SLOVO 0 BOSANSKOME JEZIKU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Neka rijec rijec otvara! Anonim, 1836.
Nas jezik je nas moral, i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: bosanski jezik. »Sama cinjenica da je je- dan objektivan, neemocionalan strucni termin potreban s odnosenjem na ‘jednu vrstu jezika’ jeste, u sebi, indikacija da izraz ‘jezik’ cesto nosi u sebi vrijednosni sud, da je to termin koji je indikativan za odredenu emociju i nazor, a usto i termin koji mami emociju i nazor.«’

Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, vec jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik imao je i vlastiti tok do pocetka XX vijeka, kada su politicke prilike izmijenile njegov javni Status. Muslimani-Bosnjaci, kao zaseban kulturni sloj u visestoljetnom bosanskom drustvu, stekli su vremenom drukcija iskustva od svojih susjeda te, kada je u pitanju prirodno pravo na materinski jezik i njegovo ime, nije bitna kolicina razlika. Da je bosanski jezik cist proizvod dvokomponentnosti, a nije, i tada bi bio u svojoj cjelovitosti, kao sto su srpski i hrvatski, jer ta komponentnost nije izrazena nacinom A+B+(A+B) nego A+B+(AB+C)2, gdje je C osobena upotreba glasa h. »Jezik naroda ne moze biti predmet dogovora«, pise Radoslav Katicic rezimirajuci polozaj hrvatskoga knjizevnog jezika u hrvatskosrpskoj/srpskohrvatskoj, hrvatskoj i l i srpskoj terminoloskoj zavrzlami. »Naziv jezika po imenu Joshua A. Fishman: Sociologija jezika. Sarajevo. 1978, str. 35. ‘ V. A. Isakovic: Variiante na popravnom ispitu, Zivot, XIX/!970, 11-12. 54-71. naroda izrice nesto po sebi jednostavno i ocito: postoji narod i taj narod ima jezik. Sto je naravnije nego jezik kojega naroda nazvati bas po tom narodu koji ga ima, bez obzira na sve drugo. U tom, najtemeljnijem, smislu nema naroda kojega se imenom ne bi mogao nazvati njegov jezik, kako se god taj jezik inace jos zvao (…)

Zamrsenije postaju stvari onda kad vise naroda ima isti jezik. On se tada prirodno naziva imenom svakog od naroda koji njime govore i pisu kada se uzima u vezi s upravo tim narodom.«3 Naime, ako Srbi, Hrvati, Muslimani-Bosnjaci i Crnogorci govore, u osnovi, jednim jezikom, tada je bosanski jezik sociolingvisticki objasnjen analognim pojmovima: srpski jezik, hrvatski jezik, crnogorski jezik. Jer, nestajanje bosanskoga jezika iz lingvisticke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvisticka uzrocnost, kao sto nestajanje Bosnjaka-Muslimana iz Jugoslavenske sociologije XX vijeka nije uzrokovano bioloskom cinjenicom vec politickom igrom. Vremenom, razumije se, sve dode na svoje mjesto. Kada cujete da neko kaze: Nazuj carape, obuj cipele, obuci odijelo, ustakni kapu!; kada vas sagovornik kaze: Kosa se izmiva, lice umiva, ruke peru, tijelo kupa; kada neko zapjeva* Nit sam dzennet nit dzennetska hurija!; kada vam se neko povjerava: Necu s njime kahvenisati, ja sam obrazli!’, kad sirotica, posvojce, sazme svoj zivot u recenicu: Nisam ni gladovala, ni golovala!, to nije samo leksika, to nije samo stil! Narod koji je u prvotnoj geopolitickoj zajednici spontano imenovao svoj jezik, kako to cine svi samosvojni narodi i najveci i najmanji, u bilo kome historijskom trenutku, nije iscezao, nije izumro, nije se raselio, nije se pretopio u druge narode. Potomci davnih Bosnjana i danas zive u bosanskome jeziku koji je ostavio intenzivan trag, bezmalo savrsen kontinuitet, ostavio u svome jeziku kazivana i pisana djela neosporne knjizevne i znanstvene vrijednosti, dostojne svekolikog postovanja i modernoga lingvistickog elaboriranja. ‘ R. Katifiii;: 0 hrvatskom knjizevnom jeziku, Jezik 35/1987 2 str 33-38.

