Bošnjački velikani

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Jedna od najvažnijih intelektualnih figura koja je djelovala u Bosni i Hercegovini s prva minulog stoljeća i bez kojeg je gotovo nemoguć govor o kulturnim kretanjima u periodu Austro-Ugarske monarhije je Muhamed Seid Serdarević. 2002. godine se navrsilo 120 godina od roðenja ovog velikana pisane riječi i ovaj skromni rad je svojevrsni homage Serdareviću i njegovu djelu. Oko Serdarevića kao i oko mnogih drugih velikih ljudi su se nagomilale koprene koje stoje kao prepreke pravilnom razumjevanju njihova značaja. Godina 1882., je za uglednu zeničku porodicu Serdarevića sa sobom donijela veliku novinu. Naime, te godine tačnije 8. decembra se u ovoj porodici rodio sin Muhamed koji će, kasnije će se ispotaviti, biti najpoznatiji član i izdanak ove porodice koja je tradicionalno igrala vrlo važnu ulogu u intelektualnim kretanjima u gradu Zenici.
Poznato je da se znanje u Bosni pod Osmanskom vladavinom sticalo ne od institucija koje su bile zadužene za njegovu distribuciju nego od pojedinih ličnosti koje su svojim ličnim, moralnim i naučnim integritetom bile garanti stečenog znanja. Porodica Serdarević je za Zenicu nekada predstavljala ono što je porodica Korkut za travnički kraj. Znano je da su Korkuti tradicionalno u vezirskom Travniku predstavljali osovinu intelektualnog života iz čijeg su okrilja potekle brojne značajne ličnosti i spomena vrijedna naučna djela. Prema usmenoj predaji porodica Serdarević vodi porijeklo od Serdara u kojoj su svi članovi porodice bili intelektualci i paše. “U Budimpešti je živio neki Serdar koji je bio paša. U to vrijeme su izbile pobune janičara, a on je bio okrivljen kao intelektualni začetnik tih pobuna pa je bio prognan u Kakanj ili u Gornju Zenicu gdje je bio pod neposrednom jurisdikcijom travničkog vezira. U to vrijeme sultan Ahmed 3. sagradio je u Zenici džamiju i medresu (poriod 1703-1730). Ovaj serdar je umro, a njegov sin je bio postavljen za prvog muderrisa novoosnavane medrese”(1). Od tada Serdarevići žive u Zenici i iz te loze je i Muhammed Seid Serdarević. Zanimljivo je da je i posljednji muderris ove medrese prije njenog prisilnog zatvaranja 1946. godine bio iz loze Serdarevića, inače Muhamedov brat Abdullah. Grad Zenica se nije uvijek ubrajao u najveće gradove u Bosni i Hercegovini. Nekada je više bio poznat po “kapiji Bosne” tj. vrandučkoj kuli i po tome što se nalazio nagdje na pola puta izmeðu dva vezirska grada. Ovu činjenicu argumentira i broj stanovnika koji je živio u zeničkoj čaršiji tokom vijekova. Na osnovu podataka iz doba turske vladavine (sidžili) kao i različitih podataka iz doba austrougraske vladavine utvrðeno je da je 1885. godine u ovom gradu živjelo 2000 stanovnika. Ljeta 1878. ovaj broj se povećava na 2500 da bi se broj žitelja u ovom gradu 1905. popeo na 4226 stanovnika(1).
