PRIPREMA I POCETAK AGRESIJE NA BIH 1992

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

1. Uvod
Bosna i Hercegovina (BiH) je nesumnjivo od 1991 – 1998 godine bila u zizi svjetske pozornosti. Rat kao glavni uzrok tolike pozornosti bio je dugotrajan, krvav i okrutan, uz golema unistavanja ljudi i materijalnih dobara. Danas se BiH na simbolickoj razini svrstava uz zemlje poput Bijafre, Libanona i Kambodze, gdje je u dugotrajnim ratovima gotovo potpuno devastirana drustvena struktura, promijenjena etnicka slika, unistena ekonomska osnova drzava, sve u izrazito okrutnim ratnim dejstvima, vodjenim nesofisticiranim oruzjem male preciznosti ali velike razorne moci, uz velike civilne zrtve, koje su najcesce bile ciljana meta vojnih napada, a ne slucajne zrtve.

*****

Nesreca i zlo najcesce su asocijacije pri spomenu na agresiju BiH.
To podrazumijeva:

etnicko ciscenje,
masovne grobnice,
civilne zrtve,
silovanje,
urbicid,
srednjovjekovne opsade,
okrutnost,
humanitarnu katastrofu,
nemoc medjunarodne zajednice,
mrznju (nacionalnu i vjersku),
kao i sve do danas rasirenu floskule o “sukobu civilizacija”.

Takvom kategorizacijom agresije na BiH, izgleda da se najcesce izbjegava analiza same agresije, metoda kojima su pocela vojna djelovanja, operacija koje su vodjene i odnosa snaga koje su sudjelovale. Prva slika koja se stjece o pocetku agresije bilo je stanje potpunog haosa, blisko Hobbesovom “ratu sviju protiv svih”, s mnostvom vojnih i politickih opcija, od najvise do najnize razine. Ipak, iza kulisa haosa vidljive su organizovane aktivnosti kojima je vanjska manifestacija rata kao “prirodnog stanja” sluzila za prikrivanje izvodjenja jasno definiranih ratnih planova agresije na BiH. O kulisi haosa svjedoci i Noel Malcolm:

Na pocetku maja (1992.) Milosevic najavljuje da ce povuci iz BiH sve vojnike koji su drzavljani nove, dvorepublicke Jugoslavije, a da ce bosanski Srbi u JNA biti prebaceni, zajedno sa svom vojnom opremom i zalihama u tzv. Republiku Srpsku i stavljeni pod komandu generala Ratka Mladica. Bilo je jasno da je na taj polozaj Mladica postavio sam Milosevic i da je sva ta promjena bila uglavnom kozmeticka operacija (…). Kad se citaju iskazi zrtava ratnih zlocina iz kasnijeg razdoblja iste godine, cesto se u njima spominju i vojnici iz Srbije i Crne Gore. Nemoguce je povjerovati da se vojska koja se borila u BiH od kraja maja nadalje sastojala iskljucivo od bosanskih Srba. (…) Pa ipak ta je kozmeticka operacija postigla zeljeni ucinak. Uskoro su istaknuti zapadni politicari, recimo britanski ministar vanjskih poslova Douaglas Hurd, ustvrdili da se u BiH vodi “gradjanski rat”. Glasoviti bivsi urednik Timesa objavio je niz clanaka u kojima je borbe u BiH okrstio ” tipicnim gradjanskim ratom”. BBC je neprestano sve strane u sukobu, pa i bosansku Vladu nazivao “zaracenim frakcijama”, a sam je rat proglasio “slomom reda i zakona”. (Jednom prigodom, potkraj travnja 1992., kad su srpske paravojne jedinice otele sest kamiona humanitarne pomoci Ujedinjenih naroda, BBC je javio da su “napori da se dostavi pomoc izbjeglicama ometeni slomom reda i zakona”. Ovo je valjda prvi put u povijesti da su kamioni oteti slomom reda i zakona) (Malcolm,1995.:316).

