Zaboravljeni alim

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ako se nadnesemo nad historiju Bosne i Bošnjaka u minula dva stoljeća moći ćemo uočiti jednu oporu konstantu. Naime, največi broj onih ljudi koji su svojim intelektualnim, književnim, ili nekim drugim angažmanom zadužili ovaj narod umrali bi u ranoj mladosti, ili bi svoj život okončali na neobjašnjiv način ili bi starost dočekali u bijedi i ignoranciji. Sjetimo se samo Mehmeda Handžića koji je umro u 37. godini i Serdarevića u 36.godini. Mustafe Busuladžića, strijeljanog od strane komunističke vlasti; Musa Čazim Čatić koji umire u bijedi i ignoranciji; Bašagića koji se prodajom svoje biblioteke spasava iz beznaða siromaštva; Maka Dizdara za kojeg svjedoci vele da su ga ,,živa u zemlju utjerali”. Ovoj otužnoj listi možemo dodati čitavu plejadu drugih intelektualaca, književnika i alima. Režimi su se mijenjali ali su svi nastojali da prvake ovog naroda odijele od njegova korijena i ,,kao grana otrgnuta od stabla” (Hesse) nisu mogli izvesti svoj narod na zelenu granu. Tako se u recentnoj bošnjačkoj literaturi javlja termin, »književnici u egzilu»(1) kojim se definiše ta neprirodna odvojenost naroda od njegove inteligencije.
Jedan od tih je svakako i čuveni zenički alim Derviš ef. Spahić koji je kao morska hrid podnosio sve nalete surove historije koja se nadvila nad njega i narod kojem je pripadao. Čvrsto je vjerovao da bez obrazovanja i duhovnog preporoda nema izlaska iz svekolike krize u kojoj se njegov narod nalazio. Da bi to ostvario nije žalio ni sebe ni svoje najbliže i za kratko vrijeme koliko je javno djelovao ostvario rezulatate koji su nadmašile i čitave institucije. Govoriti o Derviš ef. znači govoriti o čovjeku koji je svoj život podredio emancipaciji svog naroda iz okova džahilijeta. Čovjeku koji je pretpostavio poščansku kaljužu lagodnom životu u vezirskom Travniku. Govor o žrtvi jednog režima ali koji je uprkos svim stegama totalitarnog jednoumlja nastavio svoju misiju autentičnog alima. Riječju, Derviš ef. je nezaobilazna figura u vjersko-prosvjetnom životu Zenice ali i cijele Centralne Bosne.(1)

