U povjesnim znanstvenim krugovima na prostoru bivse Jugoslavije, opcenito je prihvacen stav da pojavu islama na tim prostorima treba iskljucivo vezati za turske prodore i da ovdasnji muslimani ne mogu svoje povijesno porijeklo traziti dublje u povijesti.
Tijekom posljednjih stitinjak godina, uz nekoliko iznimaka, i muslimani su manje vise vjerovali u takvu teoriju. Svaki pokusaj muslimana da svoje porijeklo vide dalje od osmanskih prodora, bio je unaprijed osusen na “nedolicne fantazije”. Slicno se nesto dogodilo i dr. Vladimiru Mazuranicu, kada je u svojim istrazivanjima ustvrdio da su se Hrvati i islam na Sredozemlju, ne samo susretali, nego i vrlo blisko suradjivali, te da su cak neki muslimani, mesu njima i Melekduk sin Saracene, vladali kao knezevi iz obitelji Kacica, nekim dalmatinskim krajevima.1 Tada su ga histroricari optuzili da fantazira.
Slicno se dogodilo i s masarskim historicarom i istrazivacom, Jerneyom Janosom, koji u svojim spisima tvrdi da su Saraceni snazano utjecali na mnoge ugarske kraljeve (Andriju II, Gejzu, Emerika, Stjepana II, Belu III i druge), a da je papa Nikola IV, nakon smrti kralja Ladislava Kumana, 1291. godine zatrazio od biskupa Janosa da ispita nije li ovaj kralja, vrlo blizak sa Saracenima (muslimanima), mozda za zivota prihvatio njihovu bezvjericu (islam). Ismaelicane i Saracene u Ugarskoj spominju i hrvatski povjesnicari Tade Smiciklas i Ivan Kukuljevic-Sakcinski u svojim Corpus Diplomaticus, ali i Ferdo Sisic u svojoj Poviesti Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovica.
Neki od hrvatskih povjesnicara, Ismaelicane i Saracene spominju samo letimicno pout dr. Franje Rackog, nazivajuci ih “svakojakim muljem islamske provijencije”, na prostoru kraljevine Ugarske. Od nasih muslimanskih povjesnicara, predosmanskim muslimanima se najvise bavio rahmetli Mehmed Handzic, koji je u nekoliko navrata pisao o njima, mesu ostalim i u casopisu “El-Hidaja”, 1932. godine.
Arapski pak povjesnicari pisali su o islamu mesu Slavenima mnogo vise i detaljnije. Zahvaljujuci upravo njima, potvrseno je da je El-Dzevher bin Abdullah, Sakalli, Saklebi, navjerojatnije rosen negdje u blizini Dubrovnika (Cavtat). Medju poznate muslimane slavenskog porijekla ubrajaju se: glasoviti admiral El-Mudzahid (roseni Kotoranin), u europskim povjesnim krugovima poznat kao Museto ili Mugetto, koji je za vrijeme islamske vlasti u Spanjolskoj zadavao velike strahove europskim trgovackim mornaricama, te brojni drugi muslimani porijeklom s ovih prostora.
Svi ti i mnogobrojni drugi podaci, ili nisu bili dostupni, ili dovoljni da bi se mogla postaviti ozbiljna teza o postojanju islama i muslimana na ovim prostorima prije dolaska Osmanlija. Da nepoznanica bude potpunija, ni jedan historijski zapis iz osmanskih arhiva ne spominje postojanje muslimana prije njihova dolaska. Je li taj izostanak u arhivima namjeran ili ne, tesko je danas utvrditi. Gore citirani podaci i cinjenice, mene su kao novog imama u Zagrebu, odmah po dolasku, stalno podsticali da se ovim pitanjem dublje i na duzi rok bavim. Tijekom sedamnaestogodisnjeg istrazivanja, utrosio sam izuzetno velike napore, slobodno vrijeme, pa i zamasne sume novca na kupovinu knjiga, kopiranje i nerijetka putovanja. I upravo kada sam izgubio nadu da cu doci u posjed djela, najznacajnijeg u mojim istrazivanjima, odlucivsi sve to privesti kraju, posredstvom jednog prijatelja, dosao sam do knjige Ebu Hamida el-Garnatija el-Endelusija, u strogo cuvanoj Kraljevskoj povijesnoj knjiznici u Madridu, u kojoj on opisuje trogodisnji boravak mesu muslimanima u Ugarskoj, precizirajuci mjesto boravka u danasnjoj istocnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu, Iako sam nasao zapis o ovom Hamidovom djelu kod srpske povjesnicarke dr. Jovanke Kalic i njen prikaz tog djela, cilj mi je bio doci u posjed njegovog orginalnog rukopisa.
