Optuženi:
Alija Izetbegović, Salih Behmen, Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Husein Živalj, Edhem Bičakeić, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović, Džemal Latić, Derviš Ðurðević i Ðula Bičakcić.
Dvadeset prvog augusta 1983. dvanaestoro Bošnjaka osuđeni su na 90 godina zatvora. I poslije 16 godina javnost o ovom procesu ima kontroverzna gledišta. Sintagma “etničko čišćenje” prvi put je pomenuta povodom ovog procesa: napisao ju je dr. Fuad Muhić tvrdeći da su njih trinaestoro zagovarali “etnički čistu Bosnu”. Stane Dolanc, kao sekretar SUP-a SFRJ, proširio je zagovaranje i na Kosovo. Raif Dizdarević je smatrao da iza njih stoji Amerika, Nijaz Dizdarević je u Teheranu tvrdio kako je “Izetbegovićeva grupa u dosluhu sa CIA-om”, a Hamdija Pozderac je u Bagdadu rekao da su agenti Homeinija. Dobrica Ćosić je sa 12 akademika potpisao peticiju tražeći njihovo pomilovanje, a Papa se preko kardinala Kuharića želio zauzeti za njih… Dani prvi skidaju tabue i sa ove važne epizode naše bliske prošlosti otvarajući svoje stranice jednom od neposrednih aktera svih zbivanja oko Sarajevskog procesa: u ovom i brojevima koji slijede Nedžad Latić, bivši proskribirani ljiljanovac, nudi svoju istinu o onome što nikada nije objavljeno. Kako su Tito i Jovanka spasili porodicu Latić? Ko je sve skupljao novac za advokate? Zašto se Melika Salihbegović vratila islamu? Šta je Rajko Danilović zamjerio Edini Rešidović? Kakvu je ulogu imao Fahrija Karkin? Ko je pretukao Adnana Silajdžića? Kako je tada pisalo Osloboðenje? Zašto je “onaj Izetbegović bolji od ovog danas”? Da li je suðenje tada anonimnom Izetbegoviću i sljedbenicima spasilo Muhsina Rizvića, Muhameda Filipovića, Enesa Durakovića, Nijaza Durakovića i samog Hamdiju Pozderca? Gdje su i šta rade tadašnji isljednici, svjedoci, simpatizeri, sapatnici…
“…Sutra će Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija – stvoren je da iz nemoguće situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao reći onog dana kad je dao svoju odbranu, što danas, nakon 16 godina svjedočanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao. “
Bismillahirrahmanirrahim!
Ovo bi trebalo biti moje kazivanje svjedočenje, može se reći i iskaz o hapšenju, zatvaranju, suđenju i odbrani trinaestero muslimana koji su u jesen 1983. godine osuđeni na dugogodišnju robiju; kazivanje jer je osobno prisjećanje na najturbulentniji dio mog života; svjedočenje je jer sam kao brat Džemalov uz Sabinu Berberović, kćerku Alije Izetbegovića, bio najangažiraniji u njihovoj odbrani. Iskaz je udbaški termin i odgovara mojoj nakani priznanja svega onoga što sam radio, vidio i čuo da se radi protiv njih. Vjerujem u kismet – sudbinu. Iako mi se razum ne miri sa svim odlukama i situacijama koje me zadese u životu, prihvatam i pokoravam se sudbini kao nečemu što me nije moglo mimoići. Bilo to dobro ili zlo.
Danas, nakon skoro dvije decenije, vidim da sve što se zbivalo nije imalo nikakve veze sa mojima željama, ambicijama, snovima i vizijama. Kakav, onda, mogu imati zaključak?! Bio sam veseo i bezbrižan mladić; nikad me policajac nije legitimirao; nikad nisam upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda zatvorska ćelija i sudnica. Tek sam kao učenik Medrese znao da su moji neki profesori bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima Hadžica, Omera Nakičevića, Safeta Tokića, Mustafe Šete itd. Ništa me to nije sikiralo, mada sam bio kivan na komuniste koji su tako dobre ljude, poput starih i pobožnih profesora, terorizirali po kamenolomima i rudnicima. Imao sam još nekih razloga da mrzim komuniste i komunizam, naprimjer – nisam bio socijalno osiguran u Medresi, ali nisam ih se bojao, nisam strepio za svoju sudbinu. Imao sam snove i vizije kao da sam živio u najslobodnijoj državi na svijetu. Mislim da su mi i roditelji živjeli u takvom svijetu. Jednom mi je babo rekao da je molio Allaha da mu sačuva djecu od svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sačuva od zatvora. Možda to i nije bila naivnost, kako bi se dalo zaključiti u prvi mah. Jer sa naše strane nije bilo greške. Babo je, kao imam, bio čak i oprezan. Drzao je Titinu i Jovankinu sliku u dnevnoj sobi. Nit je volio Titu, nit Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu uz porodični album i nekoliko levhi.