——————————————————————————–
»Mada je teren predmigracionoga zapadnostokavskog narjecja u toku nekoliko vijekova turske vladavine bio isaran migracijama, muslimansko stanovnistvo je u demografskom smislu ostajalo relativno stabilno, manje pokretljivo od drugih konfesija i vecim dijelom vezano (ne racunajuci ceste i duge boravke muslimanskih ratnika u sultanovoj vojsci) za svoju slovensku bastinu predturskog perioda (…) Kontinuitet knjizevnog stvaralastva bosanskih Muslimana na maternjem jeziku cuvaju vrlo bogata narodna lirika i epika, pa i drugi vidovi usmene literarne tradicije. Muslimanska narodna poezija nastaje i razvija se kao dio sireg epsko-Iirskog novostokavskog areala, na kojem se vremenom uspostavlja neka vrsta poetskog interdijalekta, u nauci definisanoga kao novostokavska folklorna koi ne… Tako i neigra znacajnu ulogu u pocetnoj fazi stvaranja srpskohrvatskoga knjizevnog jezika, a vidan je, mada jos nedovoljno istrazen, udio jezika muslimanske narodne poezije u tim procesima. Ova poezija svjedoci o vezanosti Muslimana za rodno tle i jezik, bez obzira na snazne veze orijentalnom knjizevnojezickom komponentom. Ona pokazuje i visoke umjetnicke domete narodnog jezika iz njegove predstandardne faze i njegovu aktivnu ulogu u ocuvanju kulturnog identiteta. U tom smislu posebno mjesto zauzimaju, i jezicki veoma uspjele, umjetnicke tvorevine su cuvene balade Hasanaginica i Smrt Omera i Merime, zatim sevdalinke, pa epika krajiskih Muslimana, ‘sandzackih junacki ep Zenidba Smailagic Mehe itd«., pise Dzevad A. Jahic, 1990.4 Dakle, za razliku od onoga sto se danas podrazumijeva kao srpski knjizevni jezik i hrvatski knjizevni jezik, bosanski jezik je imao najmanje kulturnohistorijskih razdjelnica, meandriranja, unutarnjih opiranja, regionalnoga i stranog uplitanja, i najmanju razliku izmedu narodnoga i knjizevnog jezika. »Bosnjaci su nesto posebno i njihov je jezik medu drugima zaseban«, pise M. Hevaija 1631. godine.

Jezik ovoga 4 Dzevad A. Jahic: 0 narodnom i knjizevnoni jeziku bosanskih Muslimana, Pregied (Sarajevo), 1990, maj-jun, str. 359. alhamijado pjesnika i bosanski jezik u njegovom tursko-bosanskom rjecniku Potur-Sahidija (Makbuli ‘arif) iz 1631, jezik Fejze Softe iz l8. v., jezik u baladi »Hasanaginica«, objavljenoj 1774. u Veneciji, jezik Mustafe Firakije u njegovoj peticiji >>Mahzar pise bosanska fukara« iz 1815, jezik u poeziji Umihane Cuvidne iz prve polovice 19. v., s izuzetnim progresivnim kontinuitetom produzava se u jezik bosanskomuslimanskih pisaca s pocetka ovoga vijeka (E. Mulabdic, S Basagic, M. C. Catic), cak u jezik pisaca koji su nasi savremenici ( A. Nametak, S. Kuleno- vic, M. Dizdar, R. Kadic), podrazumijevajuci i najmladu generaciju (N. Ibrisimovic, N. Alispahic, R Mahmutceha- jic, J. Musabegovic, N. Agic, Dz. Latic), preskacuci ovdje brojne dodatne potvrde u visejezickim rjecnicima s udjelom bosanskoga, od 0. Blaua >>Bosnisch-turkische Sprachdenkmäler«, Leipzig 1868, >>Bosansko-turskoga ucitelja« Ibrahima E. Berbica 1895. dakle prve gramatike, do »Malog tursko-bosanskog rjecnika« A. Kulendera, Manastir (Bitolj) 1912, sto se, dijelom, vidi iz citiranih izvora za ovaj Rjecnik. Izuzimajuci hrvatske (dubrovacke) pisce i, dijelom, crnogorske, svi ostali jezicki tokovi u juznoslavenskom prostoru imali su teze knjizevnojezicke porodajne muke, veca tradicijska govorna nesuglasja, kako u narodnim govorima tako i u knjizevnosti, kako u govoru mase, tako i u govoru elite. Iz tih razloga reforme Vuka Karadzica i iliraca imaju presudan znacaj za moderan tok srpskoga i