Na moje veliko iznenasenje, uvidom u kopiju Ebu Hamidovog originala, spoznao sam nevjerojatnu mogucnost manipulacije povjesnim zapisima u politicke svrhe. Tako se naprimjer prikaz dr. Kalic u potpunosti razlikuje od onoga sto pise Ebu Hamid. S toga sam i odlucio dosljedan prijevod ponuditi na objavljivanje Beharu, u iskrenoj nadi, da njegov zapis iz polovice XII. stoljeca otkriva sve ono sto su mnogobrojni prethodnici nastojali ili prikriti ili zanemariti kao cinjenicu. Da bude iznenasenje jos vece, Ebu Hamidov rukopis pod naslovom El-Mu’rebu an beada adzaibi magreb, iako u njegovim rukopisima nema takvog naslova, ali su ga vjerojatno kasnije povjesnicari dali, ovi su rukopisi slucajno otkriveni u knjiznici Real Academia de la Historia u Madridu, tek 1952. godine i zahvaljujuci orjentalistu i povjesnicaru C. Dubleru, nedugo nakon toga objavljeni. Vrlo je cudno da se Orijentalni institu iz Sarajeva, kome je glavna zadaca istrazivati ovakve i slicne dokumente, nije od 1952. do danas potrudio da predstavi uzoj i siroj citateljskoj publici prijevode tih rukopisa.
Sto pise Ebu Hamid?
Uvazeni orijentalist C. E. Dubler se potrudio da vrlo stari rukopis prepise na suvremeni arapski jezik, prevede ga na spanjolski i usput komentira pod naslovom Ebu Hamid el Granadino y isu Relacion de vlaje por tierras eurasiaticas izrazavajuci velike pohvale Ebu Hamidu i njegovoj preciznosti u biljezenju svega sto je vazno i korisno. Iz Ebu Hamidovih rukopisa saznajemo da je knjigu napisao na nagovor i financijsku podrsku vezira s dvora abbasidskog halife Muktedira Billahi (Dza’fera) Avnuddina Ebu Muzaffera el- Hubejra, koji je i sam bio znanstvenik i pisac brojnih djela iz islamistike. Prije nego sto predjemo na prijevod Ebu Hamidovog opisa muslimana i prilika u zemlji Slavena i Ugarskoj, recimo da je poduzi tekst od nekih 25 stranicu arapskog pisma na kraju knjige, recimo nekoliko podataka o ovom do nedavna nepoznatom putopiscu i povjesnicaru. Ebu Hamid je rosen 1080. ili 1081. godine, odnosno 473. h. g. u Granadi, pa mu otuda i prezime Granadini. Zavrsivsi osnovno i visoko obrazovanje, odlucio je krenuti na put diljem velike islamske drzave. Zaustavio se prvo u Aleksandriji gdje je ostao nekoliko godina, a zatim odlazi u Kairo, gdje usavrsava svoje znanje. Nakon toga putuje u Damask, a odatle u Bagdad, gdje ga je zapazio vezir el-Hubejra, hrabreci ga da ide izvan islamskog svijeta i biljezi sve vazno nasto naise. Odatle je Ebu Hamid otisao u zemlju Hazara, ozenio se, kako sam kaze u svojoj knjizi, upoznao mnostvo muslimana koji su zivjeli u toj zemlji, a onda krenuo u zemlju Bolara (Bolgara), pa onda u zemlju Slavena i na kraju skrasio se u Ugarskoj. Umro je u Damasku 565. h. g. (1169. ili 1170.), taman kada se spremao na ponovni put u Ugarsku i zemlju Slavena, buduci da je tamo ostavio starijeg sina Hamida da siri islam mesu Ugarima i Slavenima. U zemlji Slavena i u Ugarskoj, Ebu Hamid je boravio tri od 1151. do 1153. godine, pa su stoga i njegovi zapisi vrlo dragocjeni i znacajni. Vrijeme je to kada su bjesnili ratovi izmesu Bizanta i Ugarske i drugih europskih drzava. Zanimljivo je napomenuti da su njegovi zapisi stariji od bizanstkih povjesnicara Cinamosa i Honijata, koji su u tim krajevima boravili 1161. godine, ali i njemackog putopisca Ottona Freinsiskog, koji je u svojim zapisima opisao Ugarsku 1147. godine kao zaostalu i nerazvijenu zemlju sa svega osam gradova, za razliku od Ebu Hamida koji kaze da ova zemlja ima 78 gradova i da je bio u svima njima osim u cetiri.