Tito i Homeini
Ja sam taj koji je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog dana sam donio sliku imama Homeinija. Bila je to naljepnica pa sam je zalijepio na vitrinu sa knjigama. Homeinijev turban se idealno uklapao u tomove knjiga pisane harfovima, Kur’ane, levhe. Taj momenat uzimam kao prekretnicu u našoj porodičnoj idili, u kojoj je svakako uživao i Tito sa svojom slikom. Kako se to desilo? Moj babo je volio nekoliko ljudi. Svi su bili muslimani. Volio je Jasera Arafata, Džemala Nasera, Muamera Gadafija, Džemu Bijedića i Safeta Isovića. U prvu trojicu, Arapa, razočarao se kad je čuo da i nisu bili Bog zna kakvi muslimani. Džemu nije prežalio. Po jednom od ove dvojice, Nasera ili Bijedica, Džemal je dobio ime. A Safet je za njega bio sultan, kralj, predsjednik, pravi lider. Bacao bi kapu u plafon kad bi na televizoru Sajo zapjevao. Nisam imao ništa protiv babinih ljubimaca, ali ih nisam ni simpatizirao. I ja sam dočekao i vidio Gadafija u haremu. Čak nisam uživao ni u Safetovim pjesmama. Bile su mi stereotipne i preglasne. Slusao sam Šabana Šaulica, Bijelo dugme, Abbu itd. E, jedne večeri, dok smo sjedili u dnevnoj sobi i gledali Dnevnik, pojavio se Imam Homeini. Dedo sa turbanom na glavi i crnom sjenom koja mu je padala sa ramena do tala. Stao je pred milionsku masu koja je kliktala, vrištala, mahala rukama. Nakon njegovog jednog lagahnog polukružnog pokreta desne ruke milionska masa se utišala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne dišu. Bio sam fasciniran njegovim imidž om, kao i njegovim djelovanjem na mase. Ta hipnotička elokvencija i imidž “dede evlije” bili su mu dovoljni da pokupi moje simpatije iako nisam bio upućen šta on hoće. Nisam shvatao koga obara sa vlasti, koga voli i ne voli. Mislio sam da će i babo dobiti novog autoriteta. Ali, gle čuda; babo je sumnjičavo klimao glavom. Nije ga prihvatio kao Nasera, naprimjer. Vjerovatno zato što su ga i Naser i Arafat i Gadafi razočarali. “Nemoj ti tako”, upozoravao je kritičare Nasera. “On nam je valj’o. Izvadio je Đozu iz zatvora. A šta će hudi Arafat, ni zemlje ni naroda.” Za Gadafija je još imao razumijevanja da je mlad, al’ dugo je pričao kako je Gadafi sa Džemom Bijedicem došao u Gornji Vakuf. Helikopterom su se negdje spustili i došli u novu Džamiju. Gadafi je klanjao u Džamiji, tu je negdje u blizini safa bio i babo, a Džemo je stajao na vratima. “E-e-e, zna Džemo kako se pomažu muslimani”, zaključio bi priču. Muslimanski krugovi su pričali verziju da je prilikom prve posjete Nasera Beogradu ovaj odmah upitao za Husejna Đozu, koji je sa njim bio skupa u klupi na El-Azharu u Kairu.
Kad se Tito raspitao za Đozu, UDBA mu je odgovorila da je u zatvoru. Navodno je Tito odmah naredio da se pusti i tako je, zahvaljujući svom studentskom kolegi, Đozo pusten. Ima tu jos jedna poruka iz ove anegdote. Sta je falilo da i Đozo bude predsjednik kao i Naser, skupa su bili u klupi. Ova potajna babina razmisljanja UDBA je denuncirala pred samu Đozinu smrt. Očito je babo čekao sličnu priču o Homeiniju pa da “zagrize”. Homeini kao da nije ni čuo za Bosnu. A ja sam “zagrizao” toliko da mi nije bilo dosta zalijepiti Homeinijevu sliku na vitrinu, već sam je zalijepio na unutarnju stranu poklopca kožne torbe. Imao sam jednu “foru” sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog fakulteta, Zilhada, Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako što bi im “podvikni” selam i otvori poklopac tako da vide sliku Homeinija. Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove slike iako su bili profesori marksizma. A gdje je tu Džemal? On se bio oženio. Svatovi su bili koji mjesec prije Titine smrti. Nikad nas dvojica nismo dijelili društvo i prijatelje. Ženidbom se bio totalno udaljio od mene. Radio je kao vanredni profesor u Medresi i mnogo se angažirao oko predavanja u Tabačkom mesdžidu. Najtješnje je surađivao sa Mehmedalijom Hadžicem i Hasanom Čengicem. Ja sam im bio vodonosa. Nekad, dok bi spremali predavanja u Tabačkom mesdžidu, ja bih im kupio grozđa. Koliko god sam ga poštovao, Hasana nikad nisam volio. Smetala mi je njegova prepotentnost koja se graničila sa drskošću. A i sa Džemom se često svađao, pa su napravili sporazum da ne smiju biti ljuti duže od tri dana. Šerijatski, nema šta. Mnogo, mnogo puta su prekršili taj sporazum. On je klasični aktivista, a la Streljnikov. Mehmedalija je bio, takav je i ostao, intelektualac. Izvanredno obrazovan čovjek. Loš organizator i loš aktivista. Mislim da je on izvrsio presudan utjecaj na Džemu, tako da je i Džemo vrlo loš organizator i aktivista.