Stoga je namjera pribliziti aktivnosti koje su cinile vojnu stranu agresije na BiH u 1992. godini. Razdoblje od pocetka u aprilu do pada Jajca potkraj oktobra 1992. godine znacajno je, jer su se u tom vremenu definirale strane u sukobu, kao i crte bojisnice koje se nisu u odnosu prema srpskom agresoru znacajnije mijenjale do 1995. godine. Rat u Bosni i Hercegovini moze se klasifikovati na nekoliko nacina.

Prema uzrocima koji su doveli do njega, spada u kompleks ratova uzrokovanih disolucijom Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

Prema redosljedu, to je treci “jugoslavenski rat”, nakon ratova u Sloveniji i Hrvatskoj.

Prema sadrzaju, to je rat za nezavisnost u kojemu je na jednoj strani sudjelovala Jugoslavenska narodna armija (JNA), kao oruzana sila SFRJ, a na drugoj pobornici nezavisnosti republike, predvodjeni republickim vodstvom izabranim na slobodnim izborima, koji su svoje zahtjeve za nezavisnoscu legitimisali na referendumu o nezavisnosti.

Zajednicki elementi svih “jugoslavenskih” ratova jesu:

– sudjelovanje JNA, kao jedne zaracene strane;
– organizacija republickih vojnih formacija djelomicno prema modelu jedinica republicke teritorijalne odbrane (TO);
– premoc JNA u teskom naoruzanju kao dominantni cinilac pri zaposjedanju teritorija;
– oslanjanje JNA na lokalno srpsko stanovnistvo kao mobilizacijsku bazu i politici motiv za djelovanje;
– iako je na propagandnom planu srpske strane naglasak stavljan na samoorganiziranoj odbrani lokalnog srpskog stanovnistva, kojemu JNA pruza tek nuznu pomoc, operacije je vodila i koordinirala JNA;
– korelacija izmedju brojnosti srpskog stanovnistva u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, s jedne strane, te duljine ratnih operacija i velicine zaposjednutog teritorija, s druge;
– razvoj dogadjaja, JNA istodobno vodi rat protiv samo jednog protivnika.

?Rat? u Bosni i Hercegovini razlikuje se od prethodna dva “jugoslavenska rata” u nekoliko elemenata. Otvoreni ratni sukob poceo je nakon proglasenja nezavisnosti i medjunarodnog priznanja BiH, a kako je JNA, kao oruzana sila SFRJ, u prvom razdoblju bio nosilac vojnih operacija snaga koje su se protivile bosanskohercegovackoj nezavisnosti u pravnom smislu, rijec je o vanjskoj agresiji.

BiH je bila u nepovoljnijem geografskom polozaju od drugih republika bivse SFRJ, s obzirom da republicke granice nigdje nisu dijelom bile i drzavne granice SFRJ. Kontrola granica s nejugoslavenskim zemljama omogucavala je svim republikama bivse SFRJ tokom rata svojevrsni izlazni ventil, pretpostavljenu sigurnu pozadinu i koridor kojim se vrsila doprema oruzja, sirovina i proizvoda koji su bili pod embargom. BiH, koja granici s Hrvatskom i danasnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom (SRJ), a koje su bile u ratu i prije pocetka sukoba u BiH, na taj je nacin bila u dvostrukoj izolaciji. Bosanskohercegovacke granice nisu bile pod nadzorom legalnih republickih vlasti, a ratni sukobi u Hrvatskoj dodatno su otezavali opskrbu stanovnistva i vojske hranom i logistickim materijalom.

Treci element je slozena etnicka struktura BiH, kao visenacionalne drzave. Razvojem ?ratnih operacija?, definisale su se, uslovno receno, tri, a povremeno i vise strana u sukobu, po cemu se rat u BiH izdvaja od prethodna dva “jugoslavenska” rata. Iako su sudjelovanje i odlucujuca uloga JNA u vojnom provodjenju velikosrpskog programa zajednicki svim “jugoslavenskim” ratovima, njegovo sudjelovanje u agresiji na BiH izdvaja se od prethodnih djelovanja. Dok je u slovenskoj ?etapi rata? JNA bio zatecen u mirnodopskom stanju i rasprsen, a u hrvatskoj etapi prolazio kroz transformaciju od mirnodopske ka ratnoj vojsci, kao i kroz transformaciju od jugoslavenske ka srpskoj vojsci, agresiju na BiH je JNA docekala kao ratna vojska s jasnim ciljem vojnog ostvarivanja velikosrpskog programa.

