Bošnjaci – europski muslimani

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

“Ako bi se u najkracem htjela definirati historija Bosnjaka, onda bi se moglo reci da je to jedna prakticna neprestana borba za samoodrzanje na vlastitom tlu, u neprijateljskom okruzenju, u toku koje je, uprkos svih ratova i stradanja, bosanskomuslimanski narodni genije stvorio zavidna djela, kako na polju materijalne, tako i duhovne kulture. Jos od Beckog rata (1683-1699) pa sve do danas traje ta stalna borba za opstanak i ocuvanje vlastitog duhovnog identiteta, bez obzira na unutrasnju stalesku i klasnu strukturiranost i intelektualnu diverzifikaciju bosanskomuslimanskog drustva.” (572).
Imamovic je pisanje ove knjige počeo u najtragicnije vrijeme za Bošnjački narod, i kako sam kaze: “(…) osjecajuci da je to u tim trenucima moja duznost prema vlastitom narodu i carobnoj zemlji Bosni” (5). Autor je svjestan da ovo djelo nije konacna istina o historiji Bosnjaka, vec samo rezultat jednog istrazivackog napora u kontinuitetu nuznih nastojanja otkrivanja novih znanstvenih saznanja o nastanku i razvoju cjelovitog Bošnjačkog bica.

“Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzoticnom svijetu i tamnom vilajetu na rubu Orijenta i Evrope jeste (…, tendenciozna, F.N.) evrocentristicka zabluda i nacionalisticka balkanska propaganda, nastala zato sto se Bosna uvijek tesko otvarala spoljnom svijetu”(7). Bosna je prema nekom starom latinskom izvijescu terra interior. Unutrasnja zemlja (Lovrenovic, 1996:7). Vjerojatno se mislilo na zemljopisnu, zemljopisno-politicku i zemljopisno-strategijsku pojavnost. Zabluda je i to sto se historija svake zemlje i naroda, pa i Bosne i njenih naroda, a time i Bosnjaka pokusavala univerzalno periodizirati na stari, srednji i novi vijek, sto su Evropljani tokom posljednja tri stoljeca nametnuli svijetu kao vlastiti povijesni razvoj i kao navodno univerzalno svjetsko iskustvo. Svaka civilizacija, region, zemlja, narod, imaju svoj stari, srednji i novi vijek. Zato je historiju Bosnjaka i njihovog zivotnog prostora nuzno odresivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, cija se razvijenost ili zaostalost nikako ne mogu procjenjivati uporedjivanjem s glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Europe.

“Historija Bosnjaka moze se podijeliti u tri velika razdoblja:
(1) doba feudalne bosanske drzave;
(2) doba osmanske vladavine;
(3) moderno doba, koje nastupa s austrougarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas”

Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje faze. Osim toga, knjiga ima Uvod, Na kraju knjige (stanovita zakljucna misao), Kratice bibliografskog eseja, Bibliografiju, Index licnih imena i Index geografskih imena. Nuzno je istaknuti osobitu vrijednost i znacaj opsezne i opisne bibliografije (18 stranica), sacinjene prema kronoloskoj strukturi knjige, odnosno redoslijedu izlaganja po pojedinim njenim dijelovima i poglavljima.

Povijest Bosnjaka pocinje od kasnog rimskog carstva i juznoslavenskog ranog feudalizma i neprekidno traje sve do nasih dana . Historija Bosnjaka M. Imamovica je ne samo kronoloska rekonstrukcija/historija bosanskomuslimanskog covjeka, vec djelomicno i historija bosanskog covjeka uopce. Mozemo slobodno reci da je to svojevrsni ontolosko-antropoloski pristup u proucavanju povijesne sudbine bosanskih muslimana s refleksijom na susjedne zemlje i narode, zavisno od toga koliko i kako su se svi medjusobno susretali/komunicirali, sukobljavali, mirili i zivjeli jedni s drugima ili jedni pored drugih. Svaku historiju (drzave, drustva, naroda…) kao materijalnu tvorevinu/kulturu u sve tri njene vremenske dimenzije: proslost, sadasnjost i buducnost, kao vezivno politicko i kulturno-duhovno tkivo, manje ili vise, prozimaju ideje. “Neko je u nauci vec primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iscezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopoliticke ciljeve prezivjeli i ostali u povijesti. Drustvo ili narod bez ideja nema historije. Ova ce se historija, ne zanemarujuci bosnjacku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bošnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogucile da kao narod prezive i ostanu svoji na svome”