Životni put Derviš ef. Spahića

Godine 1893. u Pojskama u porodici Spahića se rodio sin Derviš koji će postati najglasovitiji izdanak ove porodice. Bio je sin Džemile roðene u kući Halilovića i oca Mule koji je od svoje 20. godine bio slijep o na hizmetu svojoj porodici. Svoje prvo obrazovanje je stekao kod svog djeda Mustafe koji je bio imam u mjesnoj džamiji a zvali su ga ,»Sidi efendija» zbog sijedih vlasi kojim je bio ukrašen. Derviš ef. je do svoje 11.godine živio u Pojskama a u naredne tri decenije biva vezan za Travnik njegovu medresu i glasovitu ulemu. Tada su u medresi predavali Hazim ef. travnički muftija i Asim ef. Korkut. U medresi je bio deset godina a 1914. se zapošljava kao imam i džamiji Kahvica da bi izbjegao moblilizaciju i odlazak u predstoječi rat. Svoje školovanje nastavlja pred Asim ef. zajedno sa njegovim sinovima Derviš ef. i Siradž ef.(2) Svi oni će kasnije postati značajne karike vjerskog života Bosne. Diplomu tj. idžazet su dobili 1928.godine a ovjerio ih je tadašnji reis Džemaludin Čaušević. Ovo je posljenja generacija tzv. džazetlija, tj uleme školovane na tradicionalni način.
Pored spomenute funkcije imama Derviš ef. je bio upravitelj mektebi-ibtidaije kao i predavač vjeronauke u školi u Travniku. Bio je član Vakufsko-mearifskog povjerenstva.
Derviš ef. je bio dobro situiran, sa dobrom plaćom i kupljenom kućom. I pored toga se odlučuje na veliki korak. On sve to napušta i u svom rodnom mjestu 1934.godine osniva medresu. Punih 13.godina je poučavao softe iz svih okolnih mjesta čitanju i pisanju, osnovama vjere i morala ali i tome kako da okaleme vočku i vrcaju med. On ih je pripremao za to da budu čestiti imami i nepokolebljivi vjerski aktivisti.
Dolazi kraj rata i nova vlast sa naletom ateizacije nastoji ukinuti sve medrese pa je 1947. god. došla na red i poščanska. Narod se pobunio a vlast je u cilju demonstracije sile sa vojskom ugušila ,,pobunu” a devet najuglednijih osudila drakonskim kaznama. Derviš ef. biva osuðen na 8.godina a odležao je 6 godina teške robije ,,jer je demonstrativno zatvorio knjige i tako podstakao narod na pobunu” kako se kaže u optužnici(2). ,,Na medresu je ostalo kroz rad njenih bivših učenika kojix su djelovali u različitim krajevima srednje Bosne”.(2)
Kada je osloboðen povlači se u svoje Pojske, bez zaposlenja, u strahu i pod snažnim dojmom torture kojoj je bio izložen. Godine 1961. odlazi na hadž nakon čega se okreče dvijema stvarima, pisanju knjiga i posjetama svojim softama i drugim džematima u centralnoj Bosni gdje je savjetovao imame i držao vazove svijetu.(2) Na svome konju kao sejr-vaiz bi obilazio gradove i džemate Travnika, Jajca, Tešnja, Jajca, Fojnice i drugih mjesta gdje bi kazivao vazove i savjetovao svoje bivše softe .
Derviš ef. je na bolji svijet preselio 1978.godineu 85.godini života. Njegova masovna dženaza je svjedok ugleda i autoriteta koji je uživao.

Djelo Derviš ef. Spahića

Iako se počeo baviti pisanjem relativno kasno, pred sami konac svoga života uspio je napisati četiri djela od kojih su tri objavljena. Njegov prvijenac je djelce Imanski i islamski šarti(3) u kojima on na jednostavan način objašnjava temelje islamskog vjerovanja i djelovanja, prakse i ortoprakse. On elaborira ove teme na jedan, rekli bismo, prosufijski način i daje temeljne naputke o zikru, dovama i njihom značaju, odgoju djece itd. On se bori protiv različitih novotarija koje su se udomačile u narodu kao što su u samom načinu pozdravljanja pa kaže,, Kod nas je ranije uobičajeno ,,Allahimanet” ovo je bid’at, jer ne može ništa zamijeniti selam i njegovo veliko značenje…o današnjim pozdravima gdje se ne spominje Allah nije potrebno ni objašnjavati jer su suprotni selamu”(3). Ovo djelo je razgrabljeno iako je štampana u tiražu od 10 000 primjeraka pa je štampano novo izdanje.
Drugo djelo koje je objavio jeste Pouke o moralu i bogobojaznosti(4) koje će postati nezaobilaznom literaturom iz oblasti islamske etike i morala. Svi kasniji autori koji su pisali o ovoj oblasti su citirali i navodili ovo djelo kao referentno za ovu oblast. Mustafa Spahić, Dževad Hodžić i drugi su u okviru svojih djela cijele odlomke citirali iz ovog djela . Autor nažalost nije doživio štampanje ove knjige jer ga je Melek smrti ranije susreo.
Derviš ef je štampao i Uputstvo za učenje kur’anskog pisma kao zidnu tabelu koju je besplatno dijelio muallimima i koja i danas krasi mnoge mektebe u Zenici a i šire. Napisao je i Uputu u arapsko pismo tj. sufari kao i Tedžvid pravila učenja Kur’ana koje je predao vrhovnom islamskom starješinstvu ali nisu štampana. Pored ovoga prevodio je djelove iz hadiskih zbirki i djelio prijateljima ali nije uspio objaviti.
Nedvojbeno je najznamenitije djelo Derviš ef. njegova medresa i njegovi učenici koji su u svojim džematima uzornim djelovanjem i islamskim življenjem svjedočili odgojno-obrazovne kvalitete svoga muderrisa.,,Kvalitet rada je bio takav da se moga mjeriti sa daleko većim irenomiranim medresama u BiH”(4).