Do poznanstva sa njim Džemo je bio bohem. Volio je dugu kosu, gorljivo je kritizirao čelnike IVZ-a, vidio sebe kao pjesnika. U pubertetu je sanjao o fudbalskoj karijeri. Čak je trenirao u FK “Bosna”. Tad je odobravao moje foliranje sa slikom Imama Homeinija. Ali nije me upućivao u svoje krugove, niti mi je posebno sugerirao stavove po pitanju Iranske revolucije. Jednom mi je ispričao da se viđa sa jednim Irancem. Zvao se Doktor Turabi. Negdje su sjedili skupa i razgovarali o Iranskoj revoluciji. Davao mi je informacija toliko da mi potvrdi ispravnost mojih simpatija za Homeinija. Džemo me je odlično poznavao. Pošto je stariji, uvijek se prema meni odnosio zaštitnički, tolerirao mi je ispade i pogreške. Imao je i šta. Ja njemu nisam imao šta tolerirati jer je bio sto puta odgovornija osoba od mene. Govorio mi je da sam odrastao na dedinom krilu, što je trebalo značiti da ja Homeinija volim kao dedu, a ne kao lidera jedne vrlo značajne revolucije na koncu dvadesetog stoljeća. Bio je u pravu: svu filozofiju života naucio sam od svog dede, a moje zanimanje za Iransku revoluciju nije sezalo dalje od simpatične brade i turbana Imama Homeinija. Ma koliko bile bezazlene, simpatije za Imama Homeinija bile su raspravljane na sjednicama CKKP BiH. Kad danas čitam stenogram sa sjednice, vidim da su moje “simpatije bile panislamističke”.
Kako je počelo
I ovo je bilo dovoljno da se uspaničim kad sam u čarsiji čuo da su neki imami, profesori medrese i studenti privođeni u policiju. Bilo je to 23. marta 1983. godine. Najviše su bili ispitivani o Homeiniju. Zgulio sam Homeinijevu sliku sa torbe. Nikad nisam čitao Oslobođenje. Čitao sam Politikin zabavnik, NIN, Sarajevski Svijet, Start, kasnije Danas. Sjecam se kad sam kupio prvi broj Danasa. Oslobodjenje sam kupio kad sam čuo da imaju imena grupe uhapsenih muslimana. Bilo je to 9. aprila 1983. godine. Od uhapsenih sam znao Hasana Cengica i Meliku Salihbegovic, a Aliju Izetbegovica i Omera Behmena sam vidio na ulici. Za ostale nikad nisam ni cuo. Džemo je jos bio na slobodi. Nekoliko je puta nosio Hasi paket u zatvor. Paket je bio vracen, a stražar na prijavnici je uzeo Džemine podatke. Zena ga je korila da to ne cini iako mu je sama spremala paket. Ona se bila sprijateljila sa Hasinom sestrom NeDžmom. Nisam se sikirao puno zbog hapsenja desetak ljudi, al’ mi je bilo zao Hase. Tih dana sam otišao roditeljima u Biljane kod Kljuca, gdje mi je babo radio kao imam. Dok sam putovao kasno noću, gledao sam mjesecinu i tugovao za Hasom. Zamisljao sam da tad, dok se ja vozim, on lezi negdje na betonu sklupcan i pretucen. Nisam znao kako izgleda zatvor. Džaba filmovi u kojima sam vidio celije, moja masta potaknuta tugom za Hasanom formirala mi je betonske hladne celije. Čim sam došao kući, neprimijetno sam ušao u sobu da bih zgulio Homeinijevu sliku sa vitrine. Slike nije bilo. Babo je uradio posao istog trenutka kad je na televiziji čuo da je uhapsena grupa “koja je djelovala sa neprijateljskih pozicija”. Ujutro za kahvom majka me je upitala za Hasana. Voljela ga je kao dobrog Džeminog prijatelja. “Kako mu je jadnoj majci?!”, odhukivala je. “Ima samo njega.” Nisam im kazao da mu Džemo nosi pakete u zatvor.