1. Termin

Etimolosko znacenje rijeci Musliman, autor objasnjava ovako: “Naziv Musliman, koji je u posljednjih osam-devet decenija upotrebljavan za Bosnjake, potice od arapske rijeci muslim, sto je particip aktiva od rijeci islam, u znacenju ‘predati se Bogu’. Rijec musliman je perzijski plural od arapskog muslim, a oznacava pripadnika islamske vjere. Ovaj perzijski plural upotrebljava se u turskom (musliman) i bosanskom jeziku kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na juznoslavenskom etnickom i politickom prostoru dobio u posljednjih sto godina znacajne etnicke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, SanDžaku, Crnoj Gori i Kosovu. U tom znacenju taj je termin pisan velikim pocetnim slovom, obicno kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimicno koristen i u dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope. Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje se veoma brojna i razgranata bosansko-muslimanska dijaspora uvijek i iskljucivo nazivala Bošnjačkim imenom. Isti je slucaj i u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Bošnjačkom imenu priklonio se pocetkom sezdesetih godina dio politicke emigracije oko lista Bosanski pogledi”3 (12-13).

Za vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni (Bosanskom ejaletu ili pasaluku), koji je u razlicita vremena obuhvatao, osim danasnje Bosne i Hercegovine, i druge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva. “Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosanskohercegovacki, sanDžacki i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etnickom, politickom i jezickom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim sluzbenim aktima. U mnogim sluzbenim spisima Porte Bošnjačko ime se kao regionalna i narodna oznaka susrece u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u znacenju Bošnjaci ili ‘bosanski narod’)” (13). Isti naziv, tj. Bošnjaci ili “bosanski narod”, koristio se u prepisci koju su Husein-kapetan Gradascevic i istaknuti pojedinci njegovog pokreta vodili s austrijskim vlastima i knezom Milosem Obrenovicem.4 Za Bosnjake se u svakodnevnom govoru i pisanoj rijeci upotrebljavao i naziv “turcin”, kao vjerska oznaka – da su njihovi pripadnici “turske”, tj. islamske vjere. Time su se pokusavali jasno razlikovati od pripadnika ostalih juznoslavenskih naroda istog ili zajednickog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. Naziv “turcin” cesto je imao i ima uvredljivo znacenje. I u osmansko doba Bošnjaci su se distancirali od naziva Turci. “Tako je zabiljezeno da su 1568. neki Bošnjaci odbili da u ispravu o zakljucenju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao “Mussolmani di Bossina” (14).

Poslije austrougarske okupacije 1878. godine, za Bosnjake se počeo sluzbeno koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njemackom Muhammedaner. Taj naziv narod nije prihvatio, a u upotrebu sve vise ulazi naziv musliman. Napisima u listovima Bosnjak i Behar, Bošnjačka je javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sektaski i uvredljiv, izbaci iz sluzbene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u Bošnjačkoj stampi i publicistici upotrebljava se iskljucivo rijec Musliman, sto je i narod prihvatio kao svoju suvremenu etnicki, odnosno, nacionalno-politicku oznaku (14). Naziv Musliman kao etnicko, odnosno nacionalno-politicko ime potpuno je afirmirano aktima Narodnooslobodilackog pokreta 1941-1945, posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifasistickih vijeca Bosne i Hercegovine, SanDžaka, Crne Gore i Boke Kotorske i Velike antifasisticke skupstine narodnog oslobosenja Srbije, istice autor. “U razdoblju izmedju 1947. i 1949. sluzbena je politika ustvari ukinula ‘nacionalno ime’ Musliman, priznato u toku NOB-e” (16) i poslije prvog poslijeratnog popisa stanovnstva 1948. vratila staroj praksi nacionalnog opredjeljivanja Bosnjaka.5 Nakon puno lutanja i nedorecenosti oko pitanja kojim imenom izraziti i oznaciti Bošnjački etnos, “sluzbeno je krajem sezdesetih godina usvojena, vec od ranije u praksi rasprostranjena, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani. Svoju nacionalnu pripadnost i identitet Bošnjaci su iskazali i potvrdili popisima stanovnistva 1971., 1981. i 1991. godine. “Ime Musliman u prvom redu je proisteklo iz slozene politicke historije Bosne i Hercegovine, te opcenito muslimana na juznoslavenskom prostoru i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etnickom, odnosno nacionalnom pripadnoscu od razlicitih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne” (16).