Doprinos Derviš ef. obrazovnim reformama

Mladen Bevanda u svojoj disertaiji bilježi: ,,Pedagoška misao u BiH bila bi nepotpuna i neobjektivna bez uvažavanja, uzimanja u obzir i školstva što su ga razvijale vjerske zajednice. Treba podsjetiti da je školstvo u BiH u jednom dugom periodu bilo samo konfesionalno”.(4) Bevanda nam poručuje da su medrese sastavni dio naše kulturne historije. Zaglavni kamen našeg identiteta i da nam ih zato valja proučavati.
Muderris iz Pojska je bio duboko svjestan društvene krize u kojoj je već desetljećima tavorio Bošnjački narod. Zato je vjerovao da bez znanja i duhovnog preporoda nije moguće izići na zelenu granu prosperiteta. U cijeloj tadašnjoj državi je nepismenost bila akutna a posebice meðu muslimanima s obzirom da su zazirali od javnih škola a medrese nisu mogle odgovoriti na narastajuće potrebe. ,,Skoro polovina pučanstva je bila nepismena a ima banovina u kojima je nepismenost preko 70%”.(4) Posebice kada se imaju na pameti oskudne prilike, oduzimanje vakufske imovine od kojih se obrazovanje finansiralo, mali broj školovanih muslimana zbog apstinencije od državnih škola.koje su bile puki instrumenti u rukama okupacionih sila. Tradicionalni sistem obrazovanja koji je koncipiran na klasičnim udžbenicima i metodi iz turskog vakta, što znači na arapskom jeziku, je spor i neefikasan. Svega ovoga je bio sjvestan Derviš ef.i zato je svoje djelovanje usmjerio na nekoliko aspekata.
Kao prvo, još za vrijeme svoga života u Travniku on organizira seminare za imame gdje ih poučava osnovama pedagoškog rada i u tu svrhu im dijeli školske table koje je kupovao iz vlastitih sredstava(4).
Drugo što poduzima jesu obilasci džemata prilikom kojih on dijeli tabelu za učenje arapskog pisma koju je sam uradio i štampao. Ovo je bila velika olakšica imamima u situaciji kada je sufara kao i druga vjerska literatura bila deficitarna roba.On savjetuje imame i daje im instrukcije kako da najbolje prenesu znanje svojim džematlijama.
I najkrupnija stvar koju je Spahić poduzeo u obrazovnom pogledu jeste medresa u njegovim rodnim Pojskama. Znajuči da će večini učenika travnička medresa biti nedostupna a narod je nevesela oka gledao na državne škole on izlaže ovu ideju u svom mjestu koja biva bezrezervno prihvačena i za manje od godinu dana niče zgrada u Pojskama koja će postati rasadnikom pismenosti. Mještani su bukvalno ,,od svoga grla” odvajali da bi napravili školu u kojoj će se njihova djeca obrazovati i odgajati(4). Iz ovoga možemo izvuči dva nepobitna zaključka. Derviš ef.je posjedovao značajan ugled i neprikosnoveni autoritet jer su mještani beskompromisno podržali ovu njegovu ideju i materijalno i vlastitim radom. I sljedeće što nam kazuje ovaj fakat jeste da muslimanski živalj nikad nije bio protiv obrazovanja, kako su maliciozno tvrdili neki autori, i istočni i zapadni. Narod je bio željan obrazovanja ali da ono bude po njegovoj mjeri i prilagoðeno njegovim potrebama.
Valja nam zaimati u svijest da je Derviš ef. u svom radu u medresi iskoristio svoje višedecenijsko pedagoško iskustvo što je polučilo vanrednim rezultatima u odgoju i obrazovanju.,, Nastava je za to vrijeme bila suvremeno organizovana i izvoðena. Bili su zastupljeni suvremeni nastavni sistemi razvojna, problemska, mentorska nastava i autodidaktički rad”.(4)
U lokalnoj džamiji su učenici imali redovne praktične radnje iz imameta, hatabeta i muallimata što je bila novina za to doba.
Ono što je posebno zanimljivo a što kazuje o dalekovidosti Muderrisa je to da je on poučavao softe i zemljoradničkim, povrtlarskim i drugim disciplinama. Poznavajući materijalni položaj imama toga doba sa tendencijom stalnog pogoršanja, ovo je bilo od presudne važnosti za opstanak u imamskoj službi desetina imama koji su radili po džematima bez redovnih primanja. Njihovo znanje kalemljenje vočnjaka, održavanje pčela, saðenje luka itd. pomoglo im je da prežive teška vremena koja su slijedila.
Ne možemo ne spomenuti ni tzv. neformalno djelovanje Derviš ef.koje se ogleda u sijelima i druženjima koja je organizovao u svom domu gdje su se ljudi okupljalu i uz kahvu i tek običan razgovor on bi se koristio prilikom da i u tim olovnim vremenima kazuje o dini islamu.
Jamačno je da je Derviš ef. koristio svaku priliku da savjetuje i poučava, u skladu sa imperativom nareðivanja dobra a odvračanja od zla.”(4)

