Ko je bio Elez Dervišević?

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Elez Dervišević je bio najmlaði vojnik u I. svjetskom ratu koji se borio u austro-ugarskoj vojsci. O tome se vrlo malo zna, pa ćemo ovim člankom pokušati reći nešto o njemu.

Elez je sa svojom majkom i braćom živio u Bijeljini i imao je 11 godina kad su srpski nacionalisti u Sarajevu ubili austrijskog prijestolonasljednika i njegovu suprugu.

Kad je počeo rat, Elezov brat, Mehmedalija se dobrovoljno javio u vojsku. Jedne je prilike njegova jedinica odmah na početku rata prelazila Drinu kako bi ušla u Srbiju, ali su ih već u čamcima pokosili sa mitraljezima. Elez je u to vrijeme bio na drugom brijegu i gledao. Bio je svjedok pogibije svog brata. Srce dječaka se zgrčilo, a mržnja je rasla. »Osveta,« vikalo mu je u dječačkim grudima, ali su oči ostale suhe. Elez je kasnije sa vojnicima nastavio put prema Srbiji, ali se uskoro vratio. U tom periodu se jedna češka regimenta, u kojoj je bilo puno Bošnjaka, uputila na soški front, ali niko nije opazio da je na vozu bio i mali Elez. Komandant regimente je bio Čeh Martinek. Eleza su primjetili tek kad su došli na soški front. Martinek je odmah naredio da se mali Elez ne smije pojaviti na prvoj liniji. U toj prvoj fazi on je bio kurir, a uskoro su ga svi zavoljeli.

Jedne prilike su ga poveli sa sobom, kako bi gledao hrabre Bošnjake u akciji. Elez je gorio od uzbuðenja. Napad je bio odreðen za popodne. Dan prije su jurišali Maðari koji su se morali povući sa velikim gubicima. Sad su Bošnjaci ostali sami. Kad je počeo napad, Elez je gledao kako su se u grupama sve više približavali do jurišne udaljenosti, koristeći postojeće zaklone. Vidio je napad, proboj kroz žične prepreke i predaju talijanskih vojnika uz glasove: »Mamma mia, mamma mia!« Elezu je u tom trenutku sjeo. Vidio je svoju stariju braću u bici!?

U jednoj je noći Elez sa još jednim oficirom zarobio tri talijanska vojnika zbog čega su ga unaprijedili u čin korporala. Sa 14 godina je bio najmlaði korporal u K.und K. Armiji. Na soškom frontu je Elez upoznao jednog od najhrabrijih Bošnjaka Osmana-agu Hadžigrabčanovića. Bio je krupan kao medvjed i dobitnik Zlatne medalje za hrabrost i mnogih drugih odlikovanja. U borbu je uvijek ulazio naoružan samo sa nožem i buzdovanom!? Kad je Elez kasnije provodio vrijeme u Badenu kod Beča, veoma ga rastužila vijest o pogibiji Osmana. Na straži ga pogodio zalutali metak! Sudbina!

Nakon 19 mjeseci službe bio je ranjen. Oficiru Martineku je uspjelo da ga pošalje u bečku bolnicu. Prilikom rastanka od bataljona, Martinek je izvadio svoj džepni sat omega i dao ga, pred očima svojih oficira, svom najmlaðem vojniku, rekavši: »Mom hrabrom sinu za uspomenu!« Kad je došao u bečku bolnicu, posjetila ga nadvojvotkinja Isabelle, koja mu je donijela puno poklona i javila Elezovoj materi u Bijeljini, da je sve u redu. Uskoro je ozdravio i tad je počeo školovanje. Iz vojne bolnice su ga smjestili u dvorcu Wielburg. Brigu o njemu je preuzela porodica Ernsthaler koja ga prihvatila sa puno ljubavlju. Pošao je u školu i postao veoma dobar učenik ali je zanimljivo da su putevi djece svojim kućama pod Elezovim stručnim vodstvom postajali patroliranja i juriši!? Nadvojvotkinja je imala naviku da se Elezu ne obraća njegovim imenom, već mu je uvijek govorila: »Moj sine.« Jedne prilike je rekla: »Moj sine, pošto si ti musliman, smjesta ćeš na poduku svakog petka kod muslimanskog imama u kasarni Rossauer.« Tako je i bilo.

Mali Elez je inače dobio sljedeća odlikovanja: Srebrnu medalju za hrabrost II. klase, Bronzanu medalju za hrabrost i Medalju za vojne zasluge. Ni carski posjet glavnom badenskom sjedištu K. Und K. Armije u njemu nije izazvao tremu. Tako ga je bugarski kralj Ferdinand pitao, dok je stajao pred njim u uniformi sa lagahno nakrivljenim fesom: »Jesi li ti Turčin?«, a Elez je kao iz topa izjavio: »Ne, ja sam Bošnjak, Austrijanac!«

Napokon je došlo vrijeme da se Elez vrati u rodnu Bijeljinu. Nakon dva dana putovanja iz Beča sa vozom, došao je u pratnji podoficira Hajdića u Bijeljinu gdje su dočekali njegova majka Munevera i brat Osman.

Elez Dervišević je preselio na ahiret u Damasku kao major sirijske vojske u rezervi u početku 90-ih godina prošlog stoljeća.

Napomena: Tekst je napisan na osnovu knjige »Bošnjaci dolaze!«, autora Wernera Schachingera.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.