, ne zato što su oni sami nacionalisti i što su protiv Titove politike, nego zato što su bili za Jugoslaviju, što samo po sebi govori koliko su Srbi i Srbija bili dominantni u toj državi. Po Ustavu iz 1974. godine republike stiču veću samostalnost, sa izborom otcijepljenja iz Jugoslavije (mada je to drugačije formulisano); autonomne pokrajine, također dobijaju veća zakonska prava o samoodlučivanju; osim toga Ustav odobrava TO (teritorijalna odbrana) kao legitimna (civilna) naoružana republička forma koja nije u potpunosti (ili nije nikako) podređena JNA. Drugim riječima, država gubi znatne ovlasti nad upravljanjem republikama. Pa nisu Srbija i JNA bez razloga bili jedini u bivšoj Jugoslaviji koji su bili za očuvanje Jugoslavije, a sve ostale republike htjele da se izdvoje. Da li to znači da su jedino Srbi bili za “bratstvo i jedinstvo”? Vidjelo se od 1992.-1995.

Sve republike bivše SFRJ su dobile međunarodno priznanje kao samostalne države, pozivajući se na ovaj Ustav.

Zakonske odredbe (2)

Džemal Bijedić, predsjednik državne Vlade u to vrijeme, privredno jača BiH, i zajedno sa ostalim istaknutim Bošnjacima, u svakom drugom obliku pokušava Bosnu izjednačiti sa ostalim republikama (koliko su oni branili i predstavljali Bošnjake u pravom smislu riječi?!). Međutim, u isto vrijeme, tih godina, srpski nacionalisti zastupljeni na rukovodećim državnim i vojnim pozicijama, prave “čistke” kod Bošnjaka. Ubijaju Džemala Bijedića 1976. g.; smjenjuju se sa državnih i republičkih dužnosti istaknuti funkcioneri, intelektualci i učesnici NOB-a kao što su: Avdo Humo; Pašaga Mandžić; Avdo Karabegović… a mnogi se i hapse i osuđuju zbog “širenja nacionalne mržnje i podrivanje državnog poretka”.

Zakonske odredbe nose sa sobom svoju pravnu težinu o kojima Bošnjaci kao običan narod nisu baš imali mnogo pojma, jer ih nije interesovalo, niti im je bilo stalo do toga ko su i šta su i kojim jezikom govore. Jednostavno, ta se ne ravnopravnost u svakodnevnom životu nije primjećivala, osim ako su u pitanju bili kulturni sadržaji, kao razna obilježavanja itd…. (a i to je bilo vidljivo samo za oko pronicljivo). Mi smo zivjeli po principu “trbuhoidne” politike, dok su srpski nacionalisti, “iza zatvorenih vrata” donosili zakone i koristeći se istim dominirali u društvenom, privrednom, kulturnom… i u bilo kojem drugom obliku. Za to vrijeme se širokim narodnim masama prezentiralo bombastičnim parolama tipa “bratstvo-jedinstvo”; “ravnopravnost svih naroda”… šuti i radi dalje.

Zakonske odredbe jedne zemlje imaju svoju, također, određenu pravnu težinu i na međudržavnom planu. Upravo zahvaljujući tim zakonskim odredbama bivše Jugoslavije, Republika Srpska je stekla legitimno pravo da bude međudržavno pravno priznata (u određenim normativima) što je i službeno zakonski ozvaničeno Daytonskim sporazumom. Nije tačno da je samo njihova procentualnost stanovništva (uzgred da spomenem da se radi o posrbljavanju bosanskog stanovništva i kolonizacija) i njihova slobodna volja o tome odlučila ili želja Zapadnih sila ili nešto slično. Postojali su zakoni iz bivše Jugoslavije na koje su se oni pozivali.