Tajna odgojnog uspjeha

Nema razloga da sumnjamo u tačnost sufijske sentence da se drvo po plodu prepozna. Ali ima razloga da se zapitamo kako je Derviš ef. uspio da postigne tako dobre odgojne rezultate koji su ovapločeni u čvrstini imana i nepokolebljivosti karaktera njegovih učenika.
Ovo pitanje posebice zavrjeðuje pažnju u kontekstu vidne impotencije savremenog školstva u smjeru odgojnog djelovanja. U recentnoj litaraturi se odgoju kao sastavnom dijelu školskog sistema daje značajno mjesto. Pedagozi ne propuštaju da konstatuju da je čak i riječ obrazovanje semantički derivirana od riječi obraz a koja je opet nerazdvojiva od pojmova kao što su stid, moral i vjera.
Ako prihvatimo kao aksiom pedagodije da je proces obrazovanja efektivno ostvarljiv bez dubljeg povezivanja učenika sa učiteljem. Morat ćemo akceptirati i da je, nasuprot tome, odgojna dimenzija nemoguća bez ovog faktora. Zapitajmo se na trenutak kako je funkcionisala relacija učenik-učitelj u klasičnom školstvu.
Jamačno da su učenik i muderris u medresi bili neraskidivo povezani. Sve medrese u BiH su uosovljene oko ličnosti muderrisa koji je zaglavni kamen cjelokupnog finkcionisanja te ustanove. Isto tako svršenici medrese svoju diplomu – idžazet tj. potvrdu o završenom školovanju nisu dobivali od institucije u kojoj su sticali znanje nego od muderrisa što dodatno veže učenika i učitelja. Ličnost muderrisa je svojim intelektualnim i moralnim autoritetom garantirala da iza papira sa njegovim potpisom stoji znanje i moral. Da se njegov idžazet ne bi devalvirao i gubio na specifičnoj težini muderris je strogo vodio računa o svakom segmentu učenikovog djelovanja. Na taj način se stvarala nepretrgnuta duhovna sislila – lanac koji je generacije vezao sa minulim vijekovima i obezbjeðivao im duhovno uosovljenje. Ovo je garantiralo da će muderris biti oplemenjem moralom i tako te univerzalne vrednote prenositi pokoljenjima. Rečeno lapidarno, samo obrazovan može obrazovati i samo odgojen može odgajati. Kada svemu ovome dodamo nesumnjiv autoritet koji je Derviš ef. uživao ram za sliku uspješnog muderrisa je zaokružen. Svoj posao muderrisa Derviš ef. nije doživljavao kao profesiju nego kao poziv što zahtijeva unutarnju evokaciju, zanost, entuzijazam(4). Upravo ovdje leže i temeljni uzroci neuspjeha savrmenih institucija zaduženih za masovnu distribuciju znanja. Profesori koji sa svojih katedri prenose učenicima ,,svežnjeve luksuznog znanja” ( From) ostaju daleko od svojih recipijenata i tako im izmiće odgojna nota. Dok savremene institucije nastoje ,,proizvesti” uzornog člana potrošačkog društva, još jednu kariku u gigantskom proizvodno-potrošačko lancu, Spahić je akcenat stavljao na obrazovanje ličnosti koja će biti u miru sa Bogom, sa samim sobom i sa drugim ljudima. Ugledni teoretičar Ferid Muhić veli ,,da postoje dva osnovna modela edukativne prakse. Prvi je društveni ili državno centrirani model. A drugi je personalno odnosno na ličnost centrirani model”(4).
Prvi model tendira obrazovanju, sazdavanju dobrog graðanina u skladu sa neposrednim potrebama društva i na njemu utemeljenom sistemu ideoloških premisa i socijalnih vrijednosti. Uputiti ljude da razviju sopstvenu duhovnost, da postignu vlastitu sreću, poučiti ih da u ovom svijetu prožive dostojanstven život i ostvare najviši cilj sveg stvaranja da se slavi Stvoritelj je krajnji cilj personalnog educiranja. ,,Graðanin je instrument – čovjek je nosilac smisla. Graðanin to je manje nego čovjek; čovjek to je više nego graðanin” poentira Muhić. Valja nam osvijestiti činjenici da sekularizirani školski sistemi nisu kadri da realizirati moralnog pojedinca a konsekventno tome ni moralno društvo. Jer ,,iako odgoj nije identičan sa moralom i religijom on u krajnjoj instanci teži biti moral i vjera”.(5)
Nedvojbeno je da jedan od razloga efikasnog odgojnog djelovanja Derviš ef.leži i u njegovoj sufijskoj opredjeljenosti. Da li je Derviš ef. bio sufija ne možemo sa sigurnošću reči ali ni poreči. Postoje neke indikacije da je pripadao tarikatu Nakšibendi-ihfaija što se vidi i po tome što je prakticirao zikir koji se i danas obavlja u Pojskama i okolnim mjestima. U prilog ovoj tezi dodajmo još i to da su gotovo sve medrese iz osmanskog perioda bile povezane sa nekim sufijskim redom. Država je blagim okom gledala na ovo povezivanje pa je i u travničkoj medresi jamačno bilo sufizma barem u implicitnoj formi kroz praksu zuhda, akcenat na ahlaku i čudoreðu itd. Identičan sistem Spahić je prenio i u svoju medresu gdje se takoðer insistiralo na disciplini i moralnom ponašanju.,,Od studenata se tražilo da budu zaogrnuti odjećom Božijeg strahopoštovanja i pobožnosti”.(6) Sve je ovo u skladu sa glasovitom derviškom maksimom: Tesavvuf je ahlak pa ko me nadmašio u ahlaku nadmašio me i u tesavvufu(6).