Evo njegovog autenticnog zapisa:
Zemlja Slavena (Sakaliba)
Usao sam u zemlju Slavena iz Bolgara. Dosao sam na lasi uzvodno ogromnom rijekom, koju nazivaju Slavenskom Rijekom, cija je voda crna, boje kao sto je Atlanski ocean (bahruz-zalam), kao da je tinta. I pored toga njena je voda slatka i lijepog mirisa. U njoj nema puno riba, ali sam vidio mnogo velikih zmija, koje nisu opasne. U vodi sam na obali vidio zivotinje dugog i debelog repa, jake i crne dlake, cija se koza dobro prodaje u Bolgaru. Slavenska je zemlja prostrana i bogata, na trznicama ima mnogo meda, razi i jecma, ali i krupnih jabuka cijeg ukusa jos dosada nisam vidio boljeg.
Kao sredstvo medjusobne razmjene upotrebljavaju kozu od kune, koja nema dlake, niti se za drugo moze upotrebljavati. Za razmjenu kozice od kune moraju imati noge i glavu, i 18 takvih kozica vrijede koliko jedan srebreni dirhem, po njihovom racunu. Takvu kozicu prije nego je upotrebe kao platno sredstvo, razapnu, i nazivaju je na svom jeziku “dzukna”. Za jednu takvu kozicu kupite cijeli kruh, dovoljno da se najede snazan muskarac. Za te kozice mozete sve kupiti, od slugu, sluskinja, zlato i srebro, ulje za rasvjetu i svaku drugu robu. U drugim zemljama te kozice ne bi nista vrijedile i ne bi za njih hiljadu mogli kupiti jednog ovna, jer nizasto ne koristi. Kada se te kozice kune pohabaju ili pocijepaju, nose ih na popravku majstorima, koji ih sasivaju jednu s drugom, jakim koncem i to 18 komada kozica spajaju u jednu. Na rubovima zasivaju rese s olovnim kuglicama i stavljaju na njih zig s likom kralja i to na svaku kozicu po jedan zig, i kao takve ponovno sluze kao platezno sredstvo. Sakalibi (Slaveni) su vrlo moralan narod. Tko nasrne na zenu drugog ili djecu ili zivotinju, ili na bilo koji nacin napravi stetu drugom, od napasnika se trazi novcana odsteta. Ako nema novaca za odstetu, duzan je prodati svoju djecu da naknadi istu, a ako nema zene i djece, onda on mora sluziti ostecenom i to besplatno sve dok ne smogne novaca da platiti stetu, a ako ne smogne novaca, dozivotno sluzi onomu koga je povrijedio.
Njihova je zemlja vrlo sigurna, sa strogim obicajnim zakonima i propisima. Imao sam prilike upoznati neke muslimane koji su trgovali sa Slavenima. Ako ovi drugi nisu imali novaca da plate robu muslimanu, prodaju kucu, stoku pa i djecu da vrate dug. Slaveni su vrlo hrabar narod. Njihova naselja se nalaze u sumama u blizini velike rijeke i briju brade. Ispovijedaju rimsko krscanstvo i nestorijanci su. Oko njih se nalaze drugi narodi koji takoser grade svoja naselja u sumama. Bave se lovom dabrova u velikoj rijeci. Skloni su mesutim sujevjerju i praznovjerju. Prema njihovim obicajima svakih deset godina mesu njima se javlja masovna pojava suhra (magije), koja navodno najvise pogasa zenski dio njihova stanovnistva, a narocito je ta pojava rasirena mesu starijim zenama. Zato dovode starije zene iz cijelog kraljevstva, vezu im na silu noge i ruke i bacaju ih u rijeku. Svaku koja se ne uspije odrzati na povrsini vode, oslobasaju optuznice da je vracara, a svaka koja se zadrzi na povrsini, vracara je i takvu spaljivaju. U njihovoj sredini sam dugo boravio sa jednom karavanom. Poreze placaju bolgarskom kralju. Mesu njima ima i pogana, a narocito na istoku, obozavaju jednu vrstu drveta, pred kojim padaju nicice. Jedno sam vrijeme boravio u slavenskom gradu, cije je ime Gorkoman, u kome zive na tisuce Megariva (zapadnih muslimana). Oblace se kao Turci, cak i govore njihovim jezikom, a stanovnici ih nazivaju (u rukopisu Ebu Hamida nedostaju neka slova ovog imena, uz napomenu da imaju tri pocetna