BOSNA I SANDŽAK – CARIGRADSKA KONVENCIJA

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Austro-Ugarska je željela da i vojnički osigura svoj položaj u Bosni zaposjednućem Limske doline, odnosno Novopazarskog sandžaka. Turska je, sa druge strane, nastojala dobiti priznanje privremenog karaktera okupacije i neotuðivosti sultanovih suverenih prava nad Bosnom. Zato su obje strane, svaka iz svojih interesa željele zakljuciti meðusobnu konvenciju kojom bi se riješila ova pitanja. Konvencija je bila od posebnog značaja za Bošnjake.
Pored toga što je odredio da će Austro-Ugarska “okupirati i upravljati pokrajinama Bosnom i Hercegovinom”, član 25. Berlinskog ugovoraje izričito naglasio da “austro-ugarska vlada ne želi da primi na sebe upravu Novopazarskog sandžaka koji se prostire izmeðu Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka, do iza Mitrovice, te će u njemu i dalje funkcionirati osmanska uprava”. Ali, da bi se osiguralo novo političko stanje, “sloboda” i sigurnost puteva, Austro-Ugarska zadržava za sebe pravo da na cijelom području starog bosanskog vilajeta drži svoje garnizone i da ima u svojoj vlasti njegove vojničke i trgovačke puteve. Na kraju je samo spomenuto da austrijska i osmanska vlada “zadržavaju pravo da se o pojedinostima sporazumiju”. To je značilo da će Austro-Ugarska djelimicno zaposjesti Novopazarski sandžak, na osnovu posebnog sporazuma sa Turskom. Austrijska i ugarska liberalna opozicija su tražile da se uopste ne ide u Sandžak, dok je vojna stranka insistirala na punoj okupaciji, isto kao sa Bosnom i Hercegovinom. Andrassy je izabrao srednje rješenje, djelimicnu okupaciju na osnovu posebnog sporazuma, držeći se principa da Osmansku carevinu treba podržavati tako dugo dok se ne zamijeni nečim boljim. Zaposjednuće Sandžaka Andrassy je obrazlagao potrebom stvaranja odbrambenog bedema za utvrðenje Bosne i Hercegovine. “Novopazarski sandžak je za Bosnu isto što i posjedovanje Bosfora za Cmo more”. Ulaskom u Sandžak “bilo bi in concreto dokazano da na granici Bosne za nas nema više Pirineja”.

Meðutim, potpuno zaposjedanje Sandžaka i izbijanje na albansku granicu Osmanska carevina bi shvatila kao direktno ugrožavanje i preduzela bi korake u cilju odbrane, što bi imalo dalekosežne političke posljedice. Dalje bi se, uz malo ucešće austrijskih trupa, spriječilo četovanje po Sandžaku. Spriječilo bi se i stvaranje velike slavenske države na Balkanu i suzbila ruska politika, koja pod vidom zaštite slavenskog i kršćanskog pravoslavnog stanovništva provodi svoju hegemoniju. Iz svih ovih razloga, Andrassy se odlučio za držanje Sandžaka zajednički sa Turskom. U tom smisluje već početkom augusta 1878. Austro-Ugarska ponudila Porti redigiran projekt konvencije u 13 tačaka. Osmanska vladaje stavila više primjedbi na ovaj nacrt. U početku je Turska željela požuriti zaključenje konvencije, ali je kasnije, pod utiskom hrabrog otpora Bošnjaka, zauzela oštriji stav prema Beču. Osmanska vlada je početkom oktobra pristajala na konvenciju samo ako sadrži priznavanje sultanovih suverenih prava i provizomi karakter okupacije, u smislu pismene izjave od 13. jula, koju su dali austrougarski delegati na kongresu.

Na osnovu izvještaja Hafiz-paše, vojnog komandanta Bosne, koji je nakon pada Sarajeva stigao u Istanbul sredinom septembra, sastavilaje Porta cirkulamu notu o zlodjelima austrougarske vojske u Bosni, koju je predala silama potpisnicama Berlinskog ugovora. Nota je u cijelosti objavljena 7. X 1878. u londonskom listu Standard. Osmanski predstavnik u Beču, Karatheodory-paša, inače fanariotski Grk, zvanično je obavijestio Andrassyja, 8. X 1878, da nakon svih dogaðaja u Bosni sultan kao halifa ne može dati pristanak na zaključenje konvencije. U vezi s tim, Andrassy je dao instrukciju grofu Zichyju, svom ambasadoru u Carigradu, da član 25. samo “fakultativno” predviða konvenciju, čije eventualno nezaključenje neće spriječiti Austro-Ugarsku da postupa prema Berlinskom ugovoru. Već 4. oktobra Andrassy je cirkularnim telegramom izvijestio svoje ambasadore u Istanbulu, Londonu, Berlinu, Parizu, Petersburgu i Rimu da sa indignacijom odbacuje optužbe navedene u osmanskoj noti. On je ponovno naglasio grofu Zichyju da je zaključenje konvencije uvijek smatrao fakultativnim, a ne obaveznim. Bez obzira na ove izjave, Austro—Ugarska je imala dosta razloga da želi što brže zaključenje konvencije. Prije svega, granica izmeðu Bosne, Sandžaka i Crne Gore nije bila jasno utvrðena, pa su nemiri i sukobi bili česti.