Povlacenjem jedinica iz Slovenije i Hrvatske, JNA je koncentrirala i reorganizirala svoje snage, a sudjelovanje u ratu osigurala joj je dodatno prakticno iskustvo, uz vec postojecu formalnu obrazovnu osposobljenost profesionalnog sastava za rat. Polaziste u definiranju strana u sukobu jest Referendum o nezavisnosti BiH, odrzan 29. februara i 1. marta 1991.godine. Na Referendumu se dvotrecinska vecina stanovnistva BiH s birackim pravom izjasnila za nezavisnost republike, cime je odluka za osamostaljenje republickog vodstva stekla legitimitet, a zadovoljen je i uvjet Badinterove komisije bez kojeg BiH ne bi mogla biti medjunarodno priznata.

Od tog dogadjaja mozemo ocrtati dvije strane u sukobu:
– pobornike nezavisnosti BiH i njezina postojanja kao suverene i samostalne drzave, te
– protivnike tog procesa.

2. Predvecerje agresije

Popis stanovnistva na dan 31. marta 1991. godine za BiH navodi ukupno 4,354 .911 stanovnika. Od toga su 1,902.869 stanovnika (43.7%) bili Bosnjaci, 1,364 .363 (31.3%) Srbi, 752.068 (17.3%) Hrvati, dok su 7,7 posto cinili pripadnici drugih nacija i Jugoslaveni. Bosnjaci su bili vecina u 45 opcina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 opcine (5 relativna, 29 apsolutna), a Hrvati su bili vecina u 20 opcina (6 relativna, 14 apsolutna). Na prvim slobodnim izborima u novembru 1990.godine pobijedila je tzv. antikomunisticka koalicija sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Nacionalne stranke, bez obzira na sporadicna prepucavanja i uzajamne optuzbe oko metoda agitacije (npr., nerijetko vezanje zelene zastave i sahovnice) i bojazan da se ne napravi politicki savez Muslimana i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile precutni (ili dogovoreni) savez. Iako su se one programatski i po politickim ciljevima znatno razlikovale, osnovna nit koja ih je povezivala i stvarala idilu harmonije i tolerancije bila je antikomunizam, zajednicka zelja da svim sredstvima skinu komuniste sa vlasti (Durakovic:1993:203).

Stranke su podijelile vlast po nacionalnom kljucu, pa je za predsjednika Predsjednistva Republike izabran Bosnjak, za predsjednika Parlamenta Srbin, a za predsjednika Vlade Hrvat. Sporazum o trodiobi vlasti funkcionisao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima i u podjeli funkcija, cime je ustvari i okoncan.

Na izborima 1990. godine nacionalne stranke su u republickom Parlamentu osvojile ukupno 84 posto poslanickih mandata.

SDA je osvojio 35,85 posto mandata (86 zastupnika),
SDS je osvojio 30 posto mandata – 72 zastupnika, a
HDZ je osvojio 18,35 posto mandata – 44 zastupnika,

dok je osam ostalih parlamentarnih stranaka osvojilo 15,8 posto mandata – 24 zastupnika.

U Vijecu opcina tri nacionalne stranke osvojile su cak 95 posto poslanickih mjesta, a u Vijecu gradjana 75 posto.

Od sedam izbornih jedinica u cetiri s vecinskim bosnjackim stanovnistvom pobijedio je SDA (Sarajevo, Zenica, Bihac i Tuzla), u dvije izborne jedinice s vecinskim srpskim stanovnistvom pobijedio je SDS (Banja Luka i Doboj), a u izbornoj jedinici s vecinskim hrvatskim stanovnistvom pobijedio je HDZ (Mostar).