hrvatskoga jezika, i samo izvjestan znacaj za razvitak bosanskoga jezika, prvenstveno znacaj koji je proistekao iz beckog Knjizevnog dogovora 1850, kada je prihvacena ijekavica (juzno narjecje) za knjizevno kao »najpravije i najbolje«, kada je uveden glas h tamo gdje mu je mjesto, Vukov fonetski pravopis i oba pisma (cirilica i latinica), uz postojecu bosancicu i arebicu kao tradicijska pisma bosanskih Muslimana. »Na osnovu dosadasnjih ispitivanja sa sigurnoscu se moze reci da je na bosansko-hercegovackom tlu i prije Vuka i iliraca bio u upotrebi cist narodni jezik u pisanoj rijeci, da je, drugim rijecima kazano, bilo na snazi pravilo: pisi kao sto govoris… Vukova reforma naseg jezika i cirilica ovdje je naisla na vrlo dobar prijem. Ta je reforma, upravo, samo potvrdivala vec postojecu pisanu tradiciju. Prirodno, usvajanje Vukovih pogleda o jeziku i pismu na tlu Bosne i Hercegovine prihvacena je ijekavstina kao jedino knjizevnp narjecje, a iz pisama su otklonjene grafeme za koje nisu postojale foneme u zivom narodnom govorn. Slicno je postupljeno i s latinicom. Prihvacena je reforma ovoga pisma koju su kod Hrvata izvrsili Gaj i ilirci«, pise A. Peco ‘ Te reforme su svakako koristile i bosanskome jeziku, a govor bosanskih Muslimana bio je istican, i sa srpske i s hrvatske strane, kao knjizevnojezicki uzor. Izostavljanjem ikavice iz knjizevnog standarda i prihvacanjem turcizama kao nezamjenjivog leksickog korpusa, bosanski jezik je odmah postao ona mjera koja je i danas, podrazumijevajuci prirodne promjene. »Nijedna gramaticka kategorija nasega jezika nije ostecena pritiskom turskih jezicnih elemenata, niti je u toliko dugom vremenskom periodu izgubila svoju slavensku strukturu, bazu i boju.«’1 Premda na Knjizevnom dogovoru niko neposredno nije zastupao bosanske jezicke interese, Vuk je prakticno ozakonio ono sto je, u prociscenom obliku, dalo usmeno stvaralastvo, na prvom mjestu bosansko i hercegovacko. »Zna se ipak toliko da su Bosna i Hercegovina igrale najvazniju ulogu u cuvanju i negovanju nase narodne pesme, junacke i lirske«, pise J. Krsic, objasnjavajuci »pripovjedacku Bosnu«, 1928. »Kad je u devetnaestom veku, zaslugom Vuka Karadzica, probuden naucni i knjizevni interes za pesnicko blago naseg naroda, i kad se ono pocelo prikupljati, pokazalo se da je najveci i najbolji deo narodnih pesama sacuvan u Bosni. Taj fakat se moze uzeti kao nepobitan dokaz da, specijalno u Bosni, u nepismenim seoskim masama, postoji ne samo umetnicki interes nego i jaka tradicija knjizevnog stvaranja kao vazan uslov kultur-

‘ Asim Peco: Jedan aktuelan problem nase fonetike (izgovor i pisa- nje fbnerne b), Nas jezik. N. S., XVIII/1971, 4-5, 201. ” Ismet Smailovic: Svijet (Sarajevo), 8. V 1970, 9. nog razvoja.« Tako piscima i citaocima u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vjerske podjele, nije bilo tesko ni zazorno da takav (fonetski) pravopis prihvate (i) kao svoj, a Vuk se s vise postovanja, nego svi kasniji pravopisci i autori rjecnika, odnosi prema muslimanskoj jezickoj tradiciji, njenim svojstvima i leksici. Poznata je njegova tvrdnja iz 1845. godine da se najpravilnije govori u Bosni i Hercegovini. »istina da onamo po varosima i po gradovima ima mnogo turskijeh rijeci, ali bi se gotovo moglo reci da u ostalome ona braca nasa zakona turskoga govore ljepse srpski od seljaka grckoga i rimskoga zakona«.’ Razumije se, deviza pisi kao sto govoris samo je inicijalni poriv pismenog covjeka. »Naziv bosanski (bosnjacki) jezik bio je, medutim, veoma rasiren; on kod Muslimana ima najduze tradicije.

