Svjedok srpskih logora

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Šerif Velić Šerif Velić sa naši suradinkom iz ŠvedskeSvjedočenje Šerifa Velića, bivšeg zatočenika zloglasnih srpskih logora ”Omarsaka” i ”Manjača”, jedna je potresna priča gdje čovjek vrlo teško vlada emocijama. U ovoj kratkoj priči pokušat ćemo dočarati doživljaje čovjeka kojeg su četnici ponovo pokušali ubiti prije otprilike mjesec dana, kad mu se povratio tumor na mozgu, kojeg je već jednom operisao, a koji je medicinski dokazano traumatološke prirode, što će reći izazvan torturom u logoru. Šerif je vrlo rado pristao govoriti za Nur, časopis Bošnjacke dijaspore i za Web magazin BOŠNJACI.net. Nije trebalo posebno postavljati pitanja, iako mu je govor još uvjek predstavljao napor, trebalo je samo uključiti diktafon i slušati ovu šokantnu ispovjest:
– Zadnje pogoršanje zdravstvenog stanja meni se predskazalo u snu, u kojem sam se jedva izvukao iz kabura. Meni je ovo inače peti put, da sam smrt izbjegao za dlaku, što se kaže, ali tako je Allah htio. Prvi put je trebalo da umrem od torture u logoru Omarska, kad su se na meni iživljavali nekoliko sati četnici pod komandom Zdravka Govedarića, koji je bio moj komšija i sa kojim nisam bio prije rata u zavadi. Kao član SDA ja sam imao poseban tretman u logoru, tako je prosto nevjerovatno da sam preživio sve to. Bio sam neko vrijeme u besvjesnom stanju, tako da nemogu tačno reći koliko sam dugo ležao, na jednoj strani, sa sedam polomljenih rebara, ali mislim da je bilo izmeðu osam i trinaest dana. Tom prilikom, mi je od udaraca probijena Dijafragma i pošto sam cijelo vrijeme ležao na desnoj strani, srasla mi je jetra sa zučnom kesom i crijevima. To će biti razlog zbog kojeg sam drugi put zamalo umro .Imao sam zdravstvene probleme, ali nisam znao o čemu se radi, tako da sam se iz Švedske vratio u BiH, i priključio Armiji RBiH u pravednoj borbi protiv agresije, da bi mi se završetkom rata stanje naglo pogoršalo i da bi mi po povratku u Švedsku ponovo operativnim zahvatom produžili život.
Treći put kad sam morao na operacijski sto bilo je otkriće tumora na mozgu, za koji su mi potvrdili da je nastao od poljedica torture. Četvrti put sam bio na rubu smrti od posljedica pogrešnih lijekova koji su izazvali infekciju, koje sam morao uzimati zbog svih tih operacija i bolova. Ovo sad je peti put! Obzirom da me je bolest spriječila da svjedočim u Hagu, a bio sam pozvan, ja koristim ovu priliku da ispričam neke doživljaje, pa neka o tome sudi kako ko hoće. Bilo nas je u sobi otprilike trideset kvadrata, izmedju 30 i 35 logoraša. Niko nije bio toliko komotan da je mogao leći, a ni pomjerati se puno nismo smjeli, jer mjesto koje bi izgubio teško bi povratio nazad. Soba se zvala ”bolesnička” i tu smo bili svi kao ja polomljeni ili više od mene. Kad sam se prvi put uspio pridići na noge, rekao sam glasno, ljudi esselamu alejkum! Niko mi nije odgovorio, ali meni to nije smetalo da nastavim govoriti, kako sam ovako isprebijan ležeći spoznao svoju pravu vjeru i kako me ove zvijeri ne mogu ni ubiti bez Božije dozvole! Ponovio sam to novinarima na postavljanju spomen ploče u Omarskoj prije dvije godine i rekao da je usprkos činjenici što su mnoge poubijali ovdje iz ovih kazamata izašlo više muslimana nego što je u njih ušlo! Mnogi smo nažalost kao i ja tek ovdje to shvatili! Dok sam ležao onako polusvjestan, pokušao me umiti moj sestrić, koji sad živi u Kanadi, ali mi je iz nehote napravio veći belaj usuvši mi vode u uho. Trpio sam nesnosne bolove od toga, sve dok me jedan od Zigićevih pratilaca nije odalamio nogom u glavu, baš sa te desne strane, i na taj način tu vodu istjerao. Moje prvo ”ispitivanje” kod Govedarice izgledalo je ovako. Prvo su me pitali za oružje i neke viðenije ljude, da bi počeli sa udarcima palicom. Negdje na sredini mi je, nakon što bi me natjerali da legnem potrbuške, jedan od njih sjedio na stilici, sa kojom sam bio ”okovan” u visini ramena, tako da se nisam mogao pomaknuti, dok bi me Zdravko kundakom puške tukao po nezaštićenom preostatku leða. Mogli su što se mene tiče komotno uzeti motornu žagu i rezati me na komade, jer ja bol više nisam osjećao. U to sam se uvjerio na kraju, kad mi je jedan od njih urezivao krst u desno koljeno. Gledao sam to, kao da to radi nekom drugom, a ne meni, krv je lila, ali bola nije bilo! Opet kad pogledam ja sam dobro i proš’o, jer je u onoj masovnoj grobnici u mojim Kevljanima mnogo onih koji nisu to preživjeli, zbog njih je naša dužnost da o tome pričamo. Ne pričam ja to da širim dalje mržnju, već samo da se zna istina, a pravu istinu neće donijeti izvinjenja političara, koja se pretvore u farsu. Prava istina će izaći na vidjelo, kad se one moje komšije koje znaju, ko je u onoj masovnoj grobnici i ko ih je pobio, ne mognu više nositi sa tim teretom i odluče progovoriti, kao i komšije drugih pobijenih Bošnjaka širom bivše Jugoslavije. Nakon toga doći će do pomirenja, bez kojeg je život dolje nemoguć. Ja se kao žrtva tog bezumlja nadam da će se to desiti što prije i da se nikad više neće ponoviti!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.