U vrijeme raspada bivse Jugoslavije 1989/1990. godine aktualizira se upotreba naziva Bosnjak. U sirokom spektru razlicitih politickih i kulturno-duhovnih orijentacija politickih stranaka, drugih drustvenih grupa i politickih pokreta, nastalih raspadom Saveza komunista Jugoslavije, artikulira se i razvija i bosnjastvo kroz razlicite politicke, historijske, filozofsko-socioloske, umjetnicke i druge intelektualne rasprave. Ucestalost upotrebe naziva Bosnjak i Bošnjaci, kao nacionalne oznake bosanskih muslimana, pocinje s oruzanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu travnja 1992. godine, s nevisenim genocidom nad Bošnjacima, kao i s organiziranim oruzanim otporom agresiji. “Na Drugom Bošnjačkom saboru 28. IX. 1993. u Sarajevu plebiscitarno je prihvacen naziv Bosnjak. To je samo potvrdjeno Daytonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine od 21. XI. 1995. godine” (17).

2. Nastanak i razvoj Bošnjačkog bica

“Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje, najstarija juznoslavenska ranofeudalna drzava” (27), dosta udaljena od tadasnjih civilizacijskih sredista, istoka (Carigrad) i zapada (Rim), pa su njihovi ekonomski, politicki i kulturni utjecaji do nje sporo dolazili i slabo se osjecali.

2.1. Bosanska hereza: bogumili i Crkva bosanska

Autor se opravdano pita: “Da li je bosanska verzija krscanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politicki pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku drzavu ili je Bosna samo iskoristila ‘bogumilstvo’ ili ‘patarenstvo’ kao sredstvo za ostvarenje svoje drzavne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti? Razna dualisticka ucenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je ‘balkansko-slavenski protestantizam’ imao svoje duboke socijalno-eticke korijene, ali jedino je u Bosni igrao politicku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom drzavne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni zivot bosanskog covjeka nikako ne mogu odreci” (35). Za vrijeme vladavine bana Kulina, “veliki ban”, “plemeniti i mocni muz”, kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane.

U to vrijeme javljaju se prve vijesti o postojanju i sirenju heretickog ucenja u Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa svojom obitelji, sirom rodbinom i sa vise od deset tisuca krscana. O tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Papa se vec 1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motiviran da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu. “Time je započela bliska saradnja izmedju rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjica i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajednickoj borbi protiv hereticke Bosne, a u stvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje izmedju maca i kriza ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su ‘patareni’ ili ‘babuni’, bilo muslimani, nije vise nikada prekidala” (33). Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti krizarski rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve sto od njega trazi rimska kurija. Zamolio je papu da u Bosnu posalje svoga izaslanika koji ce njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa.

“On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vosenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike ‘na put istine’, a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila.” (34).

Papin izaslanik stigao je u Bosnu pocetkom travnja 1203. godine. Na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama krstjana, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine krstjana, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. Cin odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid – kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata. Bosanski krstjani na razlicite nacine odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. “Osobene historijske prilike u Bosni omogucile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati cvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeca, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka” (35).

Nakon izvjestaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prisao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je počeo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave – domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor. Staleski organizirana vlastela, kao politicki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijescu o njima, imale su presudnu ulogu u etnickom razvoju i oblikovanju Bosne. “Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bosnjana ili Bosnjaka) i cuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o znacaju vlastite teritorije za njihovo ucenje. Takva su osjecanja lezala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije Bošnjačkog etniciteta. (…). Osnova razlicitog etnopolitickog razvoja Bosne lezi u njenoj posebnoj crkvi i njenim sustinskim razlikama u odnosu na rimokatolicku i srpskopravoslavnu crkvu.” (45)

Kako “pola stoljeca dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate, to je kralj Stefan Dragutin (…) trazio od pape da se dominikanci u Bosni zamijene franjevcima” (47). Papa je prihvatio i realizirao tu inicijativu, za koju je “prvi uvjet moguceg uspjeha u borbi protiv bosanskih heretika znanje jezika sredine u kojoj su oni djelovali” (47). “Prema nekim, po svemu sudeci pretjeranim procjenama, “franjevci su za oko 120 godina misionarskog rada, od 1339. do 1463. godine, uspjeli u Bosni obratiti na katolicanstvo ‘preko 500.000 bogomilskih sljedbenika’, sto je cinilo ‘preko cetiri petine pucanstva u tadasnjoj bosanskoj drzavi'” (49). “Srpska pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji” (52). I katolicka i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi nacin odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobracanje bosanskih krstjana na pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, “dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvoseni u pravoslavlje” (53).

