ZLOČINI NAD DJECOM POČINJENI ZA VRIJEME AGRESIJE NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu pocinjeni su brojni zlocini nad svim socijalnim kategorijama. Za mene su najtragicniji socijalni slojevi, u proteklom ratu, bili djeca i majke. Ja sam se bavio stradalnistvom namjladje populacije. Zasto? Zato sto su djeca najdragocijenije sto jedna zemlja ima. Prihvatljiva buducnost se zasniva na zdravom djetinjstvu. Bez zdrave mladosti drzava nema buducnosti. Unistiti joj mladu populaciju, znaci unistiti joj njenu buducnost.U proteklom ratu djeca su ne samo ubijana i sakacena nego i tesko mentalno dezintegrisana. Ubijeno ih je blizu 17.000, od toga u Sarajevu 10% od ukupno ubijenih. Ranjeno ih je oko 34.500, od toga u Sarajevu 14.8334. Tesko je ranjeno 18.360, od toga u Sarajevu 3.361 djete. Posebno cu govoriti o obimu i nacinu njihove psihicke i mentalne dezintegracije.
Medjutim, ono sto nas posebno treba da zabrine je to, da nam neki pokazatelji (indikatori) pokazuju da je u fizickom, a posebno u mentalnom unistavanju bosanskohercegovacke djece izgleda bilo namjere. Ako analiziramo kako su, u koje vrijeme i na kojem mjestu ubijana djeca, moze se izvuci zakljucak da su ubijana namjerno – bila su ciljna grupa. Primjeri kao dokazi:
1. Dvadest petog maja 1995. godine dakle na Dan mladosti, u Tuzli je, samo od jedne ispaljene granate sa Ozrena, ubijeno sedamdeset i jedno dijete.
2. Dana 3. jula 1992. godine u Grahovistu (Sarajevo), tenkovskom granatom je gadjana grupa djece koja su brala tresnje. Ubijeno je sedmero, a teze ranjeno troje.
3. Djeciji dom “Ljubica Ivezic” u Sarajevu je osam puta gadjan projektilima veceg kalibra i to najvise su gadjana ulazna vrata u skloniste.
4. Osnovnu skolu “1.Maj” na Alipasinom polju pogodila je, 9. novembra 1993. godine, navodjena granata i to tacno u momentu kada je III razred te skole izlazio iz ucionice,a I razred u nju ulazio.
Prikupljena su i brojna svjedocenja koja ukazuju na namjeru ubijanja djece. Narocito veliki broj takvih namjernih teskih zlocina desio se za vrijeme masovnih zlocina pocinjeni 11. jula 1995. godine nad Srebrenicanima u Potocarima, u tzv. “zasticenoj zoni Organizacije Ujedinjenih Nacija”.
Primjer kao dokaz: Svjedocenje desetogodisnjeg djecaka iz Bratunca: “Dvojca cetnika su zaklali dijete, a nas najterali da gledamo”.
Djecak od devet godina vidio je kako je jedan cetnik uzeo iz majcinih ruku bebu, zavrtio je oko svoje glave i bacio je. Beba se razbila. Da je agresor imao namjeru da i mentalno dezintegrira zrtvu pokazuju nam vise inidkatora.
Nacin vodjenja rata, kojeg je nametnuo, jasno ukazuje da je imao namjeru da ono sto ne uspije ubiti da psihicki dezintegrira. Poznata je naredba generala Mladica: “Tucite po Velusicima, razvucite im pamet…”!
Da su u tome uspjeli ukazuje nam i posljednji izvjestaj Svjetske zdravstvene organizacije u kome se iznosi da u Bosni i Hercegovini, od posljedica rata, psihicke tegobe ima milion i sedamsto hiljada Bosanaca i Hercegovaca. Najteze zrtve na psihickom planu su djeca. Zato sto su djeca najvulnerabilnija na ratne stresove, a jos nisu u stanju da isprecesuju, u svojoj kogniciji, ratne stresove. Njihov mehanizam kopinga jos nije dovoljno izgradjen da bi se mogli nositi sa vrstama zlocina koje su iskusili u proteklom ratu.
Prema nasim istazivanjima, obavljenih pocetkom 1993. i 1996. godine, tezi psihicki dezintegritet zadobilo je svako trece dijete. Tacnije, na hiljadu djece, teze psihicke posljedice nosi trista pedesetoro. To je podatak iz l996. godine. Situacija se nastavlja pogorsavati.