Sedmi maj
Nekako sam oduljio kod kuce. Mozda zbog Mirzete. I ona je bila kuci. Nas dvoje smo sjedili za stolom pod sljivom kad je mali Hasib, djecak iz komsiluka, dotrcao uzvikujuci: “NeDžade, traže te kod kuce!” “Ko? Je l’ policija?”, htio sam se nasaliti sa uspanicenim djecakom. “Jeste. Policija te traži”, odgovorio mi je. Srce mi je obuzela hladna zebnja. Krenuo sam kuci. U sobi sam zatekao majku, starog komsiju Latifa, jednog policajca u uniformi i dvojicu mladjih ljudi. To su bili agenti Udbe, koji su se predstavili kao Muharem Zjajo i Zeljko(?), mozda Varunek, iz Banje Luke. Vrsili su pretres stana. Rovili su po vitrinama, preturali knjige, izdvajali Džemine slike, teke, razglednice, kasete… Zavirivali pod krevete, u dimnjak, tražili su oruzje. Dok su izmicali vitrinu sa knjigama, nesto je ispalo i udarilo o pod. Bila je to uramljena mala slika bracnog para Broz. Pali su naglavacke i dok su agenti gledali u nju, oni su dubili na glavi – Tito na sesiru, a Jovanka na pundji. Muharem ju je uzeo i stavio na vitrinu. Tad su prestali rovariti. “Ljudi, Tito mi je valj’o”, uzviknem u raspravama o Titi. Ono što su izdvojili popisali su i odnijeli. Na rastanku su me upozorili da se ne odvajam od kuce i da isto prenesem babi, koji se tog dana nalazio na nekoj sjednici imama u Jajcu. Tako je počelo. Majka je zaplakala i nikad nije preboljela. Nikad je više nisam vidio bez bola u ocima, i tespiha u rukama – umrla je od infarkta. Babo se zabrinuo i odhuknuo iz dn duse. Uhvatio se za lijevo rame koje ga nikad nije prestalo boljeti – umro je od infarkta. Rahmetullahi alejhim. Po nisanima na seoskom greblju u Pridvorcima moze se procitati da su Sakib i Džemila Latic zivjeli (samo!) 60 godina. Iste sam noći otišao u Sarajevo. Zapravo, cim je babo dosao iz Jajca. A do tada sam se bio oprostio sa Mirzetom. Rekao sam joj da mi je Džemo uhapsen i da će od sada zauvijek, mislio sam da će komunisti vjecno vladati, moje ime biti pod zigom. Mirzeta je plakala. To je bila noć bola u mom životu. Sedmi maj! Svi koje sam volio te noći su bolno plakali. Ja nisam plakao, ali sam od te noći izgubio osmijeh koji se više nikad nije vratio na moje lice. I danas se smijem, imam imidž covjeka “vesele naravi”, ali iza mog osmijeha ostaje duboko more tuge i boli koje se slijevalo u moju dusu od Džeminog hapsenja do smrti roditelja. Ustrucavao sam se izgovarati ovakve tvrdnje zbog Džeme, da se ne bi on direktno osjetio krivim, ali to je istina. Vaznost izricanja ovakve tvrdnje lezi u tome što smatram da nista manje nisu patile familije, posebno roditelji, nevino hapsenih politickih zatvorenika u doba komunizma. Udbi nije bilo dosta samo muciti uhapsenog “drzavnog neprijatelja” vec se mazohisticki trudila “unistiti ognjiste”, kako je moj babo to nazivao. To im je bilo cilj i sa Džeminim hapsenjem.
Dok klanjam Džumu…
Cim sam stigao u Sarajevo, otišao sam Timi, Džeminoj supruzi. Kroz plac mi je ispricala da je bio na nastavi u Medresi kad su ga iz SUP-a pozvali telefonom da dodje u SUP, zgradu danasnjeg Federalnog MUP-a. “Dok klanjam Džumu”, odgovorio je. Sacekao je Džumu i onda otišao sam. Njegovi prijatelji su pricali kako se u haremu HaDžijske Džamije oprastao sa njima govoreci im “da su ga Oni (!) pozvali”. Racunao sam da je Hasan uhapsen 24. marta, dakle prije više od mjesec dana, i da Džemu vjerovatno ispituju kao njegovog svjedoka. Pitao sam Timu da li su joj udbaši koji su joj pretresali stan rekli gdje se nalazi Džemo. “Tamo gdje su i mene vodili”, rekla je. Odmah sam otišao u zgradu kod Ljubljanske banke. Na portirnici sam pitao za brata. Jedan policajac me je pitao kad je pozvan u SUP. “U petak”, rekao sam. “Danas je ponedjeljak. Onda trebate u Centralni zatvor.” Odem u CZ. Tražim da mi se kaze gdje mi je brat. Niko ne zna. Vracaju me u SUP. I pored straha kojeg sam imao ulazeci u zatvor i SUP, smogao sam hrabrosti svadjati se “kako mogu biti takvi da ne kazu familiji sta se desilo sa covjekom koji je otišao u SUP”. Bez obzira na to, niko mi nije rekao gdje mi se brat nalazi. U aksam sam krenuo u stan na Alifakovac. Sa vrha Alifakovca se vidi kupola Centralnog zatvora. Sjeo sam na klupu i zurio u nju misleci na Džemu. To će mi postati navika, pa sam jos mnogo puta sjedio i gledao u kupolu zatvora ceznuci da saznam kako mu je unutra.