Interesantno je spomenuti Dan državnosti BiH.
25/26-tog novembra 1943. g. u Mrkonjić gradu je održana Osnivačka skupština i prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, sa 247 delegata, i donesene su odluke da Bosna i Hercegovina ne bude autonomna pokrajina Srbije, poput Kosova i Vojvodine, kako su predlagali: Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Zujović, nego šesta federalna jedinica u novoj državi kako su predlagali: Avdo Humo i Rodoljub Čolaković, a to su kasnije podržali Tito i Edvard Kardelj.
Odluke ZAVNOBiH-a su potvrđene kroz tri dana 29. novembar 1943. g.na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. To su bili temelji da Bosna i Hercegovina prilikom raspada bivše Jugoslavije, uz održani referendum može tražiti od UN-a svoju samostalnost. BiH je međunarodno i pravno priznata kao država u AVNOJ-evskim granicama pozivajući se na zakonske odredbe istog.Trebam napomenuti da su republike birane po principu “koliko nacija – toliko republika”. Zbog toga je BiH bila predmet rasprava. Ona je povodom toga bila jedina republika u bivšoj Jugoslaviji koja je zakonski formulisana kao “više nacionalna” republika. Pošto Bošnjaci, ili muslimani, nisu bili ni priznati kao nacija, logično je da se pod “više nacionalna’ podrazumjeva samo “srpska i hrvatska”. Bosna i Hercegovina je priznata kao država pozivajući se na Ustav iz 1974. i na odluke AVNOJ-a, a pod tim zakonskim odredbama AVNOJ-a, u svom nacionalnom rješenju, Bosna je definisana kao “više nacionalna”, odnosno drugim riječima kao “srpsko-hrvatska”, bez preciziranja u procentualnosti teritorije.

Upravo iz ovih (pravnih) razloga, veliki historijski značaj za Bosnu i Hercegovinu i za Bošnjake, sa posljedicama koje se danas osjećaju, je imao pokret Husein-bega Kapetana Gradašćevića. Da je njegova revolucija uspjela i da je Bosna dobila nezavisnost (kao što ju je dobila Srbija), stvari bi se dosta drugačije odigravale kroz historiju. Stoga, slobodno bih mogao dodati, da je Husein-beg Kapetan Gradašćević najveći lik iz historije Bosne i Hercegovine, kojeg Bošnjaci trebaju veličati.

Zaključak

Dakle, koliko se Josip Broz Tito pridržavao “ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije” najbolje pokazuje navedeno, ali i statistički službeni podaci u kojima se govori koliko je bilo Srba zastupljeno u državnoj vladi, državnim institucijama,… a posebno u vojno-oficirskom kadru, itd. Da ne govorim o bacanju u zaborav i marginu sjećanja bosansko-hercegovačku i bošnjačku historiju, koja je najčešće bila falsifikovana (primjer Husein-beg Kapetan Gradaščević i Alija Đerzelez), dok se nametala srpska historija i kultura i njihovi znameniti događaji i likovi (primjeri: Ivo Andrić i Aleksa Šantić … srpski nacionalisti (umjereni?) koji se mogu dokazati).

Međutim, ja sam se ovom prilikom samo ukratko dotakao nacionalnog pitanja Bošnjaka u bivšoj Jugoslaviji.

Neophodno je da napomenem da nimalo ne osporavam Titove zasluge u Narodno-oslobodilačkoj borbi za oslobođenje zemlje od fašista (uključujući naravno, ustaše i četnike kao ekstremne nacionaliste), ali ponavljam, da Bošnjaci nisu bili ravnopravan narod sa ostalim narodima Jugoslavije, nakon rata (pa čak ni u toku), posebno ne sa Srbima koji su bili povlašten narod u Titovoj Jugoslaviji. Više je četnika bilo u Titovim partizanima 44’/45’ nego kod Draže Mihajlovića. I za to postoje dokazi.

Posljedice

Titov uticaj u smislu “nad-nacionalnog” ili “ne-nacionalnog” ili “više-nacionalnog” je danas poguban i za BiH i za same Bošnjake, u cijelom društveno-političkom obliku. Zašto?

Konačna politika Engleske i zemalja Zapadne Evrope (uključujući i Ameriku), kao iskusnih kolonizatorskih sila, u slučaju Bosne i Hercegovine, se svodi na njenu definitivnu podjelu, ne na tri djela, nego na dva (srpski i hrvatski), sa mogućnošću pripajanja svojim matičnim državama, koje će NATO kontrolisati, jer “ne smije postojati muslimanska država u Evropi”, pa koliko god nas malo bilo i taman mi ne bili nikako u vjeri.