B,H,N, dok ostala nedostaju). Mesu ovim muslimanima nasao sam muskarca iz Bagdada po imenu Abdul Kerim ibn Fejruz el-Dzevheri, koji se od njih ozenio. Mesu ovim sam muslimanima boravio jedno vrijeme i klanjao dzumu-namaz kao imam, a nekoliko sam ih i vjencao i mnoge od njih poucavao vjeri islamu, koju su bili skoro zaboravili, a niti su dzumu-namaz prije mene klanjali. Pred moj polazak od njih, u njihovu je sredinu dosla grupa njihovih muskaraca sa skolovanja, da ih nastave poucavati vjeri11 Ja sam odatle otisao u Unkariju u grad Basgard, koja se nalazi vise zemlje Slavena na oko 40 dana hoda. To je najmnogobrojnija zemlja, zive u visokim sumama ogromnog drveca, koje u zivotu veceg nisam vidio, a besplodna su. Ima ih razlicitih nacionalnosti i vjera. Jednoga dana vidio sam u krosnji drveta jednu veliku zivotinju kako se sluzi prednjim nogama kao da su ruke, kao da je ta zivotinja iz dzenneta. Dlaka joj je smesocrvene boje kao jakut. Sam nom je bilo nekoliko poznanika, pa kada smo okruzili drvo na kome se nalazila, nije se uplasila, samo nas je svojim ocima promatrala, koje su sijale kao dvije lampe, ali nije okretala za nama glavu nego samo kruzila ocima prema nama. Ocito nije se plasila nase pojave i blizine.
Boravak u Ugarskoj
U Ugarskoj zivi narod koju nazivaju Basgard. U tu sam zemlju usao iz Bolgara. Vrlo su hrabar i mnogobrojan narod. Oni svoju zemlju nazivaju Ugarskom, koja ima 78 gradova, a svaki grad svoju utvrdu, obrambene zidove, a izvan grada poljoprivredna polja i vrtove i u okolici mnogobrojna sela. U toj zemlji zive dvije vrste muslimana – Megariba (zapadnjaci) i Huvarizmijci. I jednih i drugih ima na tisuce. Huvarizmijci (Ismaelicani) sluze kralju u razlicitim sluzbama. Javno ispovijedaju krscanstvo, a potajno islam. Sto se tice Megariba, oni kralju sluze samo za vrijeme rata i javno ispovijedaju islam. Sa Megaribcima sam se vise druzio, jer su gostoljubiviji. Dosta sam ih naucio vjeri i arapskom pismu. Mnogo sam se trudio da ih poucim vjerskim obvezama (farzovima) u namazima i drugim ibadetima. Na jednostavan sam im nacin objasnio obvezu hadza, miraza, pa su cak za vrijeme mog boravka poceli upraznjavati islamski nacin miraza. Neki su od njih molili da ih naucim arapskom pismu, pa makar samo da ga znadu prepisivati. Jednom sam od njih rekao da mu je bolje da razumije cemu ga poucavam i da to zapamti, nego da naucI arapsko pismo. Ocito me nije dobro razumio, jer mi je rekao: ‘Zar nas nisi nedavno ucio hadisu Bozijeg poslanika koji kaze: Znanje zabiljezite pismom.’ Rekao sam mu da pismo ne predstavlja znanost, nego samo simbole pomocu koji biljezimo znanje. Ti trebas prije nauciti i razumjeti i tek onda nauciti da to sve zapises, u protivnom postoji opasnost da pogresno zabiljezis, pa tako pogresno i druge naucis. Onda sam mu citirao jedan stih:
Znanje u glavi nije isto kao znanje u knjizi
Jer pismom se mozes igrati, ali ne i nauciti,
a zatim sam citirao i drugi tekst:
Napises nesto i bacis u stranu
Zapisano ne naucis i s njime se ne okoristis,
Okoristi se onaj koji nauci
A nakon toga nauceno i zapise
Tek kada nesto naucis i razumijes, onda to mozes i zapisati. Sve dok znanje prenosis u knjigu bez da ga razumijes, beskorisno je. Ti muslimani nisu znali za dzumu-namaz, niti su je klanjali. Rekao sam im: ‘Boziji poslanik Muhammed a.s. kaze: Dzuma-namaz je hadz siromasnih. Tko nema mogucnosti obaviti hadz, neka klanja dzumu-namaz, imat ce zato nagradu kao da je hadz obavio.’ Prije nego sam ih napustio, na vise od deset tisuca mjesta se klanjala dzuma, sto javno sto na drugim mjestima, jer je njihova zemlja ogromna.