Cuvaj obraz, sine!
Tragajuci za Džemalom, saznao sam da su familije drugih uhapsenih upucene na istražnog sudiju Abdulaha HaDžikarica. Otišao sam u Sud. Pronasao kancelariju sudije HaDžikarica. Cekajuci pred kancelarijom, primijetio sam djevojku koja seta ispred vrata. Bila je to Nerma Bicakcic, sestra Džulina i Edhemova. HaDžikaric mi je dozvolio posjetu na jedan sahat. Uspio sam preko Mirzete, koja je studirala u Banjoj Luci, poruciti babi da dodje u posjetu. On će hudnjak zakasniti. U zatvor smo usli samo Tima i ja. Prihvatili su nam paket na ulazu, a nas su odveli nekud na sprat prema dugom hodniku. Resetke! Resetke! Svuda su bile resetke. Ispinjuci se uza stepenice, ugledao sam Džemu kojeg vodi policajac ispred nas kroz dugi hodnik. Bio je u papucama, hlacama i jednom mom starom smedjem Džemperu. Jauknuo sam i uhvatio se za resetke. Tima me je tjesila. Ona nije plakala. To je krajiska gordost. Prkosila je policajcu i savladala plac. Ja sam sklupcan ridao. I policajac je počeo da me tjesi: “Cut će te Džemo.” Mora da je bio musliman, vjernik. Obrisanih suza dosao sam pred Džemu. Uveli su nas u kancelariju. Glumio je opustenost, cak se i smijao. Nekoliko puta Timi je ponovio da se cuva. “Cuvaj se kad prelazis raskrsnicu.”
Mene je pitao za roditelje. Samo što smo izisli iz zatvora, neko me zovnu. Bio je to babo. Kasnio mu je autobus. Opet moljakanje kod HaDžikarica za babinu posjetu. Dobijamo 15 minuta Sad smo u prizemlju. Pored Džeme je sjedio covjek “u civilu” i zvakao zvaku. Bio je to Vlado, navodno upravnik Centralnog zatvora. Ovog hladnokrvnog covjeka sretat ću dugo u vrijeme posjeta, tokom suđenja, mog hapsenja, pa i danas ga sretnem na kahvi. Bilesi sam i jutros, dok sam sa HaDžibom pio jutarnju kahvu, primijetio Vladu kako stoji iza mojih ledja. “Babo, samo mi je stalo do toga da me ti ne krivis. Nista nisam kriv…”, počeo je Džemo svoju ispriku babi. Vlado se nakasljao. “Znam, sine. Ne sikiraj se. Babo zna kako te je odgojio.” Džemo je bio osokoljen babinom podrskom te nastavio: “Nisam htio potpisati lazi na druge…” Ovdje ga je Vlado direktno prekinuo. “Prekinut ću posjetu ako tako nastavite.” Džemo se bio zacrvenio. Znam ga. Sigurno bi u drugacijim prilikama skocio na Vladu iako je ovaj bio mnogo korpulentniji od njega. Ja sam sutio. “Ma, slusajte Vi, druze! Nije moje dijete protiv ove drzave, a, vala, ne smije ni druge teretiti!”, podviknuo je babo, pa posto je vidio da Vlado nece da se svadja, nastavio istim tonom prema Džemi: “A tebi kazem, sine – bolje zivjeti sahat cista obraza nego dug život crna obraza.” Vlado je pogledao na sahat i prekinuo posjetu. Hajd’ mu znadi je li bas isteklo tih jadnih petnaest minuta. Na izlazu, babo je zapalio cigaru. “E, nek sam mu skresao, pas mu majku…”, komentirao je babo sukob sa Vladom.
Ujed za džigericu
I danas kad prodjem ulicom ispred “Sarajke” ka CZ-u, sjetim se rahmetli majke. Isli smo u posjetu Džemi. Tima i ja smo je drzali pod ruku. Nije bila tako stara i bolesna. Ali tad smo je pridrzavali. više nikad nisam sa njom hodio a da je nisam drzao pod ruku. Boze, sad se sjetih da smo je Mirzeta i ja tako odveli do bolnicke sobe iz koje nikad više nije iskoracila. Tad sam joj pokazao rukom zgradu zatvora. Ona je zaridala nasred ulice. “Aj, moj Džemale!!!”, jauknula je i pala na asfalt. Preznojavala se i mi smo joj brisali znoj. Jedna zena je povikala sa prozora “Je l’ to umire?” Donijela joj je vode i kocku secera. “Ide sinu u zatvor”, objasnila je Tima. “Hajde, moja, i zatvor je za ljude”, tjesila ju je. Ipak je pribrana usla kod Džemala. Tjesila je mene i upozoravala da mu nesto ne otkrijem o njenom placu. Cak se smijala u razgovoru sa njim. On je uzvracao. I reklo bi se da je posjeta dobro prosla. Ali kad smo dosli kuci, majka je otisla u spavacu sobu, stavila jastuk na glavu i nije izlazila osim kad je isla u banju da promijeni abdest. Jednom mi je priznala da je svaku noć ocekivala smrt i da zbog toga uopce ne koristi proteze. Džemal je slicio na majku. Kasnije mi je pricao kako bi se radovao i odbolovao posjete. Tako će se odvijati drama izmedju nas slijedece tri godine. Po strahu za Džemalov život kojeg su moji roditelji ispoljavali, vidio sam da su ipak znali da zivimo u opasnom drustvu, koliko su znali za komunisticke torture nad narodom, koliko su znali njihovu bezdusnost. O svemu tome su sutjeli pred djecom jer znanje o komunistickim zlodjelima bilo je najopasnije znanje. Strah i sutnja o komunistickim zlocinima jedan je od velikih fenomena komunistickog vladanja. Moj dedo je na vijest o Džemalovom zatvaranju samo jauknuo: “Takvi su oni. Lijepo sa tobom pred narodom, a za Džigericu ujedaju kad niko ne vidi.” Nikad do tada nisam primijetio da moj dedo, nepismeni i bogati seljak, mrzi komuniste.