U Zenici nisu živjeli ni veliki vakifi niti su uspostavljeni značajni vakufi. Ne treba dokazivati da bez mecena i sponzora nema ni umjetnosti ni visoke učenosti. Iz ovih razloga je iz Zenice odlazio sav intelektualni potencijal u druge centre. Rijetki su ostajali i svoj život provodili u svome gradu obogaćujući ga svojim intelektualnim i umjetničkim radom. Jedan od takvih je Muhamed Seid Serdarević koji je svome gradu dao puno ali ova ljubav nažalost nije uzvraćena. Vjerovatno je glavni razlog pa se Serdarević i danas prešućuje što je bio imam i muderris pa nije bilo odveć kurentno isticati ličnost tog profila. Nadati se da će se takvo stanje promjeniti i da će se ovaj narod na dostojan način odužiti onima koji su sav svoj intelektualni angažman podredili njegovu boljitku.
Serdarević je svoje naukovanje počeo u svojoj porodici i u Sultan Ahmedovoj medresi pred svojim ocem Mula ef. Kasnije prelazi u Sarajevo u Hanikah gdje se školuje pred čuvenim alimima Mehmed ef. Muftićem, a kasnije i Ahmed ef. Jamakovićem i drugim. U Sarajevu je završio i Darul-muallimin 1904 godine nakon čega dolazi u Zenicu. Vrijedna spomena činjenica je da je bio poliglota i da je govorio i prevodio sa sa tri dominantna orjentalna jezika. U svojoj kratkoj, ali bogatoj karijeri bio je imam u zeničkoj kaznionici, urednik tek osnovanog časopisa Muallim čiji je zadatak bio promicati pismenost primarno kod vjerskih službenika ali i šire, a biva postavljen i za muderrisa u zeničkoj medresi gdje je nasljedio svoga oca. Bio je izabran i na funkciju travničkog muftije što on odbija obrazlažući to izmeðu ostalog i sa narušenim zdravljem i dobrim odnosima sa porodicom Korkuta kojima je već tradicionalno pripadala ta funkcija. Umro je mlad, netom po okončanju Prvog svjetskog rata, od strašne Španske gripe koja je u ratom opustošenoj Evropi usmrtila preko 20 miliona ljudi. Imao je samo 36 godina kada je preselio na Vječni svijet.
Hamdija Kreševljaković pišući o Gazi husrev begovu hanikahu napisao je i sljedeće: “U ovom su zavodu učili u posljednje doba mnogi sinovi Bosne, koji danas zauzimaju vidna mjesta u našem životu. U ovom je zavodu svršio nauke i merhum M.S. Serdarević prvi pisac raznih djela na našem jeziku, a umro je u cvijetu mladosti.” Serdarević je zaista umro mlad ne dočekavši svoj intelektualni zenit, ali je i pored te tragične činjenice dao ogroman doprinos i znanju i obrazovanju i svoga kraja i Bosne u cjelini.

