KONTINUITET BOSANSKO-HERCEGOVAČKE DRŽAVNOSTI

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Govoriti o drzavnosti Bosne i Hercegovine i njenom povijesnom bicu cesto lici, kako nedavno rece profesor Ivo Banac, na Sizifov posao (Feral Tribune, 9. XI 2002.). O ovoj temi izgovoreno je, ispisano i objavljeno na hiljade rijeci i stranica, ali se uprkos tome svaki cas suocavamo sa negiranjem BiH kao drzave i pricama o njenoj podjeli. Takve rijeci i rasprave opet su ozivjele poslije nedavnih (5. oktobra 2002.) opcih izbora u BiH. O tome su poceli spekulirati neki listovi i drugi mediji u Hrvatskoj i Srbiji, pozivajuci se na International Herald Tribune od 10. oktobra 2002. godine. I sta nam nakon toga drugo ostaje, nego bosanski i probosanski Sizifi opet na posao. Drzeci se njemackog principa da o nekim stvarima treba govoriti immer wieder (uvijek ponovo), opet moramo dokazivati kontinuitet drzavnosti BiH i nesuvislost i bljutavost projekta njene podjele. Takav projekt direktno je uperen, kako je to pokazao agresivni rat 1992-95. godine, protiv egzistencijalnih interesa svakog bh. naroda, te protiv mira i stabilnosti Balkana, jugoistocne Evrope i Evrope opcenito.
Danas i ovdje cemo se zadrzati na pitanju kontinuiteta bh. drzavnosti, a povodom 25. novembra Dana drzavnosti BiH.
Dvadesetpeti novembar 1943. bez sumnje je kljucni datum kada je rijec o izgradnji savremene bh. drzavnosti. Tog dana je u Varcar Vakufu, odnosno Mrkonjic Gradu odrzano osnivacko ili prvo zasjedanje Zemaljskog antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), kao njenog ratnog parlamenta, tj. skupstine. Ovoj osnivackoj skupstini prisustvovala su 274 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih su 173 izabrana za vijecnike ZAVNOBiH-a. Na ovom prvom zasjedanju ZAVNOBiH je formalno konstituiran kao opcepoliticko predstavnistvo NOP-a BiH, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najvisi organ vlasti. Vijecnici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se istice da ubuduce BiH i njene narode i u zemlji i inostranstvu mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ. Ovim aktima istovremeno je izrazena odlucnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj ce biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Na zasjedanju je izabrana delegacija od 58 clanova koja ce predstavljati BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Istovremeno je konstituirano Predsjednistvo ZAVNOBiH-a, sastavljeno od 31 clana, sa dr. Vojislavom Kecmanovicem, ljekarom iz Bijeljine, kao predsjednikom.
Odlukom vodjstva NOP-a 1943. da se pristupi osnivanju zemaljskih antifasistickih vijeca po pojedinim jugoslavenskim zemljama i pokrajinama, pa prema tome i ZAVNOBiH-a, pocela je posljednja faza realizacije jednog od cetiri osnovna cilja NOP-a, a to je da se buduca Jugoslavija uredi i izgradi na federativnom principu. (Podsjecam da je u tom kontekstu prvi i osnovni cilj bila oruzana borba protiv okupatora i svih njegovih saradnika, odnosno «domacih izdajnika». Drugi cilj bio je da se u okviru te borbe sprijeci svaki genocid, ili kako se tada govorilo «bratoubilacki rat». Treci cilj bio je da se uporedo sa oruzanom borbom odmah ide na rusenje stare i izgradnju nove civilne organizacije vlasti stvaranjem narodno-oslobodilackih odbora i kasnije, kako smo vec vidjeli, zemaljskih antifasistickih vijeca).
Svega nekoliko dana poslije osnivanja ZAVNOBiH-a, u Jajcu je 29. novembra 1943. odrzano Drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kojem je donijeta odluka o federativnom ustrojstvu Jugoslavije, sa Bosnom i Hercegovinom kao jednom od sest ravnopravnih clanica nove federacije, odnosno Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Ova je odluka predstavljala drzavnopravni oblik rjesenja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, a zamisljena je kao ostvarenje principa suverenosti naroda i osiguranje njihove pune ravnopravnosti. U tom cilju odluceno je da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu «koji ce osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine». Sve federalne jedinice unutar DFJ stekle su taj status na osnovu nacionalnog kriterija. Svakom od tadasnjih pet sluzbeno priznavanih naroda u statusu nacije pripala je njegova federalna nacionalna jedinica, uz cinjenicu da je u okviru svake od njih zivio i jedan broj nacionalnih manjina ili narodnosti.