Zavrsetak raspada SFRJ, zapocet slovenskim proglasenjem nezavisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenzivisanjem napora Hrvatske na stjecanju nezavisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991.godine (juni-juli) intenzivisani ratni sukobi izmedju JNA i Hrvatske vojske (tada republickog Ministarstva unutarnjih poslova /MUP/ i jedinica Zbora Narodne garde /ZNG/).

JNA je koristila teritorij BiH kao osnovicu za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovnistva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u tzv. Krajini i zapadnoj Slavoniji isle su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesecnog moratorija na proglasenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Europske zajednice na Brijunima u julu 1991. godine, JNA proglasava djelomicnu mobilizaciju 3. oktobra 1991.godine, a Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglasava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.

Skupstina BiH je, reagirajuci na slijed dogadjaja, 15. oktobra 1991. godine donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike BiH (RBiH).

Tim cinom odluceno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor izmedju svih republika koje cine Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ-a, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati sukladno Aktu. Na nivou Predsjednistva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se novaci i rezervni sastav nece upucivati u JNA. Ujedno, mobilisani su rezervni odredi MUP-a BiH i upuceni prema Bosanskoj Gradiski i Bosanskoj Kostajnici da bi sprijecili moguce sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. No, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile paravojne formacije (Ajanovic:1992.).

Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajuci se na opcine u kojima je osvojio vlast, SDS uspostavlja srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne o centralnoj vlasti.

Kao vrhunac, uslijedio je Referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991. godine, na kojemu su Srbi izglasali uspostavljanje samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom prikljucenja ostacima SFRJ.

Vlada u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevazecim, pa nije poduzela dalje mjere.

Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. godine proglasio Hrvatsku Zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. novembra 1991.godine u Grudama je proglasena Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (HZHB).

SDS je 9. januara 1992. godine “autonomne oblasti” formalno proglasio Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku – RS) prije nego sto je Skupstina BiH 25. januara 1992. godine uopste donijela odluku da se odrzi referendum o nezavisnosti.

Potom je uslijedilo proglasenje Hrvatske zajednice Srednje Bosne 27. januara 1992. godine. U srpskom slucaju, stvaranje SAO bilo je prenosenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovacki teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio vecinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeci drzavno – upravni aparat podredio svojim ciljevima i te opcine sluzile su mu kao baza za dalje ratne pripreme.

Tamo gdje nije osvojio vecinu, SDS je prionuo na stvaranje tzv. srpskih opcina, sto je odgovaralo njihovoj viziji apartheida, u kojemu bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe.

Iznenadjenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su neugodno podsjecale na SAO.

Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na podrucjima gdje su nacionalne stranke osvojile vecinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanje dodatnog upravnog aparata uz vec postojeci, koji je bio pod njihovim nadzorom. Stvaranje takvih oblasti i zajednica objasnjavalo se brigom za zastitu naroda. S obzirom da ustavna prava Srba i Hrvata u BiH nisu bila ugrozavana, a njihovo sudjelovanje u drzavnoj vlasti bilo je proporcionalno, pa i vece od njihova udjela u stanovnistvu, takva opravdanja otpadaju.

Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno politickih jedinica u Republici bio je pokusaj drzavnih organa da se po svaku cijenu ocuva mir. Politicke stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da sudjeluju u republickoj vlasti. Uz lojalne gradjane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje.

U situaciji neproglasene vojne okupacije, otvorene pripreme za odbranu bile su izrazito otezane i ometane. Uz ocevidno razbijacku politiku SDS-a, uloga treceg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna.

Dok je dio HDZ-a (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u drzavi (izjasnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u odbrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovacki) je povlacio poteze koji su pridonosili destabilizaciji drzave (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, ciji su vrhunac sastanci Boban-Karadzic u Grazu).

U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na ocuvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logican izbor. Naknadni pregled aktivnosti drzavnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata agresije iskoristilo za brojne medjunarodne kontakte i trazenje pomoci. Misljenja smo da se s pravom moze ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobivanje medjunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice.