Derviš ef. kao alim

Derviš ef. je bio angažirani alim, čovjek koji je brižio nad svojim narodom kako u vjerskom ali i nacionalnom i političkom aspektu. Malo je znano da je Derviš ef. koncem šezdesetih godina sa kljačanskim kadijom Alibegovićem u jeku debate o imenovanju muslimana kao nacije bio aktivni sudionik. Naime, u svom domu u Pojskama je okupljao viðene ljude tog kraja i obrazlagao im da je za muslimane daleko bolja opcija da se imenujemo Bošnjacima a ne intelektualno-pravopisnim vratoomijama sa malim i velikim m. U tom smislu su pisali pisma sa ovim zahtjevima koja su bila slana na različite adrese sa željom da se u političkim krugovima dobije podrška za ovu ideju. Sve se ovo odvijalo inkognito, čak su i pisma ubacivali u različitim gradovima da bi se zameo trag kerberima komunističkog sistema(6).
U recentnoj literaturi nahodimo veliki broj klasifikacija i podjela muslimanske inteligencije. Dr. Mustafa Cerić(6), dr. Enes Karić(6), dr. Tarik Ramadan(6) i Ermin Sinanović su samo neki od autora iz čijih su pera potekle kvalitetne podjele umnih ljudi islamskog svijeta općenito i Bosne posebno. Temeljna diskriminaciona linije večine autora se odnosi na to kakav je rečeni alim imao odnos prema prenesenom znanju i raciu tj aklu i naklu. Ovo zadire u pitanje idžtihada, modernizma iz kojih proistjeću temeljne dileme muslimanskog svijeta nekad ali i sad. Zapitat ćemo se dakle, kojoj školi mišljenja je pripadao Derviš ef.
Kada govorimo o Derviš ef. mi govorimo o alimu par exelance. Mi se susrećemo sa alimom u tradicionalnom podmnijevanju ovog pojma. Na ovo nam ukazuje kako njegovo tradicionalno obrazovanje po sistemu halki i idžazeta ali i drugi pokazatelji. Primjerice, kada Nagib Attas opisuje tradicionalnu ulemu on ne propušta da primjeti da je riječ alim izvedena iz istih korijenitih suglasnika kao i riječ alem – svijet pa su alimi kako ih vidi Attas ne samo oni koji se bave Ahiretom nego oni koji su znalci i Dunjaluka. Podsjetit ćemo se da je Derviš ef. svoje učenike poučavao i vjeri ali i dunjalučkim stvarima.
Derviš ef. je u svojim tekstovima isključivo se oslanjao na temeljne izvore islama Kur’an i sunnet i u tome je bio nepotkupljiv. Striktno je referirao na hanefijsku školi u mišljenju i od toga nije odstupao. Ovo je evidentno iz svakog aspekta njegovo djelovanja.
Šta više, on se žestoko suprostavljao slobodoumnim fetvama koje je svojevremeno u Glasniku iznosio Husein ef. Džozo. Ilustrativna je Džozina fetva da se šljive ne smiju prodavati za proizvodnju alkohola. Temeljem svog poimanja Džozo je to zabranio ali kako to odobrava hanefijska škola Derviš ef. je striktno i riječju i praksom odobravao . Ovakvih spornih situacije na relaciji Džpzo-Spahić je bilo više.Oni, ustvari, simbolišu dva pola islamske inteligencije tradicionalnu i modernističku. Jednu koja je čuvala čistoću islamskog nauka i drugu koja je vjerovala da zarad boljitka islama nešto od njegove ,,čistoće” mora izgubiti.

Zaključak
Na koncu eksplikacija o naslovljenoj temi valja nam anticipirati da je poštivanje uleme i pijetet prema nosiocima znanja stvar vjere i imana. U djelu ,,Uputa učeniku na putu stjecanja znanja” navode se riječi Ebu Hanife koji je rekao svojim učenicima ,,Uvečajte svoje ahmedije i široko krojite rukave”(8). Cilj ove preporuke je, kako to komentira naš autor, da se znanje i njegovi nosioci ne bi omalovažavali. Omalovažavanjem alima kao nosioca znanja devalvira se i krnji i samo znanje.
Na poslijetku da dometnemo još i ovo. Bogobojaznost, takvaluk je bio fundament življenja i djelovanja Derviš ef. Bez ovog faktora nemoguće je zaimati jasnu svijest o njegovom životu. Iz svakog njegovog čina zrcali vjera u njenoj izvornoj formi . Iman kojim je zračio jednostavno je težio da se ispolji u svim dobrim djelima kojima nas je zadužio. To je bila ona snaga koja ga je vodila kroz sve životne scile i haribde kojima je bio prenapučen njegov život. Za žaljenja je što je tekst koji imate pred sobom prva studija o njegovom djelu. Ostaje nam nada da nije i posljednja.
Neka se Allah smiluje njegovoj plemenitoj duši.