Traži advokata!
Posto se to cijelo ljeto smatralo da su pod istragom, sve posjete je odobravao istražni sudija Abdulah HaDžikaric. Zato smo svakog utorka moljakali jos koji sahat za posjetu. Jednom mi je HaDžikaric rekao da mogu istog dana vidjeti Džemu, al’ sâm. Tako je Džemo tražio. Otišao sam u zatvor, gdje me je cekao Vlado, tad sam ga zvao Kerber, i doveo Džemu. Pozvao me je da mi saopci da nadjem advokata. Predlozio mi je Zaru Bulica. “Vec sam razgovarao sa njim. Nece tražiti više od jednog miliona dinara”, rekao mi je Džemo. Jedva sam nasao Zaru. Ovaj se neckao, a ja nisam navaljivao. Iduci od Zare, sretnem profesora Kasima HaDžica, nekadasnjeg Džemalovog razrednika. On mu je na ime Džemal dodao din, dakle Džemaludin. Iz milja, jer ga je jako volio, a nije imao rodjene djece. HaDžic je bio Sandžaklija iz Priboja. Bio je 12 godina na robiji pod optužbom da je zagovarao autonomiju Sandžaka. Neki su tvrdili da je trebao biti obješen. Pitao me je za Džemala i rekao sam mu da tražim advokata. “Nema više advokata iz mog vremena. Beogradska škola se smatra najjacom, a i svakako gledaj da ga brani Srbin”, savjetovao me je profesor. “Srbi to i čine.” Otišao sam kuci i telefonirao beogradskom muftiji Hamdiji Jusufspahicu. Rekao sam da zelim da mi preporuci advokata. “Dolazim za par dana u Sarajevo i vidjet ćemo se.” Saznao sam da je muftija dosao u Medresu. Sreo sam ga na izlazu.
Kad me je vidio, zavukao je ruku u unutarnji Džep sakoa i na nonsalantan nacin mi tutnuo nesto u ruku. Ni pozdravili se nismo. Bila je to vizitkarta dr. Rajka Danilovica, advokata iz Beograda. Imao sam novac za put u Beograd, al’ nisam imao za kaparu advokatu. Kanio sam se otici do babe. Njegova placa je bila pola miliona dinara. Ipak sam odlucio otici raspitati se za advokate i za cijenu njihovih usluga. Nikad nisam bio u Beogradu. O putovanju sam razmisljao dok sam klanjao ikindiju u Begovoj Džamiji. Poslije namaza prisao mi je Ibrahim Ahmetagic. “Sacekaj me ovdje, dok se vratim”, zamolio me je. Nisam ga dugo cekao. Ibrahim je otišao u banku i pruzio mi tuce novcanica. “Evo, nek’ imaš za advokata”, rekao je. Mislim da je bilo tri do četiri miliona dinara. Ibrahim je radio kao prevodilac arapskog jezika u Iraku i imao je dobru placu. Njegov babo je imam i njih peterica brace zavrsili su Medresu. U Beograd sam otišao sa vizitkartom dr. Danilovica i sa imenom Srdje Popovica. Neko mi je rekao, mislim Fikret Karcic, da je to najpoznatiji beogradski advokat. Ispricao mi je da je gledao jednu emisiju, mislim na BBC-u, o njemu kao advokatu koji je osuđen na godinu dana robije zbog toga što se identificirao sa svojim klijentom. Sa telefonske govornice nazvao sam prvo Popovica. Sekretarica mi je rekla da je u Americi. Onda sam okretao telefonski broj kancelarije Danilovica. Tek u popodnevnim satima neko mi je digao slusalicu i objasnio gdje se nalazi kancelarija. Danilovic je bio pedesetogodisnjak vrlo otmjena izgleda. Fascinirao me je svojom elokvencijom. Bio je čuo za hapsenje u Sarajevu.