Izuzetak je bila BiH koja svoj federalni status unutar jugoslavenske zajednice nije stekla na osnovu nacionalnog kriterija, nego kao povijesna zajednica triju naroda koji u njoj stoljecima zajednicki zive. U raspravama koje su uoci Drugog zasjedanja AVNOJ-a vodjene u politickom vrhu NOP-a oko statusa BiH bilo je misljenja da bi ona trebala da bude samo autonomna pokrajina. Njeno vezivanje kao eventualne autonomne pokrajine bilo za Srbiju bilo za Hrvatsku, izazvalo bi sigurno stalno nepovjerenje Muslimana (tj. Bosnjaka), ali i stalne srpsko-hrvatske sporove i nesporazume. Tako se doslo do ideje o njenom direktnom vezivanju za federaciju. Diskusije su pokazale da je ideja o autonomiji BiH i uslovima NOR-a vec prevazidjena. BiH je vec do tada dala ogroman doprinos NOB-i, cime je u stvarnosti stekla pravo na punu ravnopravnost sa svim ostalim zemljama Jugoslavije.
Prema tome, najvazniji faktori koji su opredijelili rukovodstvo NOP-a da BiH ukljuci u federativnu Jugoslaviju kao ravnopravnu federalnu jedinicu bili su, na prvom mjestu cinjenica da je BiH imala i ima svoju drzavnopravnu, tj. politicku tradiciju, te da je u tom smislu ideja i praksa autonomije BiH imala takodjer dugu historiju. Pored toga, na njenom jedinstvenom teritoriju zive tri naroda, Muslimani (Bosnjaci), Srbi i Hrvati i vise nacionalnih manjina. Sa tako izmijesanim stanovnistvom prikljucenje ove zemlje nekoj drugoj federalnoj jedinici bilo bi politicki neprihvatljivo rjesenje sa nepredvidivim posljedicama. Podjela BiH takodjer nije dolazila u obzir, jer bi vodila unutrasnjem cijepanju njenih naroda, sto bi sigurno bilo praceno ratom i zlocinom. U tim je cinjenicama lezala osobenost mjesta i polozaja BiH unutar jugoslavenske federativne drzave koja je stvorena odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a
Radi dalje izgradnje bh. drzave kao federalne jedinice u sastavu jugoslavenske federacije sazvano je i odrzano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine. Na zasjedanju je doneseno 11 odluka, od kojih su najvaznije: Odluka o konstituiranju ZAVNOBiH-a u vrhovni organ vlasti, odnosno vrhovno zakonodavno i izvrsno tijelo BiH, i Deklaracija o pravima gradjana BiH. Ova je deklaracija u osnovi po svom sadrzaju imala karakter ustavne povelje, kojom su gradjanima BiH garantirana osnovna ljudska prava koja cine sadrzinu svakog demokratskog ustava (nacionalne ravnopravnosti, slobode svijesti i vjeroispovijesti, sloboda zbora i dogovora, sloboda udruzivanja i stampe, licna i imovinska sigurnost gradjana, pravo privatne inicijative u privredi, ravnopravnost spolova u svim oblastima drustvenog zivota, aktivno i pasivno pravo glasa sa navrsenih 18 godina zivota, pravo zalbe, pravo na sudski postupak itd.).
Odlukama Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, BiH je u sustini konstituirana kao federalna jedinica u okviru tadasnje federativne Jugoslavije kao slozene drzave. Ove odluke, kojima je BiH ustrojena kao gradjanska drzava, predstavljale su politicki rezime njenog hiljadugodisnjeg historijskog i drzavnopravnog iskustva i kontinuiteta.
Kroz tih hiljadu godina svog trajanja Bosna nikad nije bila drzava jakobinskog tipa, tj. politicki strogo centralizirana, nacionalno unitarizirana i kulturno unificirana drzava, kao sto je to, primjera radi, Francuska, ali jeste uvijek bila i ostala povijesna zajednica (kao Svicarska), ciji se historijski razvitak moze kontinuirano pratiti jos od ranog srednjeg vijeka. Taj se historijski razvitak, sa drzavno-pravnog stanovista, ogleda prije svega kao kontinuitet teritorija i imena Bosne.