Bečka Trgovačka komora je tražila da se hitno uspostavi carinska granica jer se utvrdilo da preko Sandžaka ulazi u Bosnu necarinjena roba. Iz Sandžaka su stizale vijesti o djelatnosti muftije Semsekadića, poznatog branioca Bosne, koji je živo nastojao organizirati otpor i spriječiti dolazak austrougarske vojske. Konzul Jellinek javio je iz Prizrena da je muftija Šemsekadić zaplijenio i uništio 240.000 oka vina namijenjenih austrougaskoj vojsci. To je izazvalo nesigurnost meðu trgovcima i liferantima pa je Austro-Ugarska na svaki način željela obezbijediti sigurnost i slobodu na trgovačkim putevima u dolirii Lima. Austro-Ugarska se, meðutim, nije usuðivala preuzeti rizik novog rata. Generalštab se plasio da će udvostručiti dotadašnje velike gubitke i istovremeno još više razdražiti već i onako ogorčeno i nezadovoljno javno mnijenje u Monarhiji. Radi pritiska na Portu, okupacione vlasti su nastojale da otpremanjem adresa i poklonstvenih deputacija prikažu kako se samo stanovništvo BiH odriče sultana i moli aneksiju od cara i kralja. Prvu takvu deputaciju primio je Franjo Josip 14. XI 1878. u Budimpešti.

S druge strane, osmanska vlada je u meduvremenu od većine sila dobila potpuno negativan odgovor na svoju cirkularnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u BiH. Videći da je ostala usamljena, osmanska vlada je 17. XI 1878. izjavila spremnost da se zajednička uprava u Novopazarskom sandžaku uredi jednom konvencijom sa Austro-Ugarskom. Da bi Portu, a posebno sultana, uvjerila u svoje najbolje namjere, austrougarska vladaje opozvala iz Bosne generala Josipa Filipovića, koji je optuživan kao neprijatelj Bošnjaka. Obavještavajući Zichyja o tome, Andrassy mu posebno podvlači da je hercog Wilhelm Wurttemberg, kome je, umjesto Filipovića, povjerena vrhovna komanda, “obljubljen kod tamošnjih Turaka”, tj. Bošnjaka.

Krajem decembra 1878. sultan je izdao iradu o mješovitoj upravi u Novopazarskom sandžaku pa su pregovori o Konvenciji ubrzo nastavljeni. Ovi pregovori su uspjesno okončani potpisivanjem Konvencije 21. IV 1879. u Carigradu.

U uvodu Konvencije se potvrðuje da “činjenica okupacije ne vrijeða suverena prava” sultana nad Bosnom i Hercegovinom, dok privremenost okupacije nije uopće spomenuta. Konvencija jamči slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Posebno se Bošnjacima zajamčava pravo da slobodno održavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da ujavnim molitvama spominju ime sultana (halifa) i da na džamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje je to već bio običaj. Bošnjacima se još posebno garantuje lična i imovinska sloboda i sigurnost. Prihodi Bosne i Hercegovine koristiće se isključivo za upravu i druge potrebe ove pokrajine, a razni osmanski novac biće i dalje slobodno upotrebljavan u poslovnom prometu. Porta će po svom nahodenju raspolagati oružjem, ratnim i dmgim materijalom koji je ostao po utvrðenjima ili garnizonima Bosne. Inventar i primopredaju ovog materijala izvršiće posebni komesari obiju vlada. Pitanje putnih isprava, što je za Bošnjake bilo od posebnog značaja, te postupanje sa stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji putuju iz ili u pokrajinu, urediće se naknadnim sporazumom.

Odredeno je da će austrougarske tmpe imati garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju, kojeje naknadno zamijenjeno sa Pljevljima. Ukupan broj vojnika ne smije biti veći od 4—5 hiljada, s tim da i Porta ima pravo držati jednak broj vojnika u tim mjestima. Pregovori o konačnom zaposjedanju doline Lima završeni su 26. VII 1879. uSarajevu. Sa austrijske strane pregovoreje vodio tadašnji zemaljski poglavar Wilhelm von Wurttemberg sa štabnim oficirima, a sa turske Husni-paša sa pukovnikom Saidom i majorom Hilmi-begom. Sve je teklo bez teškoća, osim što se primjećivalo da Turci nastoje odugovlačiti pregovore. Na traženje Austro—Ugarske, sultanje početkomjula 1879. pozvao muftiju Semsekadića kao svog gosta u Istanbul i time ga udaljio sa granica Bosne, čijeg se uticaja i djelovanja Austrija posebno pribojavala. Semsekadićje u Istanbulu dočekan savelikim počastima. Lično gaje primio sultan Abdul-Hamid II. Semsekadić je za sebe i svoju pratnju dobio poseban konak sa redovnom godišnjom platom. Nikada se nije više vratio u svoja rodna Pljevlja i svoj rodni kraj.

Ovaj veliki bošnjački patriota, alim i ratnik umro je u Istanbulu 29. 1 1887. Ulazak austrougarskih četa u Sandžak počeo je 8. VIII 1879. pošto su prethodno izgraðeni putevi prema Goraždu i Čajniču. Zaposjednuće odreðenih tačaka prošlo je bez incidenata i uz pokušaj da se svemu da vid prijateljstva dviju vlada. Već 14. septembra Polimlje je bilo zaposjednuto. Timeje izvršena odluka Berlinskog kongresa. Austro—Ugarskaje u zvaničnim izvještajima tvrdila da je odredbe Konvencije izvršila u cijelosti, ali je u praksi stvarno odstupila od skoro svih njenih tačaka. Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućavala održavanje jedinstva Bošnjaka na cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu.

Izvor; “Historija Bošnjaka” Mustafa Imamović

(B-Front)

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.