U skladu sa tim, korumpirani bošnjački političari će postupati i donositi pravne odluke u interesima pomenutih zemalja (u prilog tome govori mnogo faktora, a naveo bih samo jedan primjer: da je bosansko-hercegovačku delegaciju u Australiji predvodio Paravac, u kojoj osim Srba i Hrvata, nije bilo ni jednog jedinog Bošnjaka).
Putem medijske radio-televizijske kampanje; raznih novinskih izdanja uključujući svakako tzv. “nezavisne” tipa “Naši Dani”; nastupima i sadržajima pjesama estradnih zvijezda i ostalih kulturnih i javnih ličnosti (tzv. Bošnjaka ili…izvinjavam se ali stvarno nemam pojma kako se oni sve izjašnjavaju, odnosno iz Bosne i Hercegovine, ali i gostima iz susjednih zemalja kao što su Lepa Brena, Goran Bregović, Zdravko Čolić itd.); zatim tzv. “bosanskom filmskom industrijom”… u svakodnevnom i javnom životu, vjesto manipulišući pojmovima “multikulturalizam”, “zajedništvo” itd…. razvija se ta “više-nacionalna” ili “ne-nacionalna” svijest kod Bošnjaka, koja ima za cilj jedino razbijanje njihovog nacionalnog i političkog jedinstva, odnosno ponovno pripitomljavanje i satjerivanje u torove svijesti pripremajući se za novo klanje.

U prvom slučaju stvar je skoro riješena, ako već i nije (čisto sumnjam da je ostao ijedan “nepokoreni” bošnjački političar, taman i da nije u državnoj funkciji), a i ovo drugo nije teško sprovesti u djelo jer … nazovimo ih “naših Jugoslovena” ili “naših kulturnih Evropljana” ima mnogo više nego nas a i to se samo nadovezuje na stanje iz bivše Jugoslavije.

Da se razumijemo, biti multikulturalan ili tolerantan su svakako dobre osobine ali se u ovom slučaju negativno koriste kao oružje s ciljem potiskivanja, krivotvorenja i na kraju uništavanja nacionalne i kulturne svijesti kod Bošnjaka.

Danas je ta “više nacionalna” svijest u Bošnjaka, u znatnoj mjeri prihvaćena i udarno propagirana medijskim državnim sredstvima, često se koristeći izjednačavanjem po bilo kojoj osnovi, npr. da su za rat u Bosni krivi nacionalisti sva tri naroda, da su nacionalisti sva tri naroda pravili genocide, pljačke, protjerivanja itd. ili da je bio “građanski rat” a ne agresija. Po toj osnovi, mora se izmislit i stvorit ubjeđenje da je bošnjački, odnosno muslimanski nacionalizam u istoj mjeri aktivan (bio i još je uvjek) kao i kod ostala dva naroda jer “ravnopravnost” mora biti zastupljena. Zbog toga se i Bošnjaci šalju u Haag. Ova propaganda se, naravno koristi samo u sredinama u kojima su Bošnjaci u većini.

Poruka

Dakle, koliko će Zapad; Srbija i Hrvatska dobiti od BiH ne zavisi samo od njih, nego najviše od nas samih. Kako se stvari odigravaju…… neka nam je dragi Allah na pomoći.
Stoga, sve što činite za Bosnu i svoju kulturu… ne činite za druge, u ime drugih i ne očekujte odgovor razumjevanja i podrške od okoline, ne očekujte rezultate… već činite jednostavno radi sebe, svoga duha, amaneta predaka i šehida jer to je jedini način da se ne osjećate razočarani, već suprotno, moralno i duhovno ispunjeni.

Što se Tita tiče, Bošnjaci s punim pravom mogu reći “Moglo je bolje, druže Tito !”. (Tekst je prvi put objavljen u novinskom listu “Bosna Magazin” 2005. Australija. Ovo izdanje je u malo dopunjenom, i u nekim fragmentima doradjenom obliku. Redakcija Bosnjaci.net se zahvaljuje autoru na poslatom prilogu).

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.