Njime se iskazivala i distanca u odnosu na orijentalnu knjizevnojezicku tradiciju i potvrdivala stvarna etnicko-jezička slavenska pripadnost. Taj naziv odnosio se na jezicki prostor siri od onoga na koji se samom odrednicom upuci- valo, (potcrtao A. I.), na jezicki nepreciziranu sredisnju stokavstinu, koja je odranije, i prije reformi XIX v., imala uslove da postane osnovicom zajednickoga knjizevnog jezika.»u bosanski jezik« prevodi svoju Korabljicu s latinskoga i ita- lijanskog. Ni Dositej (Pismo Haralampiju, 1783) ne istice nikakve razlike u jeziku: »Govoreci o narodima koji u ovim pokrajinama zive, ubrojio sam koliko pripadnike grcke crkve toliko i katolike, ne iskljucujuci ni same turke Bosnjake i Hercegovce, buduci da zakon i vera moze se promeniti, a narodnost i jezik nikada. Bosnjak i Hercego- vac turcin, on se turcin po veri zove, a po narodnosti i po jeziku, kako su god bili njego cukundedovi, tako ce biti i njegovi poslednji unuci: Bosnjaci i Hercegovci dokle god Bog svet drzi.« F. Krauss u pogovoru epu >>Smailagic Meho« (1886, 84) tvrdi da Bosanci i Hercegovci »kazu uopce da govore ‘bosanski’ ili ‘naski’«.I1 Aleksandar Belic, u tek- stu »Bosanski jezik i stil«, 1937, zakljucuje: »Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovackim i Danicicevim vojvodanskim, narodna osnovica naseg knjizevnog jezika.«” Razumije se da je taj i takav jezik, ma kako ga danas zvali, i ma kolik mu pridavali znacaj, bio jezik svih Bosanaca i Hercegovaca, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Upravo taj jezik cesto su hvalili i ljudi koji nikada nisu zivjeli u Bosni i Hercegovini. Ponekad je vidljivo da se te pohvale odnose i na govor bosanskih Muslima- na. »Ali niko od toga sarenog stanovnistva nije mogao da jezik bosanski izneveri, drukcijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopaci. Svi Bosanci sobom loze onu tamnu vatru koja u njihovom jeziku i stilu nikada ne dogoreva… Jezik i stil Bosne, to je jedna kolektivna umetnost ciste genialnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali ‘” E. Celebi: Putopis, Sarajevo, 1979, str. 121. ‘ Nas jezik. V/1937, 3, 68. koja nije samo cudo proslosti, nego i cudo sadasnjosti«, pise Isidora Sekulic.’2 Jos je Jakov Mikalja (1600 01-1654), u svome hrvatsko-italijansko-latinskome rjecniku tvrdio da je bosanski jezik najljepsi medu nasim dijalektima (la lingua Bosnesela piu bella). Tako su se A. Kanizlic (1699-1777), Katancic, Appendini i I. Popovic, »u nastojanju za knjizevnim jedinstvom Juznih Slavena, zalagali za usvajanje bosanskog govora kao opceg knjizevnog jezika jos mnogo prije manifesta iz 1850«.13 Slavonski franjevac M. P. Katancic (1750-1825) istice (Specimen philologiae, 55) »Bosnese puritate atque elegantia eminet« – bosansko narjecje izmedu svih drugih odlikuje se cistotom i ljepotom, i zato je Sveto pismo (Budim, 1831) preveo u »jezik slavno-illyricski izgovora bosanskog«. U »Putovanju po Bosni«, 1858, I. Kukuljevic tvrdi »Ali nije ni turski Bosnjak Turcin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i cud slavensku, ni Ijubav k obicajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bi rekao da turski Bosnjak jos uvijek najcistije govori bosanski, samo kad hoce da ne mesa turske rieci.