Mesu njima sam boravio tri godine, i za to vrijeme obisao sam sve gradove osim njih cetiri. Zemlja pripada velikom rimskom okruzju i na istoku granici s Bizantom. Ima planina iz kojih se vadi zlato i srebro, i po prirodnim bogatstvima najbogatija je zemlja. Tako se moze kupiti dvadeset ovaca za jedan zlatni dinar, a trideset ovnova ili jaraca za jedan dinar. Med je vrlo jeftin i moze se za jedan dinar kupiti 500 ritala (otprilike 20 kilograma). Ropkinju se moze kupiti za deset dinara, a za vrijeme rata i za tri dinara. Ja sam jednu kupio ciji su roditelji bili zivi, za deset dinara od njenog gospodara. Imala je 15 godina, ljepsa od mjeseca sa crnom kosom i ocima. Znala je sve kucne poslove, kuhanje, sivanje i vezenje. Jednu drugu osmogodisnju djevojcicu sam kupio za pet dinara. Jednog dana kupio sam na placu dva velika saca meda za pola dinara i rekao joj: “Trebas taj med iscijediti i odvojiti iz njega vosak.” Izasao sam iz kuce i ostao jedno vrijeme. Kada sam se vratio, med je bio iscijesen, a vosak odbojen. »ini mi se da nije proslo ni sat vremena, a Marija je (tako se zvala) obavila posao. Na polasku iz Ugarske, htio sam je povesti, ali je ona molila da je ne vodim i ja sam je oslobodio i predao roditeljima.
Ugarski kralj zivi u gradu Basgardu (Budimu). U vrijeme dok sam boravio, bio je stalno u sukobu s Bizantom. S njim u rat su isli i muslimani koje je on jako cijenio i oni su se sversrdno zalagali u ratu protiv neprijatelja. I ja sam ih nagovarao i bodrio u rat. Tom su prigodom dvanaest puta pobijedili bizantsku vojsku. Jednom su iz rata ovi muslimano doveli sa sobom zarobljenike muslimane Turkmene iz Konje. Kada sam ih pitao zasto ratuju u redovima bizantskog cara, rekli su mi da ih on placa po 200 dinara. ‘Da smo znali da na starni Ugara ratuju i muslimani, ne bismo ratovali protiv njih’, odgovorili su zarobljeni
Turkmeni.
Nagovorio sam muslimane Megaripce da ih besplatno oslobode i vrate u Konju. Nakon toga je dosao osobno kralj Bizanta u Ugarsku da trazi mir. Pricali su mi neki muslimani koji su bili zarobljeni kod bizantskog cara, da ih je on jednom pitao: ‘Kakav je razlog sto vas kralj tako zestoko napada moju zemlju?’ Rekli su mu da on u svojoj vojsci ima izvrsne muslimane vojnike, kojima je dao slobodu njihove vjere i zato se oni tako zestoko bore za Ugarsku. Na to je kralj rekao: ‘Pa i kod mene ima muslimana, ali ne zele se boriti u mojim redovima.’ Na to su ovi muslimani zarobljenici rekli: ‘Ne bore se zato jer im ne dozvoljavas njihovu vjeru i rusis im dzamije.’ Na to je kralj rekao: ‘Od sada im necu zabranjivati vjeru, nego cu pomagati gradnju njihovih dzamija.’
Ugarskom kralju je ime Kazali (Gejza). Njegovo je kraljevstvo mnogo vece od bizantskog. Ima bezbrojnu i hrabru vojsku. Njegova je drzava veca od bizantske za oko 20 dana hoda. On pripada Francima (zapadnim krscanima) i ozenjen je od njih, ali ratuje i protiv Franaka i svi ga se odreda boje.
Kada je cuo da ja muslimanima branim alkohol i dozvoljavam visezenstvo, pozvao me je k sebi i rekao: “»ujem da branis mojim vojnicima alkohol i da im preporucas vise zena. To nije pametno, jer alkohol jaca tijelo, a mnogozenstvo slabi tijelo i vid. Vjera islam nema po tim pitanjima razuman stav.’ Rekao sam tumacu da prevede kralju: ‘Islamski svjetonazor (seriat) nije kao krscanski. Krscani piju alkohol za vrijeme objeda umjesto vode i ne opijaju se, i misle kako ih alkohol jaca. A musliman kada pije alkohol, zelja mu je opijanje i tada gubi pamet, a onaj koji gubi pamet kao da je umno bolestan, u stanju je pociniti blud, ubiti i pociniti teske grijehe i nitko od njega nema koristi. U alkoholiziranom stanju je prodati i konja i oruzje, i izgubiti sav imetak za slast alkohola. Takvi su tvoji vojnici. Kad ih pozovete u vojsku, nemaju ni oruzja ni konja niti imetka, jer je sve propio. Kad to Vase velicanstvo spozna onda naredite da ga ubiju, ili istuku, ili protjeraju, ili mu date ponovno konja i oruzje, koje ce on opet propiti.