Da BiH nije stekla medjunarodno priznanje prije rata, pitanje je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet agresije, uspjela kasnije uopste ostvariti.

Rast napetosti u Republici doveo je do masovnoga licnog naoruzavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republickog MUP-a iz juna 1991. godine,

92.500 Bosnjaka prijavilo je -110.400 komada oruzja,
131.900 Srba prijavilo je -157.200 komada oruzja, a
43.000 Hrvata prijavilo je – 51.800 komada oruzja.

Smatra se da je stvarni broj oruzja u posjedu gradjana bio gotovo triput veci (Vego,1993a.:63).

Prvi znak za pocetak rata u BiH bilo je unistenje sela Ravno, u istocnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruzenju, u novembru 1991. godine.

Selo je unisteno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogucnost republickog rukovodstva da sprijeci koristenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku. Od jeseni 1991. godine do pocetka agresije, diljem Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a presrecu kamione s oruzjem za koje niko ne zna “odakle su i kamo idu”, rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilisani za ?rat protiv Hrvatske? prilikom prolaza kroz BiH, cesto prave ekscese i otvaraju nasumicnu vatru radi zaplasivanja stanovnistva, pojavljuju se barikade i samozvani “organi reda” vrse kontrolu prometa. Sve cesce su nocne pucnjave.

Sve veci broj incidenata, dolazak jedinica JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije, crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republicko vodstvo mobilisalo dio rezervnog sastava republickog MUP-a, jedinoga oruzanog sastava koji je zadrzan pod nadzorom republickih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je poceo provoditi mobilizaciju, iako je republicko Predsjednistvo preporucilo neodazivanje na te pozive.

Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bosnjaci i Hrvati odlazili u rezervni sastav MUP-a.

Da bi se odrzao red, cak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Kukanjcem, uspostavljene mjesovite patrole MUP-a i JNA, bez vecih rezultata. Iako je zapovjednistvo nad bosanskohercegovackom TO-om spadalo u nadleznost republickih vlasti, JNA je akcijom izmjestanja oruzja TO-a pod svoj nadzor razoruzala tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljevic bili su Srbi, sto je dodatno otezavalo pristup mobilizacijskim spiskovima.

Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. februara i 1. marta 1992., na kojemu je 64 do 67 posto biraca glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne snage podigle su u razdoblju od 1. do 5. marta 1997. barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovackim gradovima (Samac, Derventa, Odzak), medju kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojega su se razbuktale oruzane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon Referenduma (1.3.1992.) podigli barikadu koju su polako pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. marta 1992., blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokusala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon cega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili vecim intenzitetom (razmjenjivanje pjesdijske i topovske vatre) nastavio do sluzbenog pocetka ?rata?.

Tokom marta rukovodstvo SDS-a zavrsava pripreme za pocetak rata. Dovrsava se formiranje “srpskih opcina”, kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrse se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republickog MUP-a koji su trebali ciniti srpski MUP. Potkraj marta biljeze se mjestimicna puskaranja (23. marta u Gorazdu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od pocetka aprila 1992. prosirili cijelom BiH:

– 1. april 1992. u Bijeljini pocinju sukobi izmedju Arkanove Srpske garde ,i Patriotske lige. Istoga dana JNA blokira puteve prema Citluku i povlaci snage iz Mostara, stanovnistvo se evakuise iz Kupresa. U Sarajevu se organizuje miting milicionara protiv podjela u MUP-u;

– 3. april 1992. Srpske odbrambene snage preuzele su kontrolu nad Banjom Lukom.Istoga dana pocinje mobilizacija TO-a u Tuzli i Livnu. U Mostaru pred kasarnom “Mostarski bataljon” eksplodira camion-cisterna napunjena eksplozivom, sto oznacava ?pocetak rata? u tom gradu, koji je vise od mjesec dana bio izlozen teroru rezervista JNA iz Crne Gore;

– 4. april 1992. Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom. Na Bosanski Brod JNA i SDS vrse opsti napad vatrom iz minobacaca, topova i VBR-a. U Neumu opstinsko predsjednistvo proglasava opstu mobilizaciju. U noci s 4. na 5. aprila 1992. godine paravojne jedinice SDS-a izvele su napad na sve policijske stanice u Sarajevu;

– 5. april 1992. Demonstracije za mir u Sarajevu i Mostaru. Srpski MUP napada skolu MUP-a na Vracama u Sarajevu. JNA napada Neum.