Historija Juznih Slovena i opcenito Balkana, predstavlja ustvari historiju stalnih migracija (seoba), ne samo naroda, nego i njihovih drzava, koje su usto mijenjale i imena. Tako je prvobitna Srbija, pod imenom Raska, bila daleko na jugu od Dunava. Hrvatska je drzava u ranom srednjem vijeku nastala u zaledju dalmatinskih gradova i Gornjem Pornju, pa se pocetkom XII stoljeca, kada je dosla pod vlast ugarskih kraljeva njen centar pomjerio sjeverno, na prostor izmedju Save i Drave. Naziv Crna Gora javlja se tek u XVI stoljecu i prvobitno se odnosio samo na cetiri nahije izmedju Cetinja i Skadarskog jezera. Ime Slovenija kao kulturno-nacionalni program i politicki projekt javilo se tek u revoluciji 1848. godine, itd.
Izuzetak je u tom pogledu Bosna kao drzava, koja se za razliku od okolnih i daljih balkanskih zemalja nije tokom svoje politogeneze selila, ni cijepala niti mijenjala ime, nego je u kontinuitetu od njenog prvog spomena 949. u historijsko-geografskom traktatu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII Porfirogenita, kao male zemlje oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke, pa do austro-ugarske okupacije, odnosno do danas, egzistirala bilo u svom uzem, bilo sirem teritorijalnom obimu i okviru. Njeno geopoliticko srediste je od pocetka bilo i uvijek ostalo ondje gdje ga je jos sredinom X stoljeca locirao spomenuti bizantski car – pisac, tj. na prostoru sarajevsko-visocko-zenicke kotline. Vremenom su se ime i pojam Bosne prosirili na okolne zupe i oblasti, pa se vec za vladavine bana Stjepana II Kotromanica, u trecoj deceniji XIV stoljeca, Bosna kao drzava prostirala, kako je to zapisao njegov dijak Pribisav, «od Save do mora, od Cetine do Drine».
Stjepanov nasljednik i prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanic vladao je u drugoj polovini XIV stoljeca ne samo teritorijem danasnje BiH nego i mnogim okolnim zemljama, kako na istoku i zapadu, tako i na jugu. Njegovo se kraljevstvo prostiralo od Lima i Boke Kotorske na istoku i jugoistoku, do Velebita i Une na zapadu i sjeverozapadu i od Save na sjeveru do dalmatinskih otoka Braca, Hvara i Korcule, na jugu. Od posljednje decenije XIV stoljeca Bosna se nasla na udaru Turaka-Osmanlija, koji postepeno ali uporno sire svoj uticaj i osvajaju dio po dio Bosanskog kraljevstva. Posljednji bosanski kraljevi Stjepan Tomas i njegov sin Stjepan Tomasevic uzaludno su pred sve vecom osmanskom prijetnjom, preklinjali evropske krscanske vladare, a posebno rimskog papu i Veneciju, da im pruze pomoc. Podijeljena i rastrzana iznutra razlicitim interesima i mogucnostima, Evropa nije uspjela sastaviti krscansku koaliciju protiv Osmanlija, a nedostajala je i politicka volja da se pomogne heretickoj Bosni. (Situacija slicna onoj iz 1992. godine, kada Evropa ponovo nije imala politicku volju da zaustavi rat protiv Bosne). Tako je u proljece 1463., kada je sultan Mehmed II Fatih odlucnim vojnim pohodom konacno osvojio Bosnu, fakticki «pred ocima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo», kako je to 14. juna 1463. pisala mletacka vlada Firenci.