A sto se tice zena i prileznica, muslimani su uspaljene prirode, vole zene, a oni su Tvoji vojnici, i cim imaju vise djece, Tvoje velicanstvo ima vise vojnika.’ Na moje rijeci kralj je je rekao: ‘Poslusajte svog vjerskog vosu, on je pametan i postupajte po njegovim savjetima.’ Kralj Kazali (Gejza) bio je u svasi s svecenicima jer je svojim vojnicima dozvolio da pored zena imaju i prileznice, a muslimane je volio i postivao.
Svog starijeg sina Hamida ostavio sam sa ovim muslimanima u Ugarskoj. Kada sam ga ostavio, imao je trideset i nekoliko godina, ozenio se jednom od djevojaka ovih muslimana, s kojom je imao djecu. Bio je dobar i hrabar. Dok je bio mali poucio sam ga svim islamskim naukama. U mladosti je naucio pola Kur’ana napamet. U Ugarskoj sam vidio velika divlja goveda. Toliko su velika kao mali slonovi, a njihova je koza velika kao dvije koze mazgi, a glava kao u teleta. Love ih za meso i pripitomljavaju za domace govedo. Na njihovom jeziku ih nazivaju ‘titil’. Meso im je vrlo ukusno, a rogovi su im veliki kao slonovske surle.”
Zatim Ebu Hamid u svojim zapisima spominje cudna groblja u Ugarskoj, za koja on tvrdi da pripadaju biblijskom plemenu Ad.12 Na grobovima se nalaze piramidasti ogromni kameni blokovi, a kod nekih veliki cetvrtasti kameni blokovi usaseni u zemlju, kaze Ebu Hamid. Zatim opisuje da u zemlji Slavena, Ugarskoj i Bolgariji zive vrlo visoki ljudi, a tvrdi da je vidio jednog visokog sedam stopa. Kaze da ga je vidio kako lomi konjsku kost i derao njegovu kozu kao da je obicno platno.
Na kraju svoga zapisa o zemljama u kojima je boravio, Ebu Hamid pise: “Kada sam od kralja Ugarske trazio dozvolu da napustim zemlju i vratim se u domovinu jer su mi tamo ostali zena i djeca, uz obecanje da cu se vratiti ako Bog da, rekao mi je: ‘Ostavit ces starijeg sina Hamida ovdje, a s tobom cu poslati svoga izaslanika, muslimana, da sakupi vojnika izmesu muslimana i Turaka.’ Sa mnom je poslao pismo kralju Slavena, zapecaceno zlatnim crvenim pecatom, s likom kralja na njemu. Sa mnom je na put krenuo Ismail sin Hasana, kraljev izaslanik, rosen u Ugarskoj a pripadao je muslimanima Megaribcima, a s njim u drustvu je bio njegov posilni i jos nekoliko njegovih suputnika. Kada smo stigli u zemlju Slavena, njihov nas je kralj dobro ugostio, sto zbog postovanja, ali ponajvise iz straha od ugarskog kralja. Tu sam prezimio i u proljece krenuo u zemlju Turaka. Sa mnom je iz zemlje Slavena krenuo i Abdul Kerim el-Dzevheri sa zenom i djetetom u grad Sidzisin, odakle se vratio natrag u zemlju Slavena. Izaslaniku ugarskog kralja Ismailu sinu Hasanovom pomogao sam da sakupi veliku grupu vojnika placenika, vicnih oruzju. S njima sam poslao jednog svog ucenika, koga sam obrazovao boraveci u zemlji Turaka, da bi tamosnje muslimane poucavao vjeri i njenim propisima. Rekao sam mu: ‘Ja sada idem obaviti hadz, a nakon toga cu se vratiti, ako Bog da preko Konje.’ Nakon sto smo se rastali, ukrcao sam se na lasu i nakon mjesec dana putovanja stigao u Huvarizm.” U svom zapisu, Ebu Hamid opisuje pokrajinu Huvarizm u kojoj je boravio nekoliko puta.
Zavrsavajuci svoje zapise sa putovanja, Ebu Hamid pise: “Ukratko sam u ovom zapisu spomenuo svoja svjedocenja s putovanja. Za detaljnije opisivanje trebalo bi mnogo vise prostora i vremena, ali mislim da je ovo dovoljno. Da nije bilo uvazenih i cijenjih vosa, koji su sa mnom razgovarali i nagovorili me da ovo napisem, ne bi to uradio, jer se ne osjecam doraslim za pisanje.