– 6. april 1992. na dan priznanja od strane Evropske unije, pocinje mobilizacija TO Mostara. Nastavljaju se sukobi u Sarajevu;

– 7. april 1992. SAD priznaje BiH, Hrvatsku i Sloveniju, a JNA raketira Siroki Brijeg kasetnim bombama. Predsjednik Predsjednistva BiH Alija Izetbegovic prosvjeduje kod Blagoja Adzica izjavljujuci da je to napad na hrvatski narod i medjunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istoga dana tzv. srpska Skupstina BiH zavrsava svoju 15. sjednicu. Njezin predsjednik Momcilo Krajisnik (koji je istovremeno bio predsjednik Skupstine RBiH,sada se nalazi u Hagu zbog ratnih zlocina) potpisao je dokument o proglasenju nezavisne srpske republike. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjednistvu RBiH, Biljana Plavsic (sada se nalazi u Hagu zbog ratnih zlocina) i Nikola Koljevic, povlace se iz Predsjednistva RBiH;

– 8. april 1992. Predsjednistvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republicke oruzane sile umjesto dotadasnjeg TO-a. U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijece obrane (HVO). Na sastanku je receno da “HZ HB ne prihvaca iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjednistva BiH o TO BiH politicki nepromisljena”, te da su “sve formacije osim HVO-a na podrucju HZ HB nelegalne ili neprijateljske”;

– 9. april 1992. jedinice “srpske opcine Zvornik” osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske jedinice JNA, a za njima su usli Arkanovci;

– 10. april 1992. srpske snage zauzimaju Kupres, pjesacko-topovske bitke kod Bosanskog Broda i Dervente. Jose Cutilheiro pregovara s Izetbegovicem i Karadzicem.

– 11. april 1992. napadi na Citluk, vazdusne uzbune u Livnu i Sirokom Brijegu, JNA usla u Modricu, vrsi topovske napade na Focu. Istog dana dogadja se jedna od najdramaticnijih epizoda s pocetka ?rata?. Grupa pod vodstvom Murata Sabanovica zauzima branu u Visegradu i prijeti dizanjem brane u zrak ako JNA ne prestane s napadima na Visegrad i ne dopusti evakuaciju stanovnistva iz grada. Toga dana je Predsjednistvo RBiH donijelo Ukaz o potcinjavanju svih postrojbi TO-a BiH do 15.4.1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatrat ce se ilegalnim snagama i jedinicama.

– 14. april 1992. zauzeto skladiste TO-a Dervente i predano TO-u BiH. U Sarajevu zatvoren aerodorom Butmir. U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine.

Kao sto je vidljivo iz djelomicne hronologije dogadjaja u prvoj polovici aprila 1992., ratni sukobi u Bosni i Hercegovini poceli su i prije sluzbenog pocetka rata, 6. aprila 1992. godine , kad je napadnuto Sarajevo. S obzirom da je jos u studenome 1991. godine napadnuto i unisteno selo Ravno u istocnoj Hercegovini u operaciji odmazde JNA, to bi se moglo smatrati predpocetkom rata. Borbe u Bosanskoj Posavini, koje su se razbuktale u martu 1992. godine, takodjer predstavljaju “rat prije rata”. No, kao primjer metodologije djelovanja JNA i srpskih paravojnih snaga moze se uzeti Bijeljina, u kojoj su borbe trajale od 1. do 4. aprila 1992.godine. Paravojna jedinica Arkanove Srpske garde pocela je napad na grad, gdje im se suprotstavila manja skupina pripadnika Patriotske lige. Arkanovci su uspjeli slomiti otpor i poceli su s masovnim egzekucijama, koje nisu bile manifestacija “ratnog ludila”, nego sistematsko uklanjanje vidjenijih ljudi, kao i bosnjackog stanovnistva. Operacija u Bijeljini imala je dvostruki zadatak.