BIBLIOGRAFIJA
Babić Ibrahim, Zaboravljeni zenički Al-Azhar – Sultan Ahmedova medresa, MIZ Zenica i biblioteka ,,M.S.Serdarević”, Zenica 2004.godine
Berhanuddin EzZernuði Takvim, 1981.IZ u BiH, Uputa učeniku na putu traženja znanja, Bevanda. Mladen, Pedagoška misao u BiH u periodu 1818-1941. Filozofski fakultet u Sarajevu, 2001.str.103.
Cerić Mustafa, Muallim br.1. Udruženje ilmije u BiH 2000, Sarajevo
Ćimić Esad, Muallim br.16.Duhovni profil imama u savremenom dobu, Udruženje ilmije u BiH, Sarajevo, 2003.god Džidić Fuad i Hećimović Esad, Robija šutnje, KDM Preporod Zenica, 1991.godina
Fromm Erih, Imati i biti, Naprijed, Zagreb, 1980.godina
Grupa autora, Gazi Husrev-begova merdesa u Sarajevu, GHM Sarajevo, 2000.godina
Grupa autora, Predavanja, Odbor islamske zajednice Zenica, 1982.godina
Grupa autora Atlas islamskog svijeta, Ilmija BiH. Sarajev, 2004.godien
Hodžić Dževad, Uvod u islamsku etiku, Bemust, Sarajevo 1999.godine
Havva Seid, Naš duhovni odgoj, Behram-begova medresa, Sarajevo, 2003.god. str.202.
Ibranović Džemail, Preporod br.5. 2004.god.,,Ko su Halidije i Nakšibendije’
Karić Enes i Demirović Mujo, Reis Čaušević, Ljiljan, Sarajevo 2002.godina
Muhić Ferid, Muallim br.1.,,O poučavanju i upućivanju u islamu”Udruženje ilmije u BiH, 2000.god.
Mujo Slatina, Muallim br.1. Odgoj/obrazovanje izmeðu sekularizma i interkulturalizma, Udruženje ilmije, u BiH, 2000.
Mujezinović Ismet, Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar Mostar, 1999.god.

Pehlić Izet, neobjavljeni referat predoćen na okruglom stolu u okviru manifrestacije,,Dani poščanske medrese” 2004.godine.
Ramadan Tarik, Biti evropski musliman, Udruženje ilmije IZ u BiH, Sarajevo 2002.god.
Spahić Derviš, Imanski i islamski šarti, vlastita naklada, Zenica, 1974.godine
Spahić Derviš, Pouke o moralu i bogobojaznosti, Sarajevo, 1978.godien
Serdarević S Muhamed, Preustrojstvo mektebi ibtidaijje, Islamksa dionička štamparija, Sarajevo, 1909.godina
Traljić Mahmut, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo 1998.godine