Iz Ugarske sam otisao 1153. godine, a iz zemlje Turaka 1154. Iz Huvarizma sam krenuo iste godine u mjesecu rebiul-evvelu na hadz. Iz Mekke sam krenuo natrag u mjesecu Sevvalu 1155. i stigao u Bagdad. Tamo mi je plemeniti vezir Avnud-din el-Hubejra pomogao, poslavsi pismo namjesniku Konje, sinu kralja Mesauda da mi pomogne na putu do Konje.” Svoj zapis kao i svi muslimanski autori, Ebu Hamid zavrsava rijecima zahvale Svevisnjemu, saljuci salavat i selam Bozjem poslaniku, njegovoj obitelji, njegovim casnim zenama i nasim majkama, njegovom potomstvu i Ashabima, trazeci od Svemogucega da bude njegov zastitnik i zagovornik. Nakon sto je ovaj Ebu Hamidov zapis bio skriven od javnosti skoro ravno 800 godina (1153-1952), ovo je prema mojim saznanjima prvo njegovo objavljivanje u cjelovitom prijevodu na nasem jezicnom prostoru. Prije toga je dr. Jovanka Kalic, kako sam vec spomenuo, objavila samo ono sto je “smatrala” potrebnim.
Zanimljivo je spomenuti da su neki orijentalisti i prije 1952. godine imali njegove rukopise pred sobom, ali ih nisu objavljivali, navodno, jer je pocetak njegovih zapisa govorio o cudnim prirodnim fenomenima, koje je opisivao. Kada su mesutim analizirali njegov rukopis od 96-114. arka, pokazivali su sve vise interesa za ovo djelo. Najvece zasluge za njegovo predstavljanje javnosti ima svakako orijentalist C. E. Dubler, koji je prema misljenju drugih istrazivaca bio odusevljen onim sto je pronasao u tim rukopisima. Iznova se postavlja pitanje; kako to da nasi mnogobrojni i vrlo strucni orijentalisti nisu pokazali nikakav interes za ovo djelo. Dr. Kalic bio je cilj da prikaze ovo djelo samo stoga sto se ono odnosi i na dio prostora koji sada pripada Srbima (istocni Srijem), a ostali detalji, ocito nisu bili za nju zanimljivi, pa ih je u cjelosti izostavila. Kako to da nasi muslimanski istrazivaci nisu pokazali interes za ove zapise, iako posigurno znam da su imali informacije o njemu. Zasto, primjerice slavenski orijentalisti nisu pokazivali interes za Ebu Hamidove zapise o zemlji Slavena. Dr. Kalic (da li pogresno ili ne) u svom prikazu tvrdi da kada Ebu Hamid opisuje Slavene, misli na Ruse, pa je i to jedan od razloga pomanjkanja interesa. Ona je iz arapskog teksta (ako ga je poznavala) mogla zakljuciti da je Ebu Hamid tocno opisao svoj dolazak iz Bolgara u zemlju Slavena, rijecnim putem, putujuci uz rijeku. Zemlju Slavena opisuje tako da se ona nalazi ispod Ugarske na oko 40 dana hoda, pa prema tomu nije nikako mogla biti na sjeveru. U zapisu se jasno dade razabrati da je Ebu Hamid opisao do u tancine kako su kozice kune upotrebljavane kao platezno sredstvo, a Hrvati u svojim povjesnim zapisima spominju da je to bilo njihovo prvo platezno sredstvo.