Prvo: Bijeljina je komunikacijski znacajna, jer je ona sjeciste dvaju krakova kojima su poceli srpski napadi na BiH – sjevernobosanskog (posavskog) i istocnobosanskog (drinskog) pravca. Ovladavanje Bijeljinom, sredisnjim gradom Semberije, omogucilo je potpunu kontrolu toga kraja, osiguranje zaledja prema Srbiji, a time i logisticku potporu. Kontrolom Semberije osigurao se nadzor nad donjim tokom rijeke Save i uscem Drine u Savu.

Drugo, brutalnost kojom je izvrsen napad, njegova medijska pokrivenost, paradna dotjeranost i pokazna opremljenost Arkanovih Tigrova ponajprije su imali funkciju zastrasivanja bosanskohercegovackog stanovnistva. Napad je izvrsen uoci Bajrama, muslimanskoga vjerskog praznika, kao jos jedan simbolicni cin. Bijeljina je bila generalna proba prije pocetka otvorenog sukoba. U zauzecu Bijeljine vidljiv je obrazac kasnijeg djelovanja JNA i srpskih paravojnih postrojbi.

Taj se obrazac u praksi manifestirao koncentracijom nadmocnih snaga, uz potporu oklopno mehanizovanih snaga i artiljerije. Grad predvidjen za zauzimanje bio bi okruzen i prometne komunikacije stavljene pod kontrolu. Putem sredstava javnog informiranja lokalno stanovnistvo je pozivano na nepruzanje otpora, najcesce koristenjem sintagmi o “Jugoslaviji” i “bratstvu i jedinstvu”. U slucaju slabijeg otpora, osvajanje grada preuzimale su na sebe pjesacke postrojbe koje je karakterizirala brutalnost prema zarobljenicima i civilnom stanovnistvu. Uz likvidaciju predstavnika legalnih vlasti i uglednijih gradjana, pocinjalo se s etnickim ciscenjem, a paravojne postrojbe su, kao nagradu, stjecale pravo na pljacku. Ako bi doslo do jaceg otpora (koji su u praksi najcesce pruzale lokalne snage naoruzane osobnim naoruzanjem), pjesadija bi stala i pozvala artiljeriju da “omekSa otpor”. Uopste, srpske snage uglavnom su izbjegavale direktnu borbu i koristile su se neselektivno artiljerijom gdje god je to bilo moguce. Takav nacin upotrebe artiljerije srpski general Mladic je kasnije u opsadi Sarajeva definisao kao “razvlacenje pameti”.

3. Ratne operacije

Namjera JNA bila je ovladati teritorijem Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerojatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opsti napad na cetiri glavna pravca:

1. Sarajevo

Cilj JNA bio je ovladati gradom i zauzeti republicke institucije. Srpske paravojne formacije pocele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presjecu napola. Istodobno, u gradu su poceli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize zivota. Patriotska liga i vise drugih grupa su odgovorile podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela ocistiti jezgro grada i uspostaviti unutrasnje komunikacije. Kako je JNA djelomicno izasao na ranije pripremljene polozaje u okolini grada, pocela su neselektivna djelovanja artiljerijskim orudjima po samome gradu. Sefer Halilovic, zapovjednik Glavnog Staba AR BiH, je u avgustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva “na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih orudja svih mogucih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova” (Latic,1997a.:13).