Skoro sva djela i razliciti prilozi koji su poslije Bozidara Petranovica (Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Rackog (Bogumili i patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemicki karakter. “To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisticke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredisnjem juznoslavenskom prostoru. Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unistenja njene srednjovjekovne drzave, a to su sirenje islama i oblikovanje Bošnjačkog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeceno da kao ‘osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti'” (84), (kurziv, F.N.). Prema Franji Rackom, “Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret u X. st. utemeljio neki bugarski svecenik po imenu Bogumil”6 (86). Racki i njegovi istomisljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim razlicite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim nacelima, ustrojstvom i teologijom. M. Krleza o zanimanju F. Rackog za bogumilstvo kaze: “Da je bas jedan zagrebacki kanonik jedini osjetio bogumile, i to je jedan od nasih paradoksa” (Krleza, 1977:328). I dalje: “Racki. Franjo Racki. Jedan od nasih historijskih preteca: bogumilstvo. Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku, a to nam je morao objasniti i pokazati jedan pop. Sve je otkriveno i tek jucer. Ima tek da se napise hrvatska historija. Sve je jos uvijek na veoma bijednom, mucavom, barbarskom pocetku” (Krleza, 1977:17).

“Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Rackog uzivala je cijelo jedno stoljece popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje islama, a drugo je ‘misterija’ bosanskih stecaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili islam. Sa pocetkom proucavanja osmanskih deftera pedesetih godina, ta je teorija jednostavno pala u vodu, mada je jos uvijek popularna medju laicima i historicarima-amaterima” (90). Nema pouzdanih znakova niti podataka o tome da su se starjesine ili pripadnici Crkve bosanske priklonili Osmanlijama. “Upravo cinjenica da ni jedna od triju crkava nije na tlu Bosne i medju bosanskim seljastvom imala osobito cvrst oslonac i znacajniji uticaj, omogucila je masovno prihvatanje islama.8 Sigurno je da su islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeca nakon pada bosanske drzave posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobracanju usljed pripadanja nekim heretickim ucenjima, kako se to cesto misli i pise” (91-92). Bogumilstvo ne objasnjava ni zagonetku stecaka.

“Kako je primijetio Noel Malcolm, bogumilstvo je bilo rasireno i po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, ali tamo nema nikakvih stecaka. Pored toga, na mnogim steccima uklesan je kriz, koji su bogumili odbacivali. Najveci broj stecaka sacuvan je u Hercegovini i potice s kraja XIV. i pocetka XV. st. kada je vecina bosanskog stanovnistva vec bila usla u katolicanstvo ili pravoslavlje. Odatle se u nauci danas opcenito vjeruje da svi motivi na steccima ‘ne pripadaju jednom jedinom dekoratvno-slikovnom jeziku’. Na steccima se susrecu uklesani veoma razliciti motivi i simboli, od paganskih do raznih krscanskih, heretickih, ratnickih, cehovskih i drugih” (90). Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrjecnu ulogu.

Njena povezanost sa vlastelom bila je jedan od kljucnih cinilaca slabosti sredisnje vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge strane je kao hereticki i politicko-ideoloski cinilac u borbi protiv pape i ugarsko-hrvatskih kraljeva i velikasa, kao i srpskih vladara koji su nosili katolicanstvo, odnosno pravoslavlje, dala znacajan doprinos izgradnji bosanske drzavne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja.

2.2. Doba osmanske vladavine

Tokom osmanskog osvajanja Bosne i nakon njega, uz navedene okolnosti, postupno je nastajala i razvijala se po sadrzaju i obliku slozena, ali jedinstvena muslimanska zajednica. Autor o tome sazeto kaze: “Bošnjačka muslimanska zajednica, odnosno drustvo uoblicilo se kao osoben vid zajednice, koju je u jednu cjelinu povezivala opca privrzenost osmanskoj islamskoj drzavi, cijim su posredstvom Bošnjaci postali muslimani i na taj nacin tijesno povezali svoju sudbinu s tom drzavom. Posredstvom islama, koji je predstavljao idejnu polugu (religiozno-idejnu i sire kulturno-duhovnu orijentaciju, F.N.) Osmanskog Carstva, Bošnjaci su usvojili jedinstvenu politicku ideologiju i ulazili u jedinstveni kulturni krug” (128). Na toj se osnovi formirao na tlu Bosne Bošnjački narod sa svojim manje ili vise prepoznatljivim politickim i kulturno-duhovnim interesima, i uopce vrijednosnim orijentacijama.