Padom Bosne nije nestala njena ideja, teritorij i ime. Naprotiv! Odmah nakon sto su srusili srednovjekovnu bosansku drzavu, osmanske su vlasti na njenom maticnom teritoriju, ukljucujuci tu Gornje Podrinje, Polimlje i Novi Pazar, osnovali Bosanski sandzak, koji se pocetkom XVII stoljeca vec prostirao od Kosovske Mitrovice do Cazina. U medjuvremenu je ovaj sandzak 1580. prerastao u Bosanski ejalet ili pasaluk kao najvisu administrativno-teritorijalnu formu u Osmanskom carstvu. Kada je osnovan, Bosanski se ejalet prostirao od Sapca na sjeveroistoku do Jadranskog mora i od Zvecana na Kosovu do Virovitice na sjeverozapadu Slavonije, sto znaci da je bosanski namjesnik /vezir/ drzao pod svojom upravom pored BiH, velike dijelove Slavonije i Banije, Liku i Krbavu, znatne dijelove Dalmacije, dijelove danasnje zapadne i jugozapadne Srbije i sjeverne i zapadne Crne Gore. On je tako upravljao teritorijem koji je bio veci i od onog kojim je u svoje doba vladao kralj Tvrtko I Kotromanic. Time je odrzan svojevrsni politicko-upravni i teritorijalni kontinuitet izmedju bosanske srednjovjekovne drzave i Bosne kao osmanske provincije. Bosna je, stavise, jedina od svih juznoslavenskih i drugih balkanskih i srednjoevropskih drzava, nakon gubitka drzavne samostalnosti, kao osmanska upravno-teritorijalna jedinica, u kontinuitetu zadrzala i sacuvala svoje historijsko, geografsko, politicko i narodno ime. To je bio jedinstven slucaj u osmanskoj upravnoj praksi na Balkanu i Srednjoj Evropi. Pored toga, tradiciju bosanske drzavnosti u tom vremenu posebno je njegovala franjevacka provincija Bosna Srebrena.
Savremene granice BiH formirane su postepeno, tokom XVIII stoljeca, nizom ratova i mirovnih ugovora izmedju Osmanske carevine na jednoj, i Austrije i Mletacke republike, na drugoj strani. Prvi od serije tih ugovora u kojima se izricito spominje Bosna bio je Karlovacki mir iz 1699., kojem su slijedili Pozarevacki mir 1718., Beogradski 1739. i Svistovski 1791. godine.
Stanje uspostavljeno ovim ugovorima potvrdjeno je Zavrsnim aktom Beckog kongresa iz juna 1815, kojim su njegove potpisnice Austrija, Engleska, Pruska i Rusija priznale sultana za legitimnog vladara i time gospodara osmanskih balkanskih posjeda. Time su implicitno priznate postojece granice Bosanskog pasaluka, odnosno BiH. Tokom XIX stoljeca, posebno u velikoj istocnoj krizi 1875-78. doslo je do odredjenih promjena istocnih granica Bosanskog vilajeta, prema Srbiji i Crnoj Gori. Tako je fakticki i pravno BiH dosla u svoje savremene granice. Tih je godina Sandzak u administrativnom pogledu, poslije punih pet stoljeca, izdvojen iz Bosne, odnosno Bosanskog vilajeta. Aneksijom BiH 1908. i dokidanjem sultanovog suvereniteta nad njom, Bosna i Sandzak i drzavnopravno su razdvojeni.
Sve ove granice u cijelosti su potvrdjene odlukama Berlinskog kongresa, odnosno ugovorom koji je 13. jula 1878. potpisalo sest velikih sila: Austro-Ugarska, Francuska, Italija, Njemacka, Rusija i Velika Britanija, kojima se pridruzila i Osmanska carevina. Clanom XXV Berlinskog ugovora uprava nad BiH povjerena je Austro-Ugarskoj. Od Berlinskog kongresa imamo dvoclani naziv, BiH, kao sluzbeno ime zemlje koja se kroz sva prethodna stoljeca jednostavno zvala Bosnom. S austro-ugarskom okupacijom mijenja se medjunarodni polozaj i kulturno-politicki identitet BiH. Ona od zemlje na krajnjoj zapadnoj granici Osmanskog carstva s Evropom vremenom postaje isturena evropska zemlja prema jugoistoku i opcenito Orijentu. Ovom je cinjenicom ucvrscen drzavnopravni identitet BiH.
