Ne recite za one koji su poginuli na Allahovom putu da su mrtvi. Oni su živi, samo vi to ne znate”. (Kur’an Časni)
Gorske ðonullije
Devet je decenija iza jednog velikog i slavnog dogaðaja, Bitke za Čanakkale, bitke koja će promijeniti tadašnje historijske prilike i postati veliki nauk budućim generacijama, svojevrsna prekretnica i nepresušni izvor bitisanja muslimana na prostorima nekadašnjeg osmanskog carstva. Za Goru i njeno stanovništvo, zajedno sa mjestima u okruženju, Bitka za Čanakkale je i neizbrisivi historijski dogaðaj i potvrda odbrane dina i vatana. Tamo su na Galipolju najbolji sinovi ovog podneblja natopili krvlju zemlju gdje se životima čuvao din, obraz, dostojanstvo, ponos, toprak… Još su mi u glavi slike veličanstvenog Galipolja, mjesta na kojem svakom insanu doðu suze na oči iz čista mira. Valjda kao Božija milost palim šehidima koji su znali da je najveći ulog slobodi – ljudski život. Te iste suze prisutne su i po gorskim svadbama kada se odsvira nebet i neizostavna Čanakkaljska balada ili kada naši djedovi sa ponosom pričaju u noćnim sjedeljkama ili kada čujemo balade o gorskim junacima.
Oni koji žele da nešto kažu o slavnom Čanakkaleu, moraju znati da je toj ljudskoj pobuni i borbi za opstanak prethodio i opštenarodni otpor gorskog, opoljskog ali i ljumskog stanovništva upravo u vrijeme kada su osmanske snage napuštale ova područja. Sa povlačenjem vojske slavnog Sultana Mehmeda, područje Gore biva meta srpskih okupatorskih snaga koji će 1912. ali i sve ove godine iza nas učiniti nezapamćeni genocid, a kasnije i kulturocid kojem ovaj narod plaća još uvijek ceh.
Prema kazivanju starijih, gorski branioci koji su uzaludno od srpskih vlasti tražili kulturno-vjersku autonomiju bili su primorani da se utabore na Galaič planini. Srpske snage kod mjesta zvanog Zborsko, u neposrednoj blizini Šištejeca, pripremale su napad na branioce gore pomenute ideje. Branioci gube bitku. Srpska vojska kreće u do tada nezapamćenu odmazdu. Najprije stradaju viðeniji ljudi. U neposrednoj blizini sela Vranište kao centru pobune, gdje se i nalazi mezarluk, ubijeno je 40-ak ljudi. Meðu braniocima se posebno istakao Bećir kapetan, opjevan u gorskoj narodnoj pjesmi. Do slušanja ove prekrasne balade mislio sam da su naše samo gurbečijske pjesme. Bar su nas tako drugi učili.
Masakr se desio i u Topoljanu, selo koje biva sravnato sa zemljom. Srpski vojnici udaraju na ‘rs i namus. U Kruševu su ubijene dvije djevojčice, dva dječaka, četiri žene i muškarac iz porodice Mula Arifa. Kao šehid u Globočici pada i čuveni muderis i alim Kahriman. Veliki pokolj desio se i u Restelici, kod mjesta zvanog Javori, gdje je na mučki način strijeljano 13 osoba. Naš istraknuti publicista o jednom preživjelom sa strijelišta, u svom djelu kaže: “Mula Vejselj je bio ranjen i
Brodška črašijazatražio je vodu. Čuo ga je srpski vojnik koji se vratio, zamahnuo sabljom i odsjekao mu nos i oči. Doživio je duboku starost i sa štapom u ruci pet puta na dan išao od kuće do seoske džamije. Bio je mujezin. Bio je i ljudska nakaza i opomena jednog strašnog zločina”. Dolaskom srpske uprave, počinju represije, džamije postaju mjesta gdje je bilo obavezno postavljanje slika kralja, uvode se škole u kojima će se naš narod sve do dana današnjeg edukovati na tuðim temeljima, gdje će islam i naša izvorna tradicija biti prikazivani u najcrnijem obliku. U prilikama koje su vladale u tom periodu “bosforski bolesnik” kako nazivaju Tursku u periodu izmeðu 1912-14, znajući značaj odbrane, oko hiljadu najboljih sinova iz Gore odlazi kao ðonullije, sa jednom i jedinom parolom: “Ako odbranimo Tursku, odbranićemo i Goru” I tako, po pričanjima Emine Pelivani Kajkuš, osamdesetogodišnjakinje i rahmetli Raime Koska iz Zlipotoka roðene 1876 a umrle 1973., samo iz ovog gorskog sela palo je 90 šehida. Za dvadeset troje se znaju imena i prezimena, dok se njih desetoro sa očiglednim teškim ranjavanjima vratilo kao gazije. Saznajemo da su u bici za Čanakkale prešavši pješke na hiljade kilometara pali šehidi iz Broda, Restelice, Orgosta i svih ostalih gorskih sela.
Danas nakon 90 godina dobra je prilika da podjsetimo naše zaspale umove u Gori, a i šire, da se bez poštovanja naše historije, naših predaka iz bliske ali i dalje prošlosti, ne može graditi nikakva budućnost. Neka bude i podstrek ovom narodu da smjelo progovori o svim našim šehidima od Gore, pa do Turske, od Bosne pa do Kosova, i da bez straha svojoj djeci kaže toliko željenu i očekivanu istinu. Jer, ne možemo mi, pa ni generacije koje dolaze biti vječni taoci onima koji su nam već više desetljeća trovali i dalje truju našu pamet. Istina o Gori se brani ovdje i nigdje više.. Ovo je samo jedan od znakova da se ovom narodu počela dogaðati istina. Iz ovoga planinskim zrakom čistog mjesta gdje je kroz stoljeća odlazila rijeka muhadžira, želim vječni rahmet svim šehidima koji su na Čanakkaleu opravdali svoje ljudsko postojanje, koji su osvjedočili Božiju riječ, šehadet i koji su ponos nas živih.