“Bošnjački je narod jos od srednjeg vijeka i pocetka osmanskog razdoblja bio klasno strukturiran. »inili su ga spahije, duhovna inteligencija (ulema), gradski slojevi, slobodni i zavisni seljaci (raja)” (128). Prihvatanje islama u Bosni bilo je proces cija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, cijem se proucavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine (139). “Ovi primarni izvori pokazuju da je proces prihvatanja islama u Bosni trajao 250 godina” (139-140). Moze se reci da “nisu vjerski, nego politicki razlozi bosanske krstjane priblizili Turcima-Osmanlijama, kao nosiocima islama” (150). Progonima i nasilnim pokatolicavanjem pripadnika Crkve bosanske u Bosni su nastale prilike u kojima se moralo birati izmedju grube katolicke prozelitisticke kampanje dvojice posljednjih bosanskih kraljeva i Turaka-Osmanlija u njihovom pobjedonosnom nastupu.

Sirenje islama u Bosni je usko povezano s nastankom i razvojem gradova, koji su bili sredista cjelovite gospodarske djelatnosti, a posebice trgovine, obrta, te zadovoljavanja svih osobnih i drustvenih potreba gradskog stanovnistva. U vecim su gradovima osim hanova, karavan-saraja, musafirhana, brojnih ducana razlicitih esnafa postojali i bezistani. Sve te gospodarske i kulturno-duhovne okolnosti omogucavale su sirenje islama.9 Neki historicari su pokusali naucnim metodama dokazati tezu da je prihvatanje islama u Bosni u neposrednoj vezi s ocuvanjem zemljisnog posjeda.

Dokazivali su da je u pogledu agrarnog uresenja osmanska Bosna u biti ostala feudalna, veoma rasparcana zemlja, kao u doba Kotromanica. Tu tezu Imamovic opovrgava, izmedju ostalog isticuci da takvo nastojanje “pokazuje svako odsustvo poznavanja karaktera i prirode osmanskog vojno-administrativnog i zemljisnog uresenja. Svaki bosanski vlastelin koji se ukljucio u taj sistem, kao uzivalac timara i spahija, provodio je najveci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi kao ratnik-konjanik” (154). To znaci da je zivio od svoga, najcesce napornog rada. Vlastelin, koji se odlucio da se ukljuci u timarski sistem nije bio obavezan da postane musliman (154). Na neosnovanost tvrdnji o nasilnom sirenju islama jasno je odgovorio i Vladislav Skaric jos 1940. godine. On je na osnovu “izvora ustanovio da je ‘krivo misljenje da se na Balkanskom poluostrvu islam sirio naglo i da je sluzbeno siren silom’.

Tu cinjenicu Skaric potkrepljuje jednim logickim argumentom, koji je vrlo ocit, tj. ‘da XIX. vijek ne bi zatekao ni jednog hriscanina, niti bi bilo ni jedne crkve i manastira da je islam siren drzavnom silom’. Islam su jednostavno ‘sirile prilike i ljudske okolnosti’ ” (168). Stav je autora, kako je svako nastojanje da se za cinjenicu masovnog prihvatanja islama u Bosni nase neko navodno historijsko objasnjenje usmjereno, u prvom redu, na neprirodnost/neautohtonost i negiranje Bosnjaka. U okolnostima cjelovitih drustvenih proturjecnosti toga doba, “se krajem XVII. st. na prostoru od Metohije, na istoku, do Like, na zapadu, te od Slavonije, na sjeveru, do Dalmacije, na jugu, obrazovala velika i gusta aglomeracija muslimanskog stanovnistva, slavenskog porijekla i jezika.

To je stanovnistvo u jezickom, etnickom i politickom smislu opcenito u Osmanskom Carstvu smatrano Bošnjacima, odnosno Bošnjačkim narodom” (180).