«”‘ Fehim Spaho, objasnjavajuci otkud nasi narodni nazivi rnjeseci (sicanj, veljaca, ozujak…) u kalendaru iz 1550. pise: »Podaci, koji su u ovoj radnji sabrani, pruzili su nam dokaze kako su nasi Ijudi, koji su se inace sluzili turskim jezikom i pismom, voljeli da upotrebljavaju svoja narodna imena mjeseci, pa su u rukopisima – koje su pisali Turci i Perzijanci, naknadno dodavali, dok su im u svojim izvornim rukopisima davali uvijek prvo i najupadljivije mjesto.«15 Spomenuti ljetopisac Sarajeva Mula Mustafa Baseskija, pisac na turskom, hvali svoj maternji jezik, makar i pretjerivao: »Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika. Evo, na primjer, u arapskom jeziku za glagol ici imaju svega tri oblika: zehebe-raha-mesa. Turski jezik je opet u tom pogledu najsiromasniji, jer za glagol ici imaju samo izraz gitmek. Medutim, u bosanskom jeziku za oblik glagola ici ima cet- rdeset i pet izraza.- ‘ Ome’ Humo. u pjesmi »Stihovi zahvale na bosanskom jeziku” (1865). pjeva: »Prez subhe (sumnje) je babin jezik najlasni, /Svatko njime vama vikom besidi, /Slatka braco Bosnjaci.«” Zanimljivo svjedo- cenje iznosi i J. Tadic j svome tekstu o Dubrovniku, 1939: »Neki Mehmed-aga. bostandzic, iz Zvornika. primio je (dubrovacke) poklisare najljubaznije i ukoliko se s nama zadrzao, uvek je govorio nasim jezikom, o kome rece: ‘Ja se njime ponosim i uzivam s Vama razgovarati ovim jezikom. Tako, dok budete u audijenciji kod Njegova Velican- stva, nemojte govoriti talijanskim, nego ovim bosanskim jezikom.’ Odgovorismo: “Tako i cinimo”« 6 To je bio bo- sanski jezik na Porti. Na zalost, u vrijeme Vuka i iliraca ukupne drustvene prilike u Bosni i Hercegovini bile su apsolutno nepovoljne za bilo kakva kulturna rezimiranja i pribiranja jer je bosanski autonomaski pokret Husein-kapetana Gradascevi- ca surovo ugusen u valu osmanskog antibosanstva olicenog u zlom duhu Omer-pase Latasa. Ulaskom, pak, u drzavnopravnu krscansku Evropu okupacijom austrougarskih trupa 1878. god. pred muslimanski narod postavljeno je pitanje duhovnog i fizickog prestrojavanja i pitanje otpora hrvatskim i srpskim mladim nacionalnim aspiracija- ma na Bosnu i Hercegovinu iskazanim silnom kampanjom za nacionaliziranje Bosnjaka-Muslimana u svim oblicima. To, na izvjestan nacin, traje i danas kao tvrdokorni balkanski endem. Ukidanje javnog imenovanja i javne upotrebe bosanskog jezika aktom austrougarskih viasti od 4. oktobra 1907, bez obzira sto je Zemaljska vlada drugim ” Ljetopis, Sarajevo, 1968, str. 15. ” Abd. Nametak: Hrestomatija bosanske alhamijado knjizevnosti, Sarajevo, 1981, str. 244. ” »Dubrovnik za vreme Dziva Gundulica«, Srp. knjizevni glasnik 1 II 1939, str. 280. aktom dozvolila bosanski jezik u muslimanskim autonomnim institucijama, ova zabrana olaksala je politickim vlas- tima (u Kraljevini Jugoslaviji i poslije Drugog svjetskog rata) da se bosanski jezik sutke izopci iz jezickih dogova- ranja, u beznadeznom iscekivanju da se Muslimani-Bosnjaci nacionalno opredijele, da kazu da jesu ono sto kao narod nikada