Literatura:
1) Ovaj termin je prvi upotrijebio dr. Zilhad Ključanin pišući o Bošnjačkim piscima kojim rigidni komunistički režim nije dopuštao štampanje njihovih djela Envera Čolakovića, Rešada Kadića i dr.
2) Minula vlast je sve učinila da ovog alima i njegovo djelo izbriše iz kolektivne svijesti Bošnjaka. Svjedoci vele da su prilikom zatvaranja medrese ,,tri tovara” knjiga i dokumenata odnijeli iz Pojska i od tad im se gubi svaki trag.
3) Podjsečamo da je tekst koji imate pred sobom prva temeljita biografija Derviš ef. Koju nam je ,,u pero” kazivao njegov najstariji sin Nesib ef. na ćemu mu se najtoplije zahvaljujemo. Zahvalnost dugujemo i svim savremenicima Derviš ef. koji su nam svojim svjedočenjem pomogli da steknemo uvid u njegov životni put.
4) Da bi se vidjelo o kakvim se alimima radi preporučujemo djelo Istaknuti Bošnjaci, Mahmut Traljić, El-Kalem, Sarajevo, 1998.godi.
5) Vidi Fuad Džidić i Esad Hećimović, Robija šutnje, KDM Preporod Zenica, 1991.godina
6) Vrijedno je pomena da cijelo to vrijeme tamnovanja Derviš ef. sa svojim bratom Abdullahom,koji je takoðe bio zatvoren, nije jeo na zatvorskom kazanu nego mu je porodica donosila hranu u zatvor. Ovo govori o njegovoj bogobojaznosti i strogoći u čuvanju od harama.
7) Ismet Mujezinović, Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar Mostar, 1999.god. 247.str.
8) Još je jedan kuriozitet vezan za njegovo djelovanje. Naime kada bi držao predavanje samo ženama često bi se okrenuo suprotno od džemata prema mihrabu da ne bi gledao u žene.
9) Svjedoci kazuju gdje god bi se pročulo da dolazi Derviš ef. I mlado I staro bi se oklupljalo ili u džamiji ili u kući nekog uglednika da slušaju kazivanje Derviš ef. I ovo kazuje o ugledu koji je u narodu uživao Derviš ef.
10) Derviš Spahić, Imanski i islamski šarti, vlastita naklada, Zenica, 1974.godine
11) isto, str.73.
12) Derviš Spahić, Pouke o moralu i bogobojaznosti, Sarajevo, 1978.godina
13) Dževad Hodžić, Uvod u islamsku etiku, Bemust, Sarajevo 1999.godine
14) vidi Grupa autora, Predavanja, Odbor islamske zajednice Zenica, 1982.godina
15) Mladen Bevanda, Pedagoška misao u BiH u periodu 1818-1941. Filozofski fakultet u Sarajevu, 2001.str.103.
16) Isto, str.232.
17) O nefunkcionalnosti tadašnjih mektena vidi Muhamed S. Serdarević, Preustrojstvo mektebi ibtidaijje, Islamksa dionička štamparija, Sarajevo, 1909.godina