Jedinice JNA su 5. svibnja 1991. godine u prodoru pokusale zauzeti centar grada i zgradu Predsjednistva RBiH, ali su u zestokom okrsaju odbacene. Istog poslijepodneva dolazi do opkoljavanja zgrade Zapovjednistva JNA i zarobljavanja predsjednika Izetbegovica na sarajevskom aerodromu. Njegova razmjena za generala Kukanjca i slobodan izlaz JNA iz Sarajeva uslijedili su sljedecega dana, nakon pregovora. Za vrijeme Izetbegoviceva zarobljenistva, doslo je do pokusaja preuzimanja vlasti od strane Fikreta Abdica, tada clana Predsjednistva RBiH. Abdic je onemogucen u svom naumu, nakon cega se on povlaci u Cazinsku krajinu. Linije oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrasnji prsten opsade) do kraja ?rata?.

2. Podrinje

Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandzaka i etnicko ciscenje bosnjackog stanovnistva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foce. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istocnoj Hercegovini zivi pretezno srpsko stanovnistvo, tako da juzno od Foce nije bilo znacajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Visegrad i Focu, dok su se Srebrenica i Gorazde odbranili i potkraj ljeta lokalna snage AR BiH uspjele su osloboditi znacajan teritorij i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na drzavnu granicu.

3. Posavina

Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i podrucjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su vec nadzirali Srbi (banjolucka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angaziraju se krupni oklopno-mehanizovani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaze Hrvatska vojska, uz pruzanje logistike na pravcu djelovanja i sudjelujuci i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja – politicke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, cime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspjesno izvrsenje takvih operacija, politicki argument je presudio i doslo je do povlacenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon cega je uslijedilo i srpsko zauzece toga dijela BiH.

Juzni dio Posavine (Gradacac, Brcko) pod nadzorom je AR BIH. Ljeto 1992. proslo je u zestokim ofenzivama i protuofenzivama, no krajnji rezultat je za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja.

U maju su zauzeli Bosanski Samac (4.5.1992.) i Brcko (7.5.1992.).
U junu su zauzeli Derventu (7.7.1992.), Modricu (10.7.1992.) i Odzak (13.7.1992.),
a konacni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskim zauzecem Bosanskog Broda.

U razdobljima izmedju srpskih ofenziva slijedile su protuofenzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doci do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene politickim direktivama. AR BiH zabiljezila je uspjeh odbranom Gradacca, a manje je poznat podatak da su snage AR BiH do 1993. godine drzale liniju u predgradjima Brckoga na pribllizno kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se odrzala samo enklava kod Orasja, gdje se lokalno vodstvo usprotivilo odluci o povlacenju.

4. Hercegovina

U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i drzale Dubrovnik u okruzenju, namjera JNA je bila odsjeci Mostar s juga, te pravcem Stolac – Capljina – Metkovic ovladati istocnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofenzivi (24 -28.4.1992.) uspjele ovladati istocnim dijelom Mostara i probiti se do Capljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istocno od Stoca. U borbama je oslobodjena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podvelezje. Oslobodjenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo zdruzenim djelovanjem moze postici uspjeh. Arif Pasalic, lokalni zapovjednik AR BiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo “340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-as, uz kvalitetnu artiljerijsku podrsku HVO-a” (Latic,1997a.:15). Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i srednjoj Hercegovini, pocinju brojni incidenti, pocevsi od ubistva generala HOS-a Blaza Kraljevica (iz vlastitih redova), koji ce zavrsiti sukobom AR BiH i HVO-a.

U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992.godine, uspostavlja se linija djelovanja koja se do kraja 1994. godine nece bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontrolira oko 70 posto teritorija, Sefer Halilovic navodi da su AR BiH i HVO od aprila do septembra 1992.godine oslobodili 58 posto drzavnog teritorija (Halilovic,1997.:121). Tacni podaci nisu utvrdjeni. Najkvalitetniji dio teritorija pod nadzorom VRS-a bila je banjolucko-dobojska regija, s brojnim stanovnistvom i urbano-industrijskim sredistima. Podrucje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska “crna rupa” BiH, bez dovoljno domicilnog stanovnistva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je znacajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, no protjerivanjem vecinskoga bosnjackog stanovnistva ostalo je bez demografskog potencijala. Istocna Bosna i istocna Hercegovina su brdsko-sumski i kraski krajevi, takodjer rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzecem najveceg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.