nisu bili. Tako je zatiranjem bosanskog jezika, kao najvaznije narodnosne duhovne odrednice, bilo u sluzbi jugoslavenske politike nacionalnog negiranja bosanskomuslimanskog naroda, cak i nakon prvih poslijerat- nih popisa stanovnistva i od 1948), kada je ogromna vecina toga naroda rekla sta nije – iskazujuci time sta jeste. Tek popisom 1971. bosanskomuslimanski narod dobio je ravnopravnu popisnu nacionalnu kategoriju, a 1991. i pravo da imenuje svoj jezik i iskaze ga u popisu* Moze nekome sa strane izgledati da je sve to postignuto sa znatnim za- kasnjenjem, medutim, fenomen nacionalne i jezićke teznje ne moze se vremenski ni prostorno kodificirati. »Mnogi studenti francuske Kanade protive se tome sto se engleski i dalje upotrebljava kao medij obrazovanja u drzavnim skolama provincije Kvibek (Quebec). Mnogi Flamanci u Belgiji bucno protestuju sto holandski u podrucju Brisela u najmanju ruku ne uziva punu jednakost. Neki velski nacionalisti premazuju engleske oznake na glavnim putevi- ma u Velsu, a mnogi irski preporoditelji, radi restauracije irskog, traze snazniju vladinu potporu od one koja je da- vana tokom pola vijeka irske nezavisnosti«, pise J. A. Fishman u svojoj »Sociologiji jezika«.” Te drustvene prilike u Jugoslaviji, ta korelacija nacionalnoga i jezickog ekskomuniciranja, bile su razlogom sto ni jedan Musliman nije sudjelovao u Novosadskom dogovoru iz 1954, pri izradi Pravopisa iz 1960, ili bilo kojeg drugog pravopisa. Tako nije cudno sto je Pravopis Matice srpske i Matice hrvatske potpuno ignorirao osnovne zna- cajke bosanskog jezika, zapravo – udjela bosanskoga jezi- * Na posljednjem popisu stanovnistva (1991) bosanski jezik kao ma- ternji upisalo je oko 90% Muslimana u BiH. ” Joshua A. Fishman, Nav. djelo, str. 25. ka u zajednickom jeziku. Tada je vec bilo kompetentnih lingvista u nasem narodu. I pri izradi sestotomnog Rjecnika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog knjizevnog jezika, u izdanju Matica (1967-1976), izostavljeni su knjizevni izvori muslimanskih pisaca (svega 1,80/o), a njihova karakteristicna leksika, registrirana samo u tragovima, proglasavana je neknjizevnom, provincijalnom, neuobicajenom, iznevjeravajuci tako i samog Vuka Karadzica koji je, u ovakvim prilikama, sveden samo na deklarativni uzor. Tako su brojne nase generacije, osobito posljednjih pe- dcsetak godina. Jezicki odgajane u unitaristickoj koncepciji zajednickog standardnogog jezika (srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskoga ili srpskoga), odgajane u suprotnosti s vlastitom knjizevnom bastinom, u znatnoj suprotnosti s majcinskim jezikom, njegovom toplinom, mehko- com i prefinjenoscu. Ovaj Rjecnik prvi je pokusaj da se to ispravi i da se nas zajednicki jezik – koji svako imenuje prema svojoj tradiciji, obogati onim sto mu nudi njegov, vrlo znacajan, bosanski udio. Ako se, pak, vremenom, ti nacionalni jezici uveliko razluce napustajuci dogovorni standard, bosanski jezik – narodni i knjizevni – ostaje ono sto je bio u bosansko-muslimanskome narodu: njegov moral, njegova dusevnost i njegovo utociste.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.