Za muslimanske istrazivace vrlo je vazan podatak o porijeklu muslimana kako u Ugarskoj, tako i u zemlji Slavena. I europski ih istrazivaci dijele na dvije grupe: Ismaelicani i Kalizi. Dugo se nije znalo tko su ovi drugi i odakle potjecu. Iz doba islamske vlasti na Siciliji, Korzici i drugim sredozemnim otocima naseljeni su mnogobrojni stanovnici iz europskih zemalja koji su prihvatili i vjeru islam. Takvih je narocito mnogo bilo s desne obale Jadranskoga mora, i velika vecina njih se naselila na Siciliju, ali i drugim sredozemnim otocima. Tako na primjer Ibni Haldun u El-Mukaddimi spominje da je u tadasnjem Palermu bio jedan cijeli kvart po imenu ‘Heart Sakaliba’ u kome je sagrasena najveca i najljepsa dzamija na otoku od njih 300. U Spanjolskoj je prema povijesnim zadacima u vrijeme Abdurrahmana III. En-nasira i njegova prethodnika i djeda zivjelo 13.750 Slavena. Kada je Sicilija pala u ruke njemacko-rimske dinastije Anjou, Fridrik Barbarossa II. je nakon konacnog pokoravanja otoka, silom preselio oko 300.000 muslimana u talijanski grad Lucceru i njenu okolicu. Skoro cijela njegova garda sastojala se od muslimana, koji im je dao slobodu vjere. Ubrzo su ovi muslimani u srcu Italije izgradili tako Lucceru i njenu pokrajinu Puglu, da je postao najbogatiji grad u Italiji. Muslimani su u gradu i okolici imali svoju vlast punih 75 godina i odolijevali mnogim napadajima, dok ih nije Karlo II. franacki kralj, nakon sloma dinastije Anjou, savladao i pokusao pokrstiti uz pomoc rimskih svecenika. Rimski papa je u nastojanju da ove muslimane (nazivali su ih Saracenima) pokrsti, pozvao u pomoc i zagrebackog biskupa (nakon smrti proglasen je blazenim) Augustina Kozetica. Prema povjesnim dokumentima u Palermu su ove muslimane europskog porijekla nazivali Halisa (cistunci), a bili su vrsni majstori u izgradnji mlinova, kamenoresci i pravi umjetnici u izgradnji kamenih kuca i palaca. Krscanski izvori spominju da je u Lucceri za vrijeme kada su njom vladali muslimani bilo mnogo Hrvata.
Ti su muslimani nakon poraza od Karla II. najvjerojatnije napustili talijanski teritorij i vratili se u svoju staru domovinu. Da je to tako govori nam i podatak o Melekduku i jos nekim drugim muslimanima koji su se navjerojatnije nastanili duz cijele jadranske obale. Kao jos jedan dokaz ovoj tvrdnji posluzit ce nam podatak iz 1198. godine za vrijeme velikih sukoba na masarskom dvoru izmesu kralja Emerika i njegova brata Andrije II. Te godine Andrija II. je bio s vojskom u Dalmaciji, gdje je provalio u Hum. Na povratku iz tog vojnog pohoda, Andrija se s vojskom zaustavio pred gradom Ostrovicom kod danasnjeg Skradina, gdje je pred njega izasao opat samostana sv. Kersovana, s molbom da povrati samostanu neke zemlje u Suhovarama, koje su im oteli “lazni krscani” (peudochristiani). Nije li to bio vec spominjani Melekduk sin Saracene, koji je 1204. godine ovladao cak i Zadrom, i koji je prema tim podacima vladao na prostoru izmesu rijeka Zrmanje i Krke, a zabiljezeno je da je i Split bio u njegovoj vlasti 1214. godine. Najvjerojatnije otuda i vodi predosmanski naziv za dva naselja u okolici Zadra, Islam Grcki i Islam Latinski. Ebu Hamid Kalize naziva Megariba, to jest zapadni muslimani, ocito aludirajuci na muslimane koji su u ove krajeve dosli sa zapada. i nisu samo ti muslimani zivjeli u Ugarskoj, nego ih, kako iz Ebu Hamidovih zapisa, nalazimo i u zemlji Slavena. S obzirom da je u to vrijeme Ugarska obuhvacala danasnju Hrvatsku i Bosnu (Ebu Hamid spominje da u Ugarskoj zive razliciti narodi), mnogo nam je logicnije da su zemlju Slavena obuhvacale Htvatska i Bosna, koje se nalaze ispod Ugarske.
Na kraju mozemo s velikom sigurnoscu ustvrditi da Ebu Hamidovi zapisi o muslimanima u ovim krajevima, konacno potvrsuju stidljivo postavljenu tezu, da je ovamo bilo mnogo muslimana, a ne kako to tvrde neki povjesnicari kao “natalozeni mulj islamske provicijencije sa istoka”. Ako je bilo toliko mjesta na kojima je klanjana dzuma-namaz za vrijeme Ebu Hamida, onda se radi o mnogobrojnom narodu. Navedimo samo jedan podatak, koji zorno govori o utjecaju ovih muslimana na politiku i drustvo. Za vrijeme kralja Kolomana, koji je bio i hrvatski kralj, lase koje su pristajale u jadranske luke, carinjene su, a za carinu se upotrebljavao naziv “dzamrak”, arapsko-perzijska rijec. Ako nije bilo muslimana na ovom podrucju, odakle onda ta rijec u sluzbenim drzavnim zapisima.
Za nas, muslimanske istrazivace naseg porijekla, Ebu Hamidovi su zapisi od izvanredne vaznosti.