Nasa djeca i u postratnom periodu nastavljaju da zive u novim, ali teskim traumatskim okolnostima. Traumatizirani nastavnici i roditelji ne mogu puno pomoci, a anarhicnost skolskog sistema strasno usloznjava, ionako, po psihicko zdravlje djece, slozenu situaciju. Sira zajednica (Bosna i Hercegovina) ne moze ponuditi svojoj mladosti nikakvu perspektivu koja bi mogla terapeutski djelovati. To su veoma nepovoljni uvjeti u kojoj odrasta bosanskohercegovacka mladost. Cudno je da za ovako ozbiljne probleme Bosna i Hercegovina jos nema ni jedne asocijacije koja bi ujedinila zrtve, politicare, naucne i nastavne radnike, terapeute i druge, koji bi trazili rjesenje.
Neku vrstu pomoci, tokom rata, a i danas pruza medjunarodna zajednica sa otvaranjem tz centara za psihosocijalnu pomoc zrtvama. Medjutim, te vrste pomoci su palijativne. Mogu ublaziti tegobe zrtve, ali ih ne mogu trajno ukloniti. Cudno je zasto medjunarodna zajednica nije i ovdje pokusala sa metodama homeopatije.
Da li vam se, postovani posjetioci, cini da je prenaglasavam ovo pitanje? Iznijet cu vam samo jednu cinjenicu s kojom se slazu svi naucnici i prakticari koji se profesionalno bave mentalnim zdravljem, a koja ukazuje na vaznost i slozenost problema. Zlocin psihickog dezintegriteta je specifican zlocin. Psihicke posljedice su dugorocne, pa cak mogu postati transgeneracijske. Nedavno izasla studija u Poljskoj pokazuje da cak i treca generacija njihovih predaka koje su bili direktne zrtve holokausta, nosi teske psihicke posljedice.
Nas veliki problem je i u tome sto vecina ljudi i ne razumije da je psihicki dezintegritet djece ozbiljan problem. Ne znaju da “obicni” simptoni, koje psihicki dezintegrirano dijete ispoljava, su ustvari manifestacija njegovog dubokog interpsihickog konflikta od kojeg pati. Uzmimo za primjer sljedece simptome: gricka nokte, vrti ili cupa pramen kose, zmirka, cesto place, piski ili pusta stolicu u ves dok spava, ne smije da ostane samo, nezainteresovan za zbivanja oko sebe, pretjerano vezan za roditelje. Svi ti simptomi za laika mogu biti neprimjeceni, ili ako ih i primjeti ne pridaje im nikakav znacaj. Slicno se tako laici ponasaju prema radioaktivnim materijama. (Slucaj centrale u Cernobilu, kada je dozivjela havariju).
Izgleda da je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, na ovom prostoru zabiljezen najveci broj raznovrsnih oblika i vrsta zlocina, uzimajuci u obzir sve ratove od Drugog svjetskog rata pa do ovog, a bilo ih je oko 150. Prema izvjestaju jedne medjunarodne humanitarne organizacije, koja je boravila na vecini ovih ratista, djeca Bosne i Hercegovine iskusila su 9 oblika ratnih zlocina u kuvajtskom ratu 4, a u libanskom, koji je trajao deset godina, 6 oblika ratnih zlocina.
Dakle, zlocini u Bosni i Hercegovini nisu samo dobro isplanirani, vec su zlocinci bili i veoma kreativni. Sve njihove zlocinacke aktivnosti uspjeli smo grupisati u devet grupa. To su:
1. Ubitsva, posebno dragih osoba
2. Ranavanje
3. Nestanak neke od dragih osoba
4. Perceptivni dozivljaj zlostavljanja
5. Separacija od roditelja i mjesta zivljenja
6. Razrusenost doma 7. Zivljenje ili boravak u zivotno-rizicnim podrucjima
8. Progonstvo (izbjeglicki i raseljenicki status)
9. Permanentan strah od nemogucnosti zadovoljavanja primarnim zivotni potrebama
Nasa istrazivanja pokazala su kojih je to deset dogadjaja, koje je agresija nametnula, a pokazala su se najstresogenijim za djecu.