Autentično stvaralaštvo

Ono što stavlja jasnu liniju odijelnicu izmeðu Serdarevića i drugih nesumljivo velikih ličnosti u našoj historiji je to što se nije polakomio za visokim položajima i uglednim titulama, živio je i umro skromno, do kraja posvećen samo jednom cilju, kulturnom i vjerskom prosvjećivanju vlastitog naroda. Činjenica da je odbio položaj Travničkog muftije, koja predstavlja sami vrh na ljestvici hijerarhije islamske uprave, a zadržao posao imama u zeničkoj kaznionici govori sama za sebe. Kad govorimo o Serdareviću govorimo o čovjeku koji je u samo 14 godina svoga aktivnog djelovanja napisao preko 18 djela iz različitih oblasti i više od stotinu članaka objavljenih u Muallimu, Tariku, Misbahu, Biseru, Beharu, i drugim referentnim časopisima svoga doba.
Njegov spisateljski opus obuhvata preko 18 djela i studija koja se bave vrlo širokim spektrom tema i oblasti Mnoge radove je objavljivao pod pseudonimom pa su pripisivani drugim ličnostima. Takav je slučaj sa djelom Islamski velikani, knjiga za muslimansku mladež, koju je izdala Islamska dionička štamparija, a koja je pripisana reisu Čauševiću.
Najznačajnije djelo koje je napisao rahmetli Serdarević je sigurno Fikh-ul-ibadat, koje predstavlja prvu i jedinu kodifikaciju propisa iz oblasti obredoslovlja kod nas. Prva dva izdanja su pisana matufovačom tj. arapskim pismom, a narodnim jezikom čime je autor želio da dopre do što je moguće većeg broja čitatelja. Fikh-ul-ibadat se i danas predaje na svim medresama u BiH, a isto tako i na islamskim pedagoškim akademijama, kao i FIN-a. Autor se nadao da će ponuditi samo šlagvort za daljna istraživanja i pisanja iz ove oblasti ali nažalost, do toga nije došlo. U široj intelektualnoj javnosti Serdarević bi ostao gotovo nepoznat da nie bilo Fikh-ul-ibadata mada i druga njegova djela zaslužuju dužnu pažnju.
Druga velika oblast u kojoj je Serdarevićev uticaj i dan danas nezaobilazan jeste hijerohistorija i historija. Vrijedna je pomena Činjenica da je napisao prvu historiju islama na narodnom jeziku i da je u svim potonjim historijama pisanih na našem jeziku bio citiran i obilato korišten. On je napisao dvije historije islama od kojih je prva objavkljena u Beharu u godištima 1905/6 pod naslovom Kratka povijest islama, a drugo djelo iz ove oblasti je u Uputa povijest islama izdato od strane islamske dioničke štamparije u Sarajevu. Ova povijest je pisana arebicom i namijenjena je prvenstveno zatvorenicima zeničke kaznione. Činjenica da je ovo djelo namjenjeno baš zatvorenicima, dakle ljudima koji su najčešće duboko zagazili u kaljužu grijeha i beznaða je porodila i temeljnu distingciju izmeðu ova dva djela.
Serdarević je, primjera radi, svojom historijom davao odgovore na tada jako aktualna pitanja odnosa Bosne i Hercegovine i Osmanske imperije. Serdarević se nije bavio historijom a svakao ni drugim temama samo iz pukih akademskih razloga. S obzirom da je “svaki historičar dijete svoga vremena” i on je preko svojih djela poručivao dosta više nego što bi se to površno moglo zaključiti. Primjera radi on kada govori o čuvenoj i slavnoj Bici na Bedru navodi, naoko čisto usputno podatak da je Muhammed a.s. nakon bitke zarobljenim mušricima obećao slobodu pod uslovom da nauče deset muslimana čitati i pisati. Serdarević u fusnoti poentira pa kaže: “Dobra li dokaza kako su se stari muslimani željeli izvući iz neznanja, makar i preko pagana.” Ove njegove riječi će nam biti tek kasnije jesne kada se nadnesemo nad sami kontekst u kojem su kazane. Podsjetit ćemo se da je islam bio kritikovan i prikazivan kao uzrok zaostalosti i nepismenosti muslimana. Na drugoj strani postojali su konzervativni krugovi meðu samim muslimanima koji su odbijali suradnju sa “kaurskom” državom i njihovim obrazovnim sistemom. Kao da im Serdarević poručuje da ako su ondašnji muslimani, daleko bolji mogli učiti od mušrika koji su svakao bili gori od predstavnika zapadne civilizacije, onda i vi možete da se uključite u sve društvene tokove bez bojazni za svoju vjeru. Iskoristite njihova znanja koja nisu upitna i koja će nam omogućiti da se lakše uhvatimo u koštac sa svim izazovima ovog doba. Ovakvih i sličnih podtekstualnih značenja njegovih riječi imamo gotovo u svakom njegovom djelu i u gotovo svakoj rečenici.
Serdarević je pisao i o velikm ličnostima iz islamske historije kao što je Ibn Tejmije i Muhammed Abduhu čije su ideje bile pokretačka snaga generacijama muslimana. Objavljivao je radove o pjesnicima istoka El-Mearriju i Šejh Sadiju Širaziju i brojna druga djela koja i danas zadivljuju svojom ljepotom.
Povodom njegove smrti, 26. maja 1918. godine, rahmetli Sakib ef. Korkut je napisao (Behar, god.3 br. 13-14) komentirajući smrt Serdarevića i Hadži hafiza Tevfik ef. Azapagića, koji je takoðe umro tih dana u Tuzli u kojem kaže da je Azapagić bio veći alim od Serdarevića, ali je veća šteta za muslimane smrt Serdarevića nego Azapagića, jer je Azapagić sa sobom ponio u grob svoje ogromno znanje, dok je iza Serdarevića ostalo toliko asara (djela) da će se njima muslimani BiH koristiti i na taj način sjećati njihovih autora.

Nastaviće se naredne hefte…

Legenda:
1) Muhamed Hadžijahić, Spomenica Gazi-Husrev-begove 400 godišnjice, str. 59
2) Muhamed Serdarević, Kratka povijest islama, Behar br. 5

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.