Tako je slobodno govorio da sam se uplasio, ukoliko bi nas culi, da nas ne uhapse na licu mjesta. Pristao je da brani Džemala. Shvatio je da je Džemo “zadnja rupa na svirali” po optužnici i pokazivao interes da brani glavnog. Ja nisam znao reci ko je glavni. “Mozda Cengic?”, rekao sam. Na moj upit koliko će to kostati, odgovorio je: “Duplo skuplje nego sarajevski advokati, jer ću ja imati troskove prevoza i noćenja. A, takvo suđenje će trajati mjesec dana. Prema tome, ukupni troskovi bi mogli izaci do 30 miliona dinara.” Nikad nisam sanjao o tolikom novcu. To je šest godina rada moga babe! Ipak sam pristao. “Da potpisem punomoc”, rekao sam mu. “A kaparu ću Vam dati kad dodjete u Sarajevo.” Nikom nisam govorio kolika je cijena advokata. Ni babo nije znao. Mozda me je ohrabrio Ibrahim da ću skupiti novac za advokate i nisam se kajao što sam za toliki novac pogodio advokata. Dok sam se vozio “Bosna ekspresom”, osjecao sam zadovoljstvo da sam kao pravi muskarcina potpisao “tako velik posao”. Nazalost, svaki psihotest kojem bih bio podvrgnut tih dana pokazao bi da sam bio “neuracunljiva osoba”. Svaka sekunda mog života bila je okupirana tugom za Džemom i mrznjom prema policiji. U osami, bilo sobi ili kupeu, misleci na zatvor, nesvjesno bih udario sakom o zid ili što i uzviknuo: “Osvetit ću se, ako Bog da.” Psovao sam im majku komunisticku.
Urucenje optužnice
Nikad cijeli juli nisam proveo u Sarajevu. U to vrijeme ja bih kosio travu po Kosarama skupa sa Džemalom. Zato sam mislio da vrucina, koja je za mene bila nepodnosljiva, izbija iz asfalta. “A kako je tek Džemi u celiji?”, mislio sam. Ne znam ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili poziv od sudije Rizaha HaDžica da dodju preuzeti optužnicu. Termin preuzimanja optužnice sam sâm javio Rajku. I on je dosao avionom. Sa aerodroma smo se odvezli do Suda. Cekao sam ga u “Amerikancu” da donese optužnicu. Kad je dosao, odmah mi je optužnicu stavio na sto. “Odmah sam im napravio zvrcku. Sudija je od nas zahtevao da optužnicu ne pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da familija ima pravo znati optužnicu. Sudija je kipteo od besa zbog mojih zbeogradskih stosova’.” Smijao se grohotom i, vidno raspolozen, porucio je rucak. “To je muzika za moje usi”, rekao sam mu dok sam listao optužnicu.
Kad sam stigao do spiska svjedoka, pitao me je da li znam neke od njih. Znao sam ih vecinu. “Ne priblizavaj se svedocima, osim onih u koje imaš poverenje.” Ovo upozorenje je bilo znacajno za mene, a ja ga necu ispostovati. Poslije rucka Rajko je otišao Džemi u zatvor, da skupa proanaliziraju optužnicu. Vidio sam papiric ispisan suhom olovkom, što znaci da povjerljive stvari nisu govorili, vec pisali. “Pa, dete, bogati!”, podviknuo je Rajko kad me je vidio pri izlasku iz CZ-a. “Emotivno je utucen. Moramo ga okuraziti. On nije svestan kakva mu je uloga namenjena.” Malo poslije, valjda da bi otklonio moju zabrinutost, rekao je: “Ma, pesnik, covece. Moramo ga pripremiti za suđenje.” “Jesu li ga tukli, Rajko?”, pitao sam. “Nisam ga to pitao”, slagao me je. “Pa, sta ćeš ga drugo pitat?!”, mislio sam u sebi. “Ne sikiraj se. Ti si muskarcina. Moras znati da nema zakona bez palice. Razumes?” Nisam ga razumio i nisam mu nista odgovorio. “Izgleda da prvo tebe trebam pripremiti za njegovo suđenje, pa tek onda njega.” Jos je nesto teoretizirao o balkanskoj emotivnosti. Ja sam usutio vidno razocaran rezultatom advokatove posjete Džemi. On će vozom putovati za Beograd, tako da smo dugo sjedili u Morica hanu i jeli odlican rostilj. Tad saznajem da je Džemo imao pravo imati advokata tokom istrage, što su mu “ovi majmuni uskratili”. Tako je on vidio svog advokata na dan urucenja optužnice. Nista mi to o pravima nije islo u glavu. “Pa sta ti tu, Rajko, mozes uciniti?”, upitao sam ga prijateljski. “Ti ocekujes da ja oslobodim tvoga brata, je l’ da?!”, započeo je svoje kratko objasnjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. “Ti verujes da je tvoj brat nevin, je l’ tako? Veruj mi da sam ija ubedjen u to. Al’ male vajde će ti biti od mene. Njima su kazne vec odredjene i oni su vec osuđeni. Ja mogu samo da se borim za zapisnik kako bismo imali što bolje sanse na Vrhovnom sudu, zatim na Saveznom itd. Ovde je sve gotovo.” Sta sam mogao tad misliti o njemu? Primiti toliki novac za odbranu, a presude vec gotove?! “Džemo je cudan decak. Sve se to oko njega cudno desilo. Njega su prikacili