1. Nestanak majke;
2. Ubistvo majke;
3. Nasilno razdvajanje ili nevoljna separacija djeteta od roditelja;
4. Pereceptivni dozivljaj silovanja majke i sestre;
5. Perceptivni dozivljaj rusenja ili paljenja doma;
6. Nestanak oca;
7. Perceptivni dozivljaj mucenja nekog od roditelja;
8. Nestanak brata ili sestre;
9. Ubistvo oca;
10. Prisilno napustanje doma, ali ne i mjesta zivljenja
Nasa istrazivanja su utvrdila da su ti dogadjaji, koje je agresija produkovala, za trista pedeset puta povecali broj djece koji imaju “teze” psihicke tegobe. Vise od 1/3 populacije se nalazi u stanju potrebe za odgovarajucom psiholoskom pomoci. Vise od duplo povecan je broj suicidnih radnji, a vise od dva puta povecan je broj suicidnih misli. Koliko ce tek dugo, neposredne zrtve ratnih nasilja, nositi posljedice zlocina a koliko ce njih te posljedice transcendetirati na svoje potomke, ostaje da pokazu naredna istrazivanja.
Zlocinci i zlocini nisu ugrozili samo psihicki nego i moralni integritet djece. Zanimalo nas je i to da li se kod zrtve internalizirala potreba za osvetom, da li su kod djece primijenjena ocekivanja od buducnosti, koliko j e agresor uspio medjusobno udaljiti pripadanike razlicitih nacionalnosti koji zajedno zive u Bosni i Hercegovini. Poput kao i u drugim ratovima vodjenim na drugim prostorima i ovjdje je rat smanjio kod ljudi povjerenje u vlastite sposobnosti, a povecao oslonac na religiju.
Ono na sto mozemo biti ponosni je to da se kod bosnjacke djece nije pojavila potreba za osvetom. Mrznja se nije instalirala u svijest bosnjacke djece, bar u onolikoj mjeri koliko bi to agresoru odgovaralo. Zelja za identifikacijom sa postenim ljudima pokazala se u ratu elemntarnom potrebom kod djece. To je, vjerovatno, bio i njihov psiholoski otpor prema svemu onom ruznom sto se oko njih desavalo. Postenje je postala centralna potreba kod djece.
Ono sto smo nasli i treba istaci je to da mladi ljudi, tokom rata, nisu imali dovoljno diferenciranu moralnu svijest. Znak je to njihove dusevne praznine. Njihova dusa je prazna. Opustosena je. Da li postoji gori zlocin?
Sta na kraju ovog kratkog izlaganja reci cijenjenom skupu ove Tribine? Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu je, bez sumnje, a to dokazuju rezultati istrazivanja, ostavila ako ne alarmantna onda sigurno ozbiljna upozorenja o psihickim posljedicama na ukupnu populaciju, a posebno na djeciju. Bosna je bolesna, kako ustvrdi prof. dr. Ismet ef. Ceric na Medjunarodnom kongresu Islamske asocijacije za mentalno zdravlje odrzanog avgusta 1999. godine u Tuzli. Ali njena bolest nije nasljedna nego nasilna. Dakle, nije neizleciva. Ako ostvarimo zajednicki zivot bez mrznje, sa puno tolerancije, uvazavanja ljudskih i strucnih kvaliteta svakog pojedinca.
Ako se u politicku zajednicu, privrednu organizaciju, edukativne institucije i druge strukture ugradi optimizam, mozemo se nadati brzem ozdravljenju i oporavku. Naravno, uz sve ovo zrtva trazi, prije svega, istinu i pravdu. Pravda je nekako i krenula, a na univerzalnu istinu cemo pricekati. Medjunarodni sud u Hagu uspjesno radi.
Ne kazem da nam ratni zlocini treba budu centralna zivotna tema, ali o njima ne treba ni cutati, sto nas na takvo ponasanje prisiljava OHR. Zato Bosna i Hercegovina treba podrzati apel generalnog sekretara Vijeca Evrope, gosp. Valtera Svimera, kojeg je, prije dva mjeseca, uputio vladama evropskih zemalja da u skolama ozvanice medjunarodni dan za komemoriranje zrtava zlocina.
To bi bila dobra prilika da se omladina svake godine podsjeti na uzroke, ciljeve i posljedice zlocina koja su proistekla iz lose politike. Tako bi im se pomoglo da nauce braniti demokratske vrijednosti i kako da pobijede netoleranciju. (Tribina VKBI 6.01.2001.)

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.