2.2.1. Pokret za autonomiju Bosne

Krajem XVIII. i pocetkom XIX. stoljeca javljaju se medju Bošnjacima neslaganja i pobune na razlicitoj socijalnoj i politickoj osnovi. Jos u prvoj polovini XVIII. st. zazivjela je u Bosni institucija ajanluka, kao novog oblika funkcioniranja lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Bunili su se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i osnovni nosioci funkcije lokalne vlasti, protiv najavljenih upravnih i vojnih reformi. Uz njih su se bunili i janjicari po gradovima, posebno u Sarajevu. “Zamisljene i najavljene upravne i vojne reforme cinile su izlisnim, kako janjicarstvo tako i ajanluk” (334). Kapetani i ajani su se sastali u Tuzli krajem sijecnja 1831. godine i dogovorili da ne prihvate reforme, vec da se odupru, posebno formiranju nove vojske i nametanju novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Za svog su vodju, 5. II. 1831. godine, izabrali Husein-kapetana Gradascevica.

Nakon sukoba s turskom vojskom, 18. VII. 1831. kod Kacanika na Kosovu, u kojoj je Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali ajani ga proglasavaju bosanskim vezirom. “(…), prema A. S. Alicicu, u Sarajevu 12. IX. 1831,” (335), zvanicno se proglasava i javno objavljuje autonomija Bosne.

Samo poslije nesto vise od osam mjeseci, 31. V. 1832. godine, turska vojska uz pomoc nekih hercegovackih ajana, sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smail-agom Cengicem na celu nanijela je presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva. Tim je porazom pokret Husein-kapetana Gradascevica za autonomiju Bosne konacno propao. Ipak Gradascevic je nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati pokretu opcebosanski karakter. Osim nekoliko hercegovackih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, ukljucujuci tu i SanDžak.

Vuk KaraDžic je u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI. 1832., tadasnju situaciju u Srbiji i Bosni sazeo u jednoj recenici: ‘U Srbiji sve po starome, a sultan Bosnjake pokori sam’ (337). Husein-kapetan je posredstvom covjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starcevica, odrzavao veze sa susjednim austrijskim vlastima, ciju je podrsku nastojao osigurati.11 Ali, Austrija ‘iz svoje sebicnosti nije htjela znati za Bosnjake’ (337).

Vrlo znacajna, ako ne i najznacajnija kulturna tekovina druge polovine 19. stoljeca medju Bošnjacima je pojava suvremenog stamparstva, stampe i novinarstva kao profesije. Krajem svibnja 1866. počela je u Sarajevu raditi prva suvremena stamparija. U njoj se od 1866. do okupacije 1878. stampao uporedo na turskom i bosanskom jeziku i sluzbeni vilajetski sedmicni list Bosna. Tokom 13 godina njenog izlazenja Bosnu su uresivali Mustafa Refet Imanovic, Salih Biogradlija, Nurrudin Kurtcehajic i Kadri Carigradlija, slovoslogac turskog teksta u listu. Osim sluzbene Bosne, u Sarajevu se uskoro pojavio i prvi privatni Bošnjački list, Sarajevski cvjetnik, ciji je izdavac i urednik bio Mehmed Sacir Kurtcehajic (341).

2.3.1. Bošnjački autonomni pokret

Krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca počela je borba Bosnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku14 autonomiju. “Osnovni Bošnjački kulturno-politicki interes tog vremena odnosio se na rad i polozaj vakufa, kao temeljnih materijalnih izvora za izdrzavanje skola i ostalih mearifskih i islamskih institucija, koje su uglavnom davale okvir i ispunjavale sadrzaj tadasnjeg javnog zivota u Bosnjaka” (386). Autonomnom borbom počeo je i postepeni proces suvremenog politickog organiziranja Bosnjaka. S pocetkom ove borbe javlja se i Bošnjačko-srpska politicka suradnja.

Ona je trajala vise godina i iskazivala se u nizu zajednickih politickih akcija. Srbi su ponudili Bošnjačkim predstavnicima nacrt ugovora o politickoj suradnji u kojem se na prvom mjestu trazila politicka autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Ugovor s bosnjacke strane nije potpisan zbog nesuglasnosti o rjesavanju agrarnog pitanja, te zbog prijedloga srpske strane da “sluzbeni naziv jezika u BiH bude iskljucivo srpski, te da se u javnom pismenom saobracaju, skolama i drzavnim organima koristi iskljucivo cirilica” (395).