Teritorijalni integritet BiH ostao je netaknut i nepovrijedjen tokom svih cetrdeset godina austro-ugarske uprave, kako u periodu okupacije 1878-1908., tako i u razdoblju aneksije 1908-1918. godine. Austro-Ugarska nije nikada odstupila od koncepta cjelovitosti i nedjeljivosti BiH, mada je takvih insinuacija i zahtjeva s raznih strana bilo. Prema clanu 1. bosanskog ustava od 17. februara 1910, BiH predstavlja «jedno jedinstveno zasebno upravno podrucje». U praksi se to ostvarivalo kroz postojanje i djelovanje posebnih bh. «zemaljskih» zakona i institucija, te kroz posebno drzavljanstvo stanovnika BiH izrazeno u formuli «zemaljskog pripadnistva» (Landesangehörigkeit). Sa stanovista svog unutrasnjeg pravnog poretka BiH je u dualistickoj strukturi Habsburske monarhije, predstavljala, u odnosu na Austriju i Ugarsku, trece zasebno drzavnopravno tijelo (corpus separatum).
BiH je skupa sa ostalim juznoslavenskim zemljama i pokrajinama bivse Austro-Ugarske usla 1. decembra 1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslaviju. U okviru te nove jugoslavenske drzave teritorijalna cjelovitost BiH potvrdjena je samim prvim ustavom te nove drzave.
Prvi ustav Kraljevine SHS od 28. juna 1921, pa odatle poznat kao Vidovdanski ustav, sadrzavao je i tzv. «turski paragraf», tj. clan 135, kojim je odredjeno da BiH «ostaje u svojim sadasnjim granicama», te da postojeci okruzi u njoj «vaze kao oblasti». Time je ovim, inace strogo unitaristickim i centralistickim ustavom, garantiran teritorijalni integritet BiH, sto nije bio slucaj ni s jednom drugom historijskom zemljom ili pokrajinom koja je usla u sastav prve zajednicke jugoslavenske drzave.
«Turski paragraf», kako je clan 135 nazivan u tadasnjoj stampi, iznudila je Jugoslavenska muslimanska organizacija od radikalsko-demokratske vlade kao jedan od uvijeta da bi u Ustavotvornoj skupstini glasala za vladin prijedlog Ustava. Bez obzira na tu politicku pogodbu, ovaj je clan izrazavao cinjenicu da je jos od ranog juznoslavenskog srednjeg vijeka postojao i postoji drzavnopravni, odnosno politicko-teritorijalni kontinuitet Bosne i Hercegovine.
Taj je kontinuitet narusen jedino za vrijeme sestojanuarske kraljevske diktature, kada je Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine Jugoslavije na upravna podrucja od 3. oktobra 1929, prvi put u historiji razbijeno politicko-teritorijalno jedinstvo BiH. Razbijanje je nastavljeno Sporazumom Cvetkovic-Macek i uspostavljanjem Banovine Hrvatske 26. augusta 1939. godine. To je sve skupa trajalo desetak godina do aprilskog rata 1941 i sloma Kraljevine Jugoslavije, te formiranja ZAVNOBiH-a krajem 1943. godine. ZAVNOBiH je obnovio teritorijalno jedinstvo i drzavnost Bosne i Hercegovine. (Tako smo posli od ZAVNOBiH-a i na kraju se vratili ZAVNOBiH-u).
Ustavno-pravni razvitak BiH tekao je vremenu od 1945. do 1991/92. manje-vise sinhronizirano sa ostalim republikama bivse Jugoslavije, a u skladu sa njenim politickim i drustveno-ekonomskim sistemom i razvitkom. Taj sinhronizirani razvitak prvo je grubo narusila Srbija kada je 28. septembra 1990. jednostrano proglasila svoj novi Ustav. Tim su ustavom Vojvodina i Kosovo kao autonomne pokrajine lisene atributa drzavnosti koji su im bili garantirani Ustavom iz 1974. godine. Njihov je status sveden na formu teritorijalne autonomije, ali bez politicke i ekonomske vlasti. Tek nakon toga su Hrvatska (22. decembra 1990) i Slovenija (20. februara 1991.) jednostrano izmijenile svoje ustave. Time su sruseni principi dotadasnje socijalisticke ustavnosti i otvorena posljednja faza secesije odnosno raspada Jugoslavije. Osobenost tog procesa u Jugoslaviji je da secesija nije pocela na periferiji nego je potekla iz centra, tj. iz Beograda. U tom procesu raspada Jugoslavije, u koji ovdje ne mozemo ulaziti, doslo je i do osamostaljenja BiH, njenog medjunarodnog priznanja i prijema u UN 21. maja 1992. godine.