optužnici”, nastavio je elaborirati Džeminu poziciju. Tvrdio je da su Džemu priveli da bi preko njega uspjeli imati kvalitetna svjedoka Izetbegovicu, odnosno njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska deklaracija. “Procenili su da je Džemo mek decak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da artikulira ozbiljnije naucne i politicke ideje kakve su iznesene u Izetbegovicevoj knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih. Mislili su da će to decacko lice svisnuti od straha i lako pristati na suradnju. Al’ su ocito naisli na tvrd orah. Koliko god mu je neubedljiva pozicija na optužnici, bojim se da ćemo ga tesko isčupati, jer je policija kivna na njega. On im je jedan veliki neuspeh. Izgleda surovo mastovito da bi bilo istinito, al’ tako vidim situaciju.” Rajko rijetko konzumira alkohol. Te noći, uz dobar rostilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik. “Raspitao sam se kod jednog svog prijatelja advokata za sudiju (Rizaha HaDžica), koji je skupa sa njim bio na fakultetu. Znas kako su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono spreman da se nosi mesec dana sa nama advokatima. Nece nam biti lako. Znam mnoge zglupe studente’ koji su postali dobre sudije.” Jos mu je preostalo da mi kaze ko je tuziteljica, što sam i pitao. Njeno portretiranje je ostavio za kraj. “Radi se o veoma lepoj i zgodnoj zeni. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada Hercegovka bila je primecena jos kao studentica, i po lepoti i po pameti. Tako je stekla dobru zaledjinu uticajnih politicara. Nakon ovog procesa treba da ide u sam drzavni vrh.” Kako sam u danu bio utucen, tako sam na kraju veceri bio ocaran Rajkovom slobodoumnoscu. Hvalio sam ga kao “da me je sam Bog poslao k njemu”. On me je zagrlio kao dijete. Tepao mi je “lepi moj, bit će dobro”. Onda je počeo pricati o svojoj kćerki, koja mu je bila na studijama u Americi i kako joj salje novac da bi tamo nastavila karijeru. Pred odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji koji su se jedan drugom dugo ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno postali dobri prijatelji. Familije na okupu
Kako su počele posjete istim danima, familije optuženih su se susretale u holu zatvora na salteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o strasnim hajkama i hapsenjima. Mnogi od njih su bili saslusavani i hapseni, neki rodjaci će biti svjedoci optužbe. Izetbegovicu je stan premetalo jedanaest udbaša. Udbaši su mu poturili emigrantsku hrvatsku stampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je morao drzati novine Nova Hrvatska. Alija je protestovao. Kasnije ću reci zasto je ovo bila osmisljena podvala KOS-a. Tek, čujem od Time kako su se udbaši pred njom igrali pistoljima i govorili joj da ne pokusa skociti kroz prozor dok su je saslusavali u SDB-u.
Svakim danom saznajem sve više informacija o opsegu racija. Procjenjujemo da je oko 500 ljudi saslusavanao u SUP-u. čujem psihicke drame nekih ljudi, čujem za tucu i zastrasivanja. Rusidu Prgudi su odnijeli novac, Edhemu Bicakcicu vrijedne suvenire, starine, neku unikatnu lovacku pusku. Mujkijeva (Mustafa Spahic, op. prir.) djeca ostala bez igdje icega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao za Zagreb, gdje je bio upisao postdiplomski studij. Hasana (Cengic, op. prir.) su uhapsili u Stocu. Izgleda da je familija Kasumagica bila po broju najvise obuhvacena istragom. Familija Serdarevic, odakle je Ismetova (Kasumagica, op. prir.) supruga Azijada, bila je brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni Džuture prosli kroz istragu. Nisu se smjeli vidjati, niti zvati telefonima. Od tada se meni otkriva potpuno novi svijet i nova historija muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Desetine ih je mladost provela po komunistickim kazamatima.
Oci u oci sa udbaškom nemani
Moje iskustvo takve spoznaje o dramama i tragedijama muslimanskih familija trajno će opredijeliti moje misljenje o drzavi i drustvu u kojem sam odrastao. Takvu sam spoznaju jezivo prezivljavao. Vidio sam sebe kao mjesecara koji je uspavan hodio po mirnoj povrsini nekakvog jezera na cijem dnu zivi i koti se neman najstrasnije sorte. Mene, uspavanog mjesecara, i mogla je iz sna probuditi samo tako jeziva spoznaja o nemani. Probuđen sam iz sna bezbrizne mladosti i sve više propadao ka celjustima nema
Heftični bilten
Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.