18) Vrijedno je pomena da je ova medresa izgraðena za godinu dana a nekoliko godina ranije se u Zenici renovira Sultan Ahmedova medresa i ovaj prijekat traje punih 4.godina. Vidi Babić Ibrahim, Zaboravljeni zenički Al-Azhar – Sultan Ahmedova medresa, MIZ Zenica i biblioteka ,,M.S.Serdarević”, Zenica 2004. str.12.
19) Izet Pehlić, neobjavljeni referat predoćen na okruglom stolu u okviru manifrestacije,,Dani poščanske medrese” Pojske, 2004.godine.
20) Kada je ćuo da se njegov ahbab, ugledni zenički liječnik Dželal Imamović oženio bolest ga je spriječila da ga posjeti. Te godine je i preselio. Ali želeći da posavjetuje prijatelja šalje mu pismo sa dovom i riječima,, Želim da Vam brak bude sretan i za Dunja i Ahiret. Pomenuto pismo svojeručno pisano se i danas nalazi u biblioteci porodice Imamović.
21) Esad Ćimić, Muallim br.16.Duhovni profil imama u savremenom dobu, Udruženje ilmije u BiH, Sarajevo, 2003.god.
22) Ferid Muhić, Muallim br.1.,,O poučavanju i upućivanju u islamu”Udruženje ilmije u BiH, 2000.godn.str.27.
23) Isto, str.28.
24) Mujo Slatina, Muallim br.1. Odgoj/obrazovanje izmeðu sekularizma i interkulturalizma, Udruženje ilmije, u BiH, 2000. str.14.
25) Džemail Ibranović, Preporod br.5. 2004.god.,,Ko su Halidije i Nakšibendije’ str.29.
26) Grupa autora, Gazi Husrev-begova merdesa u Sarajevu, GHM Sarajevo, 2000.godina, str.47.
27) Seid Havva, Naš duhovni odgoj, Behram-begova medresa, Sarajevo, 2003.god. str.202.
28) O ovim dogaðajima postoje svjedoci i učesnici od kojih smo ovo i saznali.
29) Musrafa Cerić, Muallim br.1. Udruženje ilmije u BiH 2000, Sarajevo
30) Enes Karić i Mujo Demirović, Reis Čaušević, Ljiljan, Sarajevo 2002.godina
31) Tarik Ramadan, Biti evropski musliman, Udruženje ilmije IZ u BiH, Sarajevo 2002.god.
32) Grupa autora Atlas islamskog svijeta, Udruženje ilmije u BiH, , Sarajevo 2004.godina
33) Husein Džozo, Fetve u vremenu, Ilmija BiH, Srebrenik, 1996.god. 141.str.
34) Prenseno iz Takvim, 1981. Berhanuddin EzZernuði, Uputa učeniku na putu traženja znanja, 284.str.
35) Svjedoci veli da je nakon svakog sabaha Derviš ef. ostajao u džamiji do izlaska sunca čak i u zimskom vaktu da bi pobrao Božije nagrade koje se hadisima obečavaju

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.