U drugoj fazi borbe za autonomiju BiH (1905-1909) istakla se veleposjednicka grupa. Veleposjednici su se zalagali da im se ispune njihovi agrarni zahtjevi i da preuzmu vodstvo autonomnog pokreta. Pocetkom prosinca 1906. godine na sastanku Bošnjačkih prvaka u Slavonskom Brodu je osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO). Vecina ucesnika sastanka je trazila da se borba za autonomiju, uz vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, prosiri na pitanje politickih sloboda i uresenje agrarnih odnosa. Potaknuti vracanjem, 24. VII. 1908, na snagu liberalnog Midhat-pasinog Ustava iz 1876. godine od strane nositelja mladoturske revolucije, muslimanska i srpska narodna organizacija pokrenule su 7. IX. 1908. zahtjev da BiH kao sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Uz Muslimansku narodnu organizaciju postojala je prilicno heterogena grupa tzv. “naprednih Muslimana”, kako su se sami nazivali. To su bili ugledniji rezimski orijentirani grasani, medju kojima su se posebno izdvajali gradonacelnik Sarajeva Esad ef. Kulovic i tesanjski veletrgovac i bankar Adem-aga Mesic, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Basagic. Borili su se za odrzanje Bošnjačkog naroda u BiH i zastitu njegovih, prije svega posjednickih interesa. Osim pokreta za autonomiju BiH u to vrijeme djelovao je i drugi pokret “cisto kulturne prirode”.

“Njegovi nosioci su 1900. pokrenuli prvi Bošnjački knjizevni list Behar, osnovali potporno drustvo Gajret, sportsko drustvo El-kamer, Bošnjački klub, vise citaonica i trezvenjackih drustava, Islamsku dionicarsku stampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradnicku zadrugu u selu Sijama kod Maglaja, tada kotar Tesanj itd.” (410). Obavili su niz poslova koji se u historiji srednjoeuropskih naroda obicno nazivaju “kulturnim” ili “nacionalnim preporodom”. Koncepcija Bošnjačkog kulturnog preporoda trebala je u narodu “razbuditi i ucvrstiti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi priblizavanja Zapadu, ali uz ocuvanje islamske kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti Bošnjačkog narodnog bica. Prema tome, bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te islam predstavljaju tri bitna elementa Bošnjačkog nacionalnog omesivanja” (410).

Iz toga i proizilazi posrednicka uloga Bosnjaka izmedju zapadne i istocne kulture, koje ce se pokretaci i nosioci Bošnjačkog preporoda dosljedno drzati i prakticno ostvarivati kroz svoj casopis Behar. “Napredni Muslimani” su 1908. godine osnovali Muslimansku naprednu stranku, na cijem celu je bio Adem-aga Mesic.

MNS je podrzala aneksiju BiH, koja je proglasena samo mjesec i po dana poslije njenog osnivanja. Stranka je pod Mesicevim rukovodstvom vodila izrazito prohrvatsku i prorezimsku politiku, zbog cega je bila krajnje nepopularna u narodu. “Vjerovatno zato je, 31. I. 1910, nesto prije prvih saborskih izbora MNS revidirala svoj program, javno se odrekla prohrvatske orijentacije i uzela naziv Muslimanska samostalna stranka (MSS)” (417). Bošnjački autonomni pokret “je nastao iz dubokih unutrasnjih potreba naroda i rezultat je cinjenice da se zivot Bosnjaka kretao jos u okvirima tradicionalnih ustanova, u kojima su im okupacijom 1878. prava bila prikracena, a egzistencija i neke osnovne ljudske potrebe ugrozene” (396). Primjereno nastalim politickim i drugim promjenama Bošnjaci su bili svjesniji da se moraju jasnije i upornije nacionalno-politicki razvijati i afirmirati. “Politicko vosstvo se konacno osmjelilo da narodu otvoreno kaze da je jedini izlaz prihvatanje evropskog nacina zivota, uz jednovremeno ocuvanje vlastite narodne bosnjacke tradicije (…).

Otvorenim pismom Serifa Arnautovica Muslimanima na Balkanu, objavljenom u prvom broju novopokrenutog lista sa simbolicnim nazivom Vakat, 2. I. 1914, on to porucuje svim muslimanima koji su usli u sastav raznih balkanskih drzava i opominje ih da Bošnjaci imaju u tom pogledu 30-godisnje gorko iskustvo” (455). Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu. U Prvom balkanskom ratu balkanski saveznici su srusili “europsku Tursku”. U Drugom balkanskom ratu Turskoj

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.