S tim u vezi uobicajilo se da se govori o restituciji, tj. obnovi bh. drzavnosti. Mislim da je iz svega naprijed izlozenog jasno da se ne radi o restituciji, nego o potvrdi drzavnopravnog kontinuiteta i drzavnosti BiH. U nastojanjima da se silom sprijeci takav razvitak pokrenut je, sa odredjenih strana, rat protiv Bosne i Hercegovine. Taj je rat, s obzirom da je bio pracen planskim genocidom i etnickim ciscenjem, u biti imao fasisticki karakter. Sljedstveno tome borba za odbranu Bosne imala je sva svojstva antifasistickog rata.
U svakom slucaju u ratu 1992-95. odbranjena je ideja drzavnosti BiH. To je potvrdjeno Dejtonskim mirovnim sporazumom od 21. novembra, odnosno 14. decembra 1995. godine. Takodjer Ustav BiH (Aneks 4 mirovnog sporazuma) zasniva na premisi da su «Bosnjaci, Hvrati i Srbi kao konstitutivni narodi i gradjani Bosne i Hercegovine» opredijeljeni «za suverenitet, teritorijalni integritet i politicku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa medjunarodnim pravom».
U skladu s tim, vec se u stavu prvom clana jedan ustava istice «kontinuitet» BiH koja ce kao drzava, bez obzira sto se sastoji od Federacije BiH i Republike Srpske, «nastaviti svoje pravno postojanje po medjunarodnom pravu» i u «postojecim medjunarodno priznatim granicama». BiH kao drzava ostaje clanica UN i kao takva «moze zadrzati ili se prijaviti za clanstvo u organizacijama unutar sistema UN i drugih medjunarodnih organizacija». Prema tome, BiH po Dejtonskom mirovnom sporazumu, odnosno Ustavu, kao drzava posjeduje teritorijalni integritet, te puni medjunarodnopravni kapacitet kao izraz svog drzavnog suvereniteta.
Ovakav status i razvitak BiH danas je ozbiljno ugrozen raznim neofasistickim prvokacijama i prijetnjama, te otvorenim prizivanjem novog rata i genocida. Posebno se u tom smislu nastoji diskreditirati antifasizam njegovim povezivanjem i izjednacavanjem sa komunizmom i crnim stranama njegove vladavine. Pri tome se zaboravlja da je moderna Evropa, kojoj se toboze tezi, proistekla iz velikog antifasistickog rata 1939-45., u kojem su komunisti dali veliki doprinos i podnijeli velike zrtve, bez obzira na sva njihova kasnija zastranjivanja. Komunisti naravno nemaju monopol na antifasizam sto im podmecu zastupnici i nosioci vjerske iskljucivosti, etnonacionalizma, rasizma, ksenofobicnosti i opcenito fasizma.
Antifasizam je sam po sebi jedna velika moralno-politicka i humanisticka vrijednost. On je vrijednost sui generis i ima svoje opravdanje bez obzira sto je eventualno bio instrumentaliziran od strane komunizma za neke njegove ciljeve. Zagovaranje i odbrana antifasizma, kao temelja BiH bez kojeg joj nema opstanka, ne znaci zagovaranje komunizma, nego slobode i demokratije. To je zagovaranje slobodne i demokratske Bosne i Hercegovine.

NEKOLIKO RIJECI O FASIZMU OPCENITO I USTASLUKU POSEBNO

U godinama krize i raspada Jugoslavije doslo je skoro na svim njenim prostorima do manje-vise masovnog ozivljavanja zlocinacke fasisticke ideologije i prakse iz Drugog svjetskog rata i velicanja njenih glavnih protagonista. To je vremenom poprimilo takve razmjere da je postalo ozbiljnom smetnjom prikljucenju toliko zudjenoj Evropi. Prema nedavnom pisanju «Oslobodjenja» (31.X.2002. godine) hrvatska je Vlada pripremila prijedlog izmjena i dopuna Kaznenog zakona kojima se za velicanje bivsih fasistickih drzava ili organizacija prijeti kaznom do tri godine zatvora. Ako se ove izmjene i dopune usvoje na udaru sankcija nasli bi se svi oni koji «u Hrvatskoj govorom, pozdravom, pjesmama, oznakama, odorama i na drugi nacin propagiraju Pavelica i NDH, odnosno ustastvo».
Slicne zabrane i kaznene odredbe postoje u vecini evropskih zemalja koje su prosle kroz iskustvo nacisticke okupacije i domace kolaboracije sa fasistickim zavojevacima i zlocincima. Najbolji je primjer u tom pogledu Norveska u kojoj cak postoji kazna zabrane zanimanja (Berufsverbot), po kojoj neonacisti zbog svojih politickih uvjerenja ne mogu dobiti odredjene poslove niti im je dopusteno da svoja misljenja javno iznose.
Ovakve su odredbe razumljive s obzirom na cinjenicu da je Norveska zemlja koja je prva u Evropi iskusila nacisticku okupaciju i domacu izdaju. Po njemackoj okupaciji zemlje u aprilu 1940. godine, norveski fasista Vidkun Kvisling (Quisling) odmah se stavio u sluzbu okupatora koji ga je 1942. godine postavio za predsjednika marionetske pronacisticke vlade. Kvislingovo je ime tako postalo sinonimom za izdaju i saradnju s okupatorom i neprijateljem.
Njegov primjer su godinu dana kasnije, po okupaciji Jugoslavije u aprilu 1941. godine, slijedili Ante Pavelic, Draza Mihailovic, Milan Nedic, Lav Rupnik, Krsto Popovic, Hakija Hadzic i mnogi drugi. Ovi «nasi» kvislinzi danas se na razlicite nacine rehabilitiraju i velicaju. Podizu im se spomenici, dok ulice i trgovi u mnogim gradovima dobijanju njihova imena. Razni fasisticki simboli poput cetnickih kokardi, zastava sa mrtvackim glavama, ili ustaski stiliziranog slova «U», kao otvorena provokacija i prijetnja srecu se na sve strane.
U BiH koja je najvise stradala od fasizma, kako u ratu 1941-1945., tako i 1992-1995., nema u tom pogledu nikakvih jasnih krivicnopravnih odredbi. Krivicni zakonik Federacije BiH iz novembra 1998. prijeti u clanu 165. kaznom zatvora od jedne do deset godina onome «ko poziva ili potice na agresivni rat». U clanu 157. sankcionira se organiziranje grupa i skupina koje podsticu na izvrsenje genocida i ratnih zlocina. Bez obzira na to takve grupe i organizacije, kao sto je primjera radi cetnicki Ravnogorski pokret, nesmetano djeluju u BiH. Ove skupine i pojedinci koriste svaku priliku da na razlicite nacine, najcesce upotrebom fasistickih simbola, odasilju zlokobne poruke i nakane. U tu svrhu cak se zloupotrebljavaju knjige iz oblasti nauke, posebno historiografije.
Najsvjeziji primjer u tom pogledu je dizajn knjige Srecka M. Dzaje, «Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918)», u kojoj se autor bavi problemom formiranja bh. inteligencije koje u tom periodu tece u znaku procijepa «izmedju tradicije i ideologije». Naslovna korica ove knjige, koju je prije nekoliko mjeseci objavio mostarski izdavac «Ziral», dizajnirana je s ociglednom namjerom da citaocima i opcenito javnosti uputi jedan zloslutni glas. Kao sto se iz prilozene kopije naslovnice vidi prijedlog «u» dominira koricama knjige, a stabiliziran je u vidu zloglasnog ustaskog znaka u koji je ukomponiran poznati bosanski grb iz vremena Austro-Ugarske, mada u to doba ustaski pokret nije ni postojao. Politicke i sasvim odredjene nacionalne konotacije ovakvog dizajna, kada je BiH u pitanju, vise su nego razvidne.
Poseban je kuriozitet da je jedan od dvojice prevodilaca ove knjige, koja je prvobitno objavljena na njemackom, Milan Loncar dobio donaciju od 4.000 KM od Fondacije za izdavastvo/nakladnistvo koja se finansira iz Budzeta Federacije BiH. Prevodilac naravno nije odgovoran za dizajn knjige, to je stvar izdavaca i autora. Prevodilacki rad svakako treba podrzati i pomoci. Posto su navedena sredstva dodijeljena po izlasku knjige iz stampe, jedino je cudno da Odbor povjerenika Fondacije nije pri tome smatrao potrebnim da se na odgovarajuci nacin distancira od jedne ocigledne fasisticke provokacije kojom se negira Bosna i